noć ima čudnu moć,
ljepoti ženskoj lukavo polaska
ogrtačem od crna baršuna
bijelu joj put ogrne,
mjesečinom usne joj
obasja,
zjenice raširi, k'o u srne
lovljene ...
noć ima čudnu moć,
pa Njega pretvori u Lovca,
što na poljupce Njene
vrijeba
u zasjedi uzdahe čeka
i pogled joj lovi,
srce nišaneći ...
čudnu moć ljetna noć ima.
probudi kupidona jato,
maskiranih u metulje,
što krilima ljubavnu vatru
raspiruju
i Lovčev luk zatežu ...
eh, moj Lovče, sjeti se one ljetne noći,
kad, strijelom istom pogođeni,
padoše i Lovac i Srna ...