subota, 15.08.2015.
Predgovor
(Preporuka za uz čitanje Đole)
Volim čitati knjige, ali sam strašno izbirljiva prilikom traženja štiva. Kako ne sudim po koricama i od kad sam
shvatila da naslov nije nikakav uvod u knjigu, predgovor mi je najbolji prijatelj! Volim taj mali uvod. Volim onaj
osjećaj posebnosti kada misliš da se pisac obraća samo tebi!
Nije ovo spomenar da bih pisala ime, prezime, datum rođenja, najdražu boju i sve što već ide. Možda vaša iritantna susjeda ima isto ime kao ja i ne možete se oteti tom dojmu. Možda vam je netko s mojim prezimenom značio previše
u prošlosti. Možda znate ponešto o psihologije i ne svidi vam se moj izbor boje. Stoga nećemo riskirati. :)
Ono što vi trebate znati je da mi ovo nije prvi blog. Spadam u onu generaciju koja je kradom, pod satom informatike,
pisala svoje prve postove. Toliko sam stara da sam imala birotehniku u školi i toliko sam mlada da sam bila zadnja generacija koja je imala taj bučni predmet. Naravno da je moj prvi blog bio prepun tinejdžerske drame i svega onoga
što sada muči moga brata, a meni izgleda smiješno. Onda sam se našla na velikoj prekretnici u životu. Kraj srednje i odlazak na fakultet stotinjak kilometara od rodnoga grada. Prvu godinu dana nisam imala net i tako je blog pao u drugi, treći i četvrti plan. Kada sam opet uspostavila vezu sa virtualnim svijetom i htjela nastaviti pisati blog odjednom mi se
činio glupim. Uslijedili su šok i nevjerica. Što mi bi da pišem takve gluposti? Blam blamova! Mrzila sam ga, ali rak u
meni nije dozvolio da ga deaktiviram i hvala mu na tome! Katkada kada se osjećam posebno glupo pročitam neki od
starih postova, čisto da se podsjetim da koliko god to nama neprimjetno bilo ili koliko god to ne htjeli, svi odrastamo, sazrijevamo i učimo na greškama. I tako se rodio moj drugi blog. Starija i iskusnija odlučih da ovoga puta moji postovi
moraju biti korisni ljudima. Informirala sam ljude i dijelila savjete o svemu što znam. Pisala zanimljivosti o dragim mi
gradovima, savjetovala kako odabrati najbolje mjesto za krletku i sl. Nije to bio loš blog, ali i njega sam prerasla.
Mislila sam da to što sam otišla u drugi grad daleko od mame, sama perem i peglam robu, kuham (ili barem pokušavam), raspolažem novcem i nikome ne polažem račune, znači da sam odrasla.
Od tada je prošlo šest godina i mogu vam reći da još uvijek nisam odrasla. Sada sam osoba u dugoj i sretnoj vezi.
Sada sam osoba koja razmišlja o budućnosti. Ne budućnosti od nekoliko dana ili mjeseci. Nego budućnosti zauvijek.
I kako nije teško zaključiti da u Lijepoj našoj budućnosti nema ni za onih nekoliko mjeseci pala je jedna od najaktualnijih
odluka - budućnost potražiti u drugoj državi.
Ovoga puta nemam nikakav plan. Kao što u nazivu piše "što na umu to na drumu" tako će i biti. Truditi ću se redovito pisati postove o svemu. Znam da trenutno svi gledaju kako da pronađu posao u inozemstvu i da vas sve zanima iskustvo onih koji su već tamo tako da će i to biti jedna od tema bloga.
Neka bude treća sreća! :)
Objavljeno u 14:03 • Pucaj (4) • Isprintaj • #
