Marketing
Naš Papa je s Bogom
Papa je otišao k Bogu. I treba se veseliti radi tog susreta. No, niz moje lice ipak teku suze tuge.
Ako dosad nismo znali ili upamtili mnoge činjenice iz života Ivana Pavla II – našega Pape, onda zasigurno jesmo ovih dana. U ovim trenucima kada i ja, kao i cijeli svijet, razmišljam o tom posebnom čovjeku, padaju mi napamet neke stvari koje su na mene ostavili duboki trag. Naravno, ne smanjujući mu ulogu kako poglavara Katoličke crkve, tako i najvećega svjetskoga mirotvorca i ekumenista.
Meni su posebno dirljivi njegovi susreti s djecom. Jer, kad bi ih gledao i držao poprimio bi jedan nevjerojatno blažen osmijeh na licu. Doduše, njegovo je lice gotovo uvijek imalo blagi pogled. Ali u ovom slučaju, posebno blag i nježan. Baš jučer gledam. Jednom je nešto govorio, valjda neko primanje ili slično, a neka beba dopuzala do mikrofona. On se sagnuo i uzeo ju. :) Onda, jedna druga beba mu je skinula onu bijelu kapicu s glave. :) Neku je dječicu koja su sjedila ispod njegovih nogu zagrnuo svojim crvenim plaštom. :)
Volio je Papa i mlade. Jako ih je volio. A oni su to osjetili i znali su mu to vratiti. Posebno mi je dirljiv bio događaj u Solinu kada je sa mladeži, ali i svima ostalima, pjevao
«Rajska Djevo, kraljice Hrvata,
Rajska majko, naša zoro zlata,
odanih ti srca primi dar,
primi čiste ljubavi nam žar»
Vidjela sam Papu kad je bio u Rijeci prije nepune 2 godine. Poseban je to bio doživljaj. Nakon 5 dana, koliko je bio stanovnik moga rodnog grada, osjetila sam tako veliku prazninu. Istu onakvu kakvu osjetite kad vam na dugi put ode netko iz članova najuže obitelji. Papa je tada bio dio svih naših obitelji.
Nekoliko rečenica, Papinih citata, za njegovog prvog posjeta Hrvatskoj, mislim da nam zauvijek trebaju ostati u sjećanju:
«U ovom trenutku, kad prvi put stupam na hrvatsko tlo, i dok ga s ganućem cjelivam, radostan sam što mogu pozdraviti cijelu ovu voljenu zemlju i sve njezine stanovnike ... Danas sam ovdje, u zemlji Hrvata, kao goloruki hodočasnik Evanđelja koje je navještaj ljubavi, sloge i mira ... Svojim pozdravom želim obuhvatiti sve kršćanske zajednice u Hrvatskoj, poglavito Srpsku pravoslavnu crkvu i njezine pastire. Pozdravljam i Islamsku zajednicu, koja je dosta porasla posljednjih godina , zbog nasilnog premještanja pučanstva iz napaćenih krajeva Bosne i Hercegovine. Svoj pozdrav upućujem i Židovskoj zajednicu, koja je već stoljećima ukorijenjena u hrvatskim krajevima.»
«Trud na uspostavi mira sveta je dužnost svakog vjernika. Mir je uvijek moguć ako ga se iskreno želi. Da bi se mir mogao graditi na temeljima pravde i istine, treba ga, prije svega, isprositi od Gospodina.»
«Molitvu, međutim, mora pratiti velikodušno nastojanje ljudi dobre volje. Treba promicati kulturu mira, koja se nadahnjuje osjećajima snošljivosti i opće solidarnosti. Ta kultura ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ne upada u napast nacionalnih pretjerivanja i isključivosti. Ona je u stanju odgojiti velika i plemenita srca koja znaju da se rane uzrokovane mržnjom ne liječe zlopamćenjem, nego lijekom strpljenja i melemom oprosta: oprosta koji valja tražiti i dati, poniznom i velikom nesebičnošću.»
«Predragi, svoju bih poruku vašemu narodu želio sažeto izreći upravo riječju mir. Tom se riječju uskrsli Isus obratio apostolima na dan uskrsnuća. I ja danas želim ponoviti te riječi svim vašim gradovima i krajevima, svakoj obitelji, poglavito onima koje su iskušanije i koje više pate. Mir vama!»
p.s. Sjetila sam se još jedne stvari koju sam jako voljela kod našega Pape. Voljela sam ga vidjeti kako se ljuti. Ne da sam bila sretna radi razloga ljutnje, nego mi se u tim trenucima činio kao jedan od nas. Kao obični čovjek. Vidjela sam to više puta, sjećam se u više navrata kad su mu željeli pomoći pri hodanju, a on bi im odgurnuo ruku. A i ovaj posljednji put kad nije uspio reći što je htio, mikrofon je ljutito odgurnuo. Bio je velik. Poput svetca. I bio je čovjek. Poput nas.
Post je objavljen 02.04.2005. u 23:10 sati.