28.04.2005., četvrtak

Istina ili senzacija

U proteklih nekoliko dana svi smo svjedoci afere doma u Brezovici, Caritasovog doma Zagrebačke nadbiskupije za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi »Bl. Alojzije Stepinac». Svatko je u svojoj glavi i svijesti već donio stav. I ja isto tako, pri tome trudeći se sagledati stvar iz raznih perspektiva, i gledajući činjenice iz raznih izvora.

Dakle, činjenice su sljedeće: na prijavu na Hrabri telefon 20.6.2002, odmah se aktivira tadašnje Ministarstvo rada i socijalne skrbi (na čelu s Davorkom Vidovićem), koje šalje inspekcijsku grupu i utvrđuje nepravilnosti. Na osnovu toga slučaj predaje Državnome odvjetništvu (na čelu s Mladenom Bajićem), koji pak zadužuje MUP za istragu. O istrazi Državno odvjetništvo dobiva informacije na temelju kojih ne vidi osnove za kazneno gonjenje.

No, nedostatak dokaza za kazneno gonjenje NE znači da nepravilnosti nema, stoga se u Domu na nalog Ministarstva rade korekcije (ne znam koje, vjerovatno među ostalim i u smislu kadrova). Prema govoru bivšeg ministra, nakon daljnjih obilazaka spomentug ministarstva, stanje je nakon toga bilo bolje.

Moram priznati, da se i meni koja vjerujem da Jelena Brajša ima iskrene motive za rad s djecom (jer oni imalo upoznati znaju da njen rad s djecom nije od jučer ni od prekjučer, nego da se time bavila desecima godina, za što je bila priznata i u bivšoj nam državi, i u sadašnjoj, a i u evropskim zemljama), nakon ovolikih medijski «linč»-naslova, javi crv sumnje. I uistinu vjerujem da tamo nije sve bilo kako treba, da je vjerovatno bilo i loših i nestručnih kadrova, da se prema djeci nije postupalo uvijek stručno i pedagoški. Nažalost, najviše me bole zlostavljanja, posebno seksualna koja su isto tako, realno gledajući, moguća.

No, ja ne vjerujem u crno-bijeli svijet. Ne vjerujem u te bombastične naslove kojima se žele prodati novine. Jer, naslov «Strava u crkvenom dječjem domu» mene asocira na to da netko SILNO želi napraviti priču o gotovo konc-logorski orijantiranoj Crkvi. Ono što me žalosti je da ljudi to bez razmišljanja upijaju ne pitajući se – je li to baš tako? I zašto sada taj slučaj iz 2002. godine poprima ovolike razmjere?

Nije li u ovom slučaju potrebno ipak sagledati stvari iz više kuteva? Evo, ja sam samo za ovaj post pročitala nekoliko članaka, od kojih je jedan gore spomenuti, sa Iskona Strava u crkvenom domu te jedan Glasa koncila s proslave 10-godišnjice djelovanja doma iz 2004. godine. Da pročitate samo ta 2 članka i nijedan drugi, imat će te sumnje s obje strane.

Zakon jako dobro zna što znači fizičko zlostavljanje, što psihičko, što seksualno. No, među svima nama, mislim da mnogima te stvari baš i nisu previše jasne. Evo, mogu konkretno. Bila sam po pitanju jela JAKO grintavo dijete. Nisam htjela jesti blitvu, špinat, kelj, kupus, poriluk ... samo to od zelenjave. A da ne pričam dalje. Mama i tata su muku mučili. Osim što su izvana dobivali komentare «Što vam ta mala jede?» bilo im je teško i gledati malu mršavicu koja bi samo pečeno meso, krompiriće i još par jela. I što su mogli??? Pustiti me da ne dobivam željezo i sve druge vitamine i minirale koje su djetetu potrebni? I onda bi me «kaznili». Rekli bi – ne možeš van dok to ne pojedeš, ili nećeš jesti ništa drugo, ili ne znam što. A ja sam bila uvrijeđena i mislila sam kako me «muče». Je li to zlostavljanje? Jako volim svoje roditelje, poštujem ih i znam da su za mene učinili najbolje što su znali i mogli. Da su bili savršeni, nisu, no tada su mi se činili nesavršeniji, nego kasnije ko odrasloj osobi koja je postala SVJESNA da su tada napravili najbolje. I da su mi željeli najbolje.

Druga priča je – u osnovnoj školi imali smo jednu učiteljicu (drugaricu :)) iz povijesti koja je ako nismo znali 7 sekretara SKOJ-a tako navlačila za uši da su se crvenile danima. Ne moram ni govoriti kako je psihički bilo na njezinom satu kad bi zakreštala. Ja sam srećom bila tiha, snalažljiva curica, koja je i ponešto učila pa sam dobro prošla, ali neki ... Uglavnom, nemojte mi reći da danas nema takvih prof. i nemojte im reći da odmah dobiju otkaz. Jer ne dobiju. Ona je do penzije dobro izmučila mnoge učenike. Iako, da vam budem iskrena, mislim da nitko nema posljedice od njezinog utjerivanja straha. Danas se oko toga samo dobro nasmijemo. To su stvari koje dijete pripremaju na život. DALEKO od toga da to odobravam, naprotiv, oštro sam protiv takvih mjera. No i dijete kad postane čovjek neće uvijek nailaziti na ljude koji se smješkaju. Koji mu titraju, koji ga daruju, koji mu dozvoljavaju da radi što hoće i kad hoće. Pri tome ne možemo očekivati da krivi pogled, međusobno dječje lovljenje za kosu ili povlačenje za uši postane kažnjivo djelo.

Za dom u Brezovici još samo jedna stvar ... kadar ... mislite li da su tamo imali sav ŽELJENI kadar? Mislite li da je država i društvo obezbjedilo OPTIMALAN broj stručnjaka za rad s takvom djecom? Da, svakako. Znam neke škole u kojima ljudi godinama rade bez diplome. Da li se zato zatvori cijela škola?

Ono što za kraj želim reći je da je u interesu DJECE, ali i državnih i crkvenih tijela, jedino moguće -ISTRAŽITI slučaj. Pri tome kazniti SVIH koji su odgovorni za bilo što što se PO ZAKONU nije smjelo desiti. Pri tome ne štedeći baš nikoga tko je kriv, ako je kriv, zvao se Davorko, Mladen, Jelena, odgojiteljica, kuhar ili pak novinar koji je pisao neistine na temelju neprovjerenih informacija.

Činjenica je da su u ovih nekoliko dana ta djeca prošla razne torture, ispitivanja, slikanja, navlačenja, suza i plača. Pitam vas, jesu li ti novinari svjesni da je i to svojevrsno zlostavljanje? Hoće li i oni odgovarati što su po cijenu vlastitih sebičnih financijsko-senzacionalističkih interesa učinili djecu nesretnom?

Nije li i vama kao i meni bitna ISTINA, a ne SENZACIJA?

- 20:56 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (44) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

27.04.2005., srijeda

Brand manager

Danas bih o jednoj prilično ozbiljnoj temi. A motivaciju sam dobila gledajući jedan današnji prilog o (ne)zaposlenosti u Hrvatskoj. Zapravo je prilog bio o traženim zanimanjima, ali mi je pisati o nezasposlenosti bio sasvim logičan sljed.

Prvo, tri najtraženija zanimanja u Hrvatskoj trenutno, barem kako kaže prilog, su:
- financijski direktor,
- financijski analitičar,
- brand manager.

Molim cijenjene blogere da Pegy objasne što je ovo treće, i da me isprave ako nisam dobro čula, ali fakat mi je nepoznat pojam. A zvuči tako «cool». Taj mora da je neka «strašna faca» i čuvši nešto tako «sexy» od nekog muškarca svaka bi žena bila oborena s nogu prije nego što bi išta drugo rekao. Ima li kakva ikonica za superkiselo-ironični osmijeh? Image Hosted by ImageShack.us

Onda su pitali djecu, zapravo dječicu od nekih 7-8 godina, što bi htjeli biti kad odrastu, a tu imamo: veterinarka, frizer, doktor, pjevačica, glumica, nogometaš.
Nisam baš iznenađena, osim što mi nekako fali missica. I ovdje bih jedan ukiseljeni Image Hosted by ImageShack.us.

Malo sam otišla na web-stranicu Hrvatski zavod za zapošljavanje i izvukla neke podatke. Dakle, Hrvatska, ako zaokružujemo, ima 330.000 nezaposlenih, od čega su 191.000 žene. Najviše je onih sa srednjom stručnom spremom (oko 200.000), a usprkos činjenici da u Hrvatskoj tek 5-6% pučanstva ima višu ili visoku stručnu spremu, ima preko 20.000 nezaposlenih u toj kategoriji.

Od toga, da konkretiziram, nezaposlenih:
- 376 liječnika (i specijalista),
- 222 dipl. inž. strojarstva i brodogradnje,
- 112 dipl. inž. elektrotehnike,
- 207 stomatologa,
- 1001 profesor (od čega najviše HJK, povijesti, filozofije, TZK),
- 1001 dipl. pravnik,
- 2075 dipl. ekonomist.

Kada sam pretraživala slobodna radna mjesta (važeća za otprilike tjedan dana) iz ovih skupina za Primorsko-goransku županiju, dobila sam:
- nijedan liječnik,
- 2 dipl. inž. strojarstva i brodogradnje,
- nijedan inž. elektrotehnike,
- 1 stomatolog,
- 2 profesora,
- 5 diplomiranih pravnika,
- 4 diplomirana ekonomista.

Od ovo malo ponude, možete uzeti u obzir da su neka mjesta već popunjena po onome «imamo kandidata», što radi djelatnika koji već rade na tom radnom mjestu, što radi veza i vezica. Nikako ne mogu shvatiti čemu ta zakonska blamaža sa «imamo kandidata».

Mnoge bi naše političare trebalo biti sram za razne izjave koje su davali (a davat će i u ovoj kampanji) vezano za tu problematiku. Pri tome ne mogu ne spomenuti onih Pusićkinih 200.000 novih radnih mjesta. Stvarno hvalevrijedno obećanje.

Općenito nezaposlenost u Hrvatskoj mi je, uz «jad i bijeda» proizvodnju, koje su uostalom i jako povezane, jedna od najtužnijih istina Hrvatske stvarnosti. Ja posao imam i sretna sam radi toga, bez obzira što mi je uz moju diplomu plaća nešto ispod prosječne hrvatske netto plaće. Nadam se da posao imate i vi, i da niste samo jedna od «kapljica» u moru onih 330.000 ljudi. Ako pak jeste, iskreno se nadam da ćete uskoro ipak dobiti posao.

- 21:06 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (44) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

26.04.2005., utorak

Doktor Muljator

Priča je od prije nekih 40 godina. Jedan je akter moj tata koji mi ju je ispričao. Drugi je Doktor. Dva prijatelja koja su u vrijeme svoje mladosti manje bila oduševljena učenjem, više – ženama. No, u ovoj priči moje je tata sporedni «glumac».

Dakle, tata i Doktor radili su u proizvodnoj firmi, tata je ipak radio na boljem poslu (skladištar je onda bilo gotovo gospodski), no Doktor je bio obični radnik. Najnižega ranga. Onaj radnik koji nosi čizme, šljem i radničko odjelo. I ne izgleda baš prečisto. E, ali taj radnik upoznao je neku Macu. I tu ne bi bilo ništa čudno da on istoj dami nije rekao da je poslovođa u dotičnoj firmi (to je onda bilo skoro kao sada direktor). Štoviše, pozvao ju je da ga dođe posjetiti. Trebalo je samo još napraviti pravi ugođaj. A to je značilo da se Doktor oprao i uredio, posudio jednu flajdu «višeg nivoa», posudio je i naočale da izgleda obrazovano, stavio je i kemijsku u džep, a nosio je bome i rokovnik. Maca je povjerovala, došla i na porti tražila poslovođu Doktora. Naime, Doktor je bio dao instrukcije cijelom «glumačkom» radničkom tijelu, tako da je i portir znao za to «unaprijeđenje». Onda je Maca bila sprovedena po nekim kancelarijama (a možete misliti što je to značilo prije toliko godina), «poslovođa» joj je pokazao područja rada, a usput je davao i zadatke onim «običnim» radnicima. I upisivao u rokovnik «važne» bilješke. Nisam detaljno pitala za epilog ove priče, ali da se i naslutiti. Image Hosted by ImageShack.us

Nakon nekoliko godina doktor je išao raditi u Njemačku i došla je na red neka druga Maca, koja je bila u Jugi i s kojom se Doktor kanio dopisivati. No, s obzirom da je kod te Mace trebalo ostaviti dojam, a dojam se ostavljao preko pisama koje ovaj nije znao pisati, trebalo je smisliti kako. I onda ulijeće moj tata kojeme je pisanje išlo bolje, piše ljubavno pismo, šalje Doktoru pismo (u drugom pismu) u Njemačku, da ovaj iz Njemačke šalje prema Jugi, jer bitan je pečat na pismu. Ne znam epilog ni ove priče, ali i tu se da naslutiti. Image Hosted by ImageShack.us

Ono što sam zapravo htjela reći je – što sve ponekad i poneki muškarci ne rade da bi se svidjeli ženama, tj. da bi ostavili dojam. Možda je bolje da ne spominjem da im ostavljanje dojma nije uvijek krajnji cilj. Nego da je krajnji cilj ... druženje ... slobodnijeg karaktera. Image Hosted by ImageShack.us

Slušajući te davne priče, a poznavajući i neke novijeg datuma, vidim da se neke stvari nikad neće promijeniti. Uvijek će kod muškaraca postojati želja svidjeti se ženama. Poneki za to koriste isključivo istinu, poneki tu i tamo slažu malo, poneki lažu i više nego malo. Stoga, pitam se kakav je profil naših blogera i jesu li dovoljno iskreni priznati da su, ako jesu, barem nekad ... nešto ... mrvicu smuljali. A i blogerice su se, vjerujem, u životu naslušale svakakvih priča. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Možemo nekom drugom zgodom o ženskim lažima. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:33 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (25) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

25.04.2005., ponedjeljak

Ravnopravnost - druga strana medalje

Nisam baš mislila večeras pisati post, ali dok sam komentirala vaše postove, slušala sam i ono što se pričalo u «Latinici».

Slušam o jednoj ženi koja kaže da joj je poslodavac u 6. mjesecu trudnoće rekao da se «vuče ko krepana mačka». Bože, pa zar ima tavih ljudi da mogu izjaviti nešto tako gnjusno? Možda to i nije baš čest slučaj (srećom), no čest je slučaj da žene po povratku sa porodiljnog dopusta dobiju otkaz. A zakon poslodavcu to i dopušta. No, znam i za slučaj da žena uspije dobiti posao i otići na porodiljni dopust ne zaradivši ni jednu jedinu plaću. Ove su naravno u manjini, i još naravnije, imaju dobre veze, na dobrim radnim mjestima.

Gledam također kako se neki roditelji, i otac i majka, trude i muče da dođu do posla da bi poštenim radom mogli skrbiti za svoju djecu i pružiti im sve potrebno. Gledam i one koji rade i koji sa svojim jedva dovoljnim plaćama otplaćuju sve račune i uspiju voditi skroman, ali skladan život. No, sjetim se jednog slučaja iz mojega susjedstva. Slučaja u kojem vidim da neki ljudi uopće nemaju granica. Ni obraza.

Dakle, Ona, Žena, je na Zavodu za zapošljavanje. Da, sigurno imate već osjećaj žaljenja. No, nemojte još počet puštati suzu. Na Zavodu je ne jer ne može dobiti posao, nego jer joj se ne da raditi. I jer nema potrebe. On, Muž, je pomorac. Na strancu, naravno, jer ionako od naše nekad ogromne pomorske flote i nije baš puno ostalo. Vjerujem da On krvavo zaradi svaki dolar. I tu nije ništa sporno. No, Ona i On kupuju stan, ne baš bilo kakav. Jako skup stan, mislim oko milijun kuna. Možda manje, ali ulaganja u njega zasigurno premašuju navedeni iznos. No, djeca moraju u vrtić. Da, pitate se zašto kad je mama doma i ne radi. Možda radi socijalizacije sa drugom djecom. Ok. No, imam za vas jedno pitanje – kakva je to država koja omogućuje da oni sa tolikim prihodima imaju pravo na BESPLATAN vrtić za djecu??? I kakva je to država koja dozvoljava da se isti samo podsmjehnu onima koji isti taj vrtić plaćaju? Dok, vi drage moje mame i dragi tate od par tisuća kuna plaće morate platiti 500-600 kuna da vam dijete bude u vrtiću, jer tamo mora biti. Jer vi MORATE raditi.

I zato vas pitam, zar ipak nije vrijeme da se ova država konačno uredi kako treba nadzirući takve stvari? Država koja će tih 500-600 kuna dati nekome kome su uistinu potrebni, a ne nekome ko ih potroši na ispijanje kava na terasama kafića dok su im djeca u vrtiću čuvana od teta koje MI moramo platiti?

Da, nekima je «ravnopravnost» uistinu pomogla. Nekim drugima je to mrtvo slovo na papiru. No, zar mi samo moramo statirati i gledati da nam se to događa pred nosom?

- 22:58 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (34) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

24.04.2005., nedjelja

Koliko (se) skinuti?

Na ovaj me post inspirirala jedna BBC-eva emisija. U nekom lijepom i ugodnom vanjskom ugođaju sjedilo je 5-6 žena. Voditeljica, i žene iz raznih država arapskog svijeta. Riječ je bila o pravima žena, no ja ovom prigodom neću o tome. Nego o dojmu koji su na mene ostavile te žene, ne dok sam ih slušala, nego dok sam ih gledala.

Prva mi je upala u oko žena iz Jemena. Bila je zamotana cijela, sva u crnome, od glave do pete, i osim ruku, jedino što ste na njoj mogli vidjeti su – oči, koje su virile kroz uski crni otvor na tkanini. Strašno. Ne znam da li im sve žene moraju biti tako odjevene, ili je ova bila radi toga što je govorila o (ne)pravima žena u svojoj zemlji, o kojima nije pametno govoriti pokazujući se.

Nadalje, vidjela sam jednu ženu iz Saudijske Arabije, također poprilično odjevena za naše evropske pojmove, ali lijepo odjevena, svijetlo plava tkanina, možda i svila, preko kose samo lagano prekrivena. Izgledala je stvarno lijepo i ukusno.

Bila je tu i jedna mlada doktorica iz Kuwajta. Ljudi moji, kad pomislim da ponegdje Arapi takve žene kriju zamotavajući ih, stvarno ne mogu doći k sebi. Uglavnom, tako lijepa žena, u kostimu, suknja negdje do koljena, malo šminke. Ove umjetne ljepotice sa naslovnica kojekakvih časopisa pune pudera i silikona od glave do pete, i polugole, nisu joj ni do koljena.

I onda dolazimo s prve krajnosti, na drugu. One južnoameričke ljepotice koje gotovo gole sa minijaturnim krpicama na sebi ne skrivaju baš ništa. Znam da se mnogi iz suprotnog mi spola baš i ne žale previše na takvu pojavu, no moram priznati da za moje oko to i nije neki plus. Naime, ja ih smatram lijepima, ali mislim da se pojedine ljepote tijela ipak ne trebaju tako olako prikazivati svima. Već su samo za neke oči.

Mi smo i s obzirom na kulturne, ali i klimatske karakteristike, negdje na pola puta između toga. No, gledajući te mlade (a i ne samo mlade cure) vidim da smo ipak bliže ovoj «goloj» varijanti. Koje čak i vlastite bubrege stavljaju na kušnju da bi pokazale trbuh u ne baš pretoplo doba godine, kada mi i sam pogled na tako nešto znači ništa drugo nego brrrrrr.

Kako sam i sama žensko, a u to možete i ne morate vjerovati Image Hosted by ImageShack.us, i kako se tako i osjećam, sasvim mi je prirodno i odjećom to pokazati. Konkretno, nemam neki supersportski stil oblačenja, a i ne nosim varijante vrećastih maja u kojima žena potpuno izgubi izgled kakav joj je prirodno dan. Nego ovisno o raznim situacijama, a i izgledu svoga tijela, volim istaknuti nekad više, nekad manje, ono žensko na sebi. Naravno, govorim o odjevanju koje mene čini da se osjećam ugodno.

Mislim da je žena, kao uostalom i muškarac, prelijepo biće da bi se skrivalo i zamotavalo. No u skidanju isto tako ne treba pretjerivati. Svatko naravno ima pravo na izbor. No, kakav god on bio, pri tome ne treba zaboraviti na ukus i mjeru. Jer u suprotnome dojam može biti - vulgarno, neukusno ili čak komično.

- 22:06 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (20) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

22.04.2005., petak

Testovi (ne)znanja

Ne znam koliko vi volite testirati vlastito (ne)znanje. Ja volim. Voljela sam to i kao dijete, i kao malo starija, a volim i danas.

Vjerujem da ovdje ima nekih se sjećaju legendarne «Kviskoteke». U to vrijeme bila sa dijete, ali strašno sam voljela taj kviz. Ne znam da li radi «Kviska» ili Olivera Mlakara, koji su sličili. Image Hosted by ImageShack.us Posebna mi je bila draga igra detekcije. Znate ono – 3 osobe, sve stilom slične i sve 3 tvrde «Ja sam Marko Marković i osvojio sam najviše žena na području Jugoslavije». A igrači (i mi skupa s njima) trebamo pogoditi tko je «pravi» macho. Image Hosted by ImageShack.us
Ovo Juga – nije nostalgija, nego realnost toga vremena, a sadržaj rečenice sam ipak izmislila, no otprilike je bila riječ o nekim «naj» ljudima.

Kasnije se baš ne mogu sjetiti nijednoga kviza osim onoga «Brojke i slova». Tu mi pada na pamet voditeljica Vedrana Međimurec, a i onaj matematičar Neven Elezović, koji je tako lako baratao brojevima da mi ga je bilo gušt gledati.

U zadnje vrijeme, baš i nema nekih recimo to – pravih kvizova, ali ima raznih oblika pokušaja dolaženja do novca, što srećom, što znanjem.

Bio je svojevremeno «Upitnik» sa Joškom Lokasom. Moram konstatirati da mi se ta kombinacija činila poprilično dobrom. «Upitnik» je bio dobar dok ga je on vodio. I tamo je i Lokas bio baš kako i treba. Poslije se «Upitnik» okušao sa nekim novim voditeljima. Sviđao mi se Marko Rašica, ali sve kasnije je bila katastrofa. Vrhunac joj je, po mom sudu, bio Marin Tironi. Kako se «Upitnik» gubio bez Joška, tako se i Joško bez «Upitnika». One njegove večeri su bile teški promašaj. Vrhunac je postigao kad je ugostio Severinu nakon «onog» događaja, i kad je osim što ju je skoro proglasio Sveticom, umalo zaplak'o pred svekolikim pučanstvom. Image Hosted by ImageShack.us

«Najslabiju kariku» rijetko sam gledala i sa Ninom Violić,i sa Danijelom Trbović. Možda kviz i nije tako loš, no ne ide mi taj pristup ljudima. Sa rošpija-utreniranim voditeljicama, koje mi ionako nisu pretjerano simpatične. Nekako sve djeluje isforsirano. Na kraju krajeva i je, jer u prirodi teško da ćete režati baš na svakoga. A tamo je upravo to glavna misao vodilja. Da svatko reži na svakoga.

I najzad dolazim do kviza «Tko želi biti milijunaš?». Onako, ugrubo rečeno, a tko ne želi? Image Hosted by ImageShack.us No, šalu na stranu, u zadnje vrijeme gledam manje, iako ponekad bacim pogled. Nije da se znanje ne zahtjeva, ali to je ipak prije svega kviz za zabavu i za širu populaciju pa ni ne može biti ne znam koje kvalitete. No, činjenica je da za doći do nekog «jačeg» iznosa treba ipak imati nešto znanja.

Bilo kako bilo, i dalje ću zvirnuti na «Milijunaša», ako ne radi testa znanja, ono radi Tarika. Naime, kad vidim onako sređenog, zgođušnog i šarmantnog muškarca, oko mi se malo teže odvoji od «mete». Image Hosted by ImageShack.us
Posebno, ako mi i uho ima što čuti. No, usprkos tome, nadam se da ćemo uskoro opet gledati «Kviskoteku».

- 22:08 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (21) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

21.04.2005., četvrtak

"Notting Hill"

Gledala sam jučer «Notting Hill». Opet. Morala sam prije ili poslije napisati post koji govori o onome po čemu mi se blog zove tako kako se zove. Iako nemam blage veze kako su prevoditelji uspjeli dio Londona prevesti kao «Ja u ljubav vjerujem».
Prvo, ajde fino uključite zvučnike , jer meni je pjesma «She» iz tog filma tako lijepa i srcelomljiva, a sigurna sam da će se naći bar još neki romantik koji misli isto kao i ja. Trajat će taman koliko vam treba za čitanje, i pisanje vašeg cijenjenog mišljenja. Image Hosted by ImageShack.us

I inače, među ostalima, volim ljubavne romantične filmove. Imam ih nekoliko koji me uvijek raznježe više od ostalih. Ovaj je svakako jedan od njih. Ne zato, jer podsjeća na ljubavnu bajku, nego jer je nabijen i nekim drugim emocijama, a baš sve su prikazane na tako topao i ljudski način. A i Julia Roberts daje posebnu draž filmu, koju rado gledam u svakom filmu, iako ne potcjenjujem ni ulogu Hugha Granta.

Prije svega, to je spoj naizgled nespojivoga. Ona je Anna, svjetski poznata glumica koja zarađuje milione. On je William, anonimni prodavač u knjižari s putopisnim knjigama. Koji jedva spaja kraj s krajem. U filmu je tolika različitost spojiva. U realnosti, možda ta i ne tako često, ali neke druge sigurno da. A i mnogi od vas, sigurna sam, mogli bi o tome posvjedočiti.

Također mi se sviđa humorističan način na koji su prikazani karakteri nekih likova i njihovi odnosi. Na primjer, odnos dva prijatelja koji žive zajedno, jednoga Romantičara i drugoga Otkačenjaka koji je kao da je pao s Marsa. Na pitanje postavljeno Romantičaru, koju majicu obući na spoj, da li onu na kojoj na prednjoj strani piše:
«Volim krv» sa nekim ne baš lijepim crvenim motivima, ili
drugu koju mi je teško prevesti
«Get it here», a ispod strelica prema dole,
ili treću
«Ti si najljepša žena na svijetu».
Uz savjet Romantičara Williama izabire ovu zadnju, no prije nego Romantični vidi da na leđima iste piše «Fancy a Fuck».
Prijevod vjerujem, ne treba. Image Hosted by ImageShack.us

Sviđa mi se i način na koji je prikazana ljudska ranjivost, od koje baš nitko nije izuzet. Nije to ni lijepa Anna koja ima strah da će jedan dan izgubiti mladost i ljepotu, a time će nestati i njena glumačka slava. Nije izuzet ni William kao ne baš sretan u ljubavi, kojega ono malo žena što je volio, redovito ostavlja. Nije izuzeta ni Williamova prijateljica Bella koja je od pada po stepenicama postala nepokretna, u kolicima je i ne može imati djecu. Nije izuzeta ni Williamova sestra, pomalo nezadovoljna zaradom i izgledom.

Zato mi je film dojamljiv. Svatko tamo može pronaći sebe, ponegdje i ponekad. A možda i češće. Zato, ako ga još niste pogledali, pogledajte. Ako imate i Nekoga, mislim da ćete uz malo tišine, a možda i uz čašu vina, imati jednu lijepu romantičnu večer.

_______________

p.s. HVALA Styleru koji mi je pomogao da čujete ovu lijepu pjesmu.

- 22:12 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (30) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

19.04.2005., utorak

Bih li se udala za Srbina ili crnca?

Dobila sam u prošlom postu konkretno pitanje, vezano za predrasude po pitanju braka. Pitanje iz naslova posta. Iako sam govorila o općim muško-ženskim predrasudama, vidim da je neke blogere zanimao i taj dio mojih stavova. Podrazumijeva se da oni koji bili tako znatiželjni da saznaju moje stavove o tome, neće imati «kočnica» izražavajući ovdje na isti način svoje. I to NE u rukavicama. Image Hosted by ImageShack.us

Nacionalno pitanje
Uistinu mi je svejedno da li će moj potencijalni supružnik biti Hrvat, ili pak pripadnik neke druge nacije: Talijan, Mađar, Srbin, Makedonac, Slovenac, Njemac, Amerikanac, Čeh, ... Sasvim je nebitno, ako su zadovoljeni svi drugi kriteriji (ne definirani «po tabelici», nego oni koji bi bili nužni i inače u vezi između dvoje ljudi). Podrazumijeva se da se razumijemo u doslovnom smislu. Dakle, u jeziku. U ljubav na prvi pogled ne vjerujem, vjerujem u komunikaciju i razgovor i stoga teško da bih mogla s Mađarom imati vezu ako se ne razumijemo u govoru.
Drugo, konkretno, srpska nacionalnost je za nas Hrvate, svidjelo se to nekome ili ne, specifična. Jer, napali nas, ne tako davno, nisu ni Mađari, ni Makedonci, ni Česi (mislim, u smislu države i ideologije) već Srbi i Crnogorci iz SRJ (uz pomoć nekih koji su živjeli u Hrvatskoj). Dakle, svaki Srbin koji moju zemlju poštuje, priznaje i nema pretenzija u smislu Miloševićeve ili slične ideologije JEDNAK mi je kao i Mađar, Makedonac ili Čeh. Posebno se to odnosi na Srbe u Hrvatskoj. Koji poštovanje izražavaju u poštovanju prema hrvatskoj himni, zastavi, grbu, zakonima, jednako kao što to činim i ja. Poštovati zemlju u kojoj živiš i u kojoj si rođen, koja ti daje kruh, naravno ne znači zaboraviti vlastite korijene. Srbin koji ne poštuje moju domovinu, ne bi mogao poštovati ni mene, a s takvim ne želim biti u braku.

Rasno pitanje
Pitanje boje kože je kod nas ipak malo rijeđe zastupljeno. Pa je onda ipak puno više stvar demagogije, a puno manje prakse. Konkretno, kad su crnci u pitanju, mene oni ne privlače u onom fizičkom smislu. Barem ne oni izraziti crnci. Hoću reći da u meni ne izazivaju onaj minimum fizičke privlačnosti koja je ipak potrebna. Tako da bih se teško mogla zaljubiti u nekoga iz Kenije, Ugande ili Nigerije. Iako ne i nemoguće. S druge strane, netko s crtama lica poput Denzela Washingtona, teško da bi me mogao ostaviti ravnodušnom. I ako bi se slagali u meni bitnim stvarima, da, rado bih jednog takvog crnca pored sebe. Čak i doživotno.

Vjersko pitanje
Ovo me nije nitko pitao, ali čini mi se da je u vezi sa prethodna dva. Priznajem da ovdje dolazim na sklisko područje i da nije nimalo lagano preći preko različitosti. Naime, nije problem u meni kao pripadnici jedne vjere i mom možebitnom odabraniku druge vjere, ako svatko poštuje onoga drugoga i njegovo pravo na vlastiti izbor. No, problem su djeca. Ja svoju djecu želim odgajati u kršćanskom duhu. Problem npr. u braku s pravoslavcem ne vidim, jer to je ista vjera s manjim različitostima. No, u vezi s primjerice muslimanom koji drži do svoje vjere i koji djecu želi odgajati po svojim običajima, pitam vas – kako da to učinim? Kako da ostanem svoja, ako muževa vjera diktira i život moje djece, pa čak i MOJ život, običaje, ponašanje, odnose sa mojom obitelji? Imati prijatelja među bilo kojom vjerom stvarno nije problem, štoviše mislim da je nužno i poželjno. I vrlo korisno za razvijanje tolerancije i otvorenosti prema svakom čovjeku. Po pitanju braka stvari ipak nisu jednostavne. I mislim da bi u nekim slučajevima bilo vrlo teško. Iako, vjerujem u nekim idealnim uvjetima, ipak moguće.

Dakle, konkretno – NE bih se udala za svakog Srbina i NE bih se udala za svakog crnca. I DA – mogla bih se udati za Srbina i DA - mogla bih se udati za crnca.

______________________

p.s. Nezaboravni, dovoljno jasno? Image Hosted by ImageShack.us

- 22:01 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (50) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

18.04.2005., ponedjeljak

Muško-ženske predrasude

U zadnje vrijeme rijetko svratim na forume, a i kad da samo ih čitam, poneke. Danas sam slučajno vidjela temu jednoga «Zagorke su najljepše i najbolje žene». I to me potaknulo na današnji post.

Prvo, nisam Zagorka i nemam baš nikakvih korijena u tim krajevima, pa bih se možda trebala osjećati «uvrijeđenom». Jer, ja, kako rekoh, nisam Zagorka, a kao sam «lijepa» i «dobra». Naravno, šalim se, jer niti mislim da sam ljepotica, niti mislim da sam anđeo. Niti sam uvrijeđena. Image Hosted by ImageShack.us

Stvar je u tim vječnim predrasudama, te nacionalnim, te vjerskim, te rasnim, te generacijskim. A posebna su priča muško-ženske predrasude. Po tom pitanju mislim da smo «najtanji». I teško da mogu vjerovati ikome da nema baš NIKAKVIH predrasuda. Spomenut ću samo neke, kojih se uspijem sjetiti.

To da su plavuše glupe je stvarno isfucano i izlizano. Nisam plavuša, ali ne vidim nekih bitnih razlika među tamnokosim i svjetlokosim ženama kad je intelekt u pitanju. Možda se na to može vezati predrasuda (česta u glavama nas žena) da su plavuše atraktivnije muškarcima. Možda to i nije predrasuda, jer nisam radila studiju «Što muškarci vole», no činjenica je da plavuše prije zapadnu za oko pa onda valjda tamnokosim ženama to baš ne paše. A onda jure u frizeraj da i one same budu atraktivnije. Image Hosted by ImageShack.us Ne sve naravno.

Onda, predrasuda je također da ako je žena lijepa i/ili zgodna, a nekad ne mora čak biti ni to, već je dovoljno da joj se ima što vidjeti od sprijeda i/ili straga, postaje automatski manje pametna. Valjda joj pamet ni ne treba. Jer dosta je malo zamhnuti oblinama i to je to.

Predrasuda je i da su barem mrvicu desno orijentirane žene, «konzerve». Mislim, trebam li vam objašnjavati što to znači? Skoro srednji vijek u svakom pogledu. Odgoj djece, seksualnost, politički stavovi ... U kombinaciji sa vjerom to pak spada u stari vijek.

Predrasuda je također da svi muškarci od žena, barem u prvi mah, hoće samo seks. Mislim, nije da neće ako im se da, ali nije ni da su svi lovci na trofeje zvane gaćice. Image Hosted by ImageShack.us

Predrasuda je da su muškarci manje osjećajni od žena. Mislim da su po pitanju osjećajnosti potpuno jednaki. Samo se način izražavanja emocija razlikuje. Zapravo, mislim da žene više izražavaju emocije, dok ih muškarci baš i nemaju toliku potrebu izražavati. No, neizražavanje ne znači i nepostojanje.

Možda su sve ovo samo moje predrasude o postojanju predrasuda. Image Hosted by ImageShack.us No, znam da pametnih, zgodnih i dragih muškaraca ima po cijelom svijetu. Meni osobno, najdraži su oni iz Lijepe Naše. Image Hosted by ImageShack.us

- 22:39 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (25) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

17.04.2005., nedjelja

Mislite na zdravlje

Danas sam napravila, moglo bi se reći, studiju, da bih napisala ovaj post. «Studija» je bila samo radi vas, iako bih do tih podataka koje ću vam reći, došla i radi sebe same. Možda samo malo manje sistematično. Naime, nedavno sam kupila knjigu «Što se krije iza E-brojeva?». Prvo, da rasčistimo, ne reklamiram knjigu, jer nemam baš nikakvih interesa za to. Drugo, ne okrećite očima odmah pri spomenu riječi «knjiga» ili riječi «brojevi». Image Hosted by ImageShack.us Ili od pogleda na poduži post. No, poduži je isključivo radi VAS.

Volim odlaske u market i još mi samo jedna «sitnica» fali da sreća pri tome bude apsolutna. No o njoj ću jednom drugom zgodom. Stoga mi je zadovoljstvo voziti kolica i uživati u prevrtanju proizvoda koje ću staviti u njih. Pri tome, idealno je da budem sama, jer niti želim terorizirati nekoga svojim cjepidlačenjem, niti želim da me netko stalno neurotično poteže za rukav.

U pregrštu zamamnih i fino upakiranih proizvoda koji vas «zovu» da ih uzmete, uvoznih ili domaćih, jeftinih ili skupih, ne znam vodite li računa o onome - zdravih ili nezdravih. Znam, sad ćete odmah pomisliti – a što je danas više zdravo? Slažem se da puno toga nije kao nekad, ali ako moram birati između štetnog ili JAKO štetnog, ipak ću izabrati prvo.

Vjerovatno je barem netko od vas zavirio na one etikete na kojima pored proizvođača stoje i sastojci proizvoda kojega kupujete. A danas se gotovo svoj hrani dodaju različiti dodaci – aditivi i to kao boje, emulgatori, konzervansi, antioksidansi... Neću vas zamarati tim nazivima, tek napomena da svaki «E» (od njih više stotina) znači neki kemijski spoj koji se dodaje hrani. Neki su bezopasni, za neke se vjeruje da su bezopasni, a za neke se pak zna da su opasni, ali se i dalje nalaze u hrani. Posebno me žalosti što je to VRLO često u hrani koju djeca jako vole jesti – bomboni, žvake, čokolade, sladoled, grickalice ... Suhomesnati proizvodi posebna su priča i RIJETKO koji da su bez štetnih dodatka.

Navest ću vam samo neke proizvode koje sam imala doma, s time da sam stavila bold za dodatke koji su u navedenoj knjizi crvene boje (što znači opasne po zdravlje):

- kruh-toast (Pekarne «Klara») – E282
- keksi «Abeceda» («Lura-keksi») – E500, E503
- čokolada za kuhanje («Kraš») – E322, E476
- Hlapićeva čokolada («Kraš») – E322
- mesni ragu («Podravka») – E621
- pileći narezak («Gavrilović») – E250, E300, E450, E451, E621
- proljetna juha («Podravka») – E621, E631
- čips od paprike («Franck», ali i drugi, jer dosta sam ih jela) – E621
- Mezzelune suha pašta punjena pršutom («Matelica») – E621
- Nescafe («Nestle») – E331, E339
- Cedevita («Cedevita») – E160, E414, E500
- kikiriki Krocks («Franck») - E124
- prašak za pecivo («Dr. Oetker») – E450a, E500b
- bomboni Orbit («Dr. C. Soldan GMBH») – E100, E422, E950, E951, E953, E967

Izdvojila bih samo neke vrlo česte da imate viziju o čemu se radi (ponekad ih srećete pod šifrom, ponekad pod punim nazivom):

E250 – Natrijev nitrit
Dopušten samo u suhomesnatim proizvodima. U organizmu ometa transport kisika. Na temperaturi od 130°C mogu nastati kancerogeni elementi. Mogu izazvati proširenje krvnih žila i sniziti krvni tlak, a u visokim dozama čak i akutno trovanje. Kod djece je moguća pojava sindroma hiperaktivnosti. Dodatak E300 spriječava nastanak kancerogenih elemenata. Česta upotreba nije preporučljiva. I ja napominjem – imaju ga gotovo SVI suhomesnati proizvodi!

E621 – Mononatrijev glutaminat
Nalazi se u tjesteninama, pekarskim proizvodima, krekerima, grickalicama, žvakama, juhama, topljenim sirevima i pripravcima od sira, gotovim jelima, dodacima jelima, margarinima, senfu ... Prirodno je i u ribi, mlijeku, pomidorima, ali tu nije štetan. Često se nalazi i pod imenom «prirodna aroma». Učestala upotreba može izazvati: glavobolje, mučnine, vrtoglavice, lupanje srca, tjeskobe, bolove u prsima, hiperaktivnost, nadutost, žeđ, hladan znoj, crvenilo lica, alergijske reakcije (posebno kod asmatičara). U velikim količinama može dovesti do odumiranja živčanih stanica, a to se pak povezuje sa nastankom Allzheimerove, Parkinsonove, Huntingdonove bolesti. Zabranjen je u dječjoj hrani.

E950 – Acesulfam-K
Umjetno sladilo i pojačivač okusa, 200 puta slađi od šećera. Dnevni unos ne bi smio biti veći od 9mg/kg tjelesne težine. Upotrebljava se u slatkišima, dnevnim namirnicama, kozmetici, lijekovima, bezalkoholnim gaziranim pićima. CSPI (Centar za znanost u javnom interesu) svrstava ovaj te E951 i E954 u 10 najopasnijih aditiva. Pokazalo se da kod životinja uzrokuje rak. Izazivaju i veliki apetiti pa može doći i do debljanja.

E951 – Aspartam
Umjetno sladilo i pojačivač okusa, 200 puta slađi od šećera. Dnevni unos ne bi smio biti veći od 40mg/kg tjelesne težine. upotreba je vrlo raširena (preko 6000 proizvoda, pa i dječjih). Može izazvati: glavobolju, umor, vrtoglavicu, povraćanje, ubrzani rad srca, dobivanje na težini, razdražljivost, gubitak pamćenja, osip, zamagljeno vidno polje, sljepilo. Postoje sumnje da može izazvati tumore mozga, multiplu sklerozu, epilepsiju, Parkinsonovu bolest, Alzheimerovu bolest, defekte kod porođaja, limfome ... U trudnoći može djelovati i na plod.

I da zaključim, moja namjera nije bila da prestanete jesti hranu, namjera mi je bila da obratite pažnju na ono što jedete i na ono što dajete da jedu vaša djeca. I ovi dodaci koji su naizgled bezopasni možda u velikim količinama mogu izazvati tegobe. Ovi pak opasni sigurno ne štete ako ih pojedete tu i tamo, jednom mjesečno ili rijeđe. Problem je, barem kako ja vidim, u UČESTALOM i KONSTANTNOM unošenju tih spojeva u tijelo. Stoga, na vama je da odlučite hoćete li ili nećete paziti što jedete. I hoćete li ili nećete učiniti «medvjeđu uslugu» i djetetu i sebi kupujući mu lizaljku ili gumene bombone kad nasred marketa počne plakati.

p.s. Ako nekoga zanima konkretan E-broj, rado ću mu napisati ono što pročitam u knjizi.

- 21:41 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (25) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

15.04.2005., petak

Slučaj "Severina"

Svjesna sam da nismo svi isti. Što je dobro. Svjesna sam i da usprkos tome svi imamo i nekih zajedničkih točaka. Jedna od njih je i određena doza znatiželje. Neki imaju vrlo malu, rekla bih BašMeBriga-tipovi, neki pak su na onom stupnju da «gore» od želje za informacijama. Većina nas je ipak negdje između.

Nismo svi jednaki ni po područjima koja nas zanimaju. Nekog zanimaju znanstvene činjenice raznih područja, nekog dnevna zbivanja, nekog sportska događanja, ... No, ono što primjetim je posebno velik interes za privatne živote drugih ljudi. Kada je riječ o seksualnom životu, interes vrtoglavo raste. Ako je riječ o nekoj poznatoj osobi (ma što ona značila na javnoj sceni), sve vam je jasno.

Naravno, ovakva tema nikako ne bi mogla proći bez «nacionalne zvijezde» Severine, koja je uspjela poljuljati čaki i rad naših saborskih zastupnika. Naime, jasno vam je da u interesu naroda oni moraju vidjeti sva vitalna zbivanja u zemlji pa su tako morali i prekinuti s radom i pogledati taj filmski uradak, koji je bio gledan od milijunskog pučanstva. Čak i izvan granica Hrvatske. Usput budi rečeno, trebam li spomenuti koliko je time zaradio HT?

Imali smo i film «Kozjak» na «tržištu», u kojem ne «glume» tako poznati glumci, no čak ni to nije bitno za zadovoljenje nekih, moram priznati meni čudnih potreba ljudske znatiželje. Ne govorim samo prikazu seksa, već i o načinu na koji je do njega došlo.

Severinin «film» nisam pogledala, jer iako mislim da je sama kriva za to što joj se dogodilo, nije zaslužila kao čovjek takvo degradiranje vlastite osobe. Kao što to nije zaslužila obitelj njezina ljubavnika, a ni on sam. S druge strane, pitam se što je uzrok tolike znatiželje kod ljudi? Želja da saznaju kako to radi Severina, želja da sebe uspoređuju sa «akterima» smatrajući se «boljima», želja za traženjem kritika drugih radi možebitnih vlastitih kompleksa, ili?

Nisam pogledala ni «Kozjak», čak mi je bilo teško gledati i one male segmente u «Latinici». Ne mogu vam opisati koliko mi je odurno pomisliti na čovjeka koji je mogao raditi tako nešto. ZNAM da su te cure glupe, i k tome pohlepne da postanu «slavne», no svejedno tako manipulirati s nekim, meni je zaista degutantno.

Mislim da svaki čovjek taj dio svog života želi ostaviti samo za sebe i za onoga s kime taj život dijeli. Intimni život za mene predstavlja ne samo fizički odnos, nego i emocije dviju osoba. Stoga, kako god ne želimo da netko zaviruje u naš intimni svijet, mislim da je prirodno za očekivati i nezavirivanje u isti svijet bilo koje druge osobe. Tko god ona bila.

- 21:32 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (27) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

14.04.2005., četvrtak

Tko je kriv?

Članak Majka pronašla oproštajno pismo osmogodišnjeg sina me uistinu zgrozio. Jer, možete li zamislit što je prolazilo to dijete kad mu je takva strašna pomisao pala na pamet? Teško da itko od nas može to zamisliti. Čak možda i oni koji u školi nisu prolazili kao najomiljenija djeca.

No, ono što se pitam je ZAŠTO se to događa? Zašto druga djeca mogu biti toliko okrutna i nemilosrdna prema svome vršnjaku? Mislim, iskreno, da je veliki dio tereta na odgoju djeteta, a tu prije svega mislim na utjecaj obitelji, ponešto utjecaja školskog (ne)odgajanja te u vrlo malo postotku genetike.

Nedavno sam na svojom blogu dobila komentar jednoga blogera koji je u njemu iznio zgroženost nad jednim mojim komentarom na postu drugog blogera u kojoj sam kao jednu od odgojnih mjera spomenula i «po guzi». Jer ju smatram ne samo prihvatljivom, nego i nužnom u nekim situacijama. Ražalostilo me da netko takvu radnju može uspoređivati sa zlostavljanjem djece, jer to NEMA veze jedno s drugim. Zlostavljanje djeteta može biti i nefizičkog karaktera, jer ponekad RIJEČI mogu zadati puno veću bol od formalnog i ne prejakog udarca po guzi.

Mislim da ovo što se događa s djecom koja uistinu jesu zlostavljana od svojih vršnjaka (bilo da je riječ o fizičkom ili verbalnom zlostavljanju), dobrim djelom možemo zahvaliti i roditeljima malih «agresivaca».

Ponekad roditeljima koji odgajaju djecu na taj način da im baš sve dozvoljavaju, da ih ne uče razlikovati dobro od lošega, da postaju «robovi» vlastite djece priušćujući im svaku želju i hir. I pri tome vide vlastito dijete kao nešto savršeno. No, savršeno dijete NE tuče drugo dijete, NE nagovara drugo dijete da se ne igra s trećim, NE vrišti svaki put u trgovini kad mama ili tata ne kupe poželjenu stvar, NE razbija namjerno čaše u gostima ...

Ponekad roditeljima koji svoju agresivnost iskazuju prema vlastitome djetetu. Za kojega onda postoji vrlo mala vjerojatnost da isto to ne iskaže na nekom svom vršnjaku ili djetetu mlađeg uzrasta.

Ponekad, a bojim se sve češće, i «nevidljivim» roditeljima koji se djetetu vrlo rijetko «ukazuju» radi opterećenosti poslom, neimaštinom, vlastitom komocijom itd. kada stvar preuzima «ulica». A moram priznati da meni ta riječ ne zvuči baš pedagoški.

Stoga, mislim da svatko od vas roditelja i nas koji ćemo, nadam se, to tek postati, IMA ili će IMATI odgovornost za ono što se događa s njegovim vlastitim djetetom. Rezultati tog djelovanja možda nisu vidljivi danas, možda neće biti ni sutra, no jednoga dana zasigurno hoće.

I da vas pitam, što vi mislite – tko je kriv za ovo što se dogodilo?

- 21:30 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (33) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

13.04.2005., srijeda

Romantika u Japanu

Čitam danas o Svjetskoj izložbi EXPO 2005 u Japanu. Podržavam sudjelovanje Hrvatske na toj izložbi na kojoj se mogu promovirati mnoge hrvatske ljepote i vrijednosti. Slovenija i Mađarska, primjerice, uopće ne sudjeluju na toj izložbi, a skandinavske zemlje Finska, Švedska, Norveška, Danska i Island imaju zajednički paviljon, što zapravo govori da to nije samo promocija, nego i određeni i nemali trošak. No, dobro, pretpostavimo da smo mi ipak pametniji od njih i da će se Hrvatskoj vratiti tih 30 milijuna kuna koje je uložila. U višestrukim razmjerima.

No, danas sam mislila spomenuti i još nešto vezano za tu tematiku. Naime, organizator je osigurao troškove putovanja i boravka za dvije osobe. No, naša draga Vlada uočila je da Japanci nisu dovoljno racionalni i da mi moramo poslati ravno pa duplo brojnije izaslanstvo.

Ali dobro, ipak su objašnjenja i više nego suvisla:
- ministar Božo morao je otići jer to je kulturni događaj, a koji bi kulturni događaj mogao proći bez takvog gospodina?
- ministar Ivan također je morao ići jer to je od vitalnog značaja za hrvatsko gospodarstvo, i ne vidite li već galopirajući napredak na tom polju?
- ministrica Kolinda je ministrica vanjskih poslova i evropskih integracija i ima li bolje reklame za ostvarenje EU-sna?
- ministrica Jadranka je tamo kao voditeljica izaslanstva, jer više je nego jasno da oni ne bi znali doći do tamo bez Jadranke. Ona će im biti voditeljica puta, stjuardesa u avionu, odvest će ih u sobe, i tako... Image Hosted by ImageShack.us

Iako malo sam žalosna Image Hosted by ImageShack.us, jer mislim da su zapravo trebali ići svi:
- Ministar Ivica pokazao bi Japancima kako mi podučavamo,
- Ministrica Vesnica pokazala bi Japancima kakvo zapravo pravosuđe treba izgledati,
- Ministrica Dropulićka rekla bi Japancima kako treba čistiti okoliš,
- Ministar Bersilav objasnio bi Japancima kako se postaje vojska po NATO-standardima (ne zamjerite što koristim rječnik gospodina predsjednika Stjepana, ali impresioniranost njime rijetko me ostavlja ravnodušnom) ... itd... joj, skoro sam zaboravila...
- Ministar Čobanković – imaju li Japanci većeg seljačkog čob ... čovjeka?

Oplakujete li i vi sa mnom? Image Hosted by ImageShack.us

Ako da, nemojte, ipak je bolje ovako, 2 zgodne dame, 2 naočita gospodina ... jedno ugodno druženje u malom društvu. Ko zna što se može dogoditi u Zemlji Izlazećeg Sunca. Image Hosted by ImageShack.us

______________________

p.s. Nezaboravni, HVALA što si mi pomogao da se emotivno izrazim. Image Hosted by ImageShack.us

- 18:21 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (14) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

11.04.2005., ponedjeljak

Muškarci i hrabrost

I tako sam vam ja danas bila u rodilištu. I baš sam sretna radi toga. Pitala sam rođakinju ako će mi dati Malu da ju nosim doma, ali mi se plan izjalovio. No, danas neću cvrkutati o bebama, a ne mislim baš ni cmizdriti, nego mi je nešto onako spontano palo napamet. Pogled na novi život iz 3 perspektive.

Gledam tu svoju rođakinju kako je nakupila kila (dobro, dijelom je sama kriva što je jela ko slonica :)), pa onda kako se bolno prevrće da bi se pomaknula s kreveta, jer 5 kg «izbacit» baš i nije bez posljedica, pa onda kako muku muči sa hranjenjem bebe.

Onda, gledam bebicu, pomalo crvenkastu od tih napora koje je prošla da bi došla na ovaj svijet. Jer, nije baš ni njoj lako proći porod. Ovoj je izgleda i ručica ili rame puklo ili napuklo pri porodu kad su ju vadili (iako ne krivim tu nikoga posebno). Pa još treba i jesti, ako što i uspije. Jadna Malica.

I onda malo mislim, općenito gledajući, Mama se napati, Beba se napati. A Tata? Eh, on ima ženicu, dobije bebicu i – izgleda da je to to. :)) Najveći mu je trud ... da ... stvarno veliki napor.

Nisam prije baš imala neki poseban stav o muškarcima, tj. tatama na porodu. No, sad sam sve bliže potpuno čvrstome stavu da bi oni to MORALI proći. Jer, kad mi je rođakinja rekla da misli da je jednoj poznanici-babici dobro stiskala ruku i da misli da je možda poplavila, palo mi je na pamet – pa nije li Gospodin Tata mogao proći barem tu «tešku» muku stiskanja ruke. Muška ruka valjda može podnijeti i složenije napore.

No, opet, zamislite Ponosnog Tatu kako hrabro dolazi sa ženom, i već na prvi pogled malo krvi, počinje ga hvatati nesvjestica, a na drugi sve one sestre superzgodne s dekolteima i dobrim nogama oblijeću oko njega i «spašavaju» mu život. Dok Mama i Beba muku muče da jedna drugoj olakšaju i skrate te bolne trenutke.

I onda se opet pitam, što je bolje – imati taj cirkus, ili mu javiti da je postao tata? Baš sam u dilemi. I jako me zanima što vi mislite o tome. Zanima me ženska percepcija, ali i muška. Onih koji nisu roditelji, a i onih koji jesu. I koji imaju konkretna iskustva. Sigurna sam da će oni koji još nisu tate biti dosta hrabri – na riječima ... Jooooj, možda samo imam predrasude.


- 22:27 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (7) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

10.04.2005., nedjelja

Mr. Savršeni

U mom okruženju u posljednjih 15-ak dana rođene su 2 bebe. 2 curice. Jedna od prijateljice, druga baš jučer, od rođakinje. Ova druga baš i nije bebica, jer sa 4.880g i 57cm rekla bih da je Beba sa velikim «b». Baš se veselim tim događajima, a i susretu sa ovom zadnjom koju sutra idem posjetiti u bolnicu. Kaže njena mama da ima hrpu crne kose i jedva čekam da ju uslikam.

No, ne znam da li se to događa samo meni, u takvim trenucima, s jedne strane osjetim radost, jer veselim se sreći svih, a posebno meni dragih ljudi. Ali i djeci samoj po sebi. No, s druge pak strane osjetim zapravo svoju ranjivost i slabost. I onda se počinjem pitati – zašto i ja nemam jedno, dvoje, troje djece, zašto i ja nemam muža koji me voli i kojega ja volim, zašto i mene ne muče obiteljske brige?

Davno sam prestala vjerovati u prinčeve na bijelom konju, zapravo mislim da nikad i nisam vjerovala u tako nešto. A i da jesam, sa godinama i iskustvom bilo bi ishlapilo. Sada ipak vjerujem da negdje na ovoj planeti postoji barem jedan savršen muškarac.

Pod ovim savršen, mislim zapravo SAVRŠEN ZA MENE , a to bi značilo
- da je sa mnom kompatibilan u komunikaciji o pametnim i manje pametnim stvarima, što
ne znači nužno slaganje u stavovima,
- da ima soli u glavi i da koristi mozak i za neke složenije operacije od gledanja nogometa
ili pijenja piva,
- da se zna našaliti na moj i svoj račun,
- da povremeno ima izljeve romantičnosti,
- da voli i želi djecu,
- da voli raditi,
- da fizički izgleda upravo onoliko dobro koliko je meni dovoljno da ga volim takav kakav je i
da on isto može reći za mene.

Ne znam jesam li sve rekla, možda me vi podsjetite na nešto, pa ću dodati, no zapravo mi treba mišljenje – tražim li previše?

Sigurna da ima ovakvih muškaraca, da ih ima dosta, ali u dane PMS-a padne mi napamet da ako i naletim na takve, izgleda da ja nisam dovoljno dobra za njih.

Onda se sjetim pokojnog Pape i njegovog stalnog spominjanja nade. I to mi bude utjeha, nekad jača, nekad slabija. Danas očigledno slabija, jer kako znate, ovakvi mi postovi baš i nisu stil. No, moji su postovi – moja slika. A ja na slikama ne znam glumiti.

- 21:11 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (28) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

09.04.2005., subota

Ima li liječnik pravo na štrajk?

Sigurno ste barem jednim uhom načuli da će u ponedjeljak, 11. ovog mjeseca biti štrajk liječnika. To me ponukalo na razmišljanje na prava i obaveze svakoga radnog čovjeka, posebno liječnika. Ali i otvorilo neke dileme.

Naime, govoreći o štrajku, neovisno o struci, pomisao mi pada na nešto legitimno i dozvoljeno. Jer, štrajkom čovjek izražava svoje nezadovoljstvo plaćom, radnim uvjetima, uvjetima odnosa djelatnika i poslodavaca i sl. Za njime se ne poseže kada postoje drugi načini. Nego kada više ne postoje. Tako bi barem trebalo biti. Stoga, svatko ima pravo na štrajk. Liječnik, sudac, pekar, vatrogasac, konobar, učitelj, službenik u banci, vozač u javnom prijevozu ... Pa mi je moram priznati zbunjujuća odluka Županijskog suda u Zagrebu koji na tužbu države odgovara ZABRANOM štrajka liječnika. To me podsjeća na neka stara vremena kad je država bila netko tko je sprovodio diktature raznih vrsta.

No, uvijek postoji druga strana medalje. Posebno kod nekih poslova koji su od posebnog značaja za stanovništvo. A liječnici to svakako jesu. I onda se postavlja pitanje ... može li liječnik ne raditi? Kažu, MORA raditi u hitnim slučajevima. No, ono što je meni dvojbeno, koji su slučajevi hitni? Svatko ko je bolestan misli da je njegov upravo takav. Svatko ko čeka mjesecima na konkretan pregled ili pretragu izgubit će red, a možda baš zbog toga njegov život može doći u pitanje.

Nadalje, tu je i ona već svima poznata stvar da se pacijenti u takvim slučajevima često ili šalju, ili sami upućuju u privatne ordinacije. Privatne ordinacije ponekad znaju biti «privatne ordinacije». Drugim riječima, u jutarnjim satima ordinacija je državna, a u popodnevnim ista ta postaje «privatna», što je za mene NEDOPUSTIVO. Jer, na Zavodu na zapošljavanje ima JAKO puno mladih liječnika koji ŽELE raditi. A ne da pojedini liječnici koji su pustili duboke korijene (čitaj: veze) ne samo u bolnicama, nego i na fakultetima, sa ponekad i prijeđenih 70 godina, rade «službeno» ujutro, ali kad pitate za pregled kod njega, sestra vas uputi na njegovu «privatnu» praksu u već spomenutoj istoj ordinaciji. U popodnevnoj varijanti, i naravno uz plaćanje. I onda se ja pitam – gdje je u tom slučaju nestala humanost? I ono na što se liječnik obavezuje Hipokratovom zakletvom? Da li je NEKIM liječnicima štrajk koristan za puno šire interese od nekih koji su javno poznati kao degradiranje liječničke struke?

Smatram da liječnici imaju premale plaće. No, oni samo plaćaju cijenu siromašne (a i neuređene) države kao i svi mi ostali. Osim politčara svih vrsta, koji su iz meni nepoznatih razloga silno privilegirani. Učitelji su također degradirani. A ako spomenenem da jedan ing. brodogradnje ili strojarstva u hrvatskim brodogradilištima ima plaću bez prekovremenih sati malo više od 2.000 kuna, jasno vam je da rad generalno nije adekvatno plaćen. Iako se može pomisliti da je liječnik «važniji», a i učitelj isto. No, ja vas pitam – ko će osigurati novac za plaće nas neproizvodnih zanimanja, ako nam inžinjeri bilo koje proizvodne industrije budu na toj razini?

Ono što želim reći jest činjenica da smo zapravo u jednom zatvorenom krugu. U kojem je jasno da novaca NEMA. Žao mi je da nemamo državu koja vodi računa o tome kako doći do njega RADOM, a ne pretakanjem iz šupljega u prazno, ili pak beskonačnim kreditima kod sada već jedinih – stranih banaka.

Stoga, za štrajk SVAKOG radnika ove države JESAM. Jednako kao što sam i za RACIONALNO razumijevanje istih za situaciju u kojoj se svi u ovoj državi nalazimo.

- 14:06 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (29) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

07.04.2005., četvrtak

Med i mlijeko

Prošli moj post, skupa sa komentarima, ali i postom drage blogerice Medo inspirirali su me na ovaj post. Zaista ništa planski, niti sam planirala biti (in)direktna tema ičijeg posta. No, ne znači da je sve planirano dobro, niti da je sve neplanirano loše. Nisam ni ja bila planirana, pa vidite što je ispalo.

O čemu pišu blogeri?
O svakodnevnim doživljajima vlastitoga života.
O svakodnevnim događajima u Hrvatskoj i svijetu.
O emocijama, a ljubavi posebno.
O obitelji i djeci.
O vjeri.
O politici.
O drugim blogerima i međusobnim odnosima.
O raznim knjigama, filmovima, glazbenicima.
O žutilu.
O seksu i seksualnosti ...

Na koji način to rade?
Potkrepljujući samo činjenice.
Iznoseći svoje stavove.
Prepričavajući doživljaje.
Maštajući.
Pišući pjesme ...

I pri tome su ...
Kritični prema drugima.
Kritični prema sebi.
Ironični.
Samozatajni.
Agresivni.
Emotivni.
Temperamentni.
Staloženi.
Iskreni.
Promišljeni.
Osjetljivi.
Bockavi.
U rukavicama ...

Pa stoga vidim da je riječ o šarolikom društvu. U kojem ja definitivno pronalazim sebe, a i vas. Barem onako kakvi ste iz mojih očiju. Gdje neki epiteti nekih blogera imaju i prefiks «ne».

Ja pišem gotovo o svemu, ne zato jer sebe smatram sveznalicom, nego jer me puno stvari zanima i jer volim iznositi stavove o različitim stvarima. Čak i o politici, koja je među još nekim temama, čest kamen spoticanja. No, svrha mog bloga definitivno nije bijeg od razgovora. Jer ne vidim u tome smisla. Zaista ne vidim. Drago mi je kad naiđem na podršku u nečemu u čemu se slažete sa mnom, ali mi je drago i kad netko ima stav drugačiji od mene.

Moje je mišljenje da je polemika ne samo poželjan, nego i nužan oblik življenja demokracije. Ponekad se normalno u konverzaciji desi i pokoji kiks, i to svima nama. Ponekad pak ne objasnimo od prve dobro što smo htjeli reći, ponekad nas možda najbolje i ne razumiju, jer čitaju površno i subjektivnim očima. No, sve to po mom sudu nije dovoljan razlog za prestanak rasprave. Jedini preduvjet je znati i htjeti razgovarati, i znati i htjeti činiti to na razini. Isprika je sastavni dio ovoga zadnjega. A i to nam je ponekad tako teško reći. I jednako teško prihvatiti.

Puna su nam usta svima Pape i njegovih velikih riječi i djela. No, nije li on razgovarao sa svima? Nije li UVIJEK bio spreman na razgovor? Čak i kad nije sve mirisalo na «med i mlijeko». Život nije ni «med i mlijeko», a nije ni bijeg od realnosti.

- 21:13 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (26) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

06.04.2005., srijeda

Svi predsjednički ljudi

Polako, ali sigurno moji se osjećaj tuge, koji su započeli Papinim lošim zdravstvenim stanjem, a nedugo zatim i smrti, nastavljaju i onim što ide kad se odmaknete od onih najemotivnijih trenutaka i počnete stvari sagledavati realno. No, moj je prikaz realnosti često pomalo ironičan, ne iz zlih namjera, nego iz potrebe da na licemjernost odgovorim kritikom onoga što me smeta.

O mnoštvu stvari koje su vas smetale pisali ste i vi. S većinom se stvari slažem s vama. Jer pohlepa je uzela maha, a znate i sami da u takvim slučajevima neki izgube tlo pod nogama. No, ja ne bi toliko o onoj «materijalnoj» pohlepi, koliko o jednoj drugoj – političkoj.

Gospodin Predsjednik države

Moja fascinacija rječnikom našeg Predsjednika možda vam je i poznata. Resursi, institucije sistema, vertikala, EU i Nato-pakt (ove obično idu u paru) itd. Njegova izjava povodom Papine smrti bila je ipak sklepana ranije od njegovih savjetnika, pretpostavljam, i bila je čisto prosječni politički uradak nezačinjenim uobičajenim Predsjednikovim frazama. No, kratki «film» obraćanja s jednim glumcem bio je oličenje strahovito loše glume. Iako nisam dokučila što je glumac zapravo glumio. Toliki napadno micanje glavom i obrvama koje jednostavno morate vidjeti ne bi bilo ništa da nije bilo tog strašno lošeg čitanja. Pod lošim, mislim na toliko očigledno čitanje s blesimetra, i još u kombinaciji s nečim što bih mogla nazvati «pomalo pjesnički izričaj». «Genijalnog» pjesnika.

Gospodin Predsjednik vlade

Čitam biografiju našeg Premijera i sve same impresivne stvari. Govori 4 svjetska jezika, hobi su mu kazalište, golf, glazba, film. Objavljivao je znanstvene i stručne tekstove iz politike, književne povijesti. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Innsbrucku. Ne moram spominjati da je momentalno političar «po struci» i da je sposobnost govora i izričaja tu bitna stavka. No, ne znam gdje je zapelo kod našeg dragog Premijera kada je par rečenica trebao upisati u Knjigu žalosti povodom Papine smrti. Jer, trebalo je samo one suze, koje je su valjda bile iskrene, pretočiti u nekoliko iskrenih i spontanih rečenica. Ali ne, naš je Premijer izvadio šalabahter i par rečenica prepisao s tog papira. A nedavno sam čula polemiku na radiju o opciji da se šalabahteri u obrazovnim institucijama puno strože kažnjavaju. Ako bi studenta izbacili sa fakulteta radi istoga, znači li to da bi Premijer morao u zatvor?

Gospodin Predsjednik sabora

Dva gore spomenuta gospodina zajedno sa svojim damama odlaze na ispraćaj Pape u Vatikan. Za očekivati je bilo i da će naš «saborski» čovjek zajedno sa svojom gospođom također biti dio delegacije. No, ipak ne. A razlog nije štednja naših novaca (a možda im je i ta plemenitost pala na pamet), nego ipak «čuvanje kuće». Jer, ipak netko od naših predsjednika mora biti doma. I paziti na «djecu». Jako sam sretna zbog toga, jer osjetim jednu posebnu skrb koja se vodi o nama. Posebno kad nas čuva čovjek koji je instituciji sabora dao jednu posebnu dimenziju – vjerodostojnost i ozbiljnost. Nadam se da tako skrbeći za nas neće zaboraviti – jesti ... i piti.

Jako sam ponosna na njih. Naša "Tri mušketira". Nemojte mi reći da niste i vi? Ili je na vas netko ostavio još dublji dojam?

- 22:27 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (45) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

04.04.2005., ponedjeljak

Nemate predrasude?

Kroz mnoge sam postove i komentare ovih dana vidjela jako puno pozitivnih osjećaja vezanih za Papu. Što dokazuje zaista o jednoj posebnoj veličini dragog, blagog i pravednog čovjeka. Jer, uistinu je teško navesti još neku osobu koja bi bila poticaj za toliko emocija, i za toliko ljudi. Zapravo i nema takve. No, sve me to potaknulo na neke misli koje su mi u glavi i od prije, a sada ih želim podijeliti s vama.

Danas želim spomenuti one predrasude na koje dosta često nailazim među ljudima koji me okružuju, bližim ili daljim. Nailazim ih također i među nekim blogerima. Riječ je o predrasudama vezanima za Katoličku crkvu. Dobro, možda i za neke druge. Ali ja sam pripadnik ove koju navodim pa ću govoriti s tog aspekta.

Prva predrasuda koja mi pada napamet je da je Crkva = svećenstvo, što je naravno krivo. Crkva = zajednica svih vjernika i svećenstvo. Kao i što Crkvu čine ljudi, a ne građevine, zidovi, kipovi. Građevine u kojima se vrše obredi, a i ono u njima su umjetnička djela (iako ima i neukusnih izuzetaka), kulturna baština, ali i pomoć u realizaciji vjere. Nisu same sebi svrha.

Nadalje, ima dosta ljudi koji kažu da vjeruju u Boga, ali im misa ne treba. Misa TREBA svakome vjerniku. Ja idem na misu skoro svake nedjelje. Istina, ponekad i nisam prisutna mislima onoliko koliko bih trebala biti i misli mi odlutaju. Ali uglavnom ipak čujem barem jednu rečenicu (pomalo karikiram, jer ipak čujem više :)), no ponekad je i ta jedna jedina rečenica JAKO bitna da budemo bolji. Barem toga tjedna, dana, sata. Misa nas podsjeti na ono u čemu bi mogli biti bolji. Mislite da stvarno ne možete biti bolji?

Onda, tu su vječne predrasude oko svećenika. Da se razumijemo, itekako sam svjesna da među njima ima svakakvih ljudi. I dobrih i loših, i dosljednih i nedosljednih, i dobrih i loših propovijednika. I požrtvovnih. I onih koji to nisu. No, ne mogu se na temelju jednoga ili dva čovjeka, jedne ili dvije propovijedi donositi generalne tvrdnje da su svi isti. Jer NISU. Ja idem u različite crkve i slušam različite svećenike i znam da to nije istina. S druge pak strane, ja NE idem u crkvu da onome koji je samo ČOVJEK nalazim mane. Idem slušati ono što govori. A uglavnom govore ono što i trebaju govoriti. Govore o Božjoj riječi, pozivajući nas Njome na vlastitu vjeru i savjest. Svećenik je čovjek i isto odgovara za svoje grijehe. Pred Bogom. Prihvaćam činjenicu da vam se neki svećenik baš nikako ne sviđa, radi svojih riječi ili pak djela, ali onda uvijek možete otići u drugu crkvu.

Predrasuda je isto tako da se svaka stvar koja je izjavljena od strane crkvenog vrha smatra nečime što je Božja riječ. No, nije. Crkveni vrh (mislim tu na kardinala, nadbiskupe, biskupe, a u krajnjoj liniji i svećenike) su ljudi. Oni imaju svoje stavove. S nekim se stavovima i pogledima ja mogu složiti. S drugima ne moram. A čak i ako se ne slažem, ne znači da sam «rušiteljski element». Ljudi bi trebali prihvatiti činjenicu da među toliko brojnom zajednicom postoje RAZLIČITA mišljenja.

Onda, ono što je moda iz postkomunističkog razdoblja, jest činjenica da se svi «moraju» krstiti, pričestiti, krizmati. To nije obavezno, meni čak potpuno neshvatljivo u nekim slučajevima. Jer, ako netko do toga ne drži, čemu? Samo radi papira, ili pak susjeda?

Jedna od onih predrasuda koja me osobno najviše smeta je da su oni vjernici koji idu u Crkvu označeni konzervativni i neliberalni, kruti, a iz nekih ustiju gotovo i «zaostalih» shvaćanja i pogleda na život, svijet, ljubav, druženje, brak. Bolje da ne spominjem kakve sve epitete pritom uspijemo dobiti. Čak i ovdje na blogu. I sve to od ljudi koji se najčešće deklariraju liberalima.

I za kraj, ponekad mi samo na osnovu toga što idem na nedjeljnu misu neki kažu da sam «pravi» vjernik. Koristim ovu prigodu da kažem da to nisam. Jednostavno sam – vjernik. I čovjek, s manama i vrlinama. Jedna od vrlina mi je da predrasude znam prepoznati. Čak i svoje, koje imam. A to što ih imam mi je jedna od mana. No, to je mana koju svi imamo, priznali ju ili ne.

- 21:29 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (10) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

02.04.2005., subota

Naš Papa je s Bogom

Papa je otišao k Bogu. I treba se veseliti radi tog susreta. No, niz moje lice ipak teku suze tuge.

Ako dosad nismo znali ili upamtili mnoge činjenice iz života Ivana Pavla II – našega Pape, onda zasigurno jesmo ovih dana. U ovim trenucima kada i ja, kao i cijeli svijet, razmišljam o tom posebnom čovjeku, padaju mi napamet neke stvari koje su na mene ostavili duboki trag. Naravno, ne smanjujući mu ulogu kako poglavara Katoličke crkve, tako i najvećega svjetskoga mirotvorca i ekumenista.

Meni su posebno dirljivi njegovi susreti s djecom. Jer, kad bi ih gledao i držao poprimio bi jedan nevjerojatno blažen osmijeh na licu. Doduše, njegovo je lice gotovo uvijek imalo blagi pogled. Ali u ovom slučaju, posebno blag i nježan. Baš jučer gledam. Jednom je nešto govorio, valjda neko primanje ili slično, a neka beba dopuzala do mikrofona. On se sagnuo i uzeo ju. :) Onda, jedna druga beba mu je skinula onu bijelu kapicu s glave. :) Neku je dječicu koja su sjedila ispod njegovih nogu zagrnuo svojim crvenim plaštom. :)

Volio je Papa i mlade. Jako ih je volio. A oni su to osjetili i znali su mu to vratiti. Posebno mi je dirljiv bio događaj u Solinu kada je sa mladeži, ali i svima ostalima, pjevao

«Rajska Djevo, kraljice Hrvata,
Rajska majko, naša zoro zlata,
odanih ti srca primi dar,
primi čiste ljubavi nam žar»


Vidjela sam Papu kad je bio u Rijeci prije nepune 2 godine. Poseban je to bio doživljaj. Nakon 5 dana, koliko je bio stanovnik moga rodnog grada, osjetila sam tako veliku prazninu. Istu onakvu kakvu osjetite kad vam na dugi put ode netko iz članova najuže obitelji. Papa je tada bio dio svih naših obitelji.

Nekoliko rečenica, Papinih citata, za njegovog prvog posjeta Hrvatskoj, mislim da nam zauvijek trebaju ostati u sjećanju:

«U ovom trenutku, kad prvi put stupam na hrvatsko tlo, i dok ga s ganućem cjelivam, radostan sam što mogu pozdraviti cijelu ovu voljenu zemlju i sve njezine stanovnike ... Danas sam ovdje, u zemlji Hrvata, kao goloruki hodočasnik Evanđelja koje je navještaj ljubavi, sloge i mira ... Svojim pozdravom želim obuhvatiti sve kršćanske zajednice u Hrvatskoj, poglavito Srpsku pravoslavnu crkvu i njezine pastire. Pozdravljam i Islamsku zajednicu, koja je dosta porasla posljednjih godina , zbog nasilnog premještanja pučanstva iz napaćenih krajeva Bosne i Hercegovine. Svoj pozdrav upućujem i Židovskoj zajednicu, koja je već stoljećima ukorijenjena u hrvatskim krajevima.»

«Trud na uspostavi mira sveta je dužnost svakog vjernika. Mir je uvijek moguć ako ga se iskreno želi. Da bi se mir mogao graditi na temeljima pravde i istine, treba ga, prije svega, isprositi od Gospodina.»

«Molitvu, međutim, mora pratiti velikodušno nastojanje ljudi dobre volje. Treba promicati kulturu mira, koja se nadahnjuje osjećajima snošljivosti i opće solidarnosti. Ta kultura ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ne upada u napast nacionalnih pretjerivanja i isključivosti. Ona je u stanju odgojiti velika i plemenita srca koja znaju da se rane uzrokovane mržnjom ne liječe zlopamćenjem, nego lijekom strpljenja i melemom oprosta: oprosta koji valja tražiti i dati, poniznom i velikom nesebičnošću.»

«Predragi, svoju bih poruku vašemu narodu želio sažeto izreći upravo riječju mir. Tom se riječju uskrsli Isus obratio apostolima na dan uskrsnuća. I ja danas želim ponoviti te riječi svim vašim gradovima i krajevima, svakoj obitelji, poglavito onima koje su iskušanije i koje više pate. Mir vama!»

p.s. Sjetila sam se još jedne stvari koju sam jako voljela kod našega Pape. Voljela sam ga vidjeti kako se ljuti. Ne da sam bila sretna radi razloga ljutnje, nego mi se u tim trenucima činio kao jedan od nas. Kao obični čovjek. Vidjela sam to više puta, sjećam se u više navrata kad su mu željeli pomoći pri hodanju, a on bi im odgurnuo ruku. A i ovaj posljednji put kad nije uspio reći što je htio, mikrofon je ljutito odgurnuo. Bio je velik. Poput svetca. I bio je čovjek. Poput nas.

- 23:10 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (8) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se