Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Nakon što je ispisala prvu rečenicu Doriannine priče, Doriana se više nije mogla oduprijeti unutarnjem glasu koji joj je priču šaptao riječ po riječ. Nije čekala sljedeću subotu da priču nastavi pisati. Sad ju je pisala svake noći, kad bi dovršila sve dnevne poslove.
Dorriana je rasla, zatvorena u visokoj kuli čiji je prozor gledao na vrt i šumu. Roditelje je viđala rijetko. Kraljica, koju je Dorianna smatrala majkom, dolazila bi jednom tjedno, svake subote. Tada bi učiteljice koje su poučavale Doriannu podnosile Kraljici izvješće o Dorianninu napredovanju. Dorianna je bila poučavana o književnosti i povijesti, astronomiji i matematici, slikanju i vezenju. Učila je brzo, pa bi već predvečer dovršila sve zadane joj zadaće.
U suton bi sjela uz prozor i s tog visokog prozora na vrhu kule gledala vrt i šumu koja se iza vrta prostirala. U vrtu su cvale ruže a šumom su šetale usamljene košute. Bile su bez lanadi, jer one godine kad je Dorianna rođena, sve jelene u toj šumi pobiše strijelama kraljevski lovci a potom kraljevski zidari šumu ogradiše visokim zidom.
U jesen bi košute prestajale pasti, stajale bi uzdignutih glava i naćuljenih ušiju i osluškivale riku koja je dopirala preko zida. I Dorianna je osluškivala zvuke rike i sudaranja jelenjih rogova, no nije znala što te zvuke proizvodi. Znala je jedino da ti zvuci u njoj bude neke uznemirujuće čežnje i slutnje, iz jeseni u jesen sve snažnije.
Kralja, svoga oca, Dorianna je viđala jednom godišnje, na svoj rođendan. Iako ga je viđala tako rijetko i to pod budnim nadzorom Kraljice majke, ipak je osjećala da je s ocem veže veća bliskost nego s materom.
rose reflection, photo by flickr
Prije no što je počela zapisivati priču o Dorianni, Doriana bi odradila cijeli tjedan, strpljivo čekajući vikend. U prevodilačkoj agenciji u kojoj je radila bila je visoko cijenjena. Njezin je radni stol uvijek bio pretrpan rukopisima koje je trebalo prevesti precizno i brzo. Njoj su povjeravani i oni spisi čiji je sadržaj bio strogo povjerljiv. Doriana je bila tiha i samozatajna, marljiva poput mrava i nezamjetna kao mravlja radilica u velikom mravinjaku.
Povjerene poslove uvijek bi završila i prije zadanoga roka. Prevodila je poslovne ugovore i nacrte zakona. Sve to bijahu tekstovi suhoparni i Doriani nezanimljivi, no ona bi vješto, ne gubeći ni nijansu značenja, uspijevala prevesti svaki članak zakona, svaku klauzulu ugovora.
Znala je kako može izdržati čitav tjedan, prevodeći od jutra do mraka, ukoliko je sigurna da će za vikend biti slobodna. Iako su joj često nudili visok honorar za rad vikendom, nikada na to nije pristajala.
Preko tjedna spremna sam raditi i duplo radno vrijeme, rekla je, no subota i nedjelja su moji ... Ukoliko vam to ne odgovara, potražit ću drugo radno mjesto.
Poslodavac je poštovao Dorianinu odluku, nije želio izgubiti tako vrsnog prevoditelja u čiju diskreciju je imao potpuno povjerenje.
Pošto je sada Dorianninu priču pisala svake noći, a ne samo vikendom, Doriana je bila sve umornija, no ipak je svoj posao odrađivala jednako dobro. Kad bi se uvečer umorna vratila kući, upalila bi računalo čim bi ušla u stan, sjela bi za tipkovnicu i nastavila pisati:
Na zidovima Doriannine sobe nije bilo slika. U knjigama koje su stajale na polici slika je bilo malo i niti jedna od slika nije prikazivala muške likove. Dorianna je opazila da su knjigama koje bi joj davali na čitanje neke stranice istrgnute. Ponegdje su manjkali dijelovi teksta, no češće bi se tekst nastavljao nakon traga istrgnute stranice. Dorianna je pretpostavljala da su na istrgnutim stranicama bile upravo slike, no nije shvaćala zašto bi netko poželio slike istrgnuti.
Kada bi, subotom, Kraljica majka dolazila nadzirati Doriannin napredak u učenju, Dorianna bi na sebi osjećala majčin uporan i istražujući pogled. Ponekad bi joj mati rekla: Sve više ličiš ocu ... No, ponekad bi se materino lice smrklo kao da na tome dječjem licu prepoznaje neke nemile joj crte.
Kada bi Kraljica majka otišla, Dorianna bi prišla ogledalu. Gledala bi odraz svoga lica i na njemu prepoznavala sličnost s očevim, ali ne i majčinim licem. Prepoznavala je očevo visoko čelo i isturenu bradu i njegov osmijeh, u svojemu. No, u svojem pogledu nije nalazila ni traga očeva ili majčina pogleda. Uz to, Kralj i Kraljica bijahu crnokosi i crnooki a Doriana se pitala od koga li je naslijedila plave oči i svijetlu plavu kosu.
photo by rusalka
Svitalo je a Doriana je još uvijek sjedila za tipkovnicom pišući nove i nove retke Doriannine priče:
Kralj je bio Doriannin otac, no Kraljica joj nije bila mati. Dorianna nije mogla znati da je oči, plave poput šumskoj jezerca, naslijedila od vile koja je živjela u šumskom jezeru, tri dana jahanja od kraljevskoga dvorca.
Kralj i Kraljica bijahu već zašli u godine a još uvijek nisu imali djece. Kraljica je još uvijek gajila nadu, no Kralj je prestao vjerovati da bi se ta nada mogla ostvariti. Svakoga proljeća Kralj bi sa svojom svitom plemića, paževa i vodiča pasa odlazio u lov. I svakog novog proljeća dani Kraljeva lova trajali su sve dulje.
U Kraljevstvu se tiho šaptalo, u strahu da ne čuje Kralj a kamoli Kraljica, da kralj ne lovi samo srne i košute već i pokoju vlastelinsku kćer iz malih zamkova smještenih po rubu šume pa i poneku seljančicu iz sela koja su te zamkove okruživala. Šaptalo se da Kralj želi provjeriti je li krivica što nema prijestolonasljednika njegova ili Kraljičina.
Mnoge su se vlastelinske kćeri nadale da bi mogle potisnuti Kraljicu s prijestola ako Kralju rode sina, mnoge su se sirote seljančice udavale opremljene bogatim mirazom koji bi iskrsnuo tko zna otkuda, no Kralj je ostao bez potomstva.
A onda, jednoga proljeća koje je opet provodio u lovu, Kralj se, goneći ranjenu srnu, odvojio od lovačke potjere i zalutao u šumi. Odjednom, konj mu se propeo, uplašivši se šumske guje, zbacio Kralja i odgalopirao natrag prema dvorcu i svojoj štali. Iako prilično ugruvan i lica izgrebena trnjem, Kralj nije izgubio volju za lovom. Sa samostrijelom u ruci pratio je krvavi trag, ulazeći sve dublje u šumu.
Odjednom, stabla su se počela prorijeđivati i Kralj je ugledao modro jezerce usred šumskog proplanka. Na obali jezerca sjedila je dugokosa djevojka u dugoj bijeloj haljini i vidala rane ranjenoj srni. Začuvši Kraljeve korake podigla je pogled i ugledala samostrijel u njegovoj ruci.
Plave joj oči ljutito bljesnuše, a Kralj je u tom trenutku shvatio da je tim plavim pogledom pogođen u srce kao strijelom iz samostrijela.
Nazdravi - i ne tuguj za životom što je prošao,
Predahni i uživaj u trenu što nije otišao:
U varljivoj prirodi - da je vjernosti bilo
Nikada na tebe red da se rodiš - ne bi došao!
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta