(Preporuka za uz čitanje Nema!)
Kao gay osoba naviknuta sam na diskriminaciju. Doživjela sam diskriminaciju čak i zbog činjenice da sam dijete poginulog Hrvatskog branitelja. Da, dragi, dojučerašnji sugrađani i to je moguće u Lijepoj našoj. Pardon, vašoj. Danas sam obaviještena da Hrvatska više nije moja domovina. Biti diskriminiran zbog činjenice da sam sreću potražila u drugoj državi je naprosto smiješno. Rečeno mi je i da više nemam pravo posjećivati, a još manje pisati, na stranicama koje završavaju sa .hr pa se ispričavam na drskosti! Nemam se namjeru nikome opravdavati niti se objašnjavati. Želim samo zamoliti sve vas kojima je pun kufer nas koji smo spakirali kufere i otišli da dva puta razmislite prije osude.
Mislite da je lako otići? Da ovdje euri padaju s neba? Da pri dolasku svi dobijemo kuće, aute, poslove i savršen život? Ovdje smo također diskriminirani i to je nešto s čim se mogu nositi. Oni su ti kojima je zasigurno preko glave nas. Ali oni su ti koji nude posao. Nitko me nije tjerao da odem. Slažem se s tim. Iskreno, mogla sam još deset godina živjeti kod mame. Mogla sam i cijeli život provesti s njom. Radila bi četiri-pet mjeseci sezonu i imala džeparac. Možda bi do kraja i dobila posao, tko zna. Ali ja više nisam mogla čekati da saznam.
Isto tako mi je rečeno da nemam pravo žaliti za svime što sam ostavila iza sebe. To navodno jako nervira vas koji ste ostali, pa se eto ispričavam ako vam čitanje ovog posta izaziva glavobolju i mučninu. Da budem iskrena nisam neki nacionalist. Ja za Lijepom ne patim niti malo. Kao osoba koja vjeruje u Boga (ne u crkvu) smatram da je kontradiktorno biti domoljub. Nisam neki fan Biblije, ali pošto drugačije ne mogu objasniti prethodnu rečenicu pojasniti ću na primjeru ove knjige, koju sam velikim dijelom pročitala. Za razliku od dosta ljudi koji su mi mahali njom... U jednom dijelu opisan je postanak nacija. Poznato? Ljudi su htjeli sagraditi kulu do neba pa im je Bog za kaznu pomiješao jezike da se ne mogu dogovarati. Znači, ako sam dobro shvatila, države su nastale po kazni. A ja ipak više volim nagrade. Znači ne patim za Lijepom kao takvom. Patila sam za osjećajem pripadnosti. Kad si svoj na svom. Osjećajem da se možeš žaliti susjedu da ne možeš spavati od njega, a ne da moraš šutjeti i trpjeti i sve to sa smiješkom. Nedostaju mi ljudi. Ali oni od prije desetak godina. Sjećam ih se kroz maglu, nasmijani, bezbrižni, još uvijek s nadom u bolje sutra...
"Nešto nije u redu sa mnom ili sa svijetom ili je u redu i sa mnom i sa svijetom, ali ne možemo vezu da uspostavimo, nikakvu. Da li je iko uspostavlja ili ljudi lažu, pretvarajući se da nema raskida, ili im je svejedno, a održavaju samo privid. Da li je moguća ikakva veza između čovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. Ne biram, u stvari, ništa, ni rođenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe. I prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene." - Meša Selimović
Post je objavljen 02.09.2015. u 00:39 sati.