Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
One of those many dates
Jedan od onih dana
that no longer ring a bell.
Kad zvono više ne zvoni.
Where I was going that day,
Gdje sam bila danas
what I was doing --- I don't know.
Što sam radila … ne znam
Whom I met, what we talked about,
Koga sam srela i što smo pričali
I can't recall.
Ne mogu se sjetiti.
If a crime had been committed nearby,
Ako je u blizini počinjen zločin
I wouldn't have had an alibi.
Ja neću imati alibi. (...) (Wislawa Symborska)
Jednom davno, u zemlji iza čarobnog ogledala, živjela je djevojčica po imenu ... kolebala se oko izbora imena, pa rečenicu završila svojim imenom, Doriana ...
A tada je imenu dodala još jedno n : Jednom davno, u zemlji iza čarobnog ogledala, živjela je djevojčica po imenu Dorianna ...
Doriana, s jednim n, više nije bila djevojčica. Ušla je u 30-ete, a život joj je ličio na ogledalo u kojem nema odraza. Radila je kao prevoditelj, zarađivala solidno, ni previše ni premalo. Živjela je sama, izgledala je … Pa, izgledala je sasvim neprimjetno, ni nalik princezi.
Kada bih počinila neki zločin, svjedoci bi vjerojatno policiji rekli – bez karakterističnih znakova.
Izgled? Sve osrednje, osrednjeg rasta, crte lica pravilne, kosa ni plava ni riđa, oči ni plave ni sive …
Odjeća ? Vjerojatno siva …
Život? Definitivno siv …
Dorianna je bila princeza, a Kralj i Kraljica tako su je jako voljeli da su je zatvorili u visoku kulu bez vrata, s prozorom visoko iznad šamca koji je okruživao kulu ... Bojali su se da će se obistiniti kletva koja je bila izrečena onoga dana kad se Dorianna rodila ... nastavila je pisati Doriana.
Doriana je oduvijek smišljala priče, a zapisivala ih je otkada je naučila pisati. I skrivala ih je, otkada je postala dovoljno odrasla da nauči skrivati ... skrivati svoje misli, sanjarenja i snove.
Kada je mati prvi puta otkrila jednu od Dorianinih priča, strogo ju je ukorila:
Izmišljanje je ravno laganju, a izmišljanje priča je gubitak vremena. Život nije priča, u životu je važan red, rad i disciplina. Vrag uvijek nađe posla besposlenim rukama …
Nakon toga Doriana nije prestala izmišljati priče, samo je prestala zapisivati ih. Priče su joj bile neophodne da bi prebrodila svoje djetinjstvo, djetinjstvo strogo kontrolirano i isprogramirano:
Ustajanje u 7:00, nedjeljom ... inače u 6:30...
Doručak u 7:15, polazak u školu u 7:30, iako joj je do škole trebalo samo 15 minuta, naučiše je da svuda uvijek treba stići 15 minuta ranije ...
Ručak uvijek u isto vrijeme, nema ustajanja od stola, bez dozvole ... Učenje i pisanje zadaća, odlične se ocjene podrazumijevaju, pohvale su izlišne ...... Privatni satovi engleskog, engleski postaje dominantni svjetski jezik ... Odlazak na spavanje u 21:00, kad je bilo sati devet, poslaše djecu u krevet ... čitanje u krevetu strogo zabranjeno, sutra treba ustati čio i oran za rad ...
Dorianini roditelji bili su radišni, savršeno prilagođeni, poput kotačića u nekom velikom stroju i s toliko mašte koliko bi je imao kotačić u stroju. Kad bi se pogledala u ogledalo, Doriana bi zaključila kako svojim roditeljima ne liči nimalo. Ponekad je pomišljala da je usvojena ili da je ispala ciganima iz kola ...
Kad se princeza Dorianna rodila, u kraljevstvu se tiho šuškalo da je kraljevski par jednoga ranog jutra pronašao novorođenu djevojčicu, ostavljenu na svojem pragu ...
Šaptalo se, tiho i u strahu, da ne čuje Kralj, a pogotovo ne Kraljica ... šaptalo se da je stari Kralj 'zgriješio' s nekom mlađahnom šumskom vilom ... pa mu je ona djetešce ostavila na pragu ...
…
Doriana je priču o Dorianni započela pisati davno, no zapisati je odlučila se tek toga dana. Poslije se pitala: Zašto baš toga dana?
Taj je dan ličio svim drugim danima Dorianina života koji bijahu tako nalik jedan drugome da bi Doriana morala pogledati u kalendar kako bi bila sigurna je li ponedjeljak, srijeda ili petak… Jedino subota i nedjelja bijahu drugačiji.
Od ponedjeljka do petka Doriana bi prevodila različite tekstove, uglavnom nezanimljive, u predvodilačkoj agenciji u kojoj je bila zaposlena. Prevođenjem nezanimljivih tekstova zarađivala je za kruh svagdanji, neophodan tijelu, a prevodeći vikendom nešto interesantno, po osobnom izboru, dodavala bi malo ‘maslaca’ svakidašnjem hljebu.
Toga dana, a taj dan bijaše subota, Doriana je počela prevoditi, sebi za dušu, "The Rubaiyat"- Rubaije, Omara Khayyama, punim imenom Ghiyath al-Din Abu'l-Fath Umar ibn Ibrahim Al-Nisaburi al-Khayyamia, perzijskog astronoma, filozofa i pjesnika iz 11-estog stoljeća.
Doriana nažalost nije znala perzijski, pa je prevodila engleski, Fitzgeraldov prijevod Khayyamova djela.
Izabrala je rubaiju Prošlost ne pominji.
Na latici ruže - proljetna rosa - lijepa je,
Na cvjetnoj livadi lice zaljubljeno - lijepo je;
O prošlim danima - šta god da kažeš, lijepo nije!
Sretan budi - prošlost ne pominji - jer danas, lijepo je!
Uživala je prevodeći taj katren, koji je pratio obrazac rubaije, tipične perzijske pjesničke forme: rimuju se prvi, drugi i četvrti stih, a treći, u pravilu, ostaje bez rime. Prva dva stiha koncizno opisuju milje, treći je opreka, prigovor ili paradoks, a četvrti nosi razrješenje.
Proljetna rosa na ružinoj latici …
… i prošli dani …pomislila je Dorianna.
Prijevod je pisala u word dokumentu, a paralelno je držala otvorenu i datoteku s Dorianninom pričom. 'Skočila' je iz datoteke u datoteku i tek započetoj Dorianninoj priči dodala novi odlomak:
Kletvu koje su se pribojavali Doriannini kraljevski roditelji izgovorila je Kraljica, ona koju je princeza Dorianna smatrala majkom:
Nek' to vilinsko kopile moju sudbinu podijeli,
kad odraste, nek' ljubi onoga tko je vrijedan nije …
A ljubljeni nek' joj preljubničkog oca ubije!
Kraljica još kletvu nije izrekla do kraja, a već se pokajala.
No, bijaše prekasno, nebesa su kletvu čula. Svod se nebeski zatamnio, munja je uletjela u kraljevsku dvoranu, projurila poput ognjene kugle visoko ispod kazetiranog stropa, načas se zaustavila nad glavom Kralja koji je u naručju držao nezakonitu kćer, razbila vitrej visokoga prozora i ugasila se …
Tada Kralj i Kraljica skovaše plan. Dijete će prikazati plodom svoga zakonitog braka, vilinsko kopile postat će prijestolonasljednica. Odrastat će poput Matovilke, čuvana u visokoj kuli. Prozor kule okrenut će prema šumi i vrtu. Podići će visoku ogradu i zabraniti pristup svakom muškarcu i dječaku, čak i bilo kojem životinjskom mužjaku …
Ako Dorianna bude vjerovala da je njezin otac Kralj jedini muškarac na svijetu, kletva se neće ostvariti.
Ona nikada neće sresti očeva ubojicu i zaljubiti se u njega.
(...)
... and by and by my soul returned to me,
a tada mi se moja duša vrati
and answered 'I myself am Heaven and Hell'"
s odgovorom: Ja sama sam i Raj i Pakao.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta