utorak, 25.08.2015.
Ne znam ja ništa, ja sam ovdje biciklom!
Ja naprosto nemam sreće s prijevoznim sredstvima. Jučer sam gledala cijene avionskih karata za Lijepu i odlučila na godišnji ići limenom ptičicom. To za mene nije bila niti malo laka odluka. Znam da smo u 21. stoljeću i da to više nije takav bauk i da se može naći super povoljnih karata. Nije stvar u tome. Problem je što imam hipsofobiju iliti strah od visine. Zbog toga se u lunaparku nikada nisam vozila na ničemu što ide i metar u zrak. Držala sam se autića na sudaranje i igrala karike na marike. :) I eto sada se napokon odlučim suočiti sa svojim strahom. Čitam što, gdje, kako, kada i u oko mi uleti važna obavijest da putne isprave moraju vrijediti minimalno 6 mjeseci. Dragoj naravno osobna istječe za 4 mjeseca od planiranog puta.
Dragi naš Vito vratio se s popravka uz napomenu majstora da ga prodamo dok možemo. Nekako počinjem misliti da je isti savjet dobio i prethodni Vitin vlasnik.. Uglavnom. Danas sam radila 2,5 sata. Dragu sam, zbog pošteđivanja Vite, čekala još toliko. Stavljam stvari u gepek, zatvaram gepek, shvatim da sam ostavila ključ u gepeku. Bravo Superwoman! Ili samo woman...Ili nisam dostojna ni toga... I što mi drugo preostaje? Uzimam bicikli i juriš po rezervni ključ. Sreća pa sam iritantno pedantna osoba pa točno znam gdje je rezervni. Prelazim prvu etapicu puta i odjednom počnem verglati u prazno.
Može li se oprati mrlja od lanca?
Objavljeno u 19:06 • Pucaj (8) • Isprintaj • #