Sigurno ste barem jednim uhom načuli da će u ponedjeljak, 11. ovog mjeseca biti štrajk liječnika. To me ponukalo na razmišljanje na prava i obaveze svakoga radnog čovjeka, posebno liječnika. Ali i otvorilo neke dileme.
Naime, govoreći o štrajku, neovisno o struci, pomisao mi pada na nešto legitimno i dozvoljeno. Jer, štrajkom čovjek izražava svoje nezadovoljstvo plaćom, radnim uvjetima, uvjetima odnosa djelatnika i poslodavaca i sl. Za njime se ne poseže kada postoje drugi načini. Nego kada više ne postoje. Tako bi barem trebalo biti. Stoga, svatko ima pravo na štrajk. Liječnik, sudac, pekar, vatrogasac, konobar, učitelj, službenik u banci, vozač u javnom prijevozu ... Pa mi je moram priznati zbunjujuća odluka Županijskog suda u Zagrebu koji na tužbu države odgovara ZABRANOM štrajka liječnika. To me podsjeća na neka stara vremena kad je država bila netko tko je sprovodio diktature raznih vrsta.
No, uvijek postoji druga strana medalje. Posebno kod nekih poslova koji su od posebnog značaja za stanovništvo. A liječnici to svakako jesu. I onda se postavlja pitanje ... može li liječnik ne raditi? Kažu, MORA raditi u hitnim slučajevima. No, ono što je meni dvojbeno, koji su slučajevi hitni? Svatko ko je bolestan misli da je njegov upravo takav. Svatko ko čeka mjesecima na konkretan pregled ili pretragu izgubit će red, a možda baš zbog toga njegov život može doći u pitanje.
Nadalje, tu je i ona već svima poznata stvar da se pacijenti u takvim slučajevima često ili šalju, ili sami upućuju u privatne ordinacije. Privatne ordinacije ponekad znaju biti «privatne ordinacije». Drugim riječima, u jutarnjim satima ordinacija je državna, a u popodnevnim ista ta postaje «privatna», što je za mene NEDOPUSTIVO. Jer, na Zavodu na zapošljavanje ima JAKO puno mladih liječnika koji ŽELE raditi. A ne da pojedini liječnici koji su pustili duboke korijene (čitaj: veze) ne samo u bolnicama, nego i na fakultetima, sa ponekad i prijeđenih 70 godina, rade «službeno» ujutro, ali kad pitate za pregled kod njega, sestra vas uputi na njegovu «privatnu» praksu u već spomenutoj istoj ordinaciji. U popodnevnoj varijanti, i naravno uz plaćanje. I onda se ja pitam – gdje je u tom slučaju nestala humanost? I ono na što se liječnik obavezuje Hipokratovom zakletvom? Da li je NEKIM liječnicima štrajk koristan za puno šire interese od nekih koji su javno poznati kao degradiranje liječničke struke?
Smatram da liječnici imaju premale plaće. No, oni samo plaćaju cijenu siromašne (a i neuređene) države kao i svi mi ostali. Osim politčara svih vrsta, koji su iz meni nepoznatih razloga silno privilegirani. Učitelji su također degradirani. A ako spomenenem da jedan ing. brodogradnje ili strojarstva u hrvatskim brodogradilištima ima plaću bez prekovremenih sati malo više od 2.000 kuna, jasno vam je da rad generalno nije adekvatno plaćen. Iako se može pomisliti da je liječnik «važniji», a i učitelj isto. No, ja vas pitam – ko će osigurati novac za plaće nas neproizvodnih zanimanja, ako nam inžinjeri bilo koje proizvodne industrije budu na toj razini?
Ono što želim reći jest činjenica da smo zapravo u jednom zatvorenom krugu. U kojem je jasno da novaca NEMA. Žao mi je da nemamo državu koja vodi računa o tome kako doći do njega RADOM, a ne pretakanjem iz šupljega u prazno, ili pak beskonačnim kreditima kod sada već jedinih – stranih banaka.
Stoga, za štrajk SVAKOG radnika ove države JESAM. Jednako kao što sam i za RACIONALNO razumijevanje istih za situaciju u kojoj se svi u ovoj državi nalazimo.
Post je objavljen 09.04.2005. u 14:06 sati.