Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Dok je odrastala, Dorianna je ponekad osjećala kako je zidovi njezine sobe sputavaju, ponekad bi joj se činilo da se zidovi približavaju jedan drugomu i da će je zdrobiti ...
Kada bi završila sa svojim dnevnim obvezama, sjela bi uz prozor i gledala nebo i oblake. Sve češće noću ne bi uspjevala usnuti pa bi dočekala večernju i ispratila jutarnju zvijezdu. Voljela je taj prizor neba na kojem bi Danica svijetlila uz bok Mjesecu. Svjetlost Danice bila je postojana, no Mjesec se mijenjao od srebrnog diska do sve tanjeg srpa.
Dorianna je jednom zapitala svoju staru dadilju zašto se mijenja Mjesec a ne i Danica, a dadilja joj je rekla: Danica je zvijezda pa ljubi postojano poput žene, a Mjesec je ćudljiv poput muškarca ...
Moj otac je muškarac, zar ne dado? No ja osjećam da on mene, svoju kćer, ljubi postojano ...
Jednom mi je rekao da su mi oči poput majčinih, no moja mati ima crne oči ... a moje su plave. Mačićima su oči bile plave, dok bijahu maleni ... hoće li i moje vremenom potamnjeti?
Ah, dado, ne mogu dočekati svoj rođendan da ponovo vidim oca ...
Razmišljala je trenutak a zatim upitala: Dado moja, reci mi ... zar je moj otac jedini muškarac na svijetu?
Jedini kojeg smiješ vidjeti dok ne navršiš 18-est godina, mila ... No, ne pitaj me više ništa ...
Dorianna je znala da staru dadilju ne vrijedi više pitati kad jednom kaže ne pitaj me više ništa, pa nije više pitala.
No, Dorianna je, zapitkujući tu staricu, koju je voljela i čiju je postojanu ljubav osjećala od kada zna za sebe, saznala mnogo stvari koje su je njezine učene učiteljice propustile naučiti. Dorianna je oduvijek bila puna pitanja, a učiteljice su od nje tražile odgovore i smatrale da je učenikov posao da odgovara, a ne da pita ...
Dorianna je prestala postavljati pitanja učiteljicama, kad bi je nešto zanimalo pitala bi dadilju, a kad bi joj ona rekla ne pitaj me više ništa, počela bi sama tražiti odgovore.
Tko je okačio zvijezde na nebeski svod?
Prostire li se svijet i dalje od vrhova stabala na kraju šume, ili tamo završava?
Kako nastaju živi stvorovi? Tko je stvorio male mačiće?
Jesu li njezini roditelji, učiteljice i dadilja oduvijek bili odrasli ... ili su poput nje i oni jednom bili djeca? Je li i njih stvorio taj stvoritelj kojeg su spominjale učiteljice?
Kad joj je bilo 11-est godina, jednoga je jutra na njezin prozor doletjela mala ptica. Dorianna je uvijek, gledajući ptice u letu, žalila što ni jedna ne slijeće na njezin prozor. Pomalo je zavidjela pticama na krilima.
Ah, kad bih ja barem imala krila, poput ptice. Raširila bih krila i poletjela, daleko ...
Primijetila je da ptičica u kljunu nosi slamčicu. Ubrzo je doletjela još jedna pa su zajedno sagradile gnijezdo, skriveno među grančicama bršljana koji se penjao po zidovima kule. Kad je gnijezdo bilo gotovo, jedna od ptičica stade pjevati, dok ju je druga slušala. A tada jedna ptičica skoči na leđa drugoj, pa obje zatreperiše. Doriannu prođoše neki čudni trnci, dok je to gledala.
Nakon nekoliko dana Dorianna je u gnijezdu vidjela sedam sićuših jaja. Manja je ptičica sjedila na jajima, a veća joj donosila mušice i crviće i hranila je iz svoga kljuna. Dorianna je svojih sedam mačaka, iz opreza i unatoč njihovim protestima, zatvorila u kavez, bojeći se da one ne pronađu gnijezdo i ne pojedu ptičice.
A onda, jednoga dana, Dorianna je vidjela kako je kobac ulovio ptičicu koja se vraćala do gnijezda. Uplašila se da će ona ptičica koja je u gnijezdu ostala umrijeti od gladi, pa ju je počela hraniti mrvicama. Ptičica je isprva mahala krilcima i kljucala joj prste, braneći svoje gnijezdo, no tada je valjda shvatila da joj Dorianna ne želi zlo, pa je prihvatila hranu. Sljedećega jutra Dorianna je zadivljeno gledala kako se iz ljuske jajeta izliježe prvo goluždravo ptiče.
Iz dana u dan ptičice su rasle, opernatile su .. a zatim odletjele.
Dorianna je upitala dadilju: Dado, jesu li male ptičice nastale iz onog treptaja, kad su dvije velike ptice prišle jedna drugoj tako blizu?
Da, mila, rekla je dadilja. Iz toga treptaja nastale su male ptičice, i ti i ja ... i svi živi stvorovi ...
No, sad me ne pitaj ništa više ... i ne pominji to ni pred kime, posebice ne pred tvojom Kraljevskom majkom ...
Dorianna je znala da joj dadilja neće više ništa reći. No, u sebi se i dalje pitala:
Kakav li je to osjećaj, kad zatreperiš poput onih dviju ptičica?
Doriann je nazvao sutradan ujutro.
Rekao je kako želi provjeriti nije li se jučer prehladila. Kazao je kako je u gužvi s poslom, te kako se vraća u svoj grad, krajem tjedna.
Možda bude kišilo, kad opet dođem, našalio se. A vi se, Doriana s jednim n, možda tada odlučite opet gacati po barama s jednim Doriannom koji ima jedno n viška ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
