Marketing
Dorian(n)ino ogledalo, drugi nastavak ...
rika jelena
Nakon što je ispisala prvu rečenicu Doriannine priče, Doriana se više nije mogla oduprijeti unutarnjem glasu koji joj je priču šaptao riječ po riječ. Nije čekala sljedeću subotu da priču nastavi pisati. Sad ju je pisala svake noći, kad bi dovršila sve dnevne poslove.
Dorriana je rasla, zatvorena u visokoj kuli čiji je prozor gledao na vrt i šumu. Roditelje je viđala rijetko. Kraljica, koju je Dorianna smatrala majkom, dolazila bi jednom tjedno, svake subote. Tada bi učiteljice koje su poučavale Doriannu podnosile Kraljici izvješće o Dorianninu napredovanju. Dorianna je bila poučavana o književnosti i povijesti, astronomiji i matematici, slikanju i vezenju. Učila je brzo, pa bi već predvečer dovršila sve zadane joj zadaće.
U suton bi sjela uz prozor i s tog visokog prozora na vrhu kule gledala vrt i šumu koja se iza vrta prostirala. U vrtu su cvale ruže a šumom su šetale usamljene košute. Bile su bez lanadi, jer one godine kad je Dorianna rođena, sve jelene u toj šumi pobiše strijelama kraljevski lovci a potom kraljevski zidari šumu ogradiše visokim zidom.
U jesen bi košute prestajale pasti, stajale bi uzdignutih glava i naćuljenih ušiju i osluškivale riku koja je dopirala preko zida. I Dorianna je osluškivala zvuke rike i sudaranja jelenjih rogova, no nije znala što te zvuke proizvodi. Znala je jedino da ti zvuci u njoj bude neke uznemirujuće čežnje i slutnje, iz jeseni u jesen sve snažnije.
Kralja, svoga oca, Dorianna je viđala jednom godišnje, na svoj rođendan. Iako ga je viđala tako rijetko i to pod budnim nadzorom Kraljice majke, ipak je osjećala da je s ocem veže veća bliskost nego s materom.
rose reflection, photo by flickr
Prije no što je počela zapisivati priču o Dorianni, Doriana bi odradila cijeli tjedan, strpljivo čekajući vikend. U prevodilačkoj agenciji u kojoj je radila bila je visoko cijenjena. Njezin je radni stol uvijek bio pretrpan rukopisima koje je trebalo prevesti precizno i brzo. Njoj su povjeravani i oni spisi čiji je sadržaj bio strogo povjerljiv. Doriana je bila tiha i samozatajna, marljiva poput mrava i nezamjetna kao mravlja radilica u velikom mravinjaku.
Povjerene poslove uvijek bi završila i prije zadanoga roka. Prevodila je poslovne ugovore i nacrte zakona. Sve to bijahu tekstovi suhoparni i Doriani nezanimljivi, no ona bi vješto, ne gubeći ni nijansu značenja, uspijevala prevesti svaki članak zakona, svaku klauzulu ugovora.
Znala je kako može izdržati čitav tjedan, prevodeći od jutra do mraka, ukoliko je sigurna da će za vikend biti slobodna. Iako su joj često nudili visok honorar za rad vikendom, nikada na to nije pristajala.
Preko tjedna spremna sam raditi i duplo radno vrijeme, rekla je, no subota i nedjelja su moji ... Ukoliko vam to ne odgovara, potražit ću drugo radno mjesto.
Poslodavac je poštovao Dorianinu odluku, nije želio izgubiti tako vrsnog prevoditelja u čiju diskreciju je imao potpuno povjerenje.
Pošto je sada Dorianninu priču pisala svake noći, a ne samo vikendom, Doriana je bila sve umornija, no ipak je svoj posao odrađivala jednako dobro. Kad bi se uvečer umorna vratila kući, upalila bi računalo čim bi ušla u stan, sjela bi za tipkovnicu i nastavila pisati:
Na zidovima Doriannine sobe nije bilo slika. U knjigama koje su stajale na polici slika je bilo malo i niti jedna od slika nije prikazivala muške likove. Dorianna je opazila da su knjigama koje bi joj davali na čitanje neke stranice istrgnute. Ponegdje su manjkali dijelovi teksta, no češće bi se tekst nastavljao nakon traga istrgnute stranice. Dorianna je pretpostavljala da su na istrgnutim stranicama bile upravo slike, no nije shvaćala zašto bi netko poželio slike istrgnuti.
Kada bi, subotom, Kraljica majka dolazila nadzirati Doriannin napredak u učenju, Dorianna bi na sebi osjećala majčin uporan i istražujući pogled. Ponekad bi joj mati rekla: Sve više ličiš ocu ... No, ponekad bi se materino lice smrklo kao da na tome dječjem licu prepoznaje neke nemile joj crte.
Kada bi Kraljica majka otišla, Dorianna bi prišla ogledalu. Gledala bi odraz svoga lica i na njemu prepoznavala sličnost s očevim, ali ne i majčinim licem. Prepoznavala je očevo visoko čelo i isturenu bradu i njegov osmijeh, u svojemu. No, u svojem pogledu nije nalazila ni traga očeva ili majčina pogleda. Uz to, Kralj i Kraljica bijahu crnokosi i crnooki a Doriana se pitala od koga li je naslijedila plave oči i svijetlu plavu kosu.
photo by rusalka
Svitalo je a Doriana je još uvijek sjedila za tipkovnicom pišući nove i nove retke Doriannine priče:
Kralj je bio Doriannin otac, no Kraljica joj nije bila mati. Dorianna nije mogla znati da je oči, plave poput šumskoj jezerca, naslijedila od vile koja je živjela u šumskom jezeru, tri dana jahanja od kraljevskoga dvorca.
Kralj i Kraljica bijahu već zašli u godine a još uvijek nisu imali djece. Kraljica je još uvijek gajila nadu, no Kralj je prestao vjerovati da bi se ta nada mogla ostvariti. Svakoga proljeća Kralj bi sa svojom svitom plemića, paževa i vodiča pasa odlazio u lov. I svakog novog proljeća dani Kraljeva lova trajali su sve dulje.
U Kraljevstvu se tiho šaptalo, u strahu da ne čuje Kralj a kamoli Kraljica, da kralj ne lovi samo srne i košute već i pokoju vlastelinsku kćer iz malih zamkova smještenih po rubu šume pa i poneku seljančicu iz sela koja su te zamkove okruživala. Šaptalo se da Kralj želi provjeriti je li krivica što nema prijestolonasljednika njegova ili Kraljičina.
Mnoge su se vlastelinske kćeri nadale da bi mogle potisnuti Kraljicu s prijestola ako Kralju rode sina, mnoge su se sirote seljančice udavale opremljene bogatim mirazom koji bi iskrsnuo tko zna otkuda, no Kralj je ostao bez potomstva.
A onda, jednoga proljeća koje je opet provodio u lovu, Kralj se, goneći ranjenu srnu, odvojio od lovačke potjere i zalutao u šumi. Odjednom, konj mu se propeo, uplašivši se šumske guje, zbacio Kralja i odgalopirao natrag prema dvorcu i svojoj štali. Iako prilično ugruvan i lica izgrebena trnjem, Kralj nije izgubio volju za lovom. Sa samostrijelom u ruci pratio je krvavi trag, ulazeći sve dublje u šumu.
Odjednom, stabla su se počela prorijeđivati i Kralj je ugledao modro jezerce usred šumskog proplanka. Na obali jezerca sjedila je dugokosa djevojka u dugoj bijeloj haljini i vidala rane ranjenoj srni. Začuvši Kraljeve korake podigla je pogled i ugledala samostrijel u njegovoj ruci.
Plave joj oči ljutito bljesnuše, a Kralj je u tom trenutku shvatio da je tim plavim pogledom pogođen u srce kao strijelom iz samostrijela.
crossbow
Nazdravi - i ne tuguj za životom što je prošao,
Predahni i uživaj u trenu što nije otišao:
U varljivoj prirodi - da je vjernosti bilo
Nikada na tebe red da se rodiš - ne bi došao!
"The Rubaiyat", Omar Khayyam
Dodatak: subota u vrtu ...
Post je objavljen 19.07.2008. u 00:01 sati.