Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
28.07.2008., ponedjeljak
u samo jednoj latici ...
|
... mirišu sve ruže ...
P. S. Danas je mojem blogu druga godišnjica. 1. post osvanuo je 28. 07. 2006., u 07:57. Danas , 28. 07. 2008., zaokružio se se krug još jedne godine. Ne volim krugove ... iako se krug smatra savršenim geometrijskim likom. Krugovi su tako zastrašujuće savršeni... i tako savršeno konačni. A ipak ... danas pomišljam nije li ovaj dan upravo savršen ... ... za zatvaranje kruga ... Pero i Đuro: Ne brini, Rusalčice, tiho ćemo ... zaokružiti oko bureta .... |
- 23:59 - Komentari (50) - Isprintaj - #
Dorian(n)ino ogledalo, kraj priče ...
|
"Kad jednom na Zemlji ne bude nas - svijet će biti svijet, kad nam se izgubi trag i glas - svijet će biti svijet; i prije nego smo bili mi - svijet je bio svijet, i nama kad kucne zadnji čas - svijet će biti svijet." "The Rubaiyat", Omar Khayyam Dani su prolazili, Dorianna je čekala. Bilo bi tako jednostavno kad bi mogla otipkati broj s posjetnice, nazvati ga i upitati: O čemu to m o r a m o razgovarati, Dorianne? Bilo bi to jednostavno, no Doriana je osjećala da ništa nije i neće biti jednostavno, kad su ona i Doriann u pitanju. Prisjetila se trenutka kad ju je Doriann dopratio do njezinih kućnih vrata. Stajali su jedno uz drugo, pogled im se susreo, Doriann joj je stavio ruku na rame i nagnuo se prema njoj, oklijevajući. Oboje su osjetili taj poljubac, iako se nisu poljubili. Isti ih im je slatki drhtaj prošao tijelima, oboje su znali da taj trenutak neće nikada zaboraviti. A onda je trenutak prošao, Doriann je uzdahnuo, spustio ruku s njezina ramena, pozdravio se nekako 'zvanično'. Na trenutak je pomislila da se on s njome pozdravlja zauvijek ... i jedva odagnala nepodnošljivu pomisao 'neću ga više nikada vidjeti'. Sada se pitala o čemu to Doriann želi razgovarati. Što li će joj reći o sebi? Smrtno je bolestan ... krije se od nekih tajanstvenih progonitelja... sprema se preseliti na Novi Zeland ...ustvari je vanzemaljac? oženjen je ... Da bi odagnala sve te pretpostavke koje su joj se poput roja pčela ubojica rojile u glavi, sjela je za tipkovnicu da bi dovršila Dorianinnu priču ...  Zelinsky: Rapunzel Do Dorianinne punoljetnosti ostalo je svega nekoliko dana, a Dorianni se činilo da je vrijeme stalo. Kraljica majka razboljela se, pa su Dorianni učiteljice prenijele poruku kako je mati neće obilaziti sve do rođendanske svečanosti. Dorianna se u prvi mah osjetila slobodnom poput ptice, a potom ju je obuzela neka čudna zebnja. Dorianna je odlučila ... i već je znala kako će provesti svoju odluku. Znala je da je njezina stara dadilja neće spriječiti u ostvarenju dugo planiranog nauma, učiteljice je mogla obmanuti bez imalo muke, a sada je, majčinom otsutnošću, nestala i zadnja prepreka. Čekala je samo noć punoga mjeseca, a to je bila baš ona noć koja je prethodila njezinom 18-estom rođendanu. ... Podigla je pogled prema Mjesecu i šapnula mu: Nemoj za oblak zaći, Srebrni, osvijetli mi put. Potom je pogled spustila u ambis koji je zjapio pod prozorom njezine sobe na vrhu visoke kule. Zakoračila je na prozor i počela sa spuštati po viticama bršljana koji se penjao po zidinama, nadajući se da se bršljan dovoljno čvrsto sljubio sa zidom, nadajući se da vitice neće pući a ona se stropoštati u dubinu ... Mjesec je zašao za oblak upravo u trenutku kad je Dorianna zakoračila na tlo, po prvi put u životu. Bio je to tako čudan, tako uzbudljiv osjećaj, osjećati pod bosim tabanima zemlju i travu, a ne glatki pod ili meki tepih. Kad se Mjesec ponovo pomolio iza oblaka, Dorianna je pogledala gore prema prozoru sobe i pomislila kako ne bi ponovo smogla hrabrosti spustiti se tim putem. Prošla je kroz vrt, zastala načas kraj pergole po kojoj se penjala bijela ruža, ubrala jedan polurascvjetali pup i zatakla ga u kosu. Dodirujući usput cvjetove i travke, ušla je u šumu. Koraci su je sami vodili jedva vidljivom stazom. Učinilo joj se da su joj na stopalima izrasla mala krilca koja su je nosila sve brže i brže. Nije bila svjesna da joj je uspjelo u sat dva prijeći put koji konjanik na brzom konju prelazi tri dana. Izbila je na šumski proplanak i zastala zadivljena ljepotom prizora. Mjesec je obasjavao površinu jezera a mesečina je jezersku vodu pretvorila u srebro. Ožednjela, Dorianna je kleknula i nadnijela se nad vodu. S površine, glatke poput ogledala, gledale su je neke plave oči. Trgnula se, pa potom prepoznala odraz vlastitoga lica. Zahvatila u dlan i vodu i mjesečinu. Nije popila ni prvi gutljaj, kad se površina vode uzburkala. Iz jezera je izronila vila. Dorianna nikada nije vidjela ljepšega lica ni plavljih očiju. Lice vile bilo je bezvremeno, i mlado i staro istodobno. Čekale smo te, rekla je vila. Čekale smo te da nam se vratiš. Bilo nas je jedanaest, vilinska sestrinstva uvijek okupljaju jedanaest vila. A onda se najmlađa od nas, tvoja mati, zaljubila u smrtnika. Iako je nosio krunu, bio je samo smrtnik, a takvi vilama samo nesreću donose. Tvoja ga mati ljubljaše, no nije mogla ostati s njim na obali, niti je mogla bez njega ostati u jezeru. Nismo joj mogle dozvoliti da te zadrži, ti si bila prekobrojna. Mati te nije dočekala, Dorianna. No, pretvorivši se u pjenu, oslobodila je svoje mjesto u sestrinstvu. Sad se ti možeš vratiti kamo pripadaš. Vrati se, Dorianna, pa će nas opet biti jedanaest. Dorianna je u trenutku sve shvatila. Sada je znala da su joj oči plave zato što ju je rodila jezerska vila a ne ona koju je smatrala majkom. Hvala ti na pozivu, vilinska sestro, rekla je. No, ja vama, jezerskim vilama, pripadam samo napola. Zaroni u jezersku vodu, Dorianna, a mi, tvoje vilinske sestrice, pobrinut ćemo se da zaboraviš svoju ljudsku polovicu. Ne, odgovorila je Dorianna, ne mogu zanijekati ni oca ni majku. Vratiš li se ocu, ispunit će se Kraljičina kletva, upozorila ju je vila. Dorianni se srce stezalo dok joj je vila pričala povijest Kralja i Kraljice, povijest Kraljeva susreta s vilom, povijest Kraljeve nevjere i Kraljičine kletve. Obuzela ju je tuga. Nije znala žali li više vilu koja ju je rodila, Kralja koji joj bijaše otac, ili Kraljicu, koju je otkada pamti smatrala majkom. Toliko ljubavi ... toliko bola ... Vratit ću se ocu, rekla je. Poljubit ću ga i oprostiti se s njim. Onoj koja se o meni brinula poput majke, reći ću da više ne brine, kletva koju je izrekla, a zatim je poželjela povući, nada mnom nema moći. U kletvu ne vjerujem. Vila sam i smrtnica, pripadam i vodi i obali. Nadam se da me na nekoj obali, kraj neke vode, jezera ili rijeke, čeka onaj kojeg ću ljubiti, onaj koji će ljubiti mene. A Ljubav će se, kao što to čini od postanka svijeta, pobrinuti da nas, unatoč svemu, oboje učini vrijednima ljubavi.  photo by flickr Prve su kapi kiše počele ocrtavati krugove na površini vode kad je Doriana stigla do rijeke. Doriann je stajao na obali, čekajući je. Krenula mu je u susret. Što god joj bude rekao o sebi, to neće ništa promijeniti. Doriana je, kao i Dorianna iz njezine priče, već odlučila.  rose mirror, photo by flickr Oči ima, ako treba, jednom plave, jednom sive, crne, vesele, bez razloga pune suza. spava s njim kao prva na koju naiđe i kao jedina na svijetu. (Wislawa Szymborska) Završetak Dorianinnog ogledala, detaljniji … za Ignis ... premda, mila, nisam sigurna da će Ti se ovaj više svidjeti ...  photo by rusalka Prve su kapi kiše počele ocrtavati krugove na površini vode kad je Doriana stigla do rijeke. Doriann je stajao na obali, čekajući je. Krenula mu je u susret. Vjerojatno pretpostavljaš što ću Ti reći, rekao je. Ne govori ništa … rekla je Doriana pokrivši mu usne prstima. Poljubio joj je prste, jedan po jedan, zatim dlan, nadlanicu … i zapešće. Osjetili su bilo jedno drugome, ona na njegovim usnama, on na njezinu zapešću. Osjetili su kako im krv struji, vrelo i brzo, tik pod kožom. A sad se okreni, i otiđi … ne osvrćući se, rekao joj je … Otiđi, dok Te još uvijek mogu pustiti … … Godinu dana kasnije, jedne ljetne večeri, oboje su stajali na obali neke druge rijeke i promatrali noćno nebo. Nisu govorili ništa, samo su osluškivali žubor vode i glazbu zvijezda. Koji tren kasnije, srebrni je Mjesec obasjao površinu vode na kojoj su se ocrtavale njihove sljubljene siluete. Zasjao je, porumenio … i sakrio se za oblak. Ujutro, dok je nad rijekom blistala jutarnja zvijezda, Doriana se probudila u Dorianovu zagrljaju. Nagnula se nad njegovo usnulo lice, poljubila mu usne a zatim je, tragom njihovih stopa u pijesku, prišla vodi. Dugo je gledala odraz svoga lica u vodenom ogledalu a tada rukom posegnu do pješčanoga dna i zagrabi pregršt pijeska. Sjetila se kako je kao djevojčica, na obali rijeke kraj koje je odrasla, gradila pješčane kule. Sjetila se riječi evanđelja po Mateju: 'Tko god sluša ove moje riječi i tako čini, mudar je kao i čovjek koji gradi kuću na čvrstoj stijeni. Naprotiv, tko čuje ove moje riječi, a ne čini tako, jest poput luda čovjeka koji sebi gradi kuću na pijesku.' Eh, Mateju, prošapta Doriana, no nije mislila na svetog Mateja, već na svoga oca koji je dobio ime po tome svetcu. Pomislila je na svoga oca u čiju je ljubav kao dijete ponekad sumnjala stoga što se on bojao kćerima ljubav pokazati kako ih ne bi učinio suviše osjetljivima i ranjivima. Eh, Mateju, i zrnce pijeska nekad je dragocjenije od zlata, nekad je čvršće od stijene ... Samo smo trenutak, prekrasan trenutak samo jedno pješčano zrnce što pobjeglo je iz pješčanog sata ... sve klizi i nestaje k'o jedro na obzoru k'o sunce na zalasku k'o suza na kiši sve klizi i nestaje i ništa ne traje ... ... samo smo trenutak, trenutak jedan ... …vječnosti vrijedan ... Priču Doriannino ogledalo posvećujem uspomeni na mog oca Matiju. Danas je 10 godina od njegove smrti. P. S. Zanimalo me kako 'priča u priči' (Doriannina priča) funkcionira samostalno. Izdvojih je i spremih kod Sheherazade ... A možda bi netko želio zaviriti i kod Pere i Đure? Đuro i Pero: Jupiiiiiiii, kiša je prestala! |
- 00:01 - Komentari (20) - Isprintaj - #
27.07.2008., nedjelja
Dorian(n)ino ogledalo, deveti nastavak ...
|
Maybe I found something that day Možda sam toga dana našla nešto that had been lost. Što bješe izgubljeno Maybe I lost something that turned up late. Možda sam izgubila nešto što pronašla sam prekasno. Wislawa Szymborska ... Već mi nedostaje Vaš plavi pogled ... Doriana je Doriannovu posjetnicu zatakla u ram ogledala, pa se podsmjehnula sama sebi kad je uočila da se od tada sve češće ogleda. Lik u ogledalu uzvratio bi joj pogled ... i doista, pogled je bio plav. Smjenjivalo se sunce i kiša, a onda su kišni dani ponovo zaredali, na plavo se nebo navukoše sivi oblaci. Unatoč tomu, Doriana je šetala svakoga jutra a predvečer bi slušala pjev gatalinki koje su uporno prizivale kišu... ... Već mi nedostaje vaš plavi pogled ... rekao je. No, dani su prolazili, a Doriann joj se nije javljao. Bio je samo ljubazan, rekla je Doriana sama sebi. Posjetnicu je spremila u ladicu, a kad bi se pogledala u ogledalo, vidjela bi da su joj oči opet postale sive.  photo by rusalka Godina koja se protezala između njezinog 17-og i 18-rođendana Dorianni se učinila dužom od svih prethodnih. Dorianna je čekala svoj 18-ti rođendan, nesvjesna kletve koja je bila izrečena. Ona koja je kletvu izrekla, pa se pokajala, također je, sa strahom, očekivala Doriannin 18-ti rođendan. Kraljica je, od kada je Dorianna bila ostavljena na pragu kraljevske palače, kraljevala umjesto Kralja koji se povukao u osamu vrta. Sjedila je na hladnom kraljevskom prijestolu, usamljena i ogorčena. U njezinom se srcu ljubav prema Kralju odavno ohladila. Sad je tu ostala samo želja da ga kazni za počinjeni grijeh, želja jača od one koju je nekada osjećala ljubeći ga. Kad bi odlazila u Dorianinu kulu, činilo joj se da je Kraljev grijeh otjelovljen u toj djevojčici koju je zvala svojom kćeri, ne nalazeći u svome srcu ljubavi za nju. Dok je gledala to nježno dječje lice i tijelo koje je odrastajući poprimalo ženske oblike, zamišljala je lice one koja je Dorianni podarila život. On, koga je ljubila a sada mrzila, ljubio je usne, čelo, oči, tako slične Dorianinnima ... Kraljica bi se ponekad morala suzdržati da ne izgrebe to nježno lice, da ne iskopa te plave oči. A ipak, gledajući u Doriannine oči, ni Kraljica nije mogla u njima ne vidjeti usamljenost i tugu, želju za ljubavlju. Ponekad bi morala stisnuti srce da ne poželi zagrliti to dijete, djevojčicu, djevojku, zatvorenu u sobi, na vrhu kule, među oblacima ... usamljeniju od nje same, tamo na hladnom kamenom prijestolu.  crown, paper cutting Oprosti, Doriana, rekao je kad ju je nazvao. Oprosti što Te nisam ranije nazvao ... toliko sam na Tebe mislio svih ovih dana, Tvoj mi je plavi pogled neprestano bio pred očima ... Doći ću ponovo, na tjedan dana, u Tvoj grad. Kišilo ili ne ... morao bih s Tobom razgovarati, reći Ti nešto o sebi ... Dogovorili su susret na obali. Doriana je osjetila val ugodne topline kad je začula Doriannov glas i kad ju je on po prvi puta oslovio s ti. No, kad je spustila slušalicu, Doriannovo 'morao bih s Tobom razgovarati' nastavilo je zloslutno odjekivati u njezinu umu ... (thanks for upload, lazy ... savršeno mi se uklapa u post) Dodatak: ku-kuc, nesanice ...
Đuro i Pero: Jupiiiiiiii, kiša je prestala! |
- 00:01 - Komentari (32) - Isprintaj - #
26.07.2008., subota
Dorian(n)ino ogledalo, osmi nastavak ...
|
Kada izgovaram riječ Budućnost, prvi slog već odlazi u prošlost. Kada izgovaram riječ Tišina, ništim je. Kada izgovaram riječ Ništa, stvaram nešto čemu nema mjesta ni u kakvu nebitku. (Wislava Szymborska)  paper cuttings Dok je odrastala, Dorianna je ponekad osjećala kako je zidovi njezine sobe sputavaju, ponekad bi joj se činilo da se zidovi približavaju jedan drugomu i da će je zdrobiti ... Kada bi završila sa svojim dnevnim obvezama, sjela bi uz prozor i gledala nebo i oblake. Sve češće noću ne bi uspjevala usnuti pa bi dočekala večernju i ispratila jutarnju zvijezdu. Voljela je taj prizor neba na kojem bi Danica svijetlila uz bok Mjesecu. Svjetlost Danice bila je postojana, no Mjesec se mijenjao od srebrnog diska do sve tanjeg srpa. Dorianna je jednom zapitala svoju staru dadilju zašto se mijenja Mjesec a ne i Danica, a dadilja joj je rekla: Danica je zvijezda pa ljubi postojano poput žene, a Mjesec je ćudljiv poput muškarca ... Moj otac je muškarac, zar ne dado? No ja osjećam da on mene, svoju kćer, ljubi postojano ... Jednom mi je rekao da su mi oči poput majčinih, no moja mati ima crne oči ... a moje su plave. Mačićima su oči bile plave, dok bijahu maleni ... hoće li i moje vremenom potamnjeti? Ah, dado, ne mogu dočekati svoj rođendan da ponovo vidim oca ... Razmišljala je trenutak a zatim upitala: Dado moja, reci mi ... zar je moj otac jedini muškarac na svijetu? Jedini kojeg smiješ vidjeti dok ne navršiš 18-est godina, mila ... No, ne pitaj me više ništa ... Dorianna je znala da staru dadilju ne vrijedi više pitati kad jednom kaže ne pitaj me više ništa, pa nije više pitala. No, Dorianna je, zapitkujući tu staricu, koju je voljela i čiju je postojanu ljubav osjećala od kada zna za sebe, saznala mnogo stvari koje su je njezine učene učiteljice propustile naučiti. Dorianna je oduvijek bila puna pitanja, a učiteljice su od nje tražile odgovore i smatrale da je učenikov posao da odgovara, a ne da pita ... Dorianna je prestala postavljati pitanja učiteljicama, kad bi je nešto zanimalo pitala bi dadilju, a kad bi joj ona rekla ne pitaj me više ništa, počela bi sama tražiti odgovore. Tko je okačio zvijezde na nebeski svod? Prostire li se svijet i dalje od vrhova stabala na kraju šume, ili tamo završava? Kako nastaju živi stvorovi? Tko je stvorio male mačiće? Jesu li njezini roditelji, učiteljice i dadilja oduvijek bili odrasli ... ili su poput nje i oni jednom bili djeca? Je li i njih stvorio taj stvoritelj kojeg su spominjale učiteljice? Kad joj je bilo 11-est godina, jednoga je jutra na njezin prozor doletjela mala ptica. Dorianna je uvijek, gledajući ptice u letu, žalila što ni jedna ne slijeće na njezin prozor. Pomalo je zavidjela pticama na krilima. Ah, kad bih ja barem imala krila, poput ptice. Raširila bih krila i poletjela, daleko ... Primijetila je da ptičica u kljunu nosi slamčicu. Ubrzo je doletjela još jedna pa su zajedno sagradile gnijezdo, skriveno među grančicama bršljana koji se penjao po zidovima kule. Kad je gnijezdo bilo gotovo, jedna od ptičica stade pjevati, dok ju je druga slušala. A tada jedna ptičica skoči na leđa drugoj, pa obje zatreperiše. Doriannu prođoše neki čudni trnci, dok je to gledala. Nakon nekoliko dana Dorianna je u gnijezdu vidjela sedam sićuših jaja. Manja je ptičica sjedila na jajima, a veća joj donosila mušice i crviće i hranila je iz svoga kljuna. Dorianna je svojih sedam mačaka, iz opreza i unatoč njihovim protestima, zatvorila u kavez, bojeći se da one ne pronađu gnijezdo i ne pojedu ptičice. A onda, jednoga dana, Dorianna je vidjela kako je kobac ulovio ptičicu koja se vraćala do gnijezda. Uplašila se da će ona ptičica koja je u gnijezdu ostala umrijeti od gladi, pa ju je počela hraniti mrvicama. Ptičica je isprva mahala krilcima i kljucala joj prste, braneći svoje gnijezdo, no tada je valjda shvatila da joj Dorianna ne želi zlo, pa je prihvatila hranu. Sljedećega jutra Dorianna je zadivljeno gledala kako se iz ljuske jajeta izliježe prvo goluždravo ptiče. Iz dana u dan ptičice su rasle, opernatile su .. a zatim odletjele. Dorianna je upitala dadilju: Dado, jesu li male ptičice nastale iz onog treptaja, kad su dvije velike ptice prišle jedna drugoj tako blizu? Da, mila, rekla je dadilja. Iz toga treptaja nastale su male ptičice, i ti i ja ... i svi živi stvorovi ... No, sad me ne pitaj ništa više ... i ne pominji to ni pred kime, posebice ne pred tvojom Kraljevskom majkom ... Dorianna je znala da joj dadilja neće više ništa reći. No, u sebi se i dalje pitala: Kakav li je to osjećaj, kad zatreperiš poput onih dviju ptičica?  paper cuttings Doriann je nazvao sutradan ujutro. Rekao je kako želi provjeriti nije li se jučer prehladila. Kazao je kako je u gužvi s poslom, te kako se vraća u svoj grad, krajem tjedna. Možda bude kišilo, kad opet dođem, našalio se. A vi se, Doriana s jednim n, možda tada odlučite opet gacati po barama s jednim Doriannom koji ima jedno n viška ... ... i kojem već nedostaje vaš plavi pogled ... Dodatak: subotnji vrtni kolaž ...
|
- 00:01 - Komentari (28) - Isprintaj - #
25.07.2008., petak
Dorian(n)ino ogledalo, sedmi nastavak ...
|
Mora biti po izboru. Neka se mijenja, samo neka se ništa ne promjeni. To je lako, nemoguće, teško, vrijedno pokušaja. (Wislawa Szymborska)
Autori fotki u slideshowu su moji prijatelji s Ptičice (neke od njih znate): majc, mladen, madrugada5 (tixi) dada38, uzorita, misko, zinder (googo) ... i ... hihihih ... rusy (tko li je to?) ... Noge je same poniješe put rijeke. ... Sjedio je na stubištu koje se spuštalo do vode, ogrnut kišnom kabanicom, iako kiša nije padala. Nije primjećivao nit udice koju je trzala ulovljena riba, no njezine je korake čuo iako je hodala tiho u svojim starim platnenim patikama. Lice mu se ozarilo, nasmijao se glasno. Pobjeći će Vam ulov, rekla je. Namotao je nit na kolut i izvukao oveću srebrnu ribu, otkačio je s udice i pustio je natrag u rijeku. Sretne li ribice, kazala je. Ulovljena, pa puštena ... He he he, možda joj se i svidim, pa mi se opet vrati, uzvratio je. Smijem li sjesti do vas? upitala je. Već sam se uplašio da ćete produžiti ... Nadao sam Vam se jučer i prekjučer. Kišilo je, a Vi rekoste da još uvijek volite gacati po barama ... Spustila se na stubu, na pristojnoj udaljenosti. Kamen je hladan, rekao je i svukao svoj platneni prsluk. Presložio je prsluk napola, pružio joj ruku i pomogao joj da se pridigne, podmetnuvši svoj prsluk na stubu. Onoga ste dana samo odjednom odjurili. Nisam Vas valjda nečim uplašio? Tek kad ste nestali, shvatio sam da Vam se nisam predstavio i da Vam ne znam ni ime. Dorian ... rekao je, pružajući joj ruku. Dorian? kazala je i nasmijala se. Pa mi smo imenjaci. Drago mi je, ja sam Doriana. Pomislila je kako je dodir njegove ruke topao, stisak snažan ali ne i grub. Upravo je pomislila kako je produžio stisak ruke malo dulje nego što je uobičajeno, kad je on nježno povukao njezinu ruku i rekao: Zamolit ću vas da mi načas vratite moj prsluk. Ustala je, gledajući ga zbunjeno. Tada je iz džepa prsluka izvadio posjetnicu. Doriann K., uz ime je bila i znanstvena titula, ime institucije u kojoj je radio, broj telefona i adresa. Doriana je shvatila da je adresa iz drugoga grada i pitala se otkuda on ovdje. Dorian ... s dva n? A ja sam Doriana samo s jednim ... htjela sam reći - s jednim n ... a posjetnicu nemam ... odnosno imam, ali ne sa sobom ... zapetljala se, zbunila i pocrvenjela ... Doriann, s dva n ... rekao je. Rođen sam kao blizanac, no moj je brat umro prije krštenja. Mati je željena nazvati nas Dorian i Nicolas, pa kad ostadoh sam, ona u moje ime umetnu i bratov inicijal ... Uzgred, ne samo da sam rođen kao blizanac, iako sam odrastao kao jedinac, rođen sam u znaku blizanaca, premda baš ne vjerujem u horoskop ... i premda ne znam zašto bi Vas to uopće moglo zanimati ... Uvijek nosite posjetnice kad krenete na pecanje? našalila se. Da, uručim posjetnicu svakoj ribici koju upecam ... a tada je shvatio što bi njegova šala mogla implicirati pa se zbunio i uzmucao ... Baš sam glup, kakva glupa šala, oprostite ... Posjetnicu ponijeh nadajući se da ću Vas opet sresti. I da nećete opet odjednom pobjeći ...  gemini sign Spuštao se suton, a oni su još uvijek sjedili na stepenicama i razgovarali. Rijekom je do njih doplovilo jato divljih pataka, a među njima i jedan usamljeni labud. Žao mi je, rekla je Doriana pruživši labudu dlan, danas nemam ništa za tebe. Labud ju je nježno kljucnuo i otplovio dalje. Džepovi su mi uvijek pun mrvica, rekla je Doriana Doriannu. Obično ponesem pecivo ili krišku kruha, pa hranim ptice il' ribice. No, danas nisam ništa ponijela ... He he, a da pogledate bolje? nasmijao se šeretski. Možda je barem jedna mrvica ipak ostala, za usamljenog labuda ... ... Nisu niti primijetili da se ponovo naoblačilo, dok kiša nije pljusnula. Navukao joj je svoj prsluk i ogrnuo je svojom kabanicom. Uzaludno je protestirala, pokušavajući mu vratiti barem prsluk. A pecaljka? upitala je. Ma, nek je voda nosi ... odgovorio je. U blizini je krčma, sklonimo se tamo, dok pljusak ne prođe. Potrčali su, on ju je obgrlio i raširio kabanicu nad njihovim glavama, a Doriana se, zaštićena kabanicom i njegovim širokim ramenima, osjećala tako sigurno. Obuća im se sasvim promočila dok su trčali kroz visoke travke i grmove cikorije. Ubrzo su bili pred vratima omanje daščare na čijem je ulazu cvjetao grm plavih irisa. Uđoše unutra. Iako je tuda često šetala, Doriana nikada nije bila u toj krčmi pa ju je začudilo ugodno ozračje koje je unutra vladalo, unatoč neuglednoj i oronuloj fasadi. Bijelo plavi karirani stolnjaci, na svakom stolu svijeća i cvijet irisa, utaknut u malu bijelu vazu. Grupa gostiju upravo je plaćala račun, pa potom otrčaše do kola parkiranih na ulazu. Doriann i Doriana sada su bili jedini gosti. Ja sam parkirao malo podalje... Pričekat ćemo dok se pljusak malo smiri, pa ću Vas onda odvesti kući. Nema potrebe, imam mobitel u torbici, pozvat ću taksi. Ni govora, ja ću vas odvesti do vaših vrata i pričekati da uđete. No, dok pljušti, mogli bismo nešto pojesti i popiti. Možda malo kuhanog vina, da se ugrijete? Dok je on naručivao piće, Doriana je otišla do toaleta. Ručnikom je istrljala mokru kosu. Dok se gledala u ogledalo, požalila je što u torbicu nije stavila ni četku, ni ruž za usne ... No, ustvari, ruž joj i nije bio potreban, usne i obrazi bili su joj rumeniji no što bi željela, a plave su joj oči iskrile. Čaše su već bile na stolu, kuhano se vino pušilo, mirisalo na cimet i klinčiće ... Ja vozim, pa smijem popiti samo čašu, no vama bi dobro došle i dvije, kosa vam je napola mokra ... valjda se nećete prehladiti. Dok su pijuckali vino, naručeno je jelo bilo gotovo. Doriani je prijao vreli riblji perkelt preliven preko širokih domaćih rezanaca. Jelo je preporučio Doriann, rekavši da obično ovdje večera kad je na pecanju. Posao me povremeno dovodi u vaš grad. Iako sam relativno često ovdje, nisam među poslovnim suradnicima stekao i prijatelje. No, sprijateljih se s rijekom, podsjeća me na onu kraj koje sam odrastao. Odbila je ponuđene palačinke, prihvatila je i drugu čašu kuhanoga vina. Krčmar je u kasetofon ubacio CD s ugodnom glazbom, dovoljno tihom da ne smeta njihovu razgovoru. Posjetnicu niste ponijeli, no ja bih vas zamolio da mi kažete broj telefona ... i da mi dozvolite da Vas ponekad nazovem. Napisala je broj telefona, svoje ime i prezime na papirić i pružila mu ga. Pogledi im se susretoše. Dorian se nasmiješio i rekao joj: Kosa Vam se osušila, Doriana, a mnoštvo plavih kovrčica na svjetlosti svijeće liči na lijepi oblak ... Oči Vam postadoše tamno plave i iskričave ... ne znam zašto mi se učiniše sive kad sam vas prvi put sreo. Ponoć je već bila prošla kad su krenuli. Na izlazu sretoše starca pod otrcanim kišobranom. U košari je nosio nekoliko pupova crvenih i bijelih ruža, nadajući se da će ih uspjeti prodati gostima. Doriann je izabrao jedan bijeli ružin pup i poklonio ga Doriani. ... Odvezao ju je do njezina stana, izišao iz automobila i dopratio je do ulaza. Pričekat ću dok ne uđete, rekao je. Pozdraviše se. Kad je ušla u kuću i zaključala vrata, Doriana je prinijela usnama ružin pupoljak, leđima se oslonila na dovratak, osluškujući. Njegov je automobil još neko vrijeme stajao pred ulazom, a zatim je čula kako se odvozi u noć. (...) Oči ima, ako treba, jednom plave, jednom sive, crne, vesele, bez razloga pune suza. (Wislawa Szymborska) Dodatak 1: Danas mi je Marijana napisala e-pisamce i zamolila me da joj pomognem da obavijesti sve zainteresirane o pokretanju foruma namijenjeg mladima od 11 do 21 godina. Njezin poziv zainteresiranima glasi: postani dio tima i.. postani urednik postani novinar postani designer utječi kreiraj iskoristi svoj potencijal Za zainteresirane evo i linka: sreganeet (teenagers, 'naopačke') Marijani i svim 'teenagersima' želim uspješan početak i lijepo druženje. Dodatak 2: kišni dan ...
|
- 00:01 - Komentari (34) - Isprintaj - #
24.07.2008., četvrtak
Dorian(n)ino ogledalo, šesti nastavak ...
|
I’d have to be really quick Moram biti stvarno brza to describe clouds - da bih opisala oblake a split second’s enough oblacima je i trenutak dosta for them to start being something else. da promijene oblik. Their trademark: Njihov je zaštitni znak: they don’t repeat a single nikada ne ponavljaju ni jedan shape, shade, pose, arrangement. oblik, sjenu, pozu, raspored. Unburdened by memory of any kind, Neopterećeni bilokakvim sjećanjem they float easily over the facts. oni lebde s lakoćom iznad činjenica. (...) (Wislawa Szymborska)  mačje siluete Dorianna je navršila 17-est godina, do njezina punoljetstva ostala je još samo godina dana. Proživjela je 17-est godina u visokoj kuli, stopalima nikada nije dotakla zemlju, nikada nije vidjela rijeku, izvor ni jezero, nije ubrala cvijet ili voćku s grane, nije srela ni jednog muškarca osim svojega oca. Poučavale su je birane učiteljice, znanstvenice i umjetnice, etikeciji je učile kraljičine dvorske dame, sitne boljke od kojih je odrastajući bolovala liječila je vidarica, posluživala ju je stara sluškinja. Dorianna je odrastala u ženskom svijetu. Sve te žene koje su okruživale Doriannu bijahu već u godinama. Dorianna, odrastajući, nije imala priliku vidjeti drugo dijete, družiti se i igrati sa svojim vršnjacima. Dorianna je odrastala u svijetu u kojem je ona bila jedino dijete. Iako je bila odjevena u svilu i kadifu, iako je jela srebrnom kašikom sa zlatnih tanjura, Doriannin je svijet bio siromašniji od svijeta najsiromašnijeg djeteta u kraljevstvu. Doriannin je svijet bio malen, sveden na njezinu sobu i prozor, i vidik s prozora. S prozora je mogla vidjeti vrt i šumu koja se prostirala iza vrta. Visoka stabla zaklanjala su obzor. Jedino je nebo nad Dorianninom kulom bilo veliko, neizmjerno veliko. Danju je Dorianna promatrala oblake, veselila se suncu, kiši, magli i snijegu, pljeskala rukama od radosti kad bi se na nebu pojavila duga. Noću bi sjedila uz prozor, zagledana u mjesec i zvijezde, dani joj bijahu ispunjeni obvezama i učenjem. Kad je navršila sedam godina, Dorianna se razboljela od neke nepoznate bolesti. Do tada rumena i bucmasta djevojčica problijedila je i izgubila tek, ušutjela je, prestala skakati i trčkarati, prestala se smijati. Zabrinuta je Kraljica pozvala najbolje vidarice iz kraljevstva, no ni jedna od njih nije uspjela otkriti o kakvoj se bolesti radi. Doriannu su pojili napitcima od gorkih trava, stavljali joj kupice i pijavice, no ništa nije pomagalo. Djevojčica bi možda i umrla da njezina stara sluškinja, koja joj nekad bijaše dojilja a sada dadilja, nije jednoga dana skupila hrabrosti i kleknula pred Kraljicom. Princeza je usamljena, Vaše Kraljevsko Veličanstvo ... nema se s kime poigrati. Mače ili mali pas, Vaše Kraljevsko Veličanstvo ... možda bi joj takvo društvo koristilo više od gorkih napitaka. Sutradan je Dorianna uskliknula od veselja kad je njezina stara dadilja podigla poklopac pletene košare. Iz košare ispuzaše, jedan po jedan, 7 mačića. Bijelo, sivo, tigrasto, riđe, trobojno, crno- bijelo ... i crno mače! Glasno mijaučući, počeše se penjati Dorianni u krilo, a jedno od njih taknu joj obraz mekom šapicom. Dorianna se do večeri igrala s nakotom malih mačkica. Dakako, sve bijahu ženke, Kraljica je osobno izdvojila mužjake iz legla. Kad je stara dadilja uvečer usula mlijeka u mačje zdjelice, i Dorianna je poželjela popiti čašu. Mačke su rasle zajedno s Doriannom, spavale su u njezinu krevetu, sjedile joj u krilu i na ramenima. Postaše joj družice u igri, Dorianna im je povjeravala sve svoje tajne. Kraljica je izvijestila Kralja da mu je kćer ozdravila i nagradila staru sluškinju, iako bi je najradije kaznila. Naime, Doriannine mačke voljele su Doriannu, dozvoljavale su staroj sluškinji da ih češlja i hrani, podnosile su učiteljice koje su Doriannu poučavale, no Kraljicu su mrzile. Možda su se sjećale tih ruku, okićenih prstenjem, kako ih odvajaju od materinih sisa i trpaju u košaru, možda su samo bile mačji ljubomorne ... no Kraljicu nisu podnosile. Kad bi Kraljica subotom dolazila obići Doriannu i provjeriti je li naučila sve lekcije, mačke bi nakostriješle krzno na hrptu, leđa bi izvile u luk, okružile bi djevojčicu i frktale. Najveća od mačaka, jedina crna u leglu, jedne je subote skočila na Kraljicu koja je podigla glas, nezadovoljna Dorianinnim napredovanjem, i ogrebla joj obraz pandžama. Kraljica je mačku zgrabila za kožu na vratu i prinijela je prozoru. No, prije no što je uspjela mačku baciti kroz prozor, Dorianna je skočila, ogrebla Kraljicu po drugom obrazu ... i otela joj mačku iz ruku. Tihim ledenim glasom, savlađujući bijes i brišući svilenim rupčićem krv s obraza, Kraljica je rekla Dorianni: Vidim da i ti imaš mačje naravi, kćeri moja. Te tvoje baršunaste šapice kriju kandže? E, pa, kandže k sebi, malena ... dok ti ih ja nisam podrezala ... Kraljica je naredila da ubuduće, prije njezina dolaska, mačke zatvore u kavez, a kavez prekriju baršunastim zastorom. Mačke bi ipak frktale iza zastora, kad bi čule Kraljičin glas. U strahu da Kraljica ne zapovjedi da mačke ubiju, stara Doriannina sluškinja svake bi subote mačkama u mlijeko umiješala čaj od makovih glavica pa bi one prije Kraljičina dolaska zaspale na svilenim jastucima, u svojem kavezu, i ne bi se budile dok Kraljica ne bi otišla.  mačke ne rastu na drveću, photo by rusalka Tri je dana padala kiša, Dorianina migrena potrajala je tri dana, dulje no ikada prije. Četvrtoga dana zasjalo je sunce, vjetar je rastjerao oblake, pojavila se duga. Doriana je ujutro napisala novi odlomak Dorianinne priče, a kad se dan počeo bližiti kraju, krenula je u šetnju. Iako nije unaprijed odlučila kuda će šetati, noge je same povedoše prema rijeci. (...) Clouds simply don't care oblaci jednostavno ne mare what they're up to što se to zbiva down there. tamo dolje. And so their haughty fleet Oni sujetno prelijeću cruises smoothly over your whole life glatko klizeći nad tvojim životom and mine, still incomplete. i mojim, još uvijek nedovršenim. They aren't obliged to vanish when we're gone. Oni ne moraju iščeznuti kad nas nestane They don't have to be seen while sailing on. njima ne treba ničiji pogled dok dalje plove. (Wislawa Szymborska) |
- 00:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #
23.07.2008., srijeda
Dorian(n)ino ogledalo, peti nastavak ...
|
I wasn't a ghost, after all. Nisam, ipak, bila duh I breathed, I ate, Disala sam, jela I walked. Hodala. Wislawa Symborska
Kakve nosi događaje ova noć – ne pitaj, Za sve ono što dolazi pa će proć – ne pitaj. Ti ovaj čas upotrijebi kao dobru zgodu: Što je prošlo ne spominji, što će doć – ne pitaj! "The Rubaiyat", Omar Khayyam Završila je prijevod rubaije i ostala sjediti pred monitorom računala, razmišljajući. Zarekla se kako će svako jutro barem sat vremena provesti u žustroj šetnji. Previše sjedim za računalom, pomislila je. Pretvorit ću se u gljivu ... gljivu ludaru s povećom zadnjicom ... Nasmijala se naglas i trgnula na zvuk vlastitoga smijeha. Odavno se nije nasmijala, u posljednje se vrijeme čak i smiješila rijetko. Žustra šetnja? Jutrošnja baš i nije bila žustra. Skoro dva sata sjedila sam na obali i žustro razgovarala s neznancem, plavookim ribičem koji se 'oblači kod istog kreatora' ... Doriana se opet nasmijala, glasno i od srca. Bilo je ugodno i zabavno razgovarati s njime. Vedar i duhovit, pričao je zanimljivo o ćudima rijeke, ribičkim poduhvatima i ribljim lukavstvima ... Uspio je i nju potaknuti na priču pa se odjednom 'uhvatila' kako mu pripovijeda o tomu kako je kao dijete proplivala upravo uz obalu na kojoj su sada sjedili. Ispričala mu je i kako ju je mati u šali zvala vodenom vilom zato što je imala muke izvući je iz vode kad je predvečer trebalo krenuti kući i o tome kako, kao dijete, nije mogla odoljeti gacanju po barama ... i kako to još i sada rado čini ... Bilo je ugodno, no Doriana je odjednom, usred razgovora, ustala. Shvatila je da neznancu otkriva suviše toga o sebi. Odoh, rekla je. Plašim vam ribe, nećete ništa upecati danas. I on je ustao, kao da su u najboljem restoranu a ne na rječnoj obali. Nije se ni snašao, a ona je već odjurila. Sada je, gaseći računalo i odlazeći na počinak, pomislila: Baš sam površna ... i lakomislena ... i djetinjasta ... kad pridajem toliku važnost jednom usputnom razgovoru s nekim kome ne znam ni ime ... S nekim koga vjerojatno više neću sresti ... Nije ni samoj sebi željela priznati da se veseli sutrašnjoj jutarnjoj šetnji i nada se ponovnom susretu s neznancem. Sutradan ujutro sipila je sitna kiša, poput jesenje. Doriana se probudila s nagovještajem migrenske glavobolje. Njezine su migrene bile od onih s aurom. Svjetlaci pred očima, osjećaj mučnine ... a potom, nakon otprilike pola sata, pulsirajuća bol koja traje čitav dan. Migrena ju je pohodila u stresnim razdobljima, no nerijetko i kad bi stres bio iza nje, kad bi se počela opuštati. Zašto baš jutros? pomislila je dok je u ogledalu promatrala svoje blijedo lice, beskrvne usne, oči s otečenim kapcima i crnim podočnjacima. Dobre odluke, lijepo raspoloženje i skrivene nade posivješe i nestadoše kao suza na kiši. Doriana je legla u zamračenu sobu i pripremila se za ulazak u predjele migrenskog bola. Migrenu nazivaju i 'sindromom Alice u zemlji čuda'. Cvijeće koje govori, drveće koje laje, čarobne gljive, ljudi koji se smanjuju, tunel kroz koji se propada ... neurolozi vjeruju kako je Carolova Alisa nastala potaknuta piščevim migrenama. Dvadesetak minuta nakon pojave aure uslijedio je i bol. Svjetlaci se zavrtješe i razletješe poput špila karata a Doriana utonu u svijet iza ogledala, taman i pun čudovišta ... ... Nije otišla u jutarnju šetnju, čitavog dana nije uključivala računalo. Nije napisala ni retka Doriannine priče.  Angel Dominguez, Alice in Wonderland illustrations |
- 00:01 - Komentari (24) - Isprintaj - #
22.07.2008., utorak
(...)
|
The sun flared and died Sunce je zablistalo i umrlo beyond my horizons. Iza moga horizonta. The earth rotated Zemlja se rotirala unnoted in my notebooks. Bez zabilješki u mojoj bilježnici. (Wislawa Symborska) ... a tada, odjednom Ti, Jedini, u kapi kiše ...  P.S. nastavak priče Dorian(n)ino ogledalo sutra ... ... možda. Pero i Đuro pomažu spremati ... Dodatak 1: Dragi Tamoya Sanshal, paketić je stigao!  ... no moj mail očito nije ... A u mailu napisah: Tamoya, dragi prijatelju, razveselio me, jako, primjerak s posvetom i potpisom autora. Veselim se tvome uspjehu i želim Ti da dobitnik bude prvi u nizu tvojih objavljenih djela. Zahvaljujem Ti se što si me stavio na popis prijatelja kojima poklanjaš svoju knjigu, to mi puno znači. ru, sretna i počastvovana dobitnica dobitnika Dodatak 2: Danas mi je loš dan. Kiša, glavobolja, kuća još uvijek u neredu nakon majstora. A ja se, da bih si 'podigla raspoloženje', poduhvatila posla koji mrzim - spremanja ladica. Vršljajući po računima, potvrdama, garancijama, uputnicama, otpusnicama ... i drugim tricama, odjednom iskopah pravo blago. Sad se smiješim, unatoč glavobolji ....  Mojoj je nećakinji Sanji bilo 11 godina. Poklonila mi je za rođendan kožnu mapu s listovima papira i napisala ovaj mali biser. Mudrog li djeteta, pročitala tetku, k'o knjigu ... hihihih |
- 00:01 - Komentari (24) - Isprintaj - #
21.07.2008., ponedjeljak
Dorian(n)ino ogledalo, četvrti nastavak ...
|
Mirrors caught my reflection. Ogledalo je odražavalo moj odraz I wore something or other in such-and-such a color. Nosila sam ovo ili ono u takvoj i takvoj boji Somebody must have seen me. Netko me je morao vidjeti. Wislawa Symborska Uspaničena lovačka svita pronašla je Njegovo Kraljevsko Veličanstvo tek nakon tjedan dana potrage. Sjedio je na obali malog jezera na šumskom proplanku i zurio u vodu. Posjedoše ga na njegova vranca koji ih je, poput psa tragača, naveo na Kraljev trag. Kralj nije progovorio ni riječi tijekom tri dana puta do kraljevskoga dvorca. Zabrinutoj je Kraljici, koja ga je čekala na pragu, rekao da ga ne pita ništa. No, Kraljevska se supruga u sebi pitala gdje je i s kime njezin kraljevski suprug proveo taj tjedan. Pitala se, u sebi, još ljubomornije i zabrinutije, kad joj je Kralj rekao kako više neće odlaziti u lov. Sumnjala je da je on svoj najnoviji 'ulov' smjestio negdje u blizini, u nekom malom ljetnikovcu skrivenom u šumi. I uplašila ju je pomisao na tu 'košutu' zbog koje je Kralj, strastveni lovac, odustao od lova. No, Kralj se nije micao iz dvorca pa se Kraljičine sumnje ubrzo ugasiše. Obradovala se, shvativši da je njezin kraljevski suprug odustao ne samo od lova na srne i košute, već i od lova na vlastelinske kćeri, sestre, supruge i ljubovce ... No, Kraljičina je radost kratko trajala. Kralj joj više nije prilazio, čak ni onako rijetko i mlako kako je to činio posljednjih godina. Brada mu je naglo posjedila, ramena se neznatno pogurila. Kraljevske odluke prepustio je Kraljici a dane i noći provodio u kraljevskom vrtu, sjedeći pod pergolom po kojoj se penjala bijela ruža, slušajući žubor fontane, gledajući u oblake, ispraćajući suton i dočekujući svitanje i jutarnju zvijezdu. Kamo god pogledao, u plavetnilo neba, u paperjaste oblake, u bistru vodu fonatane, u bijele ružine latice ... svuda bi vidio samo Njezin plavi pogled. ... Oči su joj bile plave, a pogled dubok poput jezera. Kad ga je pogledala, Kralju se učinilo kako će se utopiti u tome pogledu. No, veliki lovče, rekla je, kako se osjećaš sad, kad si ulovljen?  Sleeping Beauty by Milicent Sowerby Jutarnja se zvijezda pojavila na obzoru kad je Doriana ugasila računalo. Popila je prvu kavu, navukla hlače i laganu mušku košulju, tri broja veću. Po kući je uvijek rado nosila hlače i prevelike pamučne muške košulje. Dok se umivala, pogledala je u ogledalo i zaključila kako su njezini kolege bili u pravu, doista je izgledala bolesno, tako blijeda i s crnim podočnjacima. Odlučila je krenuti u jutarnju šetnju, svjež zrak i kretanje zarumenit će joj blijede obraze. U malu je torbicu ubacila mobitel, novčanik, maramice, bočicu vode, pecivo ... Nije joj se dalo ponovo presvlačiti. No, tako je rano, malo je vjerojatno da će ikoga sresti. Na noge je navukla patike i krenula u odjeći u kojoj se zatekla. Malim se uličicama, ne susrevši nikoga uzput, spustila do riječne obale. Sunce, još uvijek nisko, obasjavalo je rijeku koja je tekla, polako, tiho i postojano. Doriana je sjela na stube koje su se spuštale do vode. Izula je patike, zasukala nogavice hlača i potopila stopala u vodu. Iz torbice je izvadila pecivo pa je trgala male komadiće tijesta i bacala ga u vodu. Jato srebrnastih ribica začas je izronilo na površinu i počelo se otimati oko mrvica. Doriana se naglas nasmijala kad ju je jedna od ribica gricnula za nožni prst. Grizu li jutros? Doriana se okrenula i pogledala. Visok i tamnokos, plavook, lica razvučena u vedri osmijeh. Pecački pribor u ruci, hlače od izbledjela denina ... i pamučna košulja, iste boje i uzorka kao i Dorianina. Bojim se da nemam tako dobar mamac kao vi ... rekao je. Smijem li sjesti, tu do vas, na stepenice? Doriana je kimnula glavom, a on se, na pristojnom rastojanju, spustio na stepenicu do nje. Čini se da vi i ja ne dijelimo samo ribički hoby, već se i odijevamo kod istog kreatora ...kazao je smijući se. Sada se i Doriana nasmijala i prihvatila razgovor. Iako je, kad se pojavio, pomislila kako joj je pokvario mirno jutro, sad je uživala u neobaveznom razgovoru koji je tekao lako i spontano, kao da se već dulje vremena poznaju.  dravska obala, photo by rusalka Nasmijala se, a smijeh joj je zvučao poput srebrnog zvončića. Kad ju je upitao gdje stanuje, rukom je pokazala na jezero. Pogledao ju je zapanjen: Zar vodene vile doista postoje? Bila je najmlađa u sestrinstvu od jedanaest vodenih vila koje su to šumsko jezero obitavale dulje nego što vrijeme pamti. Tek je nedavno navršila tristo godina, doba u kojem vodene vile prvi puta izlaze na kopno. Kad je prvi puta, praćena starijim sestricama, jedne ivanjske noći izronila na obalu obasjanu mjesečinom, zaljubila se u taj vanjski svijet. Od tada je izranjala često, iako su je njezine vilinske sestre upozoravale kako to može biti opasno. Sretneš li nekog smrtnika, poigraj se njime, a zatim ga povuci u dubinu, rekle su joj. Smrtnici ljube ljepše od vodenjaka, no nemoj se zaljubiti u smrtnika. Vječno bi čeznula za svojim vodenim svijetom ako bi ostala na obali, čežnja bi te vukla na obalu ako bi se u jezero vratila, ostala bi vječno podijeljena između dva svijeta. Uz to, smrtnici brzo stare i umiru a vodene vile žive vječno ... Upozorile su je da ako se poželi s nekim smrtnikom poigrati, prije toga popije napitak koji je pripremala najstarija od njih. Nipošto nemoj zaboraviti napitak popiti, upozorile su je. Ukoliko to ne uradiš, mogla bi sa smrtnikom zatrudnjeti. Dijete ne bi bilo ni smrtnik ni vila, morala bi ga se odreći ... Doriana je novi odlomak priče završila u suton. Ugasila je računalo i otvorila prozor. Večernjača je blistala na vedrom nebu a pred Dorianinim je očima bljesnuo jedan plavi pogled. Odmahnula je glavom kao da tjera dosadnu muhu, no plavi se pogled nije dao otjerati. Vratila se u sobu i ponovo uključila računalo. Da bi skrenula misli, kliknula je na datoteku Rubaije, odabrala jednu i prevela je. Kakve nosi događaje ova noć – ne pitaj, Za sve ono što dolazi pa će proć – ne pitaj. Ti ovaj čas upotrijebi kao dobru zgodu: Što je prošlo ne spominji, što će doć – ne pitaj! "The Rubaiyat", Omar Khayyam  The waternymph, Herbert James Draper P. S. Riješih već ispričane priče složiti na jednom mjestu. Sjećate li se Succube? Upravo sam je odložila kod Sheherazade. Dodatak: Đuro i Pero pomažu ... Stigao je novi ormar za predsoblje. Pero i Đuro pomažu staviti sve na mjesto. S dva pomoćnika sve ću pospremati 'čas posla' ... hihihih  Pogledajte više kod Pere i Đure |
- 00:01 - Komentari (28) - Isprintaj - #
20.07.2008., nedjelja
Dorian(n)ino ogledalo, treći nastavak ...
|
I'd rather think Radije ću pomisliti that I'd temporarily died da sam privremeno mrtva than that I kept on living nego da nastavim živjeti and can't remember a thing. A ne sjećati se ničega. (...) Wislawa Symborska  sunset and clouds, photo by flickr Kad su joj umirali roditelji, Doriani se činilo da umire zajedno s njima. Voljela ih je ... i mrzila ponekad, kao sva djeca svoje roditelje. Otac i mati, dok su živi, stoje kao brana između nas i smrti. Kad njih nestane, mi zakoračimo u prvi red, shvatimo da smo smrtni tek kad umru oni koji su nam život podarili. Dorianin otac, više od decenije stariji od njezine majke, umro je prvi, a mati ga je ubrzo slijedila. Vrativši se s majčina pogreba, Doriana je upalila 'dušice' kraj majčina portreta u srebrnom okviru. Potom je krenula pokrenuti klatna satova koje je zaustavila kad joj je mati umrla. Osjetila je snažan grč jednjaka koji se spustio u ruku, ruka joj je klonula i satovi ostadoše zaustavljeni. Prišla je ogledalu i skinula crnu svilenu maramu kojom je ogledalo, prema običaju kad netko u kući umre, bilo pokriveno. Stajala je pred ogledalom i gledala crte svojih roditelja na vlastitome licu. Očevo čelo i brada, materine oči i usne. A kad se zagledala dublje, vidjela je neraskidivu mješavinu naravi, temperamenata, darova i mana svojih roditelja i predaka, mješavinu koja je činila jedinstven i neponovljiv spoj. O, kako bijah nepravedna prema vama, mili moji , pomislila je Doriana. Smatrala sam vas kotačićima stroja, a vi bijaste stroj koji je stvorio i pokretao mene, ljubavlju i brigom. Mislila sam kako si stroga, majčice ... a ti si samo prepoznavala svoju bujnu narav u meni pa si je nastojala obuzdati kako sama sebi ne bih nanosila suviše bola. Mislila sam da si ponekad hladan i nesposoban da pokažeš ljubav, oče ... a ti si samo želio naučiti me da ne nosim srce na dlanu, kako ga netko ne bi prostrijelio prijevarom, ljubomorom ili ravnodušnošću ... Ah, mili moji, vaše se dobre namjere ostvariše, sad kad vas nema više ... Ostvariše se poput kletve, iako bijahu zamišljene kao blagoslov. Vaša je Doriana srce skrila u ljušturu, kao što školjka skriva svoje meko stopalce, bujne je izdanke svoje duše skresala poput grančica na ružinu grmu, a vrhove trnova usmjerila prema unutra, kako ne bi nekoga provrijedila ... ... Nakon smrti roditelja, Doriana je ostala živjeti u stanu u kojem je zavladala tišina. Zaustavljeni satovi šutjeli su na bijelim zidovima, pokazujući zaustavljeno vrijeme. U tridesetoj, Doriana je bila dijete koje odbija odrasti. Pretvarala se sama pred sobom da su joj roditelji nekamo otputovali a ona ostala sama u kući, prestrašena i ushićena poput djeteta koje je ostavljeno bez nadzora pa sad smije činiti što god mu padne napamet. Od kada je počela pisati Dorianninu priču, Doriana je živjela čudnim životnim ritmom. Danju je radila u prevodilačkoj agenciji, noću dodavala nove odlomke započetoj priči. Iako je nastojala biti nezamjetna, ostali su prevoditelji zamijetili njezino bljedilo i tamne podočnjake. Unatoč tomu što je Doriana na poslu držala strogu distancu, kolege se ipak odvažiše reći joj kako bi trebala otići liječniku. Hvala na brizi, odgovorila je, no to je samo anemija ... i sparina. Od sutra sam na godišnjem, odmorit ću se i vratiti osunčana i rumena ... odgovorila je, prisilivši se na osmijeh. Ogledalo joj je, po povratku kući, pokazalo blijedo lice. Izgleda za rumenilo i osunčan ten nije bilo ... Dorianna je godišnji odmor namjeravala provesti u hladu sobe, iza spuštenih rebrenica, za tastaturom računala. Kralj je osjetio kako je ljutitim plavim pogledom djevojke koja je ličila na vilu pogođen u srce, kao strijelom iz samostrijela. Samostrijel mu ispade iz ruku, u glavi mu se zavrtje i Njegovo Veličanstvo Kralj pade kao ranjeni jelen. Probudio se s glavom u njezinu krilu. Osjećao je njezina topla stegna pod svojim potiljkom, učinilo mu se da može čuti žubor vrele krvi koja je strujala njezinim žilama. Nad njim, visoko na plavom nebu, vjetar je brzo gonio velike bijele oblake. Kad se njezino lice nadnijelo nad njegovim, Kralju se učinilo da su joj oči plavlje od neba. Gledala ga je zabrinuto i pružala mu vodu, u dlanu bijelom i nježnom poput latice bijele ruže.  cloud's reflection, photo by flickr " Ljubiti ... to je kao morsku vodu piti Što je više piješ, to ćeš više žedan biti " "The Rubaiyat", Omar Khayyam Dodatak: nedjelja, jutarnja šetnja ... |
- 00:01 - Komentari (43) - Isprintaj - #
19.07.2008., subota
Dorian(n)ino ogledalo, drugi nastavak ...
 rika jelena Nakon što je ispisala prvu rečenicu Doriannine priče, Doriana se više nije mogla oduprijeti unutarnjem glasu koji joj je priču šaptao riječ po riječ. Nije čekala sljedeću subotu da priču nastavi pisati. Sad ju je pisala svake noći, kad bi dovršila sve dnevne poslove. Dorriana je rasla, zatvorena u visokoj kuli čiji je prozor gledao na vrt i šumu. Roditelje je viđala rijetko. Kraljica, koju je Dorianna smatrala majkom, dolazila bi jednom tjedno, svake subote. Tada bi učiteljice koje su poučavale Doriannu podnosile Kraljici izvješće o Dorianninu napredovanju. Dorianna je bila poučavana o književnosti i povijesti, astronomiji i matematici, slikanju i vezenju. Učila je brzo, pa bi već predvečer dovršila sve zadane joj zadaće. U suton bi sjela uz prozor i s tog visokog prozora na vrhu kule gledala vrt i šumu koja se iza vrta prostirala. U vrtu su cvale ruže a šumom su šetale usamljene košute. Bile su bez lanadi, jer one godine kad je Dorianna rođena, sve jelene u toj šumi pobiše strijelama kraljevski lovci a potom kraljevski zidari šumu ogradiše visokim zidom. U jesen bi košute prestajale pasti, stajale bi uzdignutih glava i naćuljenih ušiju i osluškivale riku koja je dopirala preko zida. I Dorianna je osluškivala zvuke rike i sudaranja jelenjih rogova, no nije znala što te zvuke proizvodi. Znala je jedino da ti zvuci u njoj bude neke uznemirujuće čežnje i slutnje, iz jeseni u jesen sve snažnije. Kralja, svoga oca, Dorianna je viđala jednom godišnje, na svoj rođendan. Iako ga je viđala tako rijetko i to pod budnim nadzorom Kraljice majke, ipak je osjećala da je s ocem veže veća bliskost nego s materom.  rose reflection, photo by flickr Prije no što je počela zapisivati priču o Dorianni, Doriana bi odradila cijeli tjedan, strpljivo čekajući vikend. U prevodilačkoj agenciji u kojoj je radila bila je visoko cijenjena. Njezin je radni stol uvijek bio pretrpan rukopisima koje je trebalo prevesti precizno i brzo. Njoj su povjeravani i oni spisi čiji je sadržaj bio strogo povjerljiv. Doriana je bila tiha i samozatajna, marljiva poput mrava i nezamjetna kao mravlja radilica u velikom mravinjaku. Povjerene poslove uvijek bi završila i prije zadanoga roka. Prevodila je poslovne ugovore i nacrte zakona. Sve to bijahu tekstovi suhoparni i Doriani nezanimljivi, no ona bi vješto, ne gubeći ni nijansu značenja, uspijevala prevesti svaki članak zakona, svaku klauzulu ugovora. Znala je kako može izdržati čitav tjedan, prevodeći od jutra do mraka, ukoliko je sigurna da će za vikend biti slobodna. Iako su joj često nudili visok honorar za rad vikendom, nikada na to nije pristajala. Preko tjedna spremna sam raditi i duplo radno vrijeme, rekla je, no subota i nedjelja su moji ... Ukoliko vam to ne odgovara, potražit ću drugo radno mjesto. Poslodavac je poštovao Dorianinu odluku, nije želio izgubiti tako vrsnog prevoditelja u čiju diskreciju je imao potpuno povjerenje. Pošto je sada Dorianninu priču pisala svake noći, a ne samo vikendom, Doriana je bila sve umornija, no ipak je svoj posao odrađivala jednako dobro. Kad bi se uvečer umorna vratila kući, upalila bi računalo čim bi ušla u stan, sjela bi za tipkovnicu i nastavila pisati: Na zidovima Doriannine sobe nije bilo slika. U knjigama koje su stajale na polici slika je bilo malo i niti jedna od slika nije prikazivala muške likove. Dorianna je opazila da su knjigama koje bi joj davali na čitanje neke stranice istrgnute. Ponegdje su manjkali dijelovi teksta, no češće bi se tekst nastavljao nakon traga istrgnute stranice. Dorianna je pretpostavljala da su na istrgnutim stranicama bile upravo slike, no nije shvaćala zašto bi netko poželio slike istrgnuti. Kada bi, subotom, Kraljica majka dolazila nadzirati Doriannin napredak u učenju, Dorianna bi na sebi osjećala majčin uporan i istražujući pogled. Ponekad bi joj mati rekla: Sve više ličiš ocu ... No, ponekad bi se materino lice smrklo kao da na tome dječjem licu prepoznaje neke nemile joj crte. Kada bi Kraljica majka otišla, Dorianna bi prišla ogledalu. Gledala bi odraz svoga lica i na njemu prepoznavala sličnost s očevim, ali ne i majčinim licem. Prepoznavala je očevo visoko čelo i isturenu bradu i njegov osmijeh, u svojemu. No, u svojem pogledu nije nalazila ni traga očeva ili majčina pogleda. Uz to, Kralj i Kraljica bijahu crnokosi i crnooki a Doriana se pitala od koga li je naslijedila plave oči i svijetlu plavu kosu.  photo by rusalka Svitalo je a Doriana je još uvijek sjedila za tipkovnicom pišući nove i nove retke Doriannine priče: Kralj je bio Doriannin otac, no Kraljica joj nije bila mati. Dorianna nije mogla znati da je oči, plave poput šumskoj jezerca, naslijedila od vile koja je živjela u šumskom jezeru, tri dana jahanja od kraljevskoga dvorca. Kralj i Kraljica bijahu već zašli u godine a još uvijek nisu imali djece. Kraljica je još uvijek gajila nadu, no Kralj je prestao vjerovati da bi se ta nada mogla ostvariti. Svakoga proljeća Kralj bi sa svojom svitom plemića, paževa i vodiča pasa odlazio u lov. I svakog novog proljeća dani Kraljeva lova trajali su sve dulje. U Kraljevstvu se tiho šaptalo, u strahu da ne čuje Kralj a kamoli Kraljica, da kralj ne lovi samo srne i košute već i pokoju vlastelinsku kćer iz malih zamkova smještenih po rubu šume pa i poneku seljančicu iz sela koja su te zamkove okruživala. Šaptalo se da Kralj želi provjeriti je li krivica što nema prijestolonasljednika njegova ili Kraljičina. Mnoge su se vlastelinske kćeri nadale da bi mogle potisnuti Kraljicu s prijestola ako Kralju rode sina, mnoge su se sirote seljančice udavale opremljene bogatim mirazom koji bi iskrsnuo tko zna otkuda, no Kralj je ostao bez potomstva. A onda, jednoga proljeća koje je opet provodio u lovu, Kralj se, goneći ranjenu srnu, odvojio od lovačke potjere i zalutao u šumi. Odjednom, konj mu se propeo, uplašivši se šumske guje, zbacio Kralja i odgalopirao natrag prema dvorcu i svojoj štali. Iako prilično ugruvan i lica izgrebena trnjem, Kralj nije izgubio volju za lovom. Sa samostrijelom u ruci pratio je krvavi trag, ulazeći sve dublje u šumu. Odjednom, stabla su se počela prorijeđivati i Kralj je ugledao modro jezerce usred šumskog proplanka. Na obali jezerca sjedila je dugokosa djevojka u dugoj bijeloj haljini i vidala rane ranjenoj srni. Začuvši Kraljeve korake podigla je pogled i ugledala samostrijel u njegovoj ruci. Plave joj oči ljutito bljesnuše, a Kralj je u tom trenutku shvatio da je tim plavim pogledom pogođen u srce kao strijelom iz samostrijela.  crossbow Nazdravi - i ne tuguj za životom što je prošao, Predahni i uživaj u trenu što nije otišao: U varljivoj prirodi - da je vjernosti bilo Nikada na tebe red da se rodiš - ne bi došao! "The Rubaiyat", Omar Khayyam Dodatak: subota u vrtu ...
|
- 00:01 - Komentari (18) - Isprintaj - #
18.07.2008., petak
Dorian(n)ino ogledalo ...
 John_William_Waterhouse One of those many dates Jedan od onih dana that no longer ring a bell. Kad zvono više ne zvoni. Where I was going that day, Gdje sam bila danas what I was doing --- I don't know. Što sam radila … ne znam Whom I met, what we talked about, Koga sam srela i što smo pričali I can't recall. Ne mogu se sjetiti. If a crime had been committed nearby, Ako je u blizini počinjen zločin I wouldn't have had an alibi. Ja neću imati alibi. (...) (Wislawa Symborska) Jednom davno, u zemlji iza čarobnog ogledala, živjela je djevojčica po imenu ... kolebala se oko izbora imena, pa rečenicu završila svojim imenom, Doriana ... A tada je imenu dodala još jedno n : Jednom davno, u zemlji iza čarobnog ogledala, živjela je djevojčica po imenu Dorianna ... Doriana, s jednim n, više nije bila djevojčica. Ušla je u 30-ete, a život joj je ličio na ogledalo u kojem nema odraza. Radila je kao prevoditelj, zarađivala solidno, ni previše ni premalo. Živjela je sama, izgledala je … Pa, izgledala je sasvim neprimjetno, ni nalik princezi. Kada bih počinila neki zločin, svjedoci bi vjerojatno policiji rekli – bez karakterističnih znakova. Izgled? Sve osrednje, osrednjeg rasta, crte lica pravilne, kosa ni plava ni riđa, oči ni plave ni sive … Odjeća ? Vjerojatno siva … Život? Definitivno siv … Dorianna je bila princeza, a Kralj i Kraljica tako su je jako voljeli da su je zatvorili u visoku kulu bez vrata, s prozorom visoko iznad šamca koji je okruživao kulu ... Bojali su se da će se obistiniti kletva koja je bila izrečena onoga dana kad se Dorianna rodila ... nastavila je pisati Doriana. Doriana je oduvijek smišljala priče, a zapisivala ih je otkada je naučila pisati. I skrivala ih je, otkada je postala dovoljno odrasla da nauči skrivati ... skrivati svoje misli, sanjarenja i snove. Kada je mati prvi puta otkrila jednu od Dorianinih priča, strogo ju je ukorila: Izmišljanje je ravno laganju, a izmišljanje priča je gubitak vremena. Život nije priča, u životu je važan red, rad i disciplina. Vrag uvijek nađe posla besposlenim rukama … Nakon toga Doriana nije prestala izmišljati priče, samo je prestala zapisivati ih. Priče su joj bile neophodne da bi prebrodila svoje djetinjstvo, djetinjstvo strogo kontrolirano i isprogramirano: Ustajanje u 7:00, nedjeljom ... inače u 6:30... Doručak u 7:15, polazak u školu u 7:30, iako joj je do škole trebalo samo 15 minuta, naučiše je da svuda uvijek treba stići 15 minuta ranije ... Ručak uvijek u isto vrijeme, nema ustajanja od stola, bez dozvole ... Učenje i pisanje zadaća, odlične se ocjene podrazumijevaju, pohvale su izlišne ...... Privatni satovi engleskog, engleski postaje dominantni svjetski jezik ... Odlazak na spavanje u 21:00, kad je bilo sati devet, poslaše djecu u krevet ... čitanje u krevetu strogo zabranjeno, sutra treba ustati čio i oran za rad ... Dorianini roditelji bili su radišni, savršeno prilagođeni, poput kotačića u nekom velikom stroju i s toliko mašte koliko bi je imao kotačić u stroju. Kad bi se pogledala u ogledalo, Doriana bi zaključila kako svojim roditeljima ne liči nimalo. Ponekad je pomišljala da je usvojena ili da je ispala ciganima iz kola ... Kad se princeza Dorianna rodila, u kraljevstvu se tiho šuškalo da je kraljevski par jednoga ranog jutra pronašao novorođenu djevojčicu, ostavljenu na svojem pragu ... Šaptalo se, tiho i u strahu, da ne čuje Kralj, a pogotovo ne Kraljica ... šaptalo se da je stari Kralj 'zgriješio' s nekom mlađahnom šumskom vilom ... pa mu je ona djetešce ostavila na pragu ... …  Rapunzel (Matovilka) Doriana je priču o Dorianni započela pisati davno, no zapisati je odlučila se tek toga dana. Poslije se pitala: Zašto baš toga dana? Taj je dan ličio svim drugim danima Dorianina života koji bijahu tako nalik jedan drugome da bi Doriana morala pogledati u kalendar kako bi bila sigurna je li ponedjeljak, srijeda ili petak… Jedino subota i nedjelja bijahu drugačiji. Od ponedjeljka do petka Doriana bi prevodila različite tekstove, uglavnom nezanimljive, u predvodilačkoj agenciji u kojoj je bila zaposlena. Prevođenjem nezanimljivih tekstova zarađivala je za kruh svagdanji, neophodan tijelu, a prevodeći vikendom nešto interesantno, po osobnom izboru, dodavala bi malo ‘maslaca’ svakidašnjem hljebu. Toga dana, a taj dan bijaše subota, Doriana je počela prevoditi, sebi za dušu, "The Rubaiyat"- Rubaije, Omara Khayyama, punim imenom Ghiyath al-Din Abu'l-Fath Umar ibn Ibrahim Al-Nisaburi al-Khayyamia, perzijskog astronoma, filozofa i pjesnika iz 11-estog stoljeća. Doriana nažalost nije znala perzijski, pa je prevodila engleski, Fitzgeraldov prijevod Khayyamova djela. Izabrala je rubaiju Prošlost ne pominji. Na latici ruže - proljetna rosa - lijepa je, Na cvjetnoj livadi lice zaljubljeno - lijepo je; O prošlim danima - šta god da kažeš, lijepo nije! Sretan budi - prošlost ne pominji - jer danas, lijepo je! Uživala je prevodeći taj katren, koji je pratio obrazac rubaije, tipične perzijske pjesničke forme: rimuju se prvi, drugi i četvrti stih, a treći, u pravilu, ostaje bez rime. Prva dva stiha koncizno opisuju milje, treći je opreka, prigovor ili paradoks, a četvrti nosi razrješenje. Proljetna rosa na ružinoj latici … … i prošli dani …pomislila je Dorianna. Prijevod je pisala u word dokumentu, a paralelno je držala otvorenu i datoteku s Dorianninom pričom. 'Skočila' je iz datoteke u datoteku i tek započetoj Dorianninoj priči dodala novi odlomak: Kletvu koje su se pribojavali Doriannini kraljevski roditelji izgovorila je Kraljica, ona koju je princeza Dorianna smatrala majkom: Nek' to vilinsko kopile moju sudbinu podijeli, kad odraste, nek' ljubi onoga tko je vrijedan nije … A ljubljeni nek' joj preljubničkog oca ubije! Kraljica još kletvu nije izrekla do kraja, a već se pokajala. No, bijaše prekasno, nebesa su kletvu čula. Svod se nebeski zatamnio, munja je uletjela u kraljevsku dvoranu, projurila poput ognjene kugle visoko ispod kazetiranog stropa, načas se zaustavila nad glavom Kralja koji je u naručju držao nezakonitu kćer, razbila vitrej visokoga prozora i ugasila se … Tada Kralj i Kraljica skovaše plan. Dijete će prikazati plodom svoga zakonitog braka, vilinsko kopile postat će prijestolonasljednica. Odrastat će poput Matovilke, čuvana u visokoj kuli. Prozor kule okrenut će prema šumi i vrtu. Podići će visoku ogradu i zabraniti pristup svakom muškarcu i dječaku, čak i bilo kojem životinjskom mužjaku … Ako Dorianna bude vjerovala da je njezin otac Kralj jedini muškarac na svijetu, kletva se neće ostvariti. Ona nikada neće sresti očeva ubojicu i zaljubiti se u njega. (nastavak slijedi) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.  photo by flickr (...) ... and by and by my soul returned to me, a tada mi se moja duša vrati and answered 'I myself am Heaven and Hell'" s odgovorom: Ja sama sam i Raj i Pakao. "The Rubaiyat", Omar Khayyam |
- 00:01 - Komentari (19) - Isprintaj - #
17.07.2008., četvrtak
Afternoon Delight ...
 Christopher Pierce: Sunflowers sunce, k'o dječarac zaigran, nestašan, zaviruje iza oblaka toplim zrakama žute čaške zlatnih suncokreta draška: latice poljubi, pa se skrije, iza oblaka skriven, mangup, suncokretu se smije ... iza spuštenih rebrenica, u šarenoj sjeni sobe buket malih sunaca uzglavlje nam obasjava ... ... a Ti mi šapćeš: You are my sunshine, my only sunshine ... ... u osmijeh Te ljubim ... ah, Ljubljeni, kako sunce popodnevno lijepo grije, čak i kad iza oblaka se skrije ... |
- 00:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #
16.07.2008., srijeda
svitanje ...
 Waterhouse: Circe tišina prstima snenim lice jutra dira, svitanje trepti k'o krila zaljubljenih leptira, suncokreti suncu otvaraju čaške žute, dan zaviruje noći pod skute. dok prvi zraci sunca riječne obale ljube, jutarnja zvijezda u rijeci se umiva a čitav svijet još sniva ... usnuli noćas nismo, Jedini ... ... pa zašto onda veliš da iz sna lijepog probuditi se ne želiš? ... ah, Jedini, nek' svitanje to potraje, 'Til The Rivers All Run Dry ... 'Til The Sun Falls from The Sky ... Pero i Đuro: mačja znatiželja |
- 00:01 - Komentari (19) - Isprintaj - #
15.07.2008., utorak
festina lente ...
 photo by rusalka putuj oprezno i polako, moj Putniče, ne žuri! čekati strpljivo mogu ... ... a lagati baš ne znam vješto. Pero i Đuro: English conversation Dodatak: za Vitae ...  ... uvjeriše me da su 'hipoalegorične' ... hihihihi I da su male 'điđe-miđe' koje se na njih nakače zadnji modni hit ... hihihihi Pošto nije bilo žaba ni puževa, odlučih se za malog daždevnjaka ... I moja su stopala k'o pekmez, Vitae, nosit ću 'krokodilke' koji dan, pa ću ti reći jesu li čemu ... |
- 00:01 - Komentari (46) - Isprintaj - #
14.07.2008., ponedjeljak
Sweet is the melody ...
 river morning, photo by flickr utihnula je melodija slatka svirači se razišli davno krčmar ugasio i rasvjetu i mjesečinu samo još tišina prstima snenim lice jutra dira ... ... a mi, zagrljeni, ni primijetili nismo, Jedini, da više ne svira ... Pero i Đuro: English conversation |
- 00:41 - Komentari (22) - Isprintaj - #
13.07.2008., nedjelja
riječi mi ponestalo ...
|
... mislim da ću, dan dva, pričati samo sa ...
... ... cvijećem ... ... žabama i pticama ...
... za Vitae , iako mi je riječi ponestalo, nagovorih ga da pozira, bez kupaćeg kostima ... hihihi  |
- 00:01 - Komentari (29) - Isprintaj - #
12.07.2008., subota
Tranzit Venere, završetak priče
 Amaury_Duval_La_Naissance_de_Venus znam, čekat ćeš me na obali pogleda uprtog u Sunčev zalazak, čekajući da opet se za Tebe rodim, vječna k'o Venus, blistava kao Hesperus ...  Venus, photo by flickr 10:23 - sredina tranzita, Venera najbliže središtu Sunca Večernjača se upravo pomolila nad rijekom kad je Zvonimir ugledao Danicu kako se spušta s visoke obale prema rječnoj lučici. Oči su joj blistale pod svjetlima fenjera postavljenih duž stubišta, a zlatne kovrče lepršale na povjetarcu. Nosila je samo malu torbicu i bocu vina pod miškom. Čitav brod, a ja poželjela samo ribarski čun ... rekla je razočaranim glasom. Mislio sam da će ti tako biti ugodnije, počeo se opravdavati i shvatio da ga Danica zadirkuje tek kad se zvonko nasmijala. Zvonimir je unajmio brodić s jakim motorom i malom kabinom, nakupovao je probranih slastica, u hladnjak stavio bocu dom perignona, uski ležaj posuo laticama bijelih i crvenih ruža. Nestrpljiv, s priprema je započeo već ujutro iako su se dogovorili sastati u uobičajeno vrijeme, iako ne i na uobičajenom mjestu. Pripreme su bile gotove i prije no što je iskucalo podne, a on je, čekajući prvi suton i Danicu, po ne znam koji puta slagao i premiještao sitnice, odlazio da nabavi još ponešto. Latice ruža sparušile su se pa je kupio novi buket u cvjećarnici, odlučivši da latice po postelji razbaca u zadnji trenutak prije Daničina dolaska, kako bi bile svježe kad ih ona ugleda. ... Brodić je jurio rijekom, prateći crveni trag sunčeva zalaska a Danica je stajala na pramcu uživajući u pogledu i oblaku vodenih kapljica koje su je zasipale. Kad je sunce potpuno zašlo, Zvonimir je ugasio brodski motor i prepustio brodić riječnom toku. Danica je zbacila odjeću i skočila u rijeku. Zvonimir ju je s palube gledao kako pliva, roni, vrti se u vodi poput čigre, a potom pluta na leđima, prepuštajući rijeci da je nosi, valovima da je miluju. I Zvonimir je poželio val biti, pa je skočio u vodu za Danicom. Dok ih je rijeka polako nosila, započeše igru uzajamnog obigravanja i dodirivanja. Prskali su se, gonili jedno drugo u igri lovice, smijali se i zadirkivali. Ponoć je bila prošla kad su se uspeli na palubu. Sjedili su nagi i zagrljeni, pijući vino koje je Danica donijela. Zvonimir je krenuo otvoriti šampanjac, no Danica reče: Popijmo radije ovaj plavac ... Bio je to običan plavac kakvog je mogla kupiti u bilo kojoj trgovini na putu od svoga stana do rječne lučice. A ipak, dok je ga je kušao, Zvonimir je pomislio kako nikad nije pio boljega. Da nisi ti to u bocu običnoga plavca usula nektar? upitao je Danicu u šali. Ovo je kapljica dostojna bogova ... i božica, dodao je, laskajući joj. No, to nije bilo puko laskanje. Na mjesečini, i u njegovu zaljubljenom pogledu, Danica je doista bila lijepa poput božice. A on se osjećao moćan poput nekog boga, dok bi je ljubio. Krevet posut laticama ruža ostao je nedirnut. Pili su i ljubili se, miješajući okus svojih usana s okusom vina. Strast ih je ponijela pa ne stigoše do kreveta. Zvonimir je obljubio Danicu željnije no ikada, ljubio ju je kao da je ljubi posljednji put. Mislio da će umrijeti, penjući se prema vrhuncu, dok mu se Danica strastveno propinjala u krilu. Poslije su ležali na daskama palube, još toplima od sunca, zagrljeni, tijesno priljubljeni jedno uz drugo, a on joj je ljubio usne, oči i ruke. Osluškivali su disanje i otkucaje srca, jedno drugome, gledali Mjesec i rijeku obasjanu mjesečinom, i oboje poželjeli da se taj trenutak produži u vječnost ... Bila si u pravu, lijepo je prepustiti se rijeci da te nosi, osjećajući ovaj trenutak ... tako lijep, tako dragocjen ... šapnuo je Zvonimir ... Da, prošaptala je Danica, rijeka zna kamo teče, iako ne može birati svoj tok ... Zvonimiru se učinilo da čuje tugu u Daničinu glasu pa ju je čvršće stisnuo u naručje. Ona je zaspala, no on se odupirao snu, želeći produžiti taj trenutak. Pomislio je kako će sutra, po prvi puta, s Danicom provesti i dan, a ne samo noć. San ga je prevario u svitanje kad je nad rijekom, brodićem i zagrljenim ljubavnicima sklupčanima na palubi, zasjala jutarnja zvijezda.  Venus tranzit, photo by flickr 13:04 - 3. kontakt, početak izlaska Venere sa sunčevog diska Probudio se praznog naručja. U prvi je trenutak mislio da je to još jedna od onih noćnih mora koje su ga mučile i očajnički poželio da se probudi. No, bio je budan, a njegova se noćna mora ostvarila. Naručje mu je bilo prazno, Danica je nestala. Dozivao ju je, pretražio obalu, ronio pretražujući rječno dno. Te se noći divio Daničinoj plivačkoj vještini pa se tješio pomišlju da se Danica ipak nije utopila već otplivala. Šali li se to ona s njime, zadirkuje li ga ili ga iskušava, kažnjava li ga zbog nečega? Hoće li je zateći u njezinu stanu ... i kako će ona objasniti svoj nestanak .... A možda se ipak utopila, događa se to i najboljim plivačima ... Ne, nije moguće da se utopila ... nije moguće da je nestala ... zateći će je u njezinom stanu kako ga čeka ... i reći joj ... konačno joj reći ... Konačno će oboje reći jedno drugome ... sve ono što je ostalo neizgovoreno ... Ustrašen, zbunjen, očajan, vratio se u lučicu i pojurio prema Daničinu stanu. Približavalo se podne, sunce je peklo i žarilo, no Zvonimir je osjećao kako mu se od straha lede dlanovi. U prvi je mah pomislio da je u panici 'promašio' ulaz ili kat. No, bio je i na pravom ulazu i na pravom katu, ali ipak nije mogao pronaći Daničin stan. Za razliku od bijelih vrata drugih stanova na tome katu, Daničina su vrata bila obojena u plavo, na svim su ostalim vratima bile pločice s imenima stanara, no ne i na Daničinim. Zvonimir je stajao pred dugim nizom bijelih vrata, jednjak mu se grčio, oblijevao ga je hladan znoj ...  sunset, photo by flickr 13:23 - 4. kontakt, kraj izlaska Venere sa sunčevog diska Prošlo je deset godina ... i još deset. ... Mladi je liječnik pogledao u karton a zatim podigao začuđeni pogled prema licu pacijenta koji je došao po rezultate sistematskog pregleda. Oprostite gospodine ... Zvonimir K.? Mora da se radi o nekoj greški ... moram provjeriti vaše godište ... Nevjerojatno, rekao je. Gledajući vas, ne bih vam 'dao' više od pedeset ... No, vi ne samo da izgledate kao 'dobrodržeći' pedesetgodišnjak, vi to fizički i jeste ... bez obzira na vaših kronoloških osamdeset ... Liječnik je zavirio u rezultate prethodnih pregleda i zbunjeno upitao Zvonimira: U posljednjih dvadeset godina niti jedne degenerativne promjene ... otkrijte mi tajnu ... Kako ste zaustavili starenje? ... ... Kao i svake godine, Zvonimir je na godišnjicu Daničina nestanka otišao na obalu rijeke. Svake bi godine tu noć proveo stojeći na rječnoj obali, promatrajući Veneru, kako se preobražava iz Večernje u Jutarnju zvijezdu. Te su večeri nebo prekrivali oblaci, pa se Zvonimir pobojao da će mu skriti pogled. No, u zadnji trenutak oblaci se raziđoše a večernja zvijezda zablista i zatreperi nad rijekom. Tu sam, Voljena, prošapta Zvonimir. Čekam Te. Do sljedećeg tranzita Venere manje je od sto godina. P. S. Priču u cjelini možete pročitati kod Sheherazade Dodatak: Đuro i Pero - vodenjaci ... |
- 00:01 - Komentari (18) - Isprintaj - #
11.07.2008., petak
Tranzit Venere, 3. nastavak priče
 Alexandre Cabanel, La Naissance de Vénus noćas ću se roditi ponovo, iz pjene Tvoje strasti, k'o vječna Venus. k'o Večenjača ću svjetliti u Tvome pogledu, treptati u tvojem naručju, rađati se i umirati opet i opet, opet ... ... sve do jutra. a tad ću, sa Svitanjem, iz Tvojeg zagrljaja tiho se iskrasti, i otići da kao blijeda Eosphorus izblijedim na danjem svjetlu ... Tranzit Venere 10:23 - sredina tranzita, Venera najbliže središtu Sunca Koža joj je bila mlječno bijela, i sred ljeta blijeda, kao da je nikada nisu dotakle zrake sunca. Dok bi vodili ljubav, vrat i prsa osuli bi joj se crvenim mrljama koje su svjedočile o snažnom uzbuđenju. Nakon vrhunca, mrlje bi postupno blijedile i nestajale a on bi poželio uvijek iznova oslikati joj kožu tim lijepim pečatima. Ni jedna žena s kojom je do tada bio nije se tako gubila u strasti kao Danica, ni jedna ga nije uzbuđivala poput nje. Uživao je istodobno u vlastitom i njezinom uživanju, a ona uživanje nije skrivala krzmanjem ili stidljivošću. Nakon onog prvog puta, kad je pred njega izašla naga, dlanom skrivajući krilo, više se nikada nije pokrivala ni krila njegovu pogledu. A ipak, Zvonimir je osjećao da, unatoč tomu što mu se davala tako voljko i otkrivala tako potpuno, o njoj ne zna gotovo ništa. Rijetki sastanci na koje je pristajala uvijek su se događali u njezinom stanu. Stilski namještaj, na zidovima nekoliko lijepih akvarela i pastela, uglavnom nature morte, cvijeće i voće. I samo jedno malo ulje, Venera koja se rađa iz pjene. Slika je izgledala kao original, no ipak, nije to mogla biti. Cabanel, La Naissance de Vénus? Vidio sam sliku u Musée d'Orsay u Parizu ... Uostalom ni dimenzije slike ne odgovaraju ... Kakva glupa pomisao ... da se radi o originalu ... pomislio je Zvonimir. Ništa u stanu nije odavalo da tu živi ili povremeno boravi još netko osim nje. Zvonimir se grčevito držao zadnjih ostataka svoga samopoštovanja kako joj ne bi zavirio u ormare i ladice u očajničkoj želji da sazna nešto više o njoj. Jednom je čak i potegnuo ladicu pisaćeg stola od trešnjeva drveta, ustanovio da nije zaključana ... i brzo je zatvorio i prije no što je vidio sadržaj. Vrijeme su provodili vodeći ljubav, strastno i nježno, nježno i strastno ... nezasitno. Između toga razgovarali su o književnosti, slikarstvu, kazalištu, mitologiji, koju je Danica izvrsno poznavala ... Ipak, najčešće bi ona njega potaknula da joj pripovijeda o svojim putovanjima, pa bi ga pozorno slušala. O sebi je pričala rijetko. Shvatio je da je i ona dosta putovala, ponekad bi ustanovili kako su bili na istim mjestima, no u različito vrijeme ... Strma obala, a druge ni na vidiku ... započeo bi Zvonimir. ... breze, bijele ... kao da grle visoke borove ... nastavila bi Danica. ... na obalama Jeniseja ... dovršio bi Zvonimir. Oboje bi se nasmijali i nastavili igru. Nije pričala o svojoj svakodnevici, a kad bi on pokušao nešto reći o svojoj, na licu bi joj se pojavio izraz koji bi ga obeshrabrio. Jednom je pomenuo Geu po imenu, a Daničino je lice u tom trenutku postalo prazno i bezizražajno, kao kad se uplašena školjka uvuče u svoju ljušturu. Oprosti, rekao je. Jednom ćemo prilikom morati o tomu ... No nisu, nikada. Zabolio ga je taj izraz njezina lica. Nije bio lovac, no jednom ga prijatelji nagovoriše. Ustrijelio je srnu, izdisala je kad joj je prišao ... Upravo tako ga je pogledala Danica. Ne, neće to uraditi nikada više ... I tako nisu pominjali svakodnevicu, kao što nisu pričali ni o budućnosti. Kada bi on to i pokušao, Danica bi mu rekla: Čemu kvariti ovaj trenutak, tako lijep, tako neponovljiv ... ... tako kratak, tako prolazan ... Svi njihovi sastanci trajali bi samo od sutona do zore. Stigao bi do njezina stana sa zalaskom sunca, ona bi ga čekala s večerom a on bi donio bocu biranog vina i ruže. Vodili bi ljubav po čitave noći, ljubili se i smijali, pili i razgovarali, pa se opet ljubili. U zoru bi ga ispratila s osmijehom i poljupcem. Ponekad se pitao postoji li ona uopće na dnevnoj svjetlosti ili, poput Venere, u suton bljesne kao Hesperus a u svitanje izblijedi kao Eosphorus ... Danica je bila jedina žena u Zvonimirovu životu za koju bi bez trenutka promišljanja, kolebanja i oklijevanja mogao reći kako je ljubi. Volio je i prije, dakako, no nikada ovako. Nije to bila samo zaljubljenost i strast, nije to bila samo bliskost, bio je to osjećaj potpunog pripadanja i predavanja. Zvonimir je osjećao kako joj pripada i predaje joj se potpuno, a i ona njemu ... kad su zajedno. No, kad nisu zajedno ... komu ona pripada tada? Zvonimir je vjerovao kako ljubi Danicu i želio je vjerovati kako i ona ljubi njega, no bio je tako nesiguran, kao ni s jednom ženom prije nje. Danica je bila i jedina žena u Zvonimirovu životu kojoj je on bio prvi, oduvijek se klonio djevica, bojeći se odgovornosti koju muškarac preuzima pri inicijaciji. Kad su prvi puta vodili ljubav, zaprepastila ga je ta činjenica koju nije ništa nagoviještalo. Danica je bila lijepa, zanimljiva, djelovala je samosvjesno, pa kako je onda dočekala tridesetu a da nije ... To što joj je bio prvi, Zvonimira nije učinilo sigurnijim, njega nije mučilo ono što je moglo biti prije njega, njega je užasavalo ono što će u njezinu životu biti ... poslije njega. Bio je ljubomoran na njezinu budućnost, kad već nije mogao biti na njezinu prošlost: Gdje li će, i s kime ona biti za pet ... za deset godina ... Koga će ljubiti, kome se osmjehivati, koga ispraćati i dočekivati, komu djecu rađati? Ponekad bi ga hvatao neracionalni strah da se ona neće odazvati na telefon, da će, kad je potraži, pronaći zaključan i prazan stan. Često je sanjao kako mu je zaspala u naručju ... i kako se ujutro budi praznog naručja. I tada bi se doista probudio, sav u znoju. ... Zvonimir je uporno nagovarao Danicu da otputuju nekamo, zajedno. Pominjao je svjetske prijestolnice, egzotične destinacije, najljepše kutke svijeta, najraskošnije hotele ... Kamo god poželiš, samo izaberi ... Danica bi se uvijek izgovarala, smješeći se. A onda, kad je već izgubio nadu, pristala je. No, na njegovo čuđenje, izabrala je nešto posve neočekivano. On je trebao iznajmiti čamac i čekati je na obali rijeke, u maloj rječnoj lučici, svega nekoliko ulica od njezina stana. Pustit ćemo nek' nas rijeka nosi, rekla je ... (nastavak slijedi) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:01 - Komentari (13) - Isprintaj - #
10.07.2008., četvrtak
Tranzit Venere, 2. nastavak priče
 Botticeli, Rađanje Venere, detalj Ekliptika. Ravnina kojom se Zemlja giba oko Sunca. Uslijed Zemljinog godišnjeg gibanja oko Sunca dolazi do prividnog gibanja Sunca po nebeskom svodu. Sunčeva putanja ocrtava na nebeskoj sferi kružnicu koja se na kartama neba također naziva ekliptika. Ekliptika prolazi kroz 13 zviježđa (od 88 postojećih) koja se nazivaju zviježđima zodijaka (osim 12 zviježđa po kojima su nazvani horoskopski znakovi, tu je i trinaesto zviježđe Zmijonosac - Ophiuchus). Planeti i Mjesec se gibaju u ravninama koje su vrlo malo nagnute prema Zemljinoj putanji, pa se uvijek nalaze u blizini ekliptike. Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Ekliptika" Prolazak 1 Dah mu je zastao, dok ju je gledao kako stoji pred njim naga, smiješeći se i zaklanjajući krilo dlanom, poput Botticelieve Venere. Zelene oči su joj blistale, inače blijede obraze obasulo joj je rumenilo, kosa se rasula po krhkim ramenima i nježnim grudima. Uopće nije crvenokosa, pomislio je. Kosa joj je ustvari ticijanovski plava, s crvenim odsjajem. No, kad je sklonila ruku, shvatio je da je ipak crvenokosa ... Prekrasna si, prošaptao je. Blistavija od jutarnje zvijezde, svježija od svitanja, rumenija od zore ... pomislio je. Kleknuo je pred nju, kao pred božicu. Poljupcima je popio kapljice kojima joj je tijelo bilo orošeno, a zatim ju je, prislonivši lice uz njezin zaobljeni bok, čvrsto obgrlio kao da je ne želi ispustiti iz ruku ... ... Sve žene koje je do tada imao, vrtjele su se oko Zvonimira kao planete oko Sunca. Sve, pa i Gea, njegova zakonita. No, kad mu je prije dvadeset godina dijagnosticiran kancer, Zvonimir je shvatio da pomisao na Geu nije dovoljna da bi ga nagnala da se poželi oduprijeti bolesti. Tada su u braku bili već deset godina, a i prije vjenčanja neko su vrijeme živjeli zajedno, u neformalnom braku. Sve se promijenilo kad je brak ozakonjen. Gea, koju godinu starija od Zvonimira, do tada družica njegovih pustolovina, amazonka koja ga je pratila na putovanjima, skijala, plivala, ronila i jedrila njemu uz bok, odjednom to više nije željela. Osjetivši kako joj biološki sat otkucava, Gea je sve svoje želje zamijenila samo jednom. I Zvonimir je želio djecu, možda ne baš tada, u tom trenutku, no volio je Geu, pa je popustio njezinim uvjeravanjima. Oboje su bili zdravi, prestali su koristiti zaštitu i vjerovali da će se Geina želja vrlo brzo ispuniti. Iako nije bilo nikakvih zapreka, Geina se želja pokazala prvo teško ostvarivom, pa potom, nakon dugih nastojanja i korištenja svih dostignuća suvremene medicine ... i neostvarivom. Nije nam suđeno, rekao joj je. I Gea se pomirila sa sudbinom. Pomirila ... i umirila. Više nije željela putovati s njim, pustolovine i rizici više je nisu zanimali. Isprva je i njega pokušavala smiriti, trezveno ga uvjeriti kako mu više ne priliči da jurca svijetom poput mladca, sad kad se bliži četrdesetoj. Pokušala je, pa odustala, Zvonimiru se činilo i prebrzo. I on je pokušao nagovarati je da ponovo s njim krene na putovanja. Pokušao je, pa odustao. I samome mu se učinilo da je i on odustao prebrzo. Osjetio je i razočaranje i olakšanje, istodobno ... i nastavio putovati, skijati, jedriti i roniti sam. A onda se Zvonimir razbolio. Dok je prolazio kemoterapiju i oporavak, Gea se o Zvonimiru brinula brigom gotovo materinskom. Bio joj je iskreno zahvalan, pa nije imao srca reći joj kako ga ta njezina materinska brižljivost, koja se nastavila i kad je ozdravio, sputava i ljuti. Nakon ozdravljenja, Zvonimir se vratio putovanjima i traganjima za novim adrenalinskim izazovima. Gea je pronašla nove interese, čitala je, obilazila premijere i izložbe, upisala kulinarski tečaj i tečaj ikebane, organizirala večere i pozivala goste. Zvonimir nije više ni pio ni pušio, no i dalje je putovao, skijao, jedrio, ronio. Jeo je malo i birao jednostavna jela, no na svojim se putovanjima vratio kušanju egzotičnih tamnoputih i vatrenih žena od čega je apstinirao otkad se oženio Geom. Ostali su zajedno, Zvonimir i Gea, no Geina 'ekliptika' gibanja oko Zvonimira promijenila se. Više nije bio os oko koje se njezin život vrti. No, ta činjenica je oboje ostavljala ravnodušnima. Upravo u to vrijeme, u sunčevu sustavu promijenila se ekliptika Venere ... i Venerina sjenka postala je vidljiva na Sunčevu disku. (nastavak slijedi) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.  Venus transitting between the Sun and the Earth. Seal - Kissed By A Rose |
- 00:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #
09.07.2008., srijeda
Venera, zvijezda večernja ... zvijezda jutarnja ...
 Dan i Jutarnja Zvijezda, Herbert James Draper k'o Večernjača, u Suton, Tebi u susret pohrlim, Jedini. svu noć, ljubeći Te, Tvojim svjetlom treptim, dok te, k'o Zornjača, u zoru ne ispratim ... u suton blistava Hesperus, u svitanje blijeda Eosphorus, no Venera uvijek, zauvijek Tvoja Danica ... samo Ti, Ljubljeni, Sunce moje, moj Mjeseče, samo Ti ... ... sva moja lica znaš ...  Venus tranzit, photo by flickr Tranzit Venere, prvi nastavak priče Tranzit Venere ispred Sunca čovjek u svojem kratkom ljudskom vijeku ima priliku vidjeti samo jednom. Tijekom tranzita Venera je sa Zemlje vidljiva kao mala crna točka koja prolazi preko Sunčevog diska. Tranzit se može podijeliti u 3 faze: ulazak Venere na Sunčev disk, prolazak Venere ispred Sunca i izlazak Venere sa Sunčevog diska. Momenti u kojima se dodiruju rubovi Sunčevog diska i Venere nazivaju se "kontakti". Prilikom svakog od 4 kontakata, događa se efekt "kapljice", prilikom čega izgleda kao da su Sunce i Venera spojeni kapljicom. Ulazak Kad je Danica ušla u njegov život, Zvonimiru je bilo šezdeset, a Njoj gotovo upola manje. Zvonimira, visokog, dugonogog i koščatog šezdesetgodišnjaka, svi su smatrali barem deset godina mlađim. Zadnjih je dvadeset godina živio aketski, vježbao i trčao, jeo umjereno. Cigarete i alkohol odbacio je u četrdesetoj. No, do četrdesete, Zvonimir je pušio kutiju dnevno a s društvom bi povremeno znao popiti i više od one kapljice previše. Posao ga je vodio s jednog kraja svijeta na drugi pa je imao prilike kušati različita pića, draškati nepce egzotičnim jelima, zapaliti najbolje kubanske cigare i ljubiti žene različitih imena i različitih boja puti. Do četrdesete je proputovao pola svijeta, jedrio i letio, skijao i planinario, vozio brza kola, kladio se i kockao iako nikada nije postao ovisan. Ovisan je bio jedino o izazovima, uživao je kad bi mu adrenalin pojurio krvotokom, tada bi se osjećao nepobjedivim, tako intenzivno živim, gotovo besmrtnim. Do četrdesete je proputovao pola svijeta, jedrio preko oceana, osvajao neosvojene planinske vrhove, ronio u plavi bezdan različitih mora. Fortuna me voli, mislio je Zvonimir. Jer, unatoč svim tim rizicima, on nikada nije doživio ni najmanju povredu, nikada nije bolovao. A onda se, u četrdesetoj, suočio s najvećim izazovom svoga života. Osjetio je iznenadnu slabost i pomislio kako je možda na posljednjem putovanju pokupio neku banalnu zarazu. Liječnik ga je suočio s dijagnozom koje se svaki čovjek pribojava. Već je i samo ime te bolesti dovoljno da čovjek izgubi nadu. Zvonimir je pomislio kako je ćudljiva Fortuna zaključila da je suviše dugo zloupotrebljavao njezinu blagonaklonost pa je sada odlučila naplatiti dug. Nije želio operaciju, opekotine od zračenja, mučnine kemoterapije, opadanje kose ... nije želio neopravdanu nadu pa potom nestanak nada i želja, mirenje sa sudbinom, iščekivanje kraja u nekom hospiciju. Živio je brzo i smjelo, pa je odlučio tako i umrijeti. Otišao je na mjesto koje je volio najviše na svijetu. Nije to bila neka daleka egzotična destinacija. Bila je to stijena koja se nadvijala nad morem, nadomak njegova rodnog mjesta. S te je stijene, s koje su se bojali skočiti i neki odrasli muškarci, prvi puta skočio kao devetogodišnjak, izazvan zadirkivanjem vršnjaka. Bilo je to mjesto kojem se uvijek vraćao, mjesto koje je smatrao najljepšom točkom svijeta. Za bonace je s te visoke stijene pucao pogled na otvorenu pučinu, a kad bi zapuhala bura, more bi se urličući razbijalo o stijenu, zasipajući je kapljicama pjene. Crveno je Sunce na horizontu dodirivalo mirnu morsku površinu a Večernjača blistala, kad je Zvonimir, skinuvši svu odjeću, nag skočio sa stijene i zaplivao prema otvorenoj pučini. Plivao je snažnim zamasima, ne osvrćući se, dok mu obala nije nestala s vidika. Plivao je sve dalje i dalje prema pučini, Sunce je zamijenio Mjesec, mirno se more uzburkalo visokim valovima, a Zvonimir je i dalje plivao, čudeći se kako ne osjeća nikakav umor ni malaksalost. Tada je zaronio. Ronio je sve dublje u tamu i tišinu, ostavljajući za sobom, tamo gore na površini, buku valova i svetlost mjeseca. U trenutku kad je osjetio kako će mu se pluća rasprsnuti, odjednom mu je sviješću sijevnula pomisao kako je to što čini, to što je smatrao činom hrabrosti, ustvari bijedni kukavičluk. ... Na liječničkom pregledu, sedam godina nakon te noći, liječnik mu je rekao: Možete se smatrati potpuno izliječenim. Ustvari, u boljoj ste kondiciji od bilo kojeg vašeg vršnjaka. Fizički ste mlađi od svojih godina, nemate ni trunka sala, tlak vam je normalan, kapacitet pluća kao da nikada niste bili pušač. . I desetljeće nakon toga, na sistematskom pregledu kojem se od tada Zvonimir podvrgavao svake godine, liječnik mu je rekao gotovo isto. Tlak, razina šećera i kolesterola, kapacitet pluća i srca, sve je bilo u savršenom redu. Vraćajući se kući nakon obavljenog pregleda, Zvonimir je sjeo na terasu svoje omiljene kavane. Gorka, jaka, bez mlijeka ... i čaša mineralne, zar ne? rekao mu je konobar smiješeći se i ubrzo nakon toga spustio je na stol pred njega šalicu crne kave, orošenu čašu negazirane mineralne vode … i novine. Novine su toga dana imale nadnevak 7. lipnja 2004. i bile su pune napisa o tranzitu Venere: U utorak, 08. lipnja 2004. godine, bit ćemo svjedoci događaja koji je ljudsko oko zadnji puta vidjelo 1882. godine. To znači da na kugli zemaljskoj više nema niti jednog živog čovjeka koji bi se sjećao tog događaja. A, što se to dogodilo tako davno, odnosno što ćemo mi to vidjeti? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo znati neke činjenice. Znamo da oko Sunca kruže planeti. Venera je drugi planet po redu, a Zemlja je treći, odmah nakon nje. Veneru možemo vidjeti nakon zalaska ili prije izlaska Sunca, ovisno o tome s koje strane Sunca se nalazi. Ako ju vidimo nakon zalaska Sunca, u obliku najsjajnije zvijezde na nebu, zovemo ju zvijezda Danica ili Večernica. Ako ju vidimo prije izlaska Sunca, onda ju nazivamo Jutarnjom zvijezdom. Naravno, to su nazivi iz narodne predaje koje su joj nadjenuli naši preci. I uopće nije riječ o zvijezdi, nego o planetu, imenom Venera. Ravnina Venerine staze nije u istoj ravnini sa Zemljinom stazom, nego je nagnuta pod kutom od 3,4 stupnja. Svaki planet ima svoj nagib staze po kojoj se kreće oko Sunca i tu razliku nagiba staza nazivamo ekliptika. Upravo zbog te razlike nagiba staze, Veneru sa Zemlje ne vidimo svaki puta kada se nalazi između Zemlje i Sunca, već nam ona "pobjegne" iznad ili ispod Sunčeva diska. No, u utorak ćemo biti svjedoci trenutka kada će se staze Zemlje i Venere naći u točki u kojoj će se prividno sjeći ravnine njihovih staza i tada će nam se prikazati prizor koji ljudsko oko nije vidjelo već 122 godine. Takav se događaj naziva tranzit. * ... Sutradan, 8. lipnja, Zvonimir je, zahvaljujući prijatelju koji je radio u Zvjezdarnici, točno u 07: 20 promatrao prvi kontakt Venere i Sunca. Žalio je što neće imati vremena promatrati cijeli Venerin put preko sunčeve ploče, do zadnjeg kontakta Venere i Sunca u 11:23. Izašavši iz Zvjezdarnice, žurio je prema parkingu na kojem je ostavio svoju Mazdu. U 09:15 počinjao je poslovni sastanak na kojem se odlučivalo o spajanju dvaju velikih uspješnih firmi, a Zvonimir je bio suvlasnik jedne od njih. Tada ju je ugledao kako mu ide ususret. Oniža no savršeno skladna, crvenokosa i zelenooka, no bez ijedne pjegice karakteristične za riđokose. Odjevena pomalo nemarno, u široke hlače i široku zelenu bluzu koja ipak nije skrivala oblinu njezinih čvrstih grudiju nesputanih grudnjakom, koračala je elegancijom košute ili gazele, dok se topli povjetarac poigravao crvenim kovrčicama njezine duge kose. Dok su se mimoilazili, u gužvi su okrznuli jedno drugo i on je osjetio miris njezine svježe oprane kose. Shvatio je da mu glavom ne dopire ni do ramena i pomislio kako liči na džepnu Veneru. Na licu nije imala ni trunke šminke, nije nosila nikakav nakit, gledala je pred sebe pomalo sanjalačkim pogledom, zanesena u neke svoje misli. U kratkom trenutku kad su se ovlaš dodirnuli poželio ju je, intenzitetom koji ga je začudio. A onda je rekao sam sebi: Ne izazivaj vraga, čovječe … upola je mlađa od tebe i takva je ljepotica kakva se rijetko viđa ... Uz to, u braku si ... u braku koji je skladan, iako je početne strasti nestalo ... Ne izazivaj vraga ... No unatoč tome trezvenom savjetu koji je dao sam sebi, osvrnuo se da je još jednom pogleda … Bokovi su joj se njihali kao u plesačice flamenka, no nije to činila namjerno, koketirajući, pokret je bio spontan i stoga još privlačniji. Slap kovrčave crvene kose rasuo joj se niz leđa, sve do oble i čvrste kruškolike zadnjice ... Dok ju je gledao kako zamiče za ugao, jedna mu se slana kapljica znoja skotrljala u kut usana ... Bio je 8-i lipnja. Od prvog kontakta Sunca i Venere u tranziciji prošlo je manje od sata ... * za tekst 'novinskog članka' korišteni su dijelovi teksta s web stranice http://www.zvjezdarnica.com (nastavak slijedi) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Dodatak: nebo se plavi ...
|
- 00:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #
08.07.2008., utorak
orion nebula ...
 photo by flickr na putu prema svitanju, očiju uprtih u nebo, u polju zrelog žita ležimo zagrljeni, zureći u zvijezde. gle Oriona! canis minor i major leže mu do nogu. dok srce Bijelog zeca u strahu kuca, hrabri Lovac gađa Taurusa, ne sluteć' da i sam je Artemidi meta. o, kako se lako, Jedini, iz lovca u lovinu pretvorimo! ... dok ležim Ti u zagrljaju, moj Lovče, pod nebom punim zvijezda, srce mi k'o u uplašene srne kuca a ipak smjelo, poput Dijane, poljupce Tvoje lovim ......  usnula Dijana, photy by flickr ah, Jedini, ostanimo zauvijek lutati Arkadijom naših snova ... ... P. S. Artemida (rimska Dijana), božica lova, divljači i Mjeseca, zaljubila se u lijepog Oriona. Njezin ljubomorni brat blizanac, Apolon, smislio je prijevaru. Dok je Orion plivao i ronio, Apolon dovede Artemidu do obale te je pozva da gađaju rječne valove. I ne znajući, Artemida ustrijeli Oriona. Kad je njegovo tijelo, probodeno svojom strijelom, pronašla na obali, dugo ga je oplakivala a zatim ga je pretvorila u sazvježđe kako bi ga mogla vidjeti kad god u nebo pogleda. |
- 00:01 - Komentari (26) - Isprintaj - #
07.07.2008., ponedjeljak
Wave-and-Rock
 Royal Copenhagen Figurines: Wave-and-Rock u Moru ljubavi, Jedini, tko je od nas dvoje Val, a tko Stijena? dok čekam Te, jedini moj Valu, moram stijena biti. kad stigneš, i ja ću se ... ...u val pretvoriti ... Švedski skulptor Theodor Lundberg ljubio je svoju lijepu ženu koja mu je je bila i najdraži model. Na izložbi u Stockholmu, 1897. godine, izložio je skulpturu Val i Stijena. Skulpturu je otkupio direktor Royal Danish tvornice porculana. No, porculanska figura, načinjena prema Ludbergovoj skulpturi, stavljena je u prodaju tek 1918, kad je vlasnik tvornice procijenio da je javnost sazrela prihvatiti tako slobodan umjetnički iskaz. Danas figuru Wave-and-Rock proizvodi Royal Copenhagen porcelain, u ograničenoj ediciji. Cijena joj je visoka, a da biste je kupili morate se upisati na wish list.
Neke od ovih Royal Copenhagen porculanskih figurica rado bih imala u svojoj vitrini (uz svaku figuricu žabe, dakako, koju bih našla na policama ...) A vi?
Royal Copenhagen porcelain A Tebi, Jedini? Nije Royal Copenhagen porcelain, ali ... .  krhko je i malo, na dlan bi Ti stalo i puknut' bi moglo, ako suviše stegneš prste ... ... ono je od takve vrste. |
- 00:01 - Komentari (54) - Isprintaj - #
06.07.2008., nedjelja
dress to kill ...
... još samo da mi je Vitae posudila one novokupljene japanke ...  Lady Macbeth ... priznajem, kriva sam ... Gonjena nekim mračnim unutarnjim porivom, plan sam kovala dugo. Potom sam ga, bez krzmanja, provela u (d)jelo.
Meso pojedoh ... a koščice sam pljuckala na sve strane ... Da dragi susjedi nisu virili kroz tarabe ... ... zločin bi ostao neotkriven ...  photo by flickr Pero i Đuro: A kad smo mi na redu? Dodatak: nedjelja prijepodne |
- 00:01 - Komentari (53) - Isprintaj - #
04.07.2008., petak
sasvim kratko razmišljanje (gle, kome je je to vila naslov zdipila) o svjetlosti i tami ...
 Da bismo shvatili pravu vrijednost svjetlosti, prvo moramo zaviriti ... u srce tame ... ... i u svoje srce, jer u svakom srcu i tame ima ... ...  photo by flickr A vaša 'dark side of the moon', dragi blog posjetitelji, ... jeste li zavirili lately? i jedno, nešto duže, razmišljanje o blogovima, blogerima, rajskim vrtovima i ljudskim naravima ... U gotovo dvije godine blogiranja ni jedan ružan komentar, do jučer. Blog vrata jezeraca bila su otvorena svima, dozvoljeno komentiranje anonimnim posjetiteljima, ni jedno ime na ignore listi ... Komentare sam uvijek smatrala vrjednijima od postova, a mogućnost dijaloga najvećom vrijednošću bloga i blogiranja. Veselila sam se svakom komentaru i svakom posjetitelju na vrtnoj klupici.Komentirajući na prijateljskim blogovima i na onima na koje bih svratila vođena slučajem, uvijek sam to činila dobronamjerno. Ponekad mi se i 'otela' neka neodmjerena šala ili mala 'bodljica' (ja sam ipak škorpijica), no nikad sa zlom namjerom. Ispričala bih se i doista bi mi bilo žao kad bi se to, doduše rijetko, dogodilo. Imala sam sreće, mislila sam, kad bih na nekom blogu ugledala poneki 'otrovni' komentar, u mojem vrtu toga nema. Jučer se na jezercima pojavio komentator (ili komentatorica) koji je svojim komentarom prešao granice pristojnosti i dobrog ukusa. Odgovorila sam, ne suviše grubo, upozoravajući ga/ju da to na svojem blogu neću tolerirati. No, anonimni blog-susjed (susjedica) ne odustaje. Ponovo komentar, ružan i zloban. Sa žaljenjem, zabranih komentiranje anonimcima (ispričavam se što sam vrata zatvorila onima koji sami nisu blogeri ali ponekad vole do jezeraca svratiti). Zatvoriš vrata vrta kako ne bi ulazili oni koji znaju samo gaziti i trgati ... a oni tarabu preskoče. Ponovo komentar, ovaj puta u obliku linka. Krenuh tom stazicom i vidjeh da netko nije žalio truda otvoriti blog, ni manje ni više nego Rusalki 'posvećen'! Liči na mali wodoo oltarić, sa slikom, hihihi, no umjesto kokoši žrtvovana je neka druga zvjerčica. Zar ne vele da je i ogovaranje oblik 'izvrnuta' laskanja? Polaskana ipak nisam, no određenu dozu zlobe mogu podnijeti, čak je smatram znakom duha, kad je duhovita. No, ova duhovita nije, već samo prostačka i žalosno infantilna, ako je autor odrasla osoba. Ne znam čime autora tog bloga uvrijedih, povrijedih, izazvah ... no učinih to nenamjerno. Ili takvu reakciju izazvah već samim svojim postojanjem? Izbrisala sam komentar, adresu stavila na ignore listu. Poslah i pisamce adminu blog.hr. Na blog.hr, naime, postoji pravilo o zabrani jezika mržnje. Blog.hr. pridržava pravo obrisati blog s kojeg bloger jezikom mržnje progovara. Ružan je okus obrisati malo teže, a mržnju zabraniti nije moguće. Svatko mora sam osvijetliti svoje tamne kutke ... Nadam se da je ova ova ružna blog-epizoda iza mene. Možda se i varam, no ... kako bilo da bilo ... neću se više na to obazirati. Toliko je lijepog u svijetu koji moj vrt okružuje, toliko zemlje, vode ... sunca i oblaka ... toliko prijatelja. Pročitah gornje razmišljanje, pa se nasmijah autorici ... hihihih ... zbog tako patetično ozbiljnog tona. I, predomislih se, skinut ću zabrane, neću brisati te komentare. Ni rajski vrt nije savršen bez zmijice. A Rusalkin je vrt upravo dobio svoju, zmijicu malu, koja sebe smatra velikim terminatorom. Zmijica ... ili možda samo pozornosti gladna gusjenica? Srećom po nju, zalutala je u vrt čudne vrtlarice koja ni protiv štetočina otrov ne koristi. I štetočine su, valjda, stvorene s nekom svrhom. Zadržat ću je, kao vrtnog 'ljubimca', hihihihihi, s njom je vrt postao živopisniji ... Dodatak: Subota, malo sunca, malo oblaka, kapi noćašnje kišice na listovima, ptičice pjevaju ... a lopoč samo što nije procvao ... Život je lijep!
|
- 23:59 - Komentari (49) - Isprintaj - #
03.07.2008., četvrtak
noć ima čudnu moć ...
|
noć ima čudnu moć, ljepoti ženskoj lukavo polaska ogrtačem od crna baršuna bijelu joj put ogrne, mjesečinom usne joj obasja, zjenice raširi, k'o u srne lovljene ... noć ima čudnu moć, pa Njega pretvori u Lovca, što na poljupce Njene vrijeba u zasjedi uzdahe čeka i pogled joj lovi, srce nišaneći ... čudnu moć ljetna noć ima. probudi kupidona jato, maskiranih u metulje, što krilima ljubavnu vatru raspiruju i Lovčev luk zatežu ... eh, moj Lovče, sjeti se one ljetne noći, kad, strijelom istom pogođeni, padoše i Lovac i Srna ... |
- 00:01 - Komentari (40) - Isprintaj - #
01.07.2008., utorak
kaleidoskop ...
|
načinih kaleidoskop od ružinih latica, pa se sad njime igram ... ... poput usamljenog djeteta ... . Dodatak: rođendan u El Passu ...
Sretan Ti rođendan, dragi šogore! |
- 00:08 - Komentari (84) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
