Marketing
Dorian(n)ino ogledalo, osmi nastavak ...
Kada izgovaram riječ Budućnost,
prvi slog već odlazi u prošlost.
Kada izgovaram riječ Tišina,
ništim je.
Kada izgovaram riječ Ništa,
stvaram nešto čemu nema mjesta ni u kakvu nebitku.
(Wislava Szymborska)
paper cuttings
Dok je odrastala, Dorianna je ponekad osjećala kako je zidovi njezine sobe sputavaju, ponekad bi joj se činilo da se zidovi približavaju jedan drugomu i da će je zdrobiti ...
Kada bi završila sa svojim dnevnim obvezama, sjela bi uz prozor i gledala nebo i oblake. Sve češće noću ne bi uspjevala usnuti pa bi dočekala večernju i ispratila jutarnju zvijezdu. Voljela je taj prizor neba na kojem bi Danica svijetlila uz bok Mjesecu. Svjetlost Danice bila je postojana, no Mjesec se mijenjao od srebrnog diska do sve tanjeg srpa.
Dorianna je jednom zapitala svoju staru dadilju zašto se mijenja Mjesec a ne i Danica, a dadilja joj je rekla: Danica je zvijezda pa ljubi postojano poput žene, a Mjesec je ćudljiv poput muškarca ...
Moj otac je muškarac, zar ne dado? No ja osjećam da on mene, svoju kćer, ljubi postojano ...
Jednom mi je rekao da su mi oči poput majčinih, no moja mati ima crne oči ... a moje su plave. Mačićima su oči bile plave, dok bijahu maleni ... hoće li i moje vremenom potamnjeti?
Ah, dado, ne mogu dočekati svoj rođendan da ponovo vidim oca ...
Razmišljala je trenutak a zatim upitala: Dado moja, reci mi ... zar je moj otac jedini muškarac na svijetu?
Jedini kojeg smiješ vidjeti dok ne navršiš 18-est godina, mila ... No, ne pitaj me više ništa ...
Dorianna je znala da staru dadilju ne vrijedi više pitati kad jednom kaže ne pitaj me više ništa, pa nije više pitala.
No, Dorianna je, zapitkujući tu staricu, koju je voljela i čiju je postojanu ljubav osjećala od kada zna za sebe, saznala mnogo stvari koje su je njezine učene učiteljice propustile naučiti. Dorianna je oduvijek bila puna pitanja, a učiteljice su od nje tražile odgovore i smatrale da je učenikov posao da odgovara, a ne da pita ...
Dorianna je prestala postavljati pitanja učiteljicama, kad bi je nešto zanimalo pitala bi dadilju, a kad bi joj ona rekla ne pitaj me više ništa, počela bi sama tražiti odgovore.
Tko je okačio zvijezde na nebeski svod?
Prostire li se svijet i dalje od vrhova stabala na kraju šume, ili tamo završava?
Kako nastaju živi stvorovi? Tko je stvorio male mačiće?
Jesu li njezini roditelji, učiteljice i dadilja oduvijek bili odrasli ... ili su poput nje i oni jednom bili djeca? Je li i njih stvorio taj stvoritelj kojeg su spominjale učiteljice?
Kad joj je bilo 11-est godina, jednoga je jutra na njezin prozor doletjela mala ptica. Dorianna je uvijek, gledajući ptice u letu, žalila što ni jedna ne slijeće na njezin prozor. Pomalo je zavidjela pticama na krilima.
Ah, kad bih ja barem imala krila, poput ptice. Raširila bih krila i poletjela, daleko ...
Primijetila je da ptičica u kljunu nosi slamčicu. Ubrzo je doletjela još jedna pa su zajedno sagradile gnijezdo, skriveno među grančicama bršljana koji se penjao po zidovima kule. Kad je gnijezdo bilo gotovo, jedna od ptičica stade pjevati, dok ju je druga slušala. A tada jedna ptičica skoči na leđa drugoj, pa obje zatreperiše. Doriannu prođoše neki čudni trnci, dok je to gledala.
Nakon nekoliko dana Dorianna je u gnijezdu vidjela sedam sićuših jaja. Manja je ptičica sjedila na jajima, a veća joj donosila mušice i crviće i hranila je iz svoga kljuna. Dorianna je svojih sedam mačaka, iz opreza i unatoč njihovim protestima, zatvorila u kavez, bojeći se da one ne pronađu gnijezdo i ne pojedu ptičice.
A onda, jednoga dana, Dorianna je vidjela kako je kobac ulovio ptičicu koja se vraćala do gnijezda. Uplašila se da će ona ptičica koja je u gnijezdu ostala umrijeti od gladi, pa ju je počela hraniti mrvicama. Ptičica je isprva mahala krilcima i kljucala joj prste, braneći svoje gnijezdo, no tada je valjda shvatila da joj Dorianna ne želi zlo, pa je prihvatila hranu. Sljedećega jutra Dorianna je zadivljeno gledala kako se iz ljuske jajeta izliježe prvo goluždravo ptiče.
Iz dana u dan ptičice su rasle, opernatile su .. a zatim odletjele.
Dorianna je upitala dadilju: Dado, jesu li male ptičice nastale iz onog treptaja, kad su dvije velike ptice prišle jedna drugoj tako blizu?
Da, mila, rekla je dadilja.
Iz toga treptaja nastale su male ptičice, i ti i ja ... i svi živi stvorovi ...
No, sad me ne pitaj ništa više ... i ne pominji to ni pred kime, posebice ne pred tvojom Kraljevskom majkom ...
Dorianna je znala da joj dadilja neće više ništa reći. No, u sebi se i dalje pitala:
Kakav li je to osjećaj, kad zatreperiš poput onih dviju ptičica?
paper cuttings
Doriann je nazvao sutradan ujutro.
Rekao je kako želi provjeriti nije li se jučer prehladila. Kazao je kako je u gužvi s poslom, te kako se vraća u svoj grad, krajem tjedna.
Možda bude kišilo, kad opet dođem, našalio se.
A vi se, Doriana s jednim n, možda tada odlučite opet gacati po barama s jednim Doriannom koji ima jedno n viška ...
... i kojem već nedostaje vaš plavi pogled ...
Dodatak: subotnji vrtni kolaž ...
Post je objavljen 26.07.2008. u 00:01 sati.