Priča je od prije nekih 40 godina. Jedan je akter moj tata koji mi ju je ispričao. Drugi je Doktor. Dva prijatelja koja su u vrijeme svoje mladosti manje bila oduševljena učenjem, više – ženama. No, u ovoj priči moje je tata sporedni «glumac».

Dakle, tata i Doktor radili su u proizvodnoj firmi, tata je ipak radio na boljem poslu (skladištar je onda bilo gotovo gospodski), no Doktor je bio obični radnik. Najnižega ranga. Onaj radnik koji nosi čizme, šljem i radničko odjelo. I ne izgleda baš prečisto. E, ali taj radnik upoznao je neku Macu. I tu ne bi bilo ništa čudno da on istoj dami nije rekao da je poslovođa u dotičnoj firmi (to je onda bilo skoro kao sada direktor). Štoviše, pozvao ju je da ga dođe posjetiti. Trebalo je samo još napraviti pravi ugođaj. A to je značilo da se Doktor oprao i uredio, posudio jednu flajdu «višeg nivoa», posudio je i naočale da izgleda obrazovano, stavio je i kemijsku u džep, a nosio je bome i rokovnik. Maca je povjerovala, došla i na porti tražila poslovođu Doktora. Naime, Doktor je bio dao instrukcije cijelom «glumačkom» radničkom tijelu, tako da je i portir znao za to «unaprijeđenje». Onda je Maca bila sprovedena po nekim kancelarijama (a možete misliti što je to značilo prije toliko godina), «poslovođa» joj je pokazao područja rada, a usput je davao i zadatke onim «običnim» radnicima. I upisivao u rokovnik «važne» bilješke. Nisam detaljno pitala za epilog ove priče, ali da se i naslutiti.

Nakon nekoliko godina doktor je išao raditi u Njemačku i došla je na red neka druga Maca, koja je bila u Jugi i s kojom se Doktor kanio dopisivati. No, s obzirom da je kod te Mace trebalo ostaviti dojam, a dojam se ostavljao preko pisama koje ovaj nije znao pisati, trebalo je smisliti kako. I onda ulijeće moj tata kojeme je pisanje išlo bolje, piše ljubavno pismo, šalje Doktoru pismo (u drugom pismu) u Njemačku, da ovaj iz Njemačke šalje prema Jugi, jer bitan je pečat na pismu. Ne znam epilog ni ove priče, ali i tu se da naslutiti.

Ono što sam zapravo htjela reći je – što sve ponekad i poneki muškarci ne rade da bi se svidjeli ženama, tj. da bi ostavili dojam. Možda je bolje da ne spominjem da im ostavljanje dojma nije uvijek krajnji cilj. Nego da je krajnji cilj ... druženje ... slobodnijeg karaktera.

Slušajući te davne priče, a poznavajući i neke novijeg datuma, vidim da se neke stvari nikad neće promijeniti. Uvijek će kod muškaraca postojati želja svidjeti se ženama. Poneki za to koriste isključivo istinu, poneki tu i tamo slažu malo, poneki lažu i više nego malo. Stoga, pitam se kakav je profil naših blogera i jesu li dovoljno iskreni priznati da su, ako jesu, barem nekad ... nešto ... mrvicu smuljali. A i blogerice su se, vjerujem, u životu naslušale svakakvih priča.

p.s. Možemo nekom drugom zgodom o ženskim lažima.