Marketing
Dorian(n)ino ogledalo, kraj priče ...
"Kad jednom na Zemlji ne bude nas - svijet će biti svijet,
kad nam se izgubi trag i glas - svijet će biti svijet;
i prije nego smo bili mi - svijet je bio svijet,
i nama kad kucne zadnji čas - svijet će biti svijet."
"The Rubaiyat", Omar Khayyam
Dani su prolazili, Dorianna je čekala. Bilo bi tako jednostavno kad bi mogla otipkati broj s posjetnice, nazvati ga i upitati: O čemu to m o r a m o razgovarati, Dorianne?
Bilo bi to jednostavno, no Doriana je osjećala da ništa nije i neće biti jednostavno, kad su ona i Doriann u pitanju.
Prisjetila se trenutka kad ju je Doriann dopratio do njezinih kućnih vrata. Stajali su jedno uz drugo, pogled im se susreo, Doriann joj je stavio ruku na rame i nagnuo se prema njoj, oklijevajući.
Oboje su osjetili taj poljubac, iako se nisu poljubili.
Isti ih im je slatki drhtaj prošao tijelima, oboje su znali da taj trenutak neće nikada zaboraviti. A onda je trenutak prošao, Doriann je uzdahnuo, spustio ruku s njezina ramena, pozdravio se nekako 'zvanično'. Na trenutak je pomislila da se on s njome pozdravlja zauvijek ... i jedva odagnala nepodnošljivu pomisao 'neću ga više nikada vidjeti'.
Sada se pitala o čemu to Doriann želi razgovarati.
Što li će joj reći o sebi? Smrtno je bolestan ... krije se od nekih tajanstvenih progonitelja... sprema se preseliti na Novi Zeland ...ustvari je vanzemaljac? oženjen je ...
Da bi odagnala sve te pretpostavke koje su joj se poput roja pčela ubojica rojile u glavi, sjela je za tipkovnicu da bi dovršila Dorianinnu priču ...
Zelinsky: Rapunzel
Do Dorianinne punoljetnosti ostalo je svega nekoliko dana, a Dorianni se činilo da je vrijeme stalo. Kraljica majka razboljela se, pa su Dorianni učiteljice prenijele poruku kako je mati neće obilaziti sve do rođendanske svečanosti.
Dorianna se u prvi mah osjetila slobodnom poput ptice, a potom ju je obuzela neka čudna zebnja. Dorianna je odlučila ... i već je znala kako će provesti svoju odluku. Znala je da je njezina stara dadilja neće spriječiti u ostvarenju dugo planiranog nauma, učiteljice je mogla obmanuti bez imalo muke, a sada je, majčinom otsutnošću, nestala i zadnja prepreka.
Čekala je samo noć punoga mjeseca, a to je bila baš ona noć koja je prethodila njezinom 18-estom rođendanu.
...
Podigla je pogled prema Mjesecu i šapnula mu: Nemoj za oblak zaći, Srebrni, osvijetli mi put.
Potom je pogled spustila u ambis koji je zjapio pod prozorom njezine sobe na vrhu visoke kule. Zakoračila je na prozor i počela sa spuštati po viticama bršljana koji se penjao po zidinama, nadajući se da se bršljan dovoljno čvrsto sljubio sa zidom, nadajući se da vitice neće pući a ona se stropoštati u dubinu ...
Mjesec je zašao za oblak upravo u trenutku kad je Dorianna zakoračila na tlo, po prvi put u životu. Bio je to tako čudan, tako uzbudljiv osjećaj, osjećati pod bosim tabanima zemlju i travu, a ne glatki pod ili meki tepih.
Kad se Mjesec ponovo pomolio iza oblaka, Dorianna je pogledala gore prema prozoru sobe i pomislila kako ne bi ponovo smogla hrabrosti spustiti se tim putem.
Prošla je kroz vrt, zastala načas kraj pergole po kojoj se penjala bijela ruža, ubrala jedan polurascvjetali pup i zatakla ga u kosu. Dodirujući usput cvjetove i travke, ušla je u šumu. Koraci su je sami vodili jedva vidljivom stazom. Učinilo joj se da su joj na stopalima izrasla mala krilca koja su je nosila sve brže i brže. Nije bila svjesna da joj je uspjelo u sat dva prijeći put koji konjanik na brzom konju prelazi tri dana.
Izbila je na šumski proplanak i zastala zadivljena ljepotom prizora.
Mjesec je obasjavao površinu jezera a mesečina je jezersku vodu pretvorila u srebro. Ožednjela, Dorianna je kleknula i nadnijela se nad vodu. S površine, glatke poput ogledala, gledale su je neke plave oči. Trgnula se, pa potom prepoznala odraz vlastitoga lica.
Zahvatila u dlan i vodu i mjesečinu.
Nije popila ni prvi gutljaj, kad se površina vode uzburkala. Iz jezera je izronila vila. Dorianna nikada nije vidjela ljepšega lica ni plavljih očiju. Lice vile bilo je bezvremeno, i mlado i staro istodobno.
Čekale smo te, rekla je vila.
Čekale smo te da nam se vratiš. Bilo nas je jedanaest, vilinska sestrinstva uvijek okupljaju jedanaest vila. A onda se najmlađa od nas, tvoja mati, zaljubila u smrtnika. Iako je nosio krunu, bio je samo smrtnik, a takvi vilama samo nesreću donose. Tvoja ga mati ljubljaše, no nije mogla ostati s njim na obali, niti je mogla bez njega ostati u jezeru.
Nismo joj mogle dozvoliti da te zadrži, ti si bila prekobrojna.
Mati te nije dočekala, Dorianna. No, pretvorivši se u pjenu, oslobodila je svoje mjesto u sestrinstvu. Sad se ti možeš vratiti kamo pripadaš.
Vrati se, Dorianna, pa će nas opet biti jedanaest.
Dorianna je u trenutku sve shvatila. Sada je znala da su joj oči plave zato što ju je rodila jezerska vila a ne ona koju je smatrala majkom.
Hvala ti na pozivu, vilinska sestro, rekla je.
No, ja vama, jezerskim vilama, pripadam samo napola.
Zaroni u jezersku vodu, Dorianna, a mi, tvoje vilinske sestrice, pobrinut ćemo se da zaboraviš svoju ljudsku polovicu.
Ne, odgovorila je Dorianna, ne mogu zanijekati ni oca ni majku.
Vratiš li se ocu, ispunit će se Kraljičina kletva, upozorila ju je vila.
Dorianni se srce stezalo dok joj je vila pričala povijest Kralja i Kraljice, povijest Kraljeva susreta s vilom, povijest Kraljeve nevjere i Kraljičine kletve. Obuzela ju je tuga. Nije znala žali li više vilu koja ju je rodila, Kralja koji joj bijaše otac, ili Kraljicu, koju je otkada pamti smatrala majkom.
Toliko ljubavi ... toliko bola ...
Vratit ću se ocu, rekla je. Poljubit ću ga i oprostiti se s njim. Onoj koja se o meni brinula poput majke, reći ću da više ne brine, kletva koju je izrekla, a zatim je poželjela povući, nada mnom nema moći.
U kletvu ne vjerujem.
Vila sam i smrtnica, pripadam i vodi i obali.
Nadam se da me na nekoj obali, kraj neke vode, jezera ili rijeke, čeka onaj kojeg ću ljubiti, onaj koji će ljubiti mene.
A Ljubav će se, kao što to čini od postanka svijeta, pobrinuti da nas, unatoč svemu, oboje učini vrijednima ljubavi.
photo by flickr
Prve su kapi kiše počele ocrtavati krugove na površini vode kad je Doriana stigla do rijeke. Doriann je stajao na obali, čekajući je. Krenula mu je u susret.
Što god joj bude rekao o sebi, to neće ništa promijeniti.
Doriana je, kao i Dorianna iz njezine priče, već odlučila.
rose mirror, photo by flickr
Oči ima, ako treba, jednom plave, jednom sive,
crne, vesele, bez razloga pune suza.
spava s njim kao prva na koju naiđe i kao jedina na svijetu.
(Wislawa Szymborska)
Završetak Dorianinnog ogledala, detaljniji … za Ignis
... premda, mila, nisam sigurna da će Ti se ovaj više svidjeti ...
photo by rusalka
Prve su kapi kiše počele ocrtavati krugove na površini vode kad je Doriana stigla do rijeke. Doriann je stajao na obali, čekajući je. Krenula mu je u susret.
Vjerojatno pretpostavljaš što ću Ti reći, rekao je.
Ne govori ništa … rekla je Doriana pokrivši mu usne prstima.
Poljubio joj je prste, jedan po jedan, zatim dlan, nadlanicu … i zapešće.
Osjetili su bilo jedno drugome, ona na njegovim usnama, on na njezinu zapešću. Osjetili su kako im krv struji, vrelo i brzo, tik pod kožom.
A sad se okreni, i otiđi … ne osvrćući se, rekao joj je …
Otiđi, dok Te još uvijek mogu pustiti …
…
Godinu dana kasnije, jedne ljetne večeri, oboje su stajali na obali neke druge rijeke i promatrali noćno nebo. Nisu govorili ništa, samo su osluškivali žubor vode i glazbu zvijezda. Koji tren kasnije, srebrni je Mjesec obasjao površinu vode na kojoj su se ocrtavale njihove sljubljene siluete. Zasjao je, porumenio … i sakrio se za oblak.
Ujutro, dok je nad rijekom blistala jutarnja zvijezda, Doriana se probudila u Dorianovu zagrljaju. Nagnula se nad njegovo usnulo lice, poljubila mu usne a zatim je, tragom njihovih stopa u pijesku, prišla vodi.
Dugo je gledala odraz svoga lica u vodenom ogledalu a tada rukom posegnu do pješčanoga dna i zagrabi pregršt pijeska.
Sjetila se kako je kao djevojčica, na obali rijeke kraj koje je odrasla, gradila pješčane kule. Sjetila se riječi evanđelja po Mateju:
'Tko god sluša ove moje riječi i tako čini, mudar je kao i čovjek koji gradi kuću na čvrstoj stijeni. Naprotiv, tko čuje ove moje riječi, a ne čini tako, jest poput luda čovjeka koji sebi gradi kuću na pijesku.'
Eh, Mateju, prošapta Doriana, no nije mislila na svetog Mateja, već na svoga oca koji je dobio ime po tome svetcu. Pomislila je na svoga oca u čiju je ljubav kao dijete ponekad sumnjala stoga što se on bojao kćerima ljubav pokazati kako ih ne bi učinio suviše osjetljivima i ranjivima.
Eh, Mateju, i zrnce pijeska nekad je dragocjenije od zlata, nekad je čvršće od stijene ...
Samo smo trenutak, prekrasan trenutak
samo jedno pješčano zrnce
što pobjeglo je iz pješčanog sata ...
sve klizi
i
nestaje
k'o jedro na obzoru
k'o sunce na zalasku
k'o suza na kiši
sve klizi
i nestaje
i
ništa ne
traje ...
... samo smo trenutak,
trenutak jedan ...
…vječnosti
vrijedan ...
Priču Doriannino ogledalo posvećujem uspomeni na mog oca Matiju.
Danas je 10 godina od njegove smrti.
P. S. Zanimalo me kako 'priča u priči' (Doriannina priča) funkcionira samostalno.
Izdvojih je i spremih kod Sheherazade
...
A možda bi netko želio zaviriti i kod Pere i Đure?
Đuro i Pero: Jupiiiiiiii, kiša je prestala!
Post je objavljen 28.07.2008. u 00:01 sati.