(Preporuka za uz čitanje majko)
Ženo pusti me više na miru! Koliko se ja sjećam, a dobro se sjećam, dogovor je bio samo dok sam pod tvojim krovom! E pa ukoliko nisi primijetila nisam više pod njim! Ne moram te više slušati! Izlazi iz moje glave! Pobjegla sam miljama od tebe, zašto me uporno slijediš? Ako mi se ne da prati suđe neću ga oprati. Neću ga oprati ni sutra. Neću ga oprati ni prekosutra. Neka se ucrva. Briga me. Ako ga i operem odmah to neće biti zbog tebe. Barem ne u potpunosti. Možda malo. Dobro hoće puno, ali ti to nikada neću priznati! Neću jer mi je važno sačuvati onog malog buntovnika bez razloga u sebi. A ti si još jedina osoba na kugli zemaljskoj koja u meni vidi dijete. Odgovorno i samostalno, ali ipak dijete. Stoga ti neću priznati da jednom tjedno čistim kuću i nosim papuče. Da se ljutim na ukućane kada im pripremim smeće, a oni ga ni tada ne bace. Neću ti priznati ni da rado idem u trgovinu i da mi se nije teško vratiti u nju kada nešto zaboravim. Neću ti priznati da nosim kišobran čak i kada je samo mala vjerojatnost da će padati kiša. Ostala mi je vječna trauma da ću iz nekog razloga hitno morati u bolnicu s noktima na nogama od pola metra, prljavim donjim rubljem i dlakavih pazuha, a netko će morati otići u moj prljavi stan po pidžamu koju nemam pripremljenu za takve (ne)prilike. I zato ne, neću ti priznati da više ni u toalet ne idem, a da prethodno ne pospremim sobu. Znam da sam sto puta rekla da ću čim se odselim nabaviti psa, ali sada shvaćam da još nisam spremna na taj korak. Ali, ako netko pita, gazdarica ne dozvoljava kućne ljubimce. Stišavam glazbu od 15 do 18 sati čak i ako svira "rokenrol za kućni savet". Vrata od ormara, ormarića i ladice otvaram i zatvaram isključivo držeći ih za ručku da ne ostanu otisci na površinama koje i dalje ne vidim, ali svejedno. Mogu me i puškom tjerati, ali ti neću priznati da se pokrivam po leđima dok spavam ma koliko vruće bilo. Nikada nećeš saznati da mi u glavi kao bas odzvanja svaka tvoja riječ, savjet i kritika. Još manje ću ti priznati da sve to ja sada govorim drugima. Slagati ću ti ako me pitaš da li mi nedostaješ. Ako kažem da da to nikome neće pomoći. Onda ću se naljutiti na tebe bez razloga i prestati pričati. Ti ćeš se, kao i svaka mama, pitati gdje si pogriješila. Nećeš znati da ja ustvari ne mogu pričati jer mi neka knedla stoji u grlu.
Nadam se samo da te buraz izluđuje sa svojim tinejdžerskim glupostima. Da ti živa mira ne da! Da te ne doživljava ni pet posto i da ne iznosi smeće! Pa da nemaš vremena misliti jedem li dovoljno povrća. Nadam se da te ništa ne sluša. Ali zapamti jedno, nikada mu nemoj prestati pričati. Nikada nemoj ni pomisliti da mu na jedno uho uđe, a na drugo izađe. Ne odustaj, jer koliko god se činilo nevjerojatnim isplati se. Čujemo i što ne kažeš. A to što misliš da nas nije briga baš me briga. :)
Post je objavljen 03.09.2015. u 18:12 sati.