Danas sam pročitala na netu članak Sat seksa sa studenticom od 500 do 700 kuna. Čitajući članak u kojem se govori o konkretnoj osobi, ženi, spominje se diploma, pa naslov baš i nije prikladan, jer netko tko ima diplomu više nije student(ica), no dobro. Valjda zvuči «atraktivnije».

Kako sam i sama završila fakultet i kako mi plaća nije ono što bi realno trebala biti, svjesna sam da mnogi visokoobrazovani ljudi moraju raditi ne baš za plaću koju zavređuju. Jednako tako, događa se to i kod onih koji završe neku srednju školu. Često rade za male plaće, a ponekad i poslove koji su čak u kategoriji onih bez završene škole. No, mislim da ipak moramo biti svjesni činjenice da živimo u Hrvatskoj. A to znači da ja ne mogu očekivati da ću imati plaću kao netko moje struke u Francuskoj, Norveškoj ili Italiji. Ne mogu očekivati ni da si sa svojom plaćom mogu kupiti ono što to može netko drugi u zapadnom svijetu. Čini mi se da to ponekad ljudima baš i nije jasno.

Osuđivati ikoga (mislim tu na osobu) radi nečega što radi ne spada u nešto što bi trebalo činiti. No, kritizirati POSTUPKE za koje mislimo da nisu dobri jest ipak nešto što bi svatko od nas trebao raditi, normalno s REALNIM argumentima. A ja u ovom slučaju baš to mislim učiniti. Jer, govoriti (citiram dotičnu ženu) «Prestat ću kad nađem neki posao u kojem ću zarađivati dovoljno za pristojan život. Kakva korist od fakultetske diplome kad su svi poslovi koje sam dosad radila bili iznimno slabo plaćeni, a poslodavci su me izrabljivali. Nisam sretna što se prostituiram, ali živim sama u iznajmljenom stanu i novac mi treba", meni i nije neki argumet za bavljenje prostitucijom. Zapravo, koji bi to argument bio «dovoljno dobar»? Za moje poimanje života i njegovih vrijednosti NIJEDAN. Jer, da nemam što jesti ili da nemam što dati jesti svome djetetu, išla bih u najgorem slučaju čistiti. Znam da je to degradirajuće. No, nije li najgora verzija degradiranja osobe, prodavanje svoga tijela ili duše za novac? A u konkretnom slučaju ne vidim po čemu je to izrabljivanje bolje od onog s malim primanjima kod ne baš poštenog poslodavca? Jer, u ovom slučaju, nisu li «poslodavci» svi oni koji trebaju uslugu od te «studentice»? Nije li svaka mušterija poslodavac?

Svatko ima pravo birati živjeti život kakav želi, no nije li licemjerno govoriti u ovom slučaju o nemogućnošću življenja radi loših uvjeta? Zašto ne reći - želim živjeti na «visokoj» nozi, a ako je cijena prodavanja cijeloga sebe za to, ja ju želim platiti? Nije li to poštenije? Ne vjerujem da netko ne može zaraditi za skroman život. Jer, ako netko ima diplomu, može, npr. davati instrukcije iz hrvatskoga jezika, strang jezika, matematike, fizike, kemije ... ili već ovisno o vlastitoj struci. Da, satnica nije baš takva da si u tom slučaju možete priuštiti za sat vremena rada neke cipelice iz prestižne trgovine, ali možete kupiti kruh, mlijeko, malo voća, mesa.

Svatko, kako sam rekla, bira kako želi živjeti. Žao mi je kada gotovo djevojčice od 15-16 godina radi nesređenih i teških životnih uvjeta završe u svijetu prostitucije, a najčešće i u svijetu droge. A najčešće nisu birale, jednostavno su se našle u tome. No, kada neka žena sam diplomom odabere takav život, nemam osjećaja žaljenja. ni najmanji.

Često imamo priliku čuti rasprave o legalizaciji prostitucije. Nedavno je bilo riječi i o otvaranju slične «akademije». Sve to tako «liberalno» zvuči, no pitam vas, i lijeve, i desne, i «konzervativne» i «liberalne», tko bi volio da mu se dijete time bavi? I da to «studira»? To nikada neće biti posao «kao i svaki drugi».

Na svom popisu tema za postove danas nisam našla ni jednu za nadahnuće. Znate ono kad vam fali ONO nešto od čega imate polet za pisanje. Poticaj. A ja čvrsto odlučila danas pričati s vama. I što da čovjek radi? Srećom, gotovo uvijek mi se javi «crvić» koji me potegne. Potegnuo me i sad, u ovih zadnjih minutu-dvije. Danas me potaknuo Šajo i «Retromanija», iako ne nečim konkretnim, rekla bih prije općenitim.

Sjetim se ove zadnje – bijelodugmaste-manije koja je zavladala hrvatskim prostorima. A i ovim blogerskim. Kokica je presretna što ima kartu i odmah se odlučila pohvaliti blogerima, na što su neki odmah komentirali kako ju imaju i oni i sad se prave važni. Nisam baš ljubitelj «Bijelog dugmeta», ali mislim da je baš pravi trenutak da se podsjetimo na ono što smo nekad slušali.

Ja moram ipak prvo spomenuti one radi kojih sam kupovala «Bravo», radi kojih sam skupljala one dijelove od kojih bi nakon jedno 100 brojeva dobili cjelinu, radi kojeg sam gledala talijanski RAI, jer su znali gostovati u njihovim subotnim ili nedjeljnim show-programima. A sve to jer mi se sviđala njhova glazba, a i radi toga što mi se sviđalo kako su izgledali. Simon Le Bon, John Taylor, Nick Rhodes, Roger Taylor, Andy Taylor. E, sad, platila bi odmah pizzu onome (vjerovatnije čitati ONOJ) koja je znala o kome pišem prije nego kažem da je riječ o «Duran Duran». Ma ipak ne dam, skužili ste sigurno po slici. Ljubimac mi je bio Simon, iako današnjim očima radije bih se opredjelila za Johna. Sjećate li se onih pjesama «Rio», «Girls on Film» (muški dio sigurno pamti spot), «Notorious» ... ma ima ih stvarno puno. Poslije su se nešto odvajali i mijenjali sastav, ali sad su se nakon puno godina opet okupili oni iz prve verzije.

Sjećam se tada grupa Spandau Ballet, A-ha. A tko se ne bi sjetio i Sabrine ili Samanthe Fox, sa svojom dubokoumnom pjesmom «Touch me»? Bila je tu i Nena sa 99 balona itd. Kasnije sam slušala Erosa i njegove ljubavne-srceparajuće, koje su stvarno dobre. U jednoj fazi slušala sam čak i «Gun's and Roses». Sjeća li se netko onog spota od 11 minuta? Ne, ne, ne. Nemojte da vam misli skreću na druge teme. Riječ je o «November Rain». Kako njeeeeežno. Slušala sam čak i Nirvanu jedno vrijeme, iako nisam baš neki tip za tu vrstu muzike. A «Depeche Mode»? Nije mi ni to stil, ali neke su im pjesme tako dooobre.

Od naših, ne mogu ne spomenuti «Nove fosile». Sjećamo se pokojne Đurđice Barlović, a i hvala Bogu žive Sanje, koju svaki dan možemo i gledati. Osobno sam ipak radije slušala «Magazin», još sa Nikolovskom. Sjećate li se one «Kokolo»? Pitanje za Demjan, je li onaj Tvoj taj Kokolo, ili je pak onaj iz Velog mista? Za slučaj da sam bila u zaljubljenoj fazi bili su tu nezaobilazni Đavoli. Ono što me sjeti na maturalnu zabavu i ona ratna vremena je Tajči. «Čokolada», «Hajde da ludujemo» i svi ti pjesmuljci bili su fora za podizanje atmosfere. No, ona njezina koja je jednog sasvim drugog ugođaja je «Dvije zvjezdice». Jako volim tu pjesmu, i danas.

E, sad kad ste vi poslušali mene, želim i ja poslušati vas.

p.s. Ne mogu ne odoliti da vas ne podsjetim na Vanilu Icy i «Ice, Ice, Baby», jer Šajo je podsjetio mene.

Gledam pred neki dan u autobusu dva slatka dečkića od možda 9-10 godina. Jedan pjegav, svjetlih očiju. Drugi nešto tamniji, ali isto svijetlije boje kože. Ulazi na idućoj stanici uredno podšišan slatki Cigančić. Vuče jadan, vidim po načinu kretnji, neku tešku vreću. Ova dvojica ga prepoznaju i pozdravljaju «Ej, Cigo», našto se ovaj nasmijao. Tako su se slatko posložili da mi je slika izgledala kao jedna od onih s reklama sa djecom raznih nacija i rasa.

Ponukalo me to na post o mojem viđenju, a i dilemama koje imam za pitanje Roma. Nameće mi se odmah jedno, a to je njihovo ime. Romi mi zvuči kao da želim glumiti neku finoću, jer u žargonu nikad ne govorim tako. A ako kažem Cigani ispast će možda da ih degradiram, iako mi to naravno nije namjera. Na kraju krajeva, i oni sami sebe nazivaju tako. Jedino što se taj pojam često koristi u neke pogrdne svrhe pa se njegovo korištenje može krivo shvatiti. Izabrat ću ipak ono što mi je prirodnije, a vi me već ionako poznajete i znate na koji način razmišljam.

Svi mi ovdje volimo govoriti da smo pravedni, da su nam svi jednaki i da poštujemo svaku različitost. No, postavlja se i ono drugo pitanje. Da li i u praksi radimo isto tako? Jer, svi znamo da se čovjek ne bi smio razlikovati po boji kože, vjeri ili naciji. No, pitam vas, tko bi htio da za prve susjede ima mnogobrojnu cigansku obitelj?

Gledala sam u nekoliko navrata neke emisije o manjinama i vidjela i onu drugu stranu ciganskog načina života. Vidjela sam ljude koji su kulturni, civilizirani, čisti, uredni. Istina, za naše pojmove možda su im kuće prenakrcane svakakvim sitnicama, vezovima, tepisima. No, to je dio njihove kulture i tako i treba biti. Vidjela sam također da, iako rijetko, među njima ima i obrazovanih ljudi i ljudi kojima nije teško raditi i koji su svjesni da se samo od rada može živjeti.

No, nažalost, puno je više onih drugih. Onih koji, nekad mi se čini, i ne žele baš previše kulture kraja u kojemu se nalaze. Ne žele obrazovati svoju djecu, a ako i da to je kratkoga vijeka. A znamo koliko obrazovanje djeluje na svijest ljudi i na sposobnost shvaćanja da život može biti i drugačiji od življenja bez vode, struje, knjiga, medija... Također mislim da svaka manjina ima pravo živjeti pod jednakim uvjetima kao i većina. No, to onda znači da struju i vodu ne može dobiti nitko bez da ju plati. A ne potkradajući susjeda ili pak sustav izbjegavajući plaćanje računa. Nadalje, ako ja platim kartu u autobusu, ne vidim zašto i netko tko je Cigan treba biti privilegiran i zašto u tom slučaju ne želi biti JEDNAK ostalima. a tu se nameće i samo ponašanje u autobusu, kada ponekad njih dvoje naprave takvu buku, kao da su ispunili cijeli autobus. Trebam li vas podsjetiti kako izgleda njihov obiteljski dolazak na plažu?

Vjerovatno ste čuli za onu Ciganku Hanču, koja se nakratko zamijenila sa (inter)nacionalno poznatom Severinom. Lijepa Hanča je sa 34 godine majka 17-ero djece. I koliko god se nama to činilo nevjerovatno i zaostalo, mislim da je ona, iako opterećena, sretna. Normalno da ne mislim da bi sad trebali krenuti u takav način života, zaboravljajući ipak na pripadnost jednoj drugoj civilizaciji, no svakako trebamo biti svjesni činjenice da ono što se nama čini nevjerovatno i nemoguće, nekome može biti dobro. I da se netko poput Hanče nikada ne bi mijenjao sa Severinom. Usprkos teškom životu i velikoj neimaštini uvjerena sam da su ti ljudi zadovoljniji (ne kažem superzadovoljni) od mnogih u luksuznim i manje luksuznim stanovima i kućama.

Mislim da je ravnopravnost među svima nužna i da bez toga nema govora biti dio kultiviziranoga svijeta. Na tome svakako trebamo poradit, i kao država i kao pojedinci. Koliko je to moguće. S druge strane, u konkretnom slučaju, nisam baš sigurna da se jako puno može napraviti. Naime, čini mi se da manjina o kojoj govorim ipak veliki dio svoje tradicije ne želi mijenjati, jer u cijelom svijetu njihov način života je sličan. Možda je njima dobro tako kako je. Možda oni ne žele ili ne mogu biti drugačiji. Možda je to njihov način života kojega se oni ne žele odreći.

Možda o ovoj temi o kojoj već duže vrijeme razmišljam ne bih pisala ni danas, da sasvim slučajno nisam vidjela u jednoj HTV-ovoj emisiji prilog o mladome bračnome paru koji se upoznao preko Interneta. Voditelj emisije je sociologa, koji je bio gost u studiju i koji je govorio o tom danas čestom načinu upoznavanja ljudi, upitao «Ne gubi li se na taj način romantika?». Da, kod tog pitanja dobila sam definitivni poticaj.

Ono što ne mogu znati, ali mogu pretpostaviti jest činjenica da vi po tom pitanju predrasuda nemate. Bez obzira jeste li u vezi ili ne, bez obzira da li ste "samo" u vezi ili pak u braku, i bez obzira na koji način ste upoznali Svoju Drugu Polovicu. Govorim to, jer sam uvjerena da mi ovdje, koji imamo svoj blog, već imamo nekog i net-iskustva, ali i općenito iskustva sa korištenjem kompjutera. Za razliku od onih drugih, onih koji imaju mali ili nikakav dodir s takvim načinom života. A znamo da neznanje vrlo često stvara predrasude.

Predrasude koje su gotovo redovite u ovom slučaju su da se preko neta vrlo lako može naletjeti na nekog manijaka, uglavnom seksualnog. Sigurna sa da ima i takvih na netu, ali ima ih jednako kao što ih ima bilo gdje u populaciji. Prema tome, vjerojatnost naletjeti na takvoga je ista kao i za večernjeg izlaska. Druga predrasuda je da su svi koji se upoznaju preko Interneta čudaci, usamljeni asocijalni tipovi kriminalno lošeg izgleda, i k tome frustrirani na ovaj ili onaj način. Sve to govorim ne iz svoje perspektive (jer s time se dakako uopće ne slažem), nego iz perspektive gore spomenutih ljudi koji ili nikad nisu taknuli tastaturu, ili i kad ju diraju, rade to sa strahom. Govorim o mamama, tatama, bakama, djedovima, prijateljima, susjedima, poznanicima ... ma znate sigurno barem nekoga takvoga.

Moj osobni stav je da je upoznavanje preko Interneta, a u cilju nalaženja nekoga za vezu, stvar različitih prioriteta svakog čovjeka. Nekome kome je vrlo važan fizički izgled i kome je sve drugo puno manje bitno ipak će lakše naći nekoga u kafiću. Ili će pak koristiti razne chat-servise, ICQ ili druge oblike za vrlo brzo, rekla bih «ekspresno» upoznavanje ili razmjene slika. Što će eventualno uroditi jednako «ekspresnom» kavom u iščekivanju «kemije». Koja će se dogoditi, a još vjerojatnije je da ipak neće. Naravno da takvi susreti koji za sobom povlače brzo razmjenjivanje brojeva moba, također povlače i mogućnost da se može naletjeti na budalu koja će vas gnjaviti, ali to je cijena koju plaćaju oni koji odaberu takvu vrstu upoznavanja.

Za one druge Internet ipak pruža puno veće mogućnosti. Jer, dugotrajnijim dopisivanjem jako se puno može saznati o čovjeku. Uvjerena sam puno više nego sjedeći u kafiću u kojem vas grlo boli od nadglašavanja zvučnika, i u kojem se mučite da dobro čujete nečije ime. Preko Interneta, osim što možete birati i neke fizičke karakteristike osobe s kojom komunicirate, ali i njezine sklonosti, orijentacije raznih vrsta i možda pismenost, možete vidjeti kako vam ide komunikacija, što je meni osobno jako bitno. Možete vidjeti kako netko razmišlja vezano za stvari koje su vam bitne u životu, možete saznati što voli, a što ne voli, možete brzo shvatiti je li osoba iskrena ili ne (iako naravno ne potpuno). Možete upoznati dio karaktera osobe. Možete se i čuti. Možete se i vidjeti razmjenom slika.

Ne moram posebno govoriti da kao što bilo gdje srećete ljude, i kao što bilo gdje među takvima imate one koji su vam simpatični ili antipatični, dragi ili manje dragi, koji vam u neko vrijeme više prirastu srcu od ostalih, to isto možete doživjeti i na Internetu. Nadalje, NIJE istina da se Internetom gubi romantičnost. Jer onaj tko je romantičar, bit će to i preko Interneta. Onaj tko nije, neće nikada znati tastaturu koristiti onako kako se njome ipak može koristiti. Lijepa riječ preko neta jednaka je lijepoj riječi izrečenoj glasom. Iskrena romantična misao pisana tastaturom ili pismom jednako su vrijedne. Nježnost i osjećajnost se izražava ili se ne izražava. Net u tome pomaže jednako kao i bilo koje drugo sredstvo.

Ima li netko tko misli da nije romantično dobiti ljubavno pismo? I da lijepa riječ nije UVIJEK lijepa riječ?

Danas neću samo o filmu iz naslova posta kojega ste, nadam se, gledali. Film sam jednom davno i kratko spomenula u postu o Clintu Eastwoodu, koji mu je redatelj, ali igra i glavnu mušku ulogu. Glavnu žensku ulogu igra Meryl Streep. On mi je zapravo dobar prikaz posljedica nečega što se u braku i vezi može desiti, ali i način da izrazim mišljenje o onome što često zovemo rutina.

Zapravo je to priča o ljubavi, kratkotrajnoj ljubavi između Francesce, udane i duhom usamljene kućanice koja živi na isto tako usamljenoj farmi u Iowi, i Roberta, fotografa koji dođe napraviti snimke mostova okruga Madison. Sve se događa u 4 dana, koliko su Francesci muž i djeca bili odsutni. Naravno da bi bilo sasvim pogrešno okaraterizirati preljub kao nešto dobro, no film je prilično emotivan i gotovo da nas navodi da u ovom slučaju pomislimo da to i nije bilo nešto loše. Jer, nameće se pitanje – može li ljubav biti nešto loše?

Često se u vezama, braku, ali i općenito u životu događa da primjetimo da je sve postalo rutina. No, moram priznati da ja zazirem od te riječi, jer zapravo ona nije ključna ni bitna. I može dati krivu sliku. Naime, postoje stvari koje su rutine – ustajanje iz kreveta, pranje zubi, buđenje djece, oblačenje, jedenje, kuhanje, spavanje, ljubljenje, čitanje novina ... Nabrojila sam mali dijelić, nešto iz svog života, nešto i ne, tek da steknete sliku na što mislim. Postoje stvari koje «službeno» nisu rutina, barem ih neki ljudi ne žele takvima prikazati. Konkretno, «dinamičan» posao, izlasci na razna mjesta i sa različitim ljudima, često mijenjanje odjeće, možda i auta, da ne kažem i partnera/partnerica.

No, da vam budem iskrena, ja rutinu volim. Ne svaku. Onu prvu. Volim uredan i ne previše stresan život, ali «začinjen» malim, lijepim stvarima koji zapravo život i čine lijepim. I čine životom. Mislim da je to problem kod ljudi. Da se odreknu tih malih sitnica, možda čak i zaborave na njih u svakodnevnoj trci za raznim potrebnim i nepotrebnim stvarima. Jer, za neke stvari ne treba ni puno vremena ni puno novaca. A sigurno ne treba žaliti za ovom drugom vrstom rutiniranog života da bi smo sami sebi izgledali manje dosadno i monotono. I osjetili «puninu» života.

I da se vratim još malo na film. Francesca je imala muža i 2 djece. Imala je i ljubav. Od njih i za njih. No, ta ljubav nije bila njegovana, a ljubav baš to treba., treba se njome baviti da bi bila dovoljno jaka i da bi se mogla othrvati raznim vanjskim utjecajima. Jer, ono što joj je falilo zapravo je Eastwood utjelovio u Robertu. Falila joj je kitica poljskog cvijeća, falila joj je priča, falila joj nježnost, ples, šetnja. Nekada nam tako malo treba za biti sretan. Govorim to iz ženske perspektive, no, uvjerena sam da je i kod muškaraca slično.

Zato, vi koji imate nekoga koga volite i tko voli vas, budite sretni da to imate. U toj sreći ne zaboravite na njegu tog predivnog osjećaja. Nemojte ga nikad uzimati zdravo za gotovo, jer on zavređuje više od toga. Mislim da ponekad ljudi premalo cijene ono što imaju, a shvate pravu vrijednost tek kad izgube. Nemojte dozvoliti da vam se to desi. Ljubav je prevrijedna da bi ju se olako gubilo. Valjda vrijedi jedne kitice ili buketa cvijeća, nježnog pogleda, šetnje uz držanje za ruke, šaputanja na jastuku. Toliko svatko može dati.

p.s. Ne zaboravite danas dijeliti pusice. Samo nemojte da budu rutinske.

Tko je barem dijelom gledao «Latinicu», znat će da mi je upravo ona bila poticaj za današnji post. A i njezino «referendumsko» pitanje «koja je integracija bolja – balkanska ili evropska?».

Prvo čega se sjećam iz "onih" vremena je ono da smo učitelje i učiteljice, profesore i profesorice, zvali drugovima i drugaricama. Sjećam se i mnoštva pjesmica koje smo učili, a veličali su Tita, «bratstvo i jedinstvo», pionire, «smrt fašizmu» itd. Moram priznati da još i sad imam onu slikovnicu «Ja sam pionir», a i crvenu maramu.

Ono što bih mogla reći pozitivno o tome vremenu je da je do nekih egzistencijalnih stvari bilo puno lakše doći. Primjerice, do stanova se čini mi se došlo lakše, iako sada kad razgovaram sa roditeljima znam da se i tada uplaćivalo u fondove i nisu se stanovi dobili gratis, kako se to nama čini. A čekalo se isto godinama. Nadalje, posao je bilo puno lakše dobiti. Jer, onda su radili gotovo svi, barem oni koji su htjeli raditi. Mislim da su se lakše mogle kupiti neke stvari, npr. knjige. Sjećam se da nam je mama kupovala razne knjige iz biblioteke «Vjeverica» i «Jelen», a i druge. Mislim da je sada roditeljima po tom pitanju puno teže.

Ono što mi se nije sviđalo jest prije svega nerazvijanje individualnosti svakoga čovjeka. Sve se nastojalo riješiti riječima «društvo», «bratstvo», «komitet». Podrazumijeva se da pretjerano izražavanje mišljenja i stava nije dolazilo u obzir. Osim ako u pitanju nije bilo veličanje Tita i partije.

Isticanje nacionalnosti nije bilo poželjno. Barem ne nesrpskih. Dobro se sjećam tatine vojne knjižice koja je bila ispunjena na ćirilici. Također se sjećam priče da je njegov prijatelj Jovo u INI dobio posao, moj tata nije. Po školi se tada nisu razlikovali. Zapravo su bila 2 vrlo slična mladića, osim po nacionalnosti. Nadalje, ne treba spominjati intelektualce koji su spominjali hrvatsku nacionalnost. Oni su imali poseban «tretman». Nerijetko i zatvorski. Sjetite se samo Marka Veselice ili Vlade Gotovca.

Izražavanje stavova vezanih za vjeru također nije bilo preporučljivo. Dobro, mene osobno kao dijete nitko nije progonio. Išla sam nedjeljom na misu kao i danas, išla sam i na vjeronauk. Ali bilo me je sram reći. Jer su se tome mnogi bili smijali. Ranijih godina, mislim 60-tih ili početkom 70-tih, moja je mama pak morala «na razgovor» samo zato jer je nosila križ oko vrata.

Nije mi se sviđao ni taj način uniformiranja ljudi. Svi su bili u kutama, i svi su bili jednaki. Negdje je svakako ta riječ «jednakost» poželjna. Kad govorimo o ljudskim pravima. No, ono što je to vrijeme nudilo je i svima jednake plaće. Pa si mogao ništa ne raditi ili raditi puno i uvijek bi dobio – isto.

Ne sviđa mi se naravno ni ovaj kapitalizam kojega imamo. Istina je da se mišljenje i stavovi mogu reći. Evo, čak i na ovaj način na koji ih sada govorim. No neke stvari su puno gore. Jer, u našoj državi nažalost veliki broj ljudi nije adekvatno nagrađen za svoj rad. Puno je onih koji bi radili, a ne mogu naći posao, puno je onih koji ne dobivaju plaću, puno je onih kojima su plaće vrlo male u odnosu na rad, a puno je i onih koji ne rade ništa, a imaju.

Nadalje, dobili smo jednu mogućnost isticanja vlastitog nacionalnog identiteta. No, taj identitet sada gubimo, samo na jedan drugi način. Možemo govoriti da smo Hrvati, možemo pjevati hrvatske pjesme, ali ne možemo prodati hrvatsku jabuku, ne možemo proizvesti hrvatski papir, ne možemo imati hrvatske banke. Sada nemamo centralizam dirigiran iz Beograda. Ali imamo centralizam, bojim se, iz raznih drugih država i gradova.

Na pitanje «evropske ili balkanske integracije» ne mogu dati odgovor. Jer, ni jedna ni druga mogućnost mi ne obećava verziju «savršene Hrvatske», u mojim očima dakako. Znam da takva Hrvatska i ne može postojati, ali voljela bih da tome barem težimo. Da sada kada imamo državu i kada sami možemo donositi odluke o svojoj budućnosti, imamo i ljude koji se iskreno mogu nositi sa tim teškim zadatkom. Čak i više od toga bih htjela da Hrvati i svi ostali njeni građani konačno shvate da nam dobar život neće donijeti nitko, ni istok, ni zapad, ako to ne učinimo sami. A za to nam svakako treba bratstvo i jedinstvo. Ne ono nekadašnje, nego ono kojega, bojim se, još uvijek nismo svjesni.

Pričam jučer s rođakinjom i u razgovoru gdje će tko provesti večer ja joj spomenem kako idem van. Na što se ona nasmije i kaže da će ona i muž «biti» na Eurosongu. I zamislite, ja pomislim – kako taj gotovo ritualni događaj gledanja (ili ponekad makar samo slušanja) može proći bez mene? Tako da sam odlučila snimiti «zbivanja za pamćenje» i pogledati danas. Uz prednost – prevrtiti mnogobrojne negledljive stvari.

Prvo što sam primjetila, kao i svi koji godinama gledamo Eurosong, da je tradicija «dobrosusjedskih» odnosa nastavljena. Pa imamo skandinavsko-baltički, balkanski, sovjetski, mediteranski i možda još koji klan. Tu odstupanja NEMA. Možete li zamisliti da Bjelorusi ne daju bodove Rusima? Ili pak da Island ne da Norveškoj? Dobro, ima i nas ovdje za «raspodjelu» dosta. Pa su nam Slovenci dali 12, Bosna i Hercegovina isto tako, Makedonci «samo» 8, a prekodrinski susjedi velikodušnih 10. Šteta da nije bilo i 12, ali treba uzeti u obzir i njihovu grčku braću. Dobro, valjda će zapamtiti što smo mi bili darežljiviji od njih pa će nam nadoknaditi druge godine.

Čini mi se da je i što se scenografije tiče sve zapravo već viđeno. Jako puno polugolih ženskih tijela, savršeno izbalansiranih kilograma na «pravim» mjestima. Preplanulih, našminkanih, sa savršenim fizurama. Očigledno je i to jedan od preduvjeta za dobitnu kombinaciju, jer ne možemo baš reći da lijepa i zgodna grkinja Grkinja nije u toj kategoriji.

Tradicionalno su stilovi pojedinih zemalja bili neprepoznatljivi. Mađarska mi pjesma nije bila loša, ali ono je bio irski melos. Britanci su bili u turskoj izvedbi sa nekom novom «Jameliom», a i mnogi drugi sa pjevanjem na engleskom jeziku potuno su izgubili vlastiti identitet. Možda i najveći takav gubitak je bio kod naših susjeda iz Bosne i Hercegovine. Tri zgodne plavuše koje podsjećaju na Šveđanke, pjevaju na engleskom jeziku, a stil – nemam pojma čiji, ali sigurno ne njihov. Zato su mi se svidjeli predstavnici Turske, Španjolske, Srbije i Crne Gore, a i naši, koji su ipak imali ono «svoje».

Od onih koje u mnoštvu mogu izdvojiti kao očajne su mi bili Moldavija sa onim tipom smiješne frizure, golog poprsja i za moj ukus očajnom izvedbom u svakom smislu. Još veći vrhunac neukusa mi je norveška ekipa. Nisam uspjela dokučiti je li ono bio transvestit, neki novi «The Cure»-izgled ili? Zapazila sam i onu Ruskinju. Vjerovatno i ne bi da nije imala onaj VlatkaKokos-dekolte. Možda je to nekome lijepo, meni sigurno nije.

Nekog posebnog favorita nisam imala, ali mogla bih reći da sam iznenađena kako je loše prošla francuska pjesma. Meni je bila baš drugačija. A i ona debeljuškasta i ljepuškasta predstavinica Malte ima lijep glas, a i dobru pjesmu. No, ipak nije od onih zanosnih ljepotica, poput onih predstavnica Švedske koje su bile pratnja, nisam mogla da ne primjetim, zgodnog Šveđana. Da, sad kad razmislim, Malta mi je bila najbolja. No «debeljuca» baš i nije «pogodna» za punjenje novinskih stupaca.

Što se našeg Borisa Novkovića tiče, mislim da je sasvim solidno prošao. S obzirom na 39 zemalja koliko ih je ukupno sudjelovalo, biti 11. i nije loše. Članice ansambla Lado bile su dobre, kao i onaj tip u pratnji (čiji mi se stil, da budem iskrena, uopće ne sviđa). Možda je malo pjevao u grču (to je ipak moj subjektivni sud), ali izgledalo je moglo bi se reći, puno bolje od mnogih. Bolje i od pobjedničke pjesme, za koju mi baš i nije jasno po čemu je to bila bolja od mnoštva sličnih.

Da se mene pita, a ne pita , uvela bih obavezno pjevanje na materinjem jeziku. Jer, koja je svrha da svi pjevaju na engleskom? Onda to nije EUROsong, nego ANGLOsong. Čini mi se da se ipak polako vraćamo na to da se pjeva na svome jeziku. Trebalo bi napraviti nešto i po pitanju tih «susjedskih» glasovanja. A ne bi bila loša i varijanta – biti kao Talijani i pustiti da se sve to skupa događa i bez nas. Bar neko vrijeme. Za vrijeme kojega bi trebalo smisliti kako pobjediti. Jer, načina sigurno ima. Onaj kvalitetniji dio hrvatske glazbe može sasvim sigurno biti i iznad ne baš prezahtjevnog evropskog glazbenog ukusa.

Imali smo doma kad sam bila dijete 2 puta mačića. Znate ono kad dijete donese doma, a mama i tata malo popuste i kažu – dok ne dođe neko rješenje. Onda bi rješenje došlo u obliku – nošenja istih mačića nekome tko ima kuću i tko ima uvjete za to. Bilo bi suza redovito. Imala sam i hrčka, koji je uginuo. Angora hrčkić. I za njime sam plakala. Imala sam i ribicu. Običnu zlatnu, koja je preživjela i nadživjela sve prosjeke zlatnih ribica sa 7-8 godina života. Imala sam tada 20 i neku i za njome sam plakala.

Kada je riječ o ljudima, mislim da je stvar još puno puno teža. Čak i ako nisu u pitanju neke strašne stvari. U nekoliko navrata došla sam na blogove u kojima se blogeri nakon puno vremena, ostavljenih emocija i dijelića ili dijelova svoga života opraštaju i odlaze. Tako mora biti, znam. Ali svejedno me obuzme tuga što je nečemu takvome došao kraj. Možda početak nečega novoga, jednako dobroga, ali opet – tužno.

Sjetim se često i života pomoraca. Brat mi je bio kratko vrijeme pa znam koliko su teški. Živjeti s nekime 20 i toliko godina i onda se pomiriti da odlazi i da ga nećeš vidjeti godinu dana je bolno. Jako. S jedne strane, godina dana je u takvim slučajevima dug period. S druge strane, i strah da se nešto može desiti i da se možda više nikada nećemo vidjeti. Zato, mislim da bih jako teško mogla biti žena pomorca. Ne znam kako to drugima polazi za rukom, ili bolje reći srcem. Previše boli i straha svakih nekoliko mjeseci. Za njega, za djecu, i za sebe uostalom.

Kada je riječ o smrti, svi se slažemo da je taj rastanak nešto što baš nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Čak i nama vjernicima, koji vjerujemo da to nije kraj. Najbolji dokaz je slučaj pokojnoga pape, koji je otišao u miru Božjem, a opet toliko je bilo emocija kod gotovo svih na ovoj planeti. Jer napustio nas je i otišao na daleki put s kojega povratka nema.

I na kraju, onaj ne manje bolan, ljubavni rastanak, koji me i potaknuo na ove misli. Malo prije pročitala sam priču. Godinu dana spavao s mrtvom suprugom. Samo jedan od dokaza koliko odvajanje od voljene i drage osobe ponekad može biti teško. Pomisao da s tom osobom možda više nikad nećeš izmjeniti ni pogled, ni riječ, ništa. I sad se sjetim nečega. Priče o ljubavi. Bezuvjetnoj ljubavi. Onoj ljudskoj. Može li ona postojati? Može li se samo voljeti, a ne htjeti ipak na neki način dobiti to natrag? Da bezuvjetna ljubav postoji, onda bismo jednostavno voljeli. Samo voljeli. I bili sretni. Radi osjećaja. A tuge tada uopće ne bi bilo. Jer ne bismo patili što ljubav ne dobivamo natrag. No, zašto onda radi ljubavi patimo?

Sada mi pred oči dolazi onaj dio filma «Titanic» u kojem Rose promrzla leži na komadiću plastike i sa minimalnim dijelićem fizičke snage drži za ruku već umrlog Jacka te jedva čujnim glasom govori «Jack, Jack, Jack ...». Rastanak koji mi tjera suze na oči čak i ako ga ne gledam. Valjda jer ga osjećam.

Zapravo mi je tema već duže vrijeme na pameti, ali me Cookie svojim komentarom u nedavnom postu malo «načela», a Rock me današnjim postom mislim ipak uvjerio. Danas bih o blogu. Ne toliko o blogerima i onime kako vas doživljavam, nego više o uredništvu.

Kada sam počela pisati na blogu, mislila sam da te «cool» liste znače stvarno kvalitetu. Vrtila sam se po njima, no baš i nisam bila oduševljena. U vrijeme tih mojih početaka sjećam se samo jedne blogerice koja je bila friško došla na nju. Sigurna sam da će se prepoznati. No, uglavnom sam nekim drugim vodama došetala do vaših «soba» i započela priču. Ili ste pak vi došli do moje. Nebitno. Ali drago mi je da smo se sreli.

No, kako je vrijeme odmicalo i kako sam počela malo više kontati pravila «igre», zanimalo me kako se na te liste dolazi. Ne znam da li znatiželja, ili izazov, stvarno ne znam. Nije baš bio problem naći kako, jer uredništvo se potrudilo da nam to kaže preko stranice Kako do «cool» i «almost cool» listi?, što je sasvim u redu. I shvatila sam iz riječi jednog od urednika da na «cool» listu ne možeš NIKAKO ako se ne sviđaš urednicima. Barem po onome kako je nekome odgovorio na forumu. Ok, mislim, nije ok, ali dobro. Ako je ovo biznis, a je, onda imaju na to pravo.

No, za "almost cool" kažu da se tamo ipak ide po zaslugama, a kriteriji su (ovaj dio citiram uredništvo bloga) sljedeći:
- najvažniji je sadržaj: kvaliteta, stil, zanimljivost, informativnost, obrazovni element, da autor na privlačan način iznosi svoja razmišljanja i emocije, originalnost
- posjećenost stranica i zainteresiranost čitatelja za tematiku i sadržaj
- da je autor duže vrijeme aktivan korisnik Blog.hr-a te da učestalo i redovito piše
- prednost imaju vizualno dobro ili zanimljivo napravljeni blogovi, iako nije uvjet
Napredovati na listima ne mogu:
- blogovi s vulgarnim sadržajem i posebno oni u kojima se vrijeđaju te učestalo napadaju druge osobe i korisnici
- korisnici koji prekrše pravila usluge Blog.hr na koje su pristali pri registraciji

Zašto vam to govorim? Zato što, koliko god govorili da nam nije važno biti posjećen, čitan i komentiran, ja u tu teoriju ne vjerujem. Ne vjerujem da netko tko je gotovo svaki dan na blogu ne mari je li ili nije dobio komentar i kakav je on bio. Polazim od sebe. Hoću vam reći da mi je važno utoliko što se i sama trudim pisati korektno, što se trudim biti objektivna (iako to naravno nikada neću moći biti, niti to želim), što se trudim pokazati sebe, ali opet ne baš previše, što se trudim čitati vas i komentirati ne skraćujući komentare na «hihihi» ili «pusa», što se trudim iznositi stavove koji često i nisu isti vašima, a pri tome nikoga ne vrijeđati, a trudim se bome i dosta pisati. I u tom svom trudu u 3 mjeseca napisala sam ovaj 68. post, a vi ste me za to nagradili sa 1724 komentara (dobro, ipak nešto manje, jer ponešto je i mojih). Tako da sam došla na meni stvarno impresivno 89. mjesto među 24.000 blogera.

Teško je prema sebi biti objektivan, stvarno je. Jer, onaj tko ima puno komentara misli da je to pravi kriterij, onaj tko ima puno postova, misli da je to, onaj tko je dugo stanovnik blog-kuće, misli da to treba nagraditi. I zato će vam Pegy biti skroz iskrena. I subjektivna. Željela sam biti na toj «almost» listi. Nekako mi se činilo da sam zaslužila biti tamo. Možda zato jer su mi neki od vas ipak rekli da to zaslužujem pa sam počela razmišljati o tome. Bačena mi je buba u uho. Htjela sam to valjda radi nekog priznanja. Mislim da nam to svima ponekad treba. U svakodnevnom životu, u obitelji, u ljubavi, u poslu. Htjela sam vjerovatno dokazati da i netko tko razmišlja poput mene NIJE «konzerva», «zaostao» i da ponekad tradicionalisti mogu biti puno liberalniji od onih koji se nazivaju liberalima.

Dakle, NI SLUČAJNO mi namjera nije da sad od vas dobivam neke posebno hvaleće komentare. Jer, ionako jako dobro osjetim što svatko od vas s kojima se malo duže poznam, misli o mom načinu pisanja i o meni kao blogerici. A koja mi je zapravo namjera? Namjera mi je iskazati stav (a i osjećaje) bez dodvoravanja ikome. Jer, ja sam takva, teško mi je sakriti i glumatati i praviti se. Ako to i radim, štetim sebi i grizem se. A to ipak u ovom slučaju neću. Dakle, stav sam rekla i sada mi stvarno više nije bitno. Ne moram tamo nikada ni biti. Kao što i mnogi od vas nezasluženo čekaju ne znam ni ja što. Jer, stvarno vas ima jako dobrih i da se mene pita, ja bi vas sve na «cool», a sebe na «almost». Gledam neke OČAJNE blogove koji su i na jednoj i na drugoj listi i pitam se zašto neki od vas nisu na jednoj, a neki bar na ovoj drugoj. I namjera mi je upitati vas – osjećate li se i vi tako? Ili ste se osjećali? Iskreno molim.

Dobro, da spomenem i pozitivnost bloga. A ima i toga dosta. Prva je pozitivnost da sam vam sve ovo ipak mogla reći. I da će urednici biti tako dobri i pustiti ovaj post da ga vi čitate. Kao što su pustili da se ne slažem s njima a propos njihovih politčkih «favorita». Mislim da blog ima JAKO puno dobrih strana. Za mene osobno to je mjesto gdje mogu razmjenjivati mišljenja, a to VOLIM. Vidim i da se ekipa trudi uređivati, raditi poboljšanja (kao ona 24 sata, koja mi je super ideja). Vidim i da su stavili u «cool» tutor.blog. Vidim da su odabrali i neke dobre blogove za «cool». I sad se neki od vas prave važni. Ali neka. Drago mi je radi vas i drago mi je da se pravite. Dobro, osim ovih hvala, mogla bih reći da nisu baš ažurni i da ne daju odgovore koja ih se pita na mail (čisto tehničke prirode) kao i da je server ponekad očajno nestabilan. No, pretpostavljam da nas ima puno pa nas ne može toliko «progutati».

Dakle, Cookie, da zaključim - KONAČNO , blog je nešto što ima pravo na marketing. No isto tako je nešto što zarađuje na svima nama. I na tebi, i na meni. Prema tome, ako ništa drugo, zavrijedimo pošten odnos. A pošten odnos NE znači da itko od nas MORA biti na nekoj listi. Ali onda neka ne stoje ta pravila koja nisu univerzalna i jednaka za sve. Nego neka ljiepo stoji da je to isključivo po procjeni uredništva i STVAR RIJEŠENA.

Eh, tako, sad kad sam vam se izjadala sam na miru. I osjećam se ne ni «almost cool», ne ni «cool», nego COOOOOOL. Sad tek vidim koji dobar osjećaj je izjadati se vama. Hvala uredništvu bloga na toj mogućnosti. Hihihi.

Preletim malo prije netom da vidim ako ima što od interesantnih vijesti. I osim nekih teških tema iz «crne kronike» i uobičajenog žutila, vidim da se Igor Štimac buni i kaže da su «svi protiv Hajduka». Ne, ne, ne. Ne mislim pričati o nogometu, nije mi nikad bio baš neka tema, osim povremeno kad smo imali Vatrene i kad je svima vam dragi Ćiro bio «glavni» u toj ekipi. Hihihi.

Htjela sam zapravo pisati o ovoj «uroti» koju vidi Štimac. Bit će da je nešto na nivou Zagreba, Rijeke, Osijeka, a ko će znati. Da me Dalmatinci ne bi krivo shvatili, nemam ništa protiv njih. Naprotiv, baš ih volim. I ja sam napola s juga, a kako je tata Dalmatinac, «Hajduk» je zapisan u genetskom kodu.

Htjela sam pisati danas o meni nečemu potpuno besmislenom – o antagonizmu između pojedinih gradova i žitelja Lijepe naše. Meni tako nešto izaziva ne samo pitanje «čemu to?», nego i odraz jednog stvarno popriličnog primitivizma. Evo nekih konkretnih primjera.

Ima ljudi koji vozeći se Rijekom imaju doslovno alergiju kad vide auto zagrebačkih tablica. Nakon pogleda, ide komentar «Purgeri». Onako mrziteljski. Kako mene ta ljudska glupost nervira, to vam teško mogu objasniti. Nema razloga za tu mržnju nego jednostavno ZATO. Sjetim se jednog razgovora u kojem sam sugovornici spomenula da sam bila u Zagrebu i da mi se baš sviđa. Na to ona meni odgovara «Ja ga ne podnosim». Ljudi, znate li kako izgleda VELIKI upitnik na pjegavom licu? Još izustim «Zašto?» a odgovor «Tako, baš mi je antipatičan». Dakle, meni je antipatičan NETKO, osoba, koja mi stvara osjećaj odbojnosti rad nekog konkretnog razloga. Ali da nekome grad može biti antipatičan???

Nadalje, još mi je manje shvatljiva «ljubav» na relaciji sjever-jug. Tako npr. Dalmatinci strašno ne vole Zagrepčane (generalno govorim), ali su brojem «orobili» Zagreb i bez njega živjeti ne mogu. Doslovno. Jer, ja sam tamo čula više dalmatinskog govora nego kajkanja. Ima li neki Splićanin da nije došao studirati u Zagreb?

Posebna su priča Hercegovci. Ne znam kada, gdje i zašto je počela njihova «negativnost» u hrvatskom puku. Da li od bijelih čarapa ili pak mobitela? Ali činjenica je da sada SVI mi furamo mobitele, one mobitele koji su u hercegovačkim rukama izazivali smijeh.

Naravno da ne mogu, a da ne iskritiziram ni Zagrepčane. Koji u mnogo slučajeva sve ono što nije Zagreb smatraju provincijom. Štoviše, možda misle da su kod nas ostalih još zaprežna kola prijevozno sredstvo. Dobro, dobro, nemojte se odmah pijeniti. Malo karikiram. Ali činjenica je da nas neki gledaju kao da smo «selendra».

Stvarno mi ta netrpeljivost prema pojedinim stanovnicima Hrvatske nije jasna, iz kojega god smjera dolazila. Meni je drag svaki kutak moje domovine, volim sve njezine stanovnike, i zato mi je drago da sam na blogu. Da pričam sa svima vama, nekima koji ste mi možda susjedi, i nekima do kojih me dijeli cijeli dan vožnje vlakom ili brodom.

Mislim da su Hrvati kroz povijest bili previše puta razjedinjeni da bi se sada na tako banalan i primitivan način kockali sa onime što imaju. Moja, i ne samo moja filozofija je da je ljepota u različitosti. I da je upravo to nešto posebno što imamo i trebamo razvijati. I zašto baš moramo čekati da se dese Ivaniševićev Wimbledon, Francuski Vatreni ili Genijalni Kostelići da bi shvatili da se ipak volimo?

U vrijeme emitiranja Big Brothera nisam još bila članica vašeg društva ovdje. Vjerujem da ste vi još i onda dosta pisali o svojim impresijama vezanima kako za mišljenja o takvim vidovima zabave, tako i o pojedinim «stanarima» kuće. Nisam svakodnevno pratila zbivanja, jer uopće me nije zanimalo gledati kako netko sjedi na kauču ili kako jede. No, povremeno ipak jesam, najčešće petkom kad bi bila «ispadanja» i nominacije.

Članova kuće se dobro sjećam, a da ih ne zaboravimo podsjećaju nas i oni koji se bave uglavnom žutilom. Tako danas na netu čitam kako je Krešo-Supermen, jedna od «zvijezda» našeg, kako se sad to moderno kaže, šoubiza, koristeći mahnito Diners karticu napravio duga 25.000 kuna. Ne znam da li vas iritira ovaj izvitopereni šoubiiiiiz, ali mene da. Zapravo kad se sjetim tih ljudi, skoro da mi je i neugodno govoriti vam mišljenje, jer bih mogla ispasti neka koja svima nađe manu. Ali, nalazim ih i sebi. I to dosta. No, dakle, ipak ću vam reći to što sam naumila.

Ana, Antonija i Valentina uglavnom su se skupa družile. Valentina mi je bila dosta simpa cura, ove preostale dvije rekla bih da su bile glavne «kuharice». Naime, poznato je da se žene vole družiti u «čoporima» i da kao takve poneke znaju biti vrlo podle. Tako su ove bile naumile izbaciti muški dio ekipe. No, desilo im se da su upale u vlastitu jamu koju su kopale. Ana je sada UN ambasadorica mira. Upitnik mi je na licu, tek da znate. Antonija se nikako ne miče s TV-a. Izgleda da joj skidanje gaća strašno paše. A one tange na njoj baš i nisu izgledale kao dobra reklama za rublje. No, glavno da je žena uživala pokazivati obilje materijala.

Posebna je priča Marina=Štiklice+Minica. Ne sjećam se baš je li se bavila kakvim kućanskim poslovima, vjerovatno je Svizac sve radio umjesto nje. Ali da netko dok se drugi sa suzama u očima opraštaju od jednog člana kuće, stoji pred zrcalom i namještava frizuru??? Uglavnom, palilo je to kočoperenje i kod stanara, a bome i kod naših muških gledatelja kojima je pasalo gledanje nogu, mrežastih čarapa i minjaka iz dana u dan.

Ono što je Alen=Svizac izvodio u kući bilo je za moj pojam straaaašno. Jedno tipično NEmuško, koje k tome uopće ne poznaje žene ni u onom najmanjem smislu te riječi. No, on što me posebno smeta u ovom našem društvu čudnih mjerila i prioriteta, je da on kao čovjek koji nije ni duhovit, niti pametan, niti riječit, može voditi neke fešte. Istina, drugorazredne, no svejedno. Svizac=voditelj=katastrofa. A i ti dočeci u Istri bili su smiješni. Kao da je riječ u najmanju ruku o Ivaniševiću.

Zdravko Bekem je tipičan primjerak BekstritBojsa tako da nije ni čudo da su curice mahnito vrištale za njim. Možda bih i ja da imam 10-11 godina trošila mamime i tatine kune na impulse glasajući za njega.

U ovom slučaju, mislim da je pravda ipak pobijedila, jer iako mislim da zaraditi milion kuna neradom nije neka reklama za mlade, jedini koji ih je od svih njih stvarno zaslužio je Saša. Prije svega, obiteljski je čovjek. Ima ženu, djecu. Čini mi se i pošten, a i dosta osjećajan. Sviđalo mi se što je bio POZITIVAN. Bio je prirodan. I poduzetan. Nije odustajao kada svi jesu. Bio je čovjek s idejama. I čak i kada je trebalo očistiti kaku od Bigija, on je očistio. Nije mu bilo teško i nije čekao da to napravi netko drugi.

Pitam se sada jesu li ti ljudi bili hrabri, ako nisu, što su bili? Avanturistični, pohlepni? Osobno nisam za tu vrstu zabave. Mislim da je privatnost i intima nešto od velike vrijednosti svakog čovjeka. Nešto što se ne bi trebalo prodavati. Nešto što dijelimo samo sa najbliskijim ljudima. Dijeliti na neki način tijelo, ali i dušu i emocije sa miliunskim gledateljastvom, meni je nešto što teško mogu razumijeti. Znam da je to osobni izbor, ali ja ga nikad ne bih odabrala.

Baš me zanima hoću li nekoga od vas gledati u novoj sezoni. Molim ekskluzivne informacije. Samo za Pegy.

Iako nisam baš previše pratila politička zbivanja ovih dana, teško je bilo potpuno ih izbjeći, jer vrebali su nas iza svakog kuta. Čak i kad smo na blogu htjeli pobjeći od toga, opet nam se izjalovilo.

Priča prva -Vesna i Davorko
Ono po čemu su oni «posebniji» od drugih političara jest činjenica da su oni blogeri. No, oni su «posebniji» i od nas. Jer, naši dragi političari, osim što su im mnoga vrata nepravedno i prekoredno otvorena, čak i ovdje dobivaju ekstra privilegije. Tako da su za privilegiju pojavljivanja na naslovnici bloga trebali biti «samo» – Vesna Pusić i Davorko Vidović. Mi «obični smrtnici» moramo napisati jako puno postova, moramo dobito puuuuuno komentara. I kad to sve napravimo onda se još moramo i svidjeti uredništvu bloga. Po barem nekima od kriterija. Vesna i Davorko sve su to preskočili, jer oni su «bolji» od nas. E, da, sad sam ovo napričala i vjerovatno pilim granu na kojoj sjedim, ali usprkos tome, ne mogu si pomoći.

Priča druga - Glumac Ivo Veliki
Premijer nam je pravi galantni gospodin. Samo ne u ove zadnje dane. Jučer naprimjer. Njegova stranka doživjela je gotovo potop, a on izjavljuje «HDZ je pobjednik lokalnih izbora». Šteta što nije mogao ukloniti onaj ukiseljeni izraz lica, jer ne znam ima li i jedan naivac na kugli zemaljskoj koji bi povjerovao u tu očajno lošu glumu. Mislim da je skoro i on zasuzio. A kako i ne bi. U Zagrebu i Rijeci dobila je konkurencija, u Osijeku ga je Glavaš pomeo, a u rodnom mu Splitu u kojem je napričao svakakvih priča s bine, digli su ruke od njega i njegovih. Proplakali biste i vi.

Priča treća - Gospodin Predsjednik
Nekad se pitam kako mi naš predsjednik i češće nije nadahnuće. Od svih njegovi visokokvalitetnih mudrosti koje ne pročita s papira ili blesimetra sastavljenih od brojnih mu savjetnika, specijalnost su mu – čime se malo koji predsjednik u svijetu može pohvaliti – vicevi. Priznajte da to jedan predsjednik države naprosto MORA imati. Sve drugo je manje važno. Jer vicevi su baza za funkcioniranje «institucija sistema». E, tako u naletu još jednog pokušaja da bude smiješan, ispadne zapravo da ismijava samog sebe. Uskočoperio se i reagirao rekavši da se Crkva ne treba miješati u politiku. Da, u redu, netko može imati i takav stav s kojim se osobno ne slažem. No, to nije govorio kad mu je bilo u interesu da se sa Crkvom druži radi prikupljanja političkih poeana brojne vjerničke polulacije u VLASTITOJ kampanji. Neki dan je govoreći o tome kako je i sam vjernik pogledao u jednu od svojih «pratilja» i k tome namignuo. Pričati o osobnim i ozbiljnim stvarima, spominjati vjeru i pri tome namigivati meni sliči na običnu lakrdiju. A on na običnog lakrdijaša. Tako otprilike doživljavam i političku scenu u Hrvata.

Priča četvrta - Hercegovac Milan Zagrebački
E, da vam pravo kažem, on mi je skoro najveća enigma. Jer, kao «službeno» Hrvati iz Hrvatske ne vole Hercegovce. Ti antagonizmi meni osobno nikad nisu bili jasni i prihvatljivi, no nisam ja mjerilo. Nadalje, on je neki pomalo desni ljevak Račanove Kumrovec-ekipe. Onda, isti taj Milan je jednom kad se napio radio gluposti po metropoli, a policajac koji je samo obavljao nešto za što je plaćen i pokušao zaustaviti gluparenje, dobio otkaz. I sad ja vas pitam. U čemu je tajna gospodina Šarmantnog Milana? Samo u šarmu ili? Ja priznajem da meni on šarm ima. Možda je čovjek i uspješan. Vi Zagepčani to najbolje znate. No, da mu se baš tako lako može zaboraviti nešto za što bi po mom sudu netko trebao biti IZBRISAN iz političkog života. Ako narod hoće takve ljude, znači li to da narod hoće i korupciju, zataškavanje, znači li to da odobrava takve postupke? Meni to stvarno nije jasno.

Dakle, Crveni su opet na sceni. U mom gradu to i nije novost. Štoviše, pitanje je trenutka kada ćemo ovdje opet imati pionire i štafetu. Bez obzira na to, progutat ću svoj «radikalno-desničarski» ponos i čestitati svima vama partijcima pobjedu.

Iako mi pravo, zakoni i pravilnici nisu struka, često zavirujem u njih. Češće na poslu, privatno puno rijeđe, ali za blogere radim čak i to. Pravilnik o boksericama našla sam u zadnjem broju Narodnih novina. Dobro, nije mu to baš naziv, ali morala sam malo preoblikovati.

Uglavnom, riječ je o Pravilniku o sigurnosti na uređenim kupalištima, koji mi se kao ideja ne čini loš. Smatram da je dobro poboljšati sigurnost kupača, a i odrediti tehničke karakteristike poput raznih oznaka dozvola i zabrana, osigurati razne službe spašavanja, pratiti kvalitetu vode itd.

No, ono što je smiješno, su neki dijelovi članka 39. i 40. koji kažu da:
– kupač ne smije konzumirati hranu i piće na užem prostoru uređenog kupališta,
– kupač se ne smije kupati u neprimjerenom kupaćem kostimu,
– kupač ne smije obavljati nuždu prilikom kupanja,
– prije ulaska u bazenski prostor obvezni su dezinficirati noge i otuširati se,
– djeca do 3. godine starosti moraju u bazenu obvezno upotrebljavati kupaće gaćice ili pelene za kupanje.

Znači, možemo očekivati da će na dosad zapuštenim plažama koje dosad nisu imale ni tuševa, niti vodu za piće, a kamoli neki drugi sadržaj, od ovog ljeta sve biti puno wc-a, tuševa, kabina, a plaže će nam krasiti prekrasna «baywatch» tijela. Kad se sjetim nečeg takvog u muškom izdanju, vjerovatno neću ni ići u more od silnog gledanja.

Iako su neka pravila samo za bazene, mnoga su za sva kupališta i službene plaže. Što znači da kad ogladnim na plaži, a to mi se često događa, neću to moći gricnuti neki smoki, čipsić ili pohane tikvice. Hej, a znači li to da ni Česi onda neće moći mazati paštetu? Ili za strance to ne vrijedi?

Ovo neobavljanje nužde prilikom kupanja ... za zatvorene bazene mi je jasno, za veliku nuždu na plažama i to mi je jasno, ali ono što mi nije jasno je ... kako to misle da mjehur ne obavi svoju prirodnu stvar u moru? More je dovoljno velika površina, a i sol je dezinfekcijskog učinka barem malo. Stoga, mjerit će nam piš u moru? A kako?

Posebna su priča kupaći kostimi. Kad sam počela čitati za ograničenja, u prvi mah sam mislila da će se možda odnositi na golaće, toplesice ili tangolike. Npr. nešto tipa – tange ne smije nositi guza čiji je obujam veći od polumjera lubenice po EU standardima. Ili možda - toplesice smiju biti samo one sa silikonskim prsima i prsima od veličine 80C naviše. Ili dvodjelne kupaće kostime smiju nositi samo one dame koje nemaju šlauf oko struka. Ili u kupaće kostime na plaži ne smiju se izložiti dame sa celulitom.

Ali ne, dame mogu SVE, jer to je, kažu, stvar ukusa. No, muškarci ne smiju - bokserice, jer one su nehigijenske i predstavljaju opasnost za ostale kupače??? Naime, tumačenje jednog čovjeka iz uprave zagrebačkih bazena je da su su problem bokserice «u kojima ljudi često hodaju čitav dan, pa onda u njima uđu i u bazen». Da, a kako znaju da neko žensko dupe koje paradira u tangama nije prljavije od muških bokserica?? Ja to zovem – diskriminacija.

Nije mi baš jasna ni ova dezinfekcija nogu prije ulaska u bazen. Čime – varekinom ili solnom kiselinom? A vi, drage mame, ne zaboravite kupiti Pampersice za te posebne prigode, za plažu. Nemam u tome iskustva, znam da ima za razne težine djece pa će valjda za Hrvate smisliti i neke Pampers-Beach pelene.

Od ovog u dijelovima nebuloznog pravilnika ogradio se sam čelnik Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Dragan Primorac, koji se prečuđava oko navedenoga govoreći da taj pravilnik nije nikad vidio. To što mu je potpis u dnu spomenutog dokumeta nema nikakve veze. Vidio čovjek da mu je iz ministarstva izletila «glupost» pa se pravda faksimilima i traži žrtveno janje. Da je navedeni pravilnik dobio pohvale, mislite li da bi se i onda hvalio kako ga NIJE pročitao? Da, sigurno.

Sve u svemu, izgleda da će ovo «čudo neviđeno» povući ili izmjeniti tako da nema straha. Dragi muški blogeri – moći ćete se i dalje kupati u boksericama. A mi ćemo vas i dalje gledati u tom zdanju. Kao i u drugima, uostalom. Npr. može i ovo sa slike.

p.s. Možda je ministar Dragan zagovornik muških tangi pa se to prožima kao ideja za neku novu "in" mušku modu.

Općepoznata je činjenica kako Hrvati i ne žive baš najbolje u ekonomskom smislu. Dobro, puni kafići u radno vrijeme i ne baš loši auti po cestama možda bi nekog stranca naveli da pomisli da je ovo neka blaža verzija Monaka. No, svi znamo da se iza te vanjštine krije ponekad i ne baš prepun frižider, a možda i minus na bankovnom računu.

Iako dobar dio krivice snose sve moguće vladajuće garniture – prošle i sadašnje (neću reći i buduće – životni sam optimist
), ne treba samo prema vrhu prebacivati lopticu. Nemam uopće namjeru braniti nikoga od političke "gospode", jer ono o čemu ću pisati prožima i kancelarije vrha, a ne samo marginalne sfere – državne službe na nižim razinama o kojima danas želim pisati.

Prvo što mi pada napamet je da tamo ljudi gotovo uvijek kukaju. Male plaće ... prava nikakva ... sve je u ovoj državi loše ... ma ovo nigdje nema .... katastrofa, i sve te silne dramaturgije. I kad to slušate, pomislite u najmanju ruku da smo u feudalizmu.

Ali na tim istim «kukačkim» radnim mjestima ima se vremena za:
- lakiranje noktiju,
- čitanje novina – s naglaskom na – temeljito,
- «klizno» radno vrijeme, a klizi baš koliko treba, a možda i malo više,
- surfanje net-bespućima,
- igranje igrica,
- okupljanja uz ili bez kavice.

Nije da mislim umanjiti negativnost ako se to radi po skrivećki, no kada neka služba radi sa strankama, onda se ovakve stvari još manje mogu tolerirati. Vrhunac balkanskog ugođaja su mi ona druženja tipa piknika. Samo što se vatrica ne zapali i ne zaroštilja. Jer, miris čavapčića, kapule, bakalara širi se na sve strane, ekipa se okupila, liže prste, a stranke za šalterom uživaju gledati te «prekrasne» prizore.

Jednom davno mi je netko bio pričao da je jedna službenica u banci ili pošti, ne sjećam se, za šalterom jela – MANEŠTRU. Ljudi moji, znam da svatko ima pravo na marendu, ali baš za šalterom, i baš maneštru?

Ili – možete li zamisliti šaltersku službenicu koja na licu mjesta preobuva cipele, jer su joj prve neudobne, i onda te izuvene stavlja na VIDLJIVO mjesto. Ili pak, kad malo upekne sunce za ljetnih vrućina, sasvim je "primjereno" zadizati suknju, hladiti «neke» djelove tijela i govoriti pred strankama «Uf, uf, sva sam se upalila».

Znam da radi bolje učinkovitosti na poslu i nije loše imati opuštenu i ugodnu atmosferu, no ja radno mjesto doživljavam prije svega kao POSAO i profesionalno nastojim odraditi posao onako kako i priliči. I ja pomarendam, i ja prosurfam malo, ponekad napišem i koji komentar, ako mi posao dozvoli. No, nikad se ne uspijem dobro isprečuditi kako te ljude nije SRAM da ih drugi ljudi (koji im u proračun na direktne ili indirektne načine uplaćuju za plaće) gledaju na radnom mjestu u takvim neprilično-neprofesionalnim situacijama.

I da ne bi bilo zabune, u državnim službama ima jako puno ljudi koji pošteno i profesionalno odrade svoj posao i zarade svaku kunu. Kao što i izvan njih ima onih iz moje gornje priče, no ono što sam zapravo htjela reći jest činjenica da nema te sile, pa zvala se i sada vrlo popularna EU, koja nas može podignuti u smislu životnog standarda, dok mnogi ne shvate da novac ipak treba – zaraditi. I pri tome, u konkretnom slučaju, imati bar jednu minimalnu razinu kulture i pristojnosti prema ljudima oko sebe.

p.s. Nemojte slučajno da vas slika navede da skrenete s teme.

Vjerujem da baš svatko od vas jako voli svoje roditelje. A sudim po sebi. Stvarno ih volim i poštujem. I znam da su za brata i mene žrtvovali jako puno i vremena, i novca, i živaca. No, ponekad uz svu ljubav, dođe vrijeme da odete od njih. Ali ono što je u zapadnom svijetu normalno, kod nas je gotovo utopija. Ili je utopija meni.

Živim sa roditeljima i bratom. I takav život ima naravno prednosti. Prva je da si rijetko onako sam da se osjećaš kao «Pale sam na svijetu». I uvijek možeš naći toplinu doma i nekoga za razgovor. Druga je da je život ipak jeftiniji. Treća je da ne moram kuhati kad dođem s posla. Četvrta je da i ja mogu pomoći njima. I da ne nabrajam dalje.

No, kada čovjek dođe u neke zrele godine, osjeti potrebu da bude u SVOME kutku. Barem ja. Želim da JA određujem kada ću gledati TV, kada neću, kada ću pospremati, kada neću, kada ću jesti, kada neću. Osim toga, koliko god bila dobra obiteljska atmosfera, ona ponekad i «guši». Jer, oni hoće SVE, ili gotovo sve znati. Dobro, nisam roditelj, i prihvaćam činjenicu da taj dio ne mogu razumijeti. I da je to možda prirodno. Ali čovjeku je potrebno nekad da nema poglede, pitanja, i komentare. Nekad želim biti na kompjuteru cijeli dan i ne želim čuti komentar «Cijeli dan si za kompjuterom». Kad hoću spavati do 11, hoću spavati do 11, a ne do 10. Kad hoću plakati, onda hoću da mogu plakati, bez da moram skrivati suze. Kad idem negdje van, ponekad ne želim čuti pitanje «S kim?». Kad pričam na telefon ne želim misliti prolazi li netko hodnikom ili ne, sluša li ili ne. Kad hoću slušati muziku, želim naviti «do daske».

I zato, palo mi je napamet ... imam diplomu, imam posao ... a ne mogu si priuštiti da sa 30-tak godina živim sama. Jer, nisam dijete bogatih roditelja, nemam kućicu, nemam ništa do te svoje plaćice. Od koje, računala sam, ako bih išla u podstanarstvo, eventualno bih se mogla hraniti, uz troškove za stan i režije. Ne znam stvarno kako nekima to uspijeva? Kako doći do stana? Kakvim kreditima? Štedionicama? Kako VAM to uspijeva?

Nekako kad gledam sve oko sebe, kao da su se svi zbrinuli, kao da su svi pronašli neka rješenja. Ili imaju stanove od nona i nonića, ili nemam pojma od koga, ili su mi to prijateljice koje su udajom riješile te probleme. U mom slučaju, napomena, ne spominjite udaju. A ja, «osuđena» na sobičak - sobičak u kojega ne samo da navraćaju mama i tata, nego i sobičak kojega dijelim s bratom.

Ja bih tako rado došla u posjet mami i tati. Donijela im poklone, pomogla povremeno mami u čišćenju. A i oni bi, vidim, rado konačno bili malo sami i imali svoj MIR. Dakle – kako ste vi riješili svoje stambeno pitanje? Ja bih samo 30-40 kvadrata svog kutka pod ovom planetom. Ako bih počela fantazirati, možda bih vam spomenula neku lijepu malu kućicu. S lijepom okućnicom, cvijećem i stabalcima. Ali to mogu samo gledati na slikama.

Pegy bi vam tako rado pričala nešto od onoga što obično priča u svojim postovima – o svojim pogledima na život, politiku, obitelj, ponekom filmu, TV-programu, o stvarima koje ju smetaju na poslu, doma, o stvarima koje voli ili ne voli kod sebe ili kod drugih. Ali ne mogu. Nije da tema nema, nego su tako sitne i minorne, zapravo jako nevažne u ovom trenutku. Jer tužna sam. A rastužila me jedna priča, koju mi je Ona ispričala.

Nevidljiva u svemiru

Ona se zvala Ana, a on Marko. Kad su se prvi put sreli, bilo joj je ugodno. Nakon toga sretali su se često. I pričali, pričali, pričali. Gotovo o svemu. O lijepim stvarima. I o ružnim stvarima. Jer, život čine i ove druge. Nažalost, ponekad u nečijim životima prevladavaju ove druge. Njoj je bilo svejedno da li joj priča o jednima ili o drugima. Jer, voljela ga je slušati. Jednako kao štu mu je voljela i pričati. I činilo joj se da kako vrijeme odmiče i ona postaje draga njemu, kao što je i on njoj. Možda je i bilo tako jedno vrijeme. Nikada to ni neće saznati, jer nikad joj to i nije rekao.

No, onda se nešto promijenilo. Osjetila je da mu više nije onako draga kao nekad. Kako je mislila da je bila. Nije znala zašto. Možda jer je tako moralo biti. Odlučila je da mu više ne može pričati. Ne jer to nije htjela, nego jer joj se činilo da on to više ne želi slušati. I zato mu je otvorila dušu tek da zna što joj je značio i što o njemu misli.

A on? On je to čuo i samo odlučio zašutjeti. I ne reći više niti riječ. I pitam se da li je nakon toliko izmjenjenih riječi to zaslužila? Da li je zaslužila da On samo ode, bez riječi, kao da nikada ništa nije bilo? Kao da nije postojala? I kao da mu baš ništa nije značila? Jedna sasvim mala točkica u ogromnom svemiru, u njegovu je svemiru postala još manja. Nevidljiva.

Znam da sam u nekim i ne baš nezrelim godinama «planirala» imati četvero djece. Ne znam zašto baš toliko. Prije svega, jer volim djecu. Ali valjda i jer mi se svidjela ideja da budu 2 kćeri i 2 sina. I da se ima mogu ljepše igrati i biti društvo. Ja imam brata i nije da se žalim, ali nekako kao da mi je uvijek falila sestra. Za igranje s lutkicama, za pričanje, za izaći van kad se nikome ne da, za ... svašta.

S obzirom da 20 već odavno nemam, taj moj «optimalan» broj se smanjio i ne znam koliko će se smanjivati. Valjda ne baš previše. No, post i nisam htjela posvetiti onome što je meni «idealno» po tom pitanju, nego onome što sam primjetila, moglo bi se reći, kao trend.

I ne baš pretjerano veliki analitičari vide da je u Hrvatskoj prosječan broj djece – jedno ili dvoje maksimalno. Ulaziti u intimu planiranja obitelji baš i nije najzahvalniji posao, ali ako i zanimarimo tu činjenicu, ne mogu a da se ne pitam – zašto je tako?

Svakako je ono što bi većini nas moglo pasti napamet je da ekonomska situacija generalno govoreći i nije baš briljantna za ostvarivanje neke temeljne podloge. No, koja bi nam to situacija bila «briljantna i optimalna»? Da li da imamo plaću veću 500 kuna, 1000 ili možda 5000?

Nikako ne podupirem onaj stil življenja u kojemu ljudi žive u brvnarama, bez struje i vode i imaju 10-ak djece. Obično takvi roditelji budu i nezaposleni, a kao epilog imamo – traženje pomoći preko razno-raznih žiro računa. To je neodgovorno ponašanje, prije svega prema djeci, koja nemaju osnovne životne uvjete. I u ovom slučaju, ona edukacija iz prošlog posta bila bi nužna.

Potpuno drugačija je priča jedna prosječna hrvatska obitelj. Tu pretpostavljam - da rade oboje, da dobivaju plaću i da je ona takva da se ne živi na visokoj nozi, ali da se racionalno može obezbjediti normalan život. U takvim obiteljima, ponekad primjetim, fali ono što je po mom sudu bilo svojstveno, iako siromašnijima, obiteljima mojih roditelja – sposobnost odricanja. Ne sugeriram ni približno da bi jedno dijete trebalo biti gladno radi drugoga, već samo činjenicu da ljudi vrlo često radije žele živjeti vozeći se u dobrim autima, kupujući «šminka» odjeću, i hraneći se u restoranima nego odreći se samo jednog dijela toga. Da bi im primjerice jedno dijete imalo brata ili sestru.

Činjenica pak, da je ekonomska situacija uzrok pada nataliteta je netočna, jer poznato je da skandinavske zemlje (npr. Švedska) imaju također istih problema, iako im je standard među najvišima u Evropi. I na tom primjeru jasno je da svojevrsna «liberalnost» nosi i neke za moj pojam negativnosti. Jer izumiranje bilo kojega naroda, a time i njegovih običaja, kulture, pisma, ne mogu svrstati u pozitivno.

Pravo na imati ili ne imati djecu, kao i pravo odabira koliko, osobni je izbor (potencijalnih) roditelja. Planiranje djece sigurno je poželjan izbor, no ono što meni nije dobar izbor jest planirati obitelj na isti način kao planirati kupnju kompjutera ili auta. S druge pak strane, dijete je plod ljubavi (ja ne mogu misliti drugačije) i stoga, bilo planirano ili ne, mislim da o tome uvijek treba voditi računa.

Veći broj djece nije nužno proporcionalan većoj obiteljskoj ljubavi, ali ako u obitelji postoji ljubav, onda, mislim, tu ljubav, planiran ili ne, neće omesti ni jedan novi član. Ne znam za vas, ali ja bih mu se sigurno veselila.

Upravo sam u Novim Listu pročitala članak O seksu i zdravlju od petog razreda , koji govori o početku edukacije djece u školama o onome o čemu se već dugo govori – o seksualnom odgoju. Predmet Zdravstveni odgoj i obrazovanje neće biti samostalan, već će se će biti u okviru sata razrednika (što se u vrijeme «drugova i drugarica» zvalo SRZ ili za ove mlađe blogere Sat razredne zajednice).

Jasno je da bi se unutar, da budem kraća, Zdravstvenog odgoja moglo govoriti i o zdravijem načinu prehrane, higijeni, održavanju tjelesne kondicije i drugim bitnim faktorima čovjekovog zdravlja. No, jasno je također da će ovdje biti naglasak na seksualnosti. Možda je to i dobro, jer o njoj se «službeno» manje priča, a treba se pričati. No seksualnost je samo jedno od područja čovjekovog života i ne treba ga ni potcjenjivati ni precjenjivati.

Ono što se meni čini da bi moglo biti diskutabilno je – TKO će tome djecu učiti. Drugim riječima, tko je za to kompetentan. Naime, svima nama odraslima jesu ili bi barem trebale biti jasne činjenice vezane za spolnost, a tu mislim na muške i ženske spolne organe, začeće, trudnoću, kontracepciju, spolne bolesti, pobačaj. Ono što bi mogao biti problem jest OSOBAN STAV učitelja, tj. predavača, a i njegov način života. Pa i spolnog života.

Uzmimo konkretnu ovu našu malu blogersku zajednicu. Ima nas ovdje svakakvih orijentacija, vjernika, nevjerika, odgajanih na ovaj ili onaj način, sa različitim stavovima o pojedinim vrstama kontracepcije, sa stavovima o promiskuitetu, sa stavovima o vremenu ulaska u spolne odnose, o pobačaju i sl. Prema tome, ono što je nekome od vas «normalno», ne mora biti i meni. Ili pak obrnuto.

Konkretno, smatram da promiskuitet čovjeku nije prirodan. Ako se seksualnosti prilazi na onaj način na koji se meni čini ljudskim. To znači da ona nije samo nešto fizičkog karaktera, nego i psihičkog i emotivnog. Prema tome, s mog stanovišta neprirodno je da svaki dan, tjedan ili mjesec ima drugog seksualnog partnera. A ne želim to onda ni sugerirati svome djetetu. Postavlja se pitanje – što ako učitelj Zdravstvenog odgoja zagovara promiskuitetan način života? Definirajući to nečim pozitivnim. I u takvom slučaju savjetujući djeci da je to nešto što se rješava na jednostavan način – prezervativom?

Govorim naravno hipotetski. Jednako hipotetski kao što se i neki roditelji protive da im seksualnom odgoju djecu poučava teolog, bojeći se pritom da se npr. pobačaj u tom slučaju može smatrati nedopustivim. I na takav način mišljenja roditelji imaju pravo.

Želim reći da je jednako upitno za učitelja staviti teologa, kao i nekoga seksologa. Jer stvar je u roditelju, tj. u onome što želi da mu dijete uči.

Moram samo dodati još nešto što sada više nije medijski «in», no kada je bilo, nisam bila blogerica. Sjećam se priče onog kontraverznog filma o pobačaju snimljenog prije nekih 30-ak godina. Film nisam pogledala. No, čitala sam o njemu iz raznih izvora. Moguće je da je za današnje vrijeme zastario i da je možda bilo nekih «težih» prizora. No, koliko mi je poznato, u njemu nema neistina. Nego realne stvari koje se događaju kada se pobačaj vrši. Prema tome, smatram da tako nešto JE neprimjereno djetetu u 5. ili 6. razredu. No, mislim da je srednjoškolcima primjereno. Jer, onaj tko je spreman upustiti se u spolne odnose, mora biti i odogovaran za ono što radi. I svjestan posljedica koje spolni odnos ima. A činjenica je da pobačaj nije nešto što je lijepo i za vidjeti i za doživjeti.

Tako da, vidite i sami, ja jesam u dilemi. I moram priznati da čak i da radim u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, ne bih znala koga staviti za edukatora. Znala bih koga staviti da je riječ samo o mojem djetetu. No, ovdje je riječ o mnoštvu djece koje dolaze iz obitelji sličnih ili pak potpuno različitih stavova. A treba zadovoljiti svih. Ja se pitam - KAKO?

p.s. Možda među vama ima neki SuperEdukator?

Evo na, ja ne znam da li me više motivirate kad se slažete sa mnom ili pak kad se ne slažete. Sve mi se čini ovo drugo. I k tome, sad sam sva u nekim ljudskim pravima, tako da danas imam nešto čega sam se sjetila sasvim spontano. O mojim ugroženim pravima.

Pred nekih pola godine morala sam poslom u Zagreb. I odlučila sam se na vožnju vlakom, jer i kao djetetu mi je vožnja njime bio doživljaj. Kupim ja kartu u jednom smjeru (nisam bila odredila kako ću natrag, jer je put bio na više dana), za koju blagajnica kaže - 102 kn. Platim, krenem prema peronu i vidim gotovo «futuristički» vlak. Nisam se dugo vozila vlakom i zadnje što pamtim bilo je gotovo u rangu onoga iz «Vlaku u snijegu». Uđem, ajme - koja šminka, gledam pušači-nepušači, sjednem, krenemo. I počnemo se čudno nagibati. Mislila sam u prvi mah da me lovi morska bolest. Kad je na parlafon «stjuardesa-kontrolorka» rekla da smo u InterCity nagibnom vlaku, postalo mi je jasnije zašto se nagibamo. Uglavnom, dođe kontrola, cvikne ona 2 kartončića i ja se tek onda sjetim sebe zapitati - a zašto 2 kartončića? Da, prvo je bila karta 2. razreda (koja je po kvaliteti usluge na razini one 1. razreda u brzom vlaku). A drugo, ajme, ajme, AJME - 6 KUNA. I znate za što?

6 kuna za NEPUŠAČE. Molim vas da mi netko objasni kako ja koja NE zagađujem Lijepu našu, koja ne uništavam unutrašnjost vagona dimom, koja ne uništavam ničija pluća, koja ne uništavam svoja pluća – moram platiti naknadu za NEPUŠENJE???

Još da dodam, u tom vagonu nema kupea, nego su samo stolice, kao npr. u autobusu, i odvojenost pušačkih i nepušačkih mjesta očituje se samo u plastičnoj ili staklenoj pregradi. Dakle, kad su u Ogulinu ušle pušački raspoložene mlade cure, ja sam OSJETILA dim cigareta. I tako sad dok ovo pišem, sve se pitam, kako nisam odmah dreknula na HŽ? Valjda je osoblje bilo ljubazno.

Znači ovako, Pegy je sretna da se više ne može pušiti baš svugdje i NIMALO ne žali «uboge» pušače koji će po svemu sudeći za koju godinu moći pušiti samo na otvorenome ili na posebnim mjestima. Skoro da se i naslađujem. Jer, ako već niste svjesni da trujete prije svega sebe, a onda i druge, i da je to jedan nepotreban trošak, onda se smrzavajte i močite.

Kad smo kod troška, ako netko počne pušiti s 15 godina i puši 1 kutiju dnevno 50 godina (recimo da od 65 postoji realna mogućnost da dobije karcinom negdje u dišnim putevima ), onda uz cijenu kutije od 11 kuna, potroši (računajući i prijestupne godine) oko 201.000 kuna. Trebam li računati ako je riječ o 2 kutije ili više, ili pak o skupljim cigaretama?
Ono što također ne mogu shvatiti jest kako roditelji mogu dozvoliti da im djeca rastu u oblacima dima , ili pak kako trudnice mogu svojim bebama raditi tako nešto?

Znači ovako, da se mene pita, bila bih jako «opaka», zakoni bi bili strogi, kazne za prekršitelje velike, a inspekcije bi toliko radile na pridržavanju istih da bi se sve «prašilo». Nadalje, stavila bih kutiju cigareta jedno 40-50 kuna. Pa nek narod puši. A i kad malo promislim vratila bih na TV one bljaaaaaak reklame od kojih mi se želudac okretao.

I opet mi se vraća pitanje – 6 kuna za nepušenje??? Znala sam da država u znatnoj mjeri puni kasu duhanskom industrijom, ali ovo .... Ima li netko rješenje za veliki upitnik na mojoj faci?

p.s. Za rješenje nudim bogatu nagradu.

I da, došao je dan kad vas Pegy mora kritizirati. Prvo, ako mi je nešto promaklo i ako sam nekoga krivo prozvala i nisam pažljivo čitala, crvenim se JAKO, pokrivam ušima, i odmah mu se duboko ispričavam. Ali, ako i je tako, i ako se pojavi netko tko nije među prozvanima, onda je stvarno manjina. A vas druge moram ne upitati – pa zar baš nitko nije primjetio pitanje.
Pitanje o radu trgovina nedjeljom.

Svima je poznato da neki ljudi MORAJU raditi svakoga dana, svakoga sata, svake sekunde. Moraju raditi liječnici, vatrogasci, policajci. Nadalje, moraju raditi pomorci, zaštitari, vozači i mnoge koji rade u raznim dežurnim i interventnim službama. Moraju raditi i novinari, snimatelji, konobari. No, čak i oni ne rade SVAKE nedjelje, nego postoje dani kada su slobodni.

Neki trgovci nemaju ni subote, ni nedjelje, ni blagdana. I gotovo da danonoćno rade za plaće koje ne treba posebno ni spominjati. Rade s novcima, odgovaraju za svaki manjak. Rade s ljudima, i to sa svakakvim ljudima. I na kraju – NEMAJU pravo ni na jedan jedini dan – na nedjelju.

Ja sam PROTIV rada trgovina nedjeljom, jer:
- svatko ima pravo na vrijeme za obitelj i za sebe samoga,
- svatko ima pravo na odmor,
- u zemlji u kojoj se gotovo 90% stanovništva izjašnjava katolicima, a tu su i druge vjere koje nedjeljom imaju svoje obrede, sasvim je prirodno očekivati da vjernik ima pravo na nedjeljnu misu.

Smiješne su mi one priče da trgovac sam izabere hoće li ili neće raditi. Zamislite da poslodavac kaže djelatnici da dođe raditi u nedjelju, a da mu ona odgovara da se mora odmoriti. Ili pak da mu kaže da nedjeljom ide na misu. Ili pak da nedjeljom posvećuje svoje vrijeme obitelji. Mislite da ne bi dobila radnu knjižicu?

Ono što ne mogu shvatiti je i medijski linč kojim se napada Crkva kada se u konkretnom slučaju zalaže za te ljude. Jer, baš svaka slična stvar u kojima Crkva reagira, bude okarakterizirana kao manipulacija, skupljanje «poena» i sl. Moje je mišljenje da Crkva kao zajednica vjernika IMA pravo reagirati i u ovakvim slučajevima, i u mnogim drugim. Čak i političkim, ako se to tiče dostojanstva pojedinca. I nepravdi koje mu se nanose. Ne samo da ima pravo, nego joj je to i dužnost.

Lijek se MORA moći kupiti i nedjeljom, no o vrećicama za domaćinstvo, pašteti, hrenovkama ili čipi čipsu ne ovisi ničiji život. I bez toga se može. Nedjeljom sigurno.

Svatko ko se slaže sa mnom može učiniti svoj mali doprinos tome. Može, ako već to i ne radi, prestati kupovati nedjeljom. Poslodavci će tada uvidjeti da im se NE isplati imati otvorene trgovine. Kad već država (tj. zakoni) ne mogu zaštititi te ljude.

Danas pišem o nečemu o čemu svi imamo neko iskustvo. O prodavačicama. Prodavači su u manjini, no odnosi se i na njih. Naime, danas sam bila u kupovini pri čemu sam obišla uistinu puno trgovina na Korzu. No, mnoge inspiracije i nisu od danas, nego ih pamtim iz nekih prijašnjih.

Prvo mi padaju napamet trgovine s prehranom. Ne vjerujem da se sjećate moje davne priče o Čaplji, prodavačici kojoj sam pokušala stati na kraj u oblizovanju prstiju i hvatanju kruha prljavim ručetinama, reagirajući kod sanitaraca. No, jalov pokušaj. Sjetim se i onih koje rade na siru i salami i kad im kažete 20 dkg sira, a one kažu nakon rezanja «Može 31?», kosa mi se digne na glavi. Primjerice, meni i nije tako tragično, ali uzmimo nekoga tko NEMA novaca za 31 dkg. Kad takav kaže NE, ova se sva ukiseli. A mesari, ljuuuuudi moji, oni vas i ne pitaju ako je 30-40 dgk više. A tek kako brzo maknu meso s vage i nakon toga još brže izračunaju da je 1,43 x 58,99 = 84.35 kn (čitaj 90 kuna - samo za vas)

Placa je posebna priča. Kad kupujete kilo limuna kojih npr. u jednom kilu ako su manji ima 12, i koštaju 9 kn, kako uspije ekspres izračunati dodajući jednoga «Evo, za 10»?
Eh, najviše volim one koje napišu «DOMAĆE BRESKVE». Kratka kronologija razgovora:
Ja: vrpoljim se tražeći deklaraciju,
Ona (kokodače serijski): «Izvolite, izvolite».
Ja: «Domaće? A odakle? Gdje vam je deklaracija?»
Ona: «A nema je, valjda je ispala, iz Zadra»
Ja (gledajući one kašete sa španjolskim riječima): «Domaće iz Španjolske, a?» I odem, naravno.

Onda, sjetim se i onih dijelova velikih robnih kuća sa žaruljama, sijalicama, utičnicama i sličnim stvarima. E tamo ponekad ili nema nikoga, pa onda stojite, i stojite, i stojite i mislite da ste fakat kreten. Ili ih pak vidite gotovo tucet, u ugodnom razgovoru, koji se ne privodi kraju iako vide da vi stojite, i stojite, i stojite.

Da, malo o ovima s odjećom. Kad uđete u trgovinu desi li vam se da na «Dobar dan» i «Doviđenja» dobijete jednostavno NIŠTA. Što zbog genetske «mutavosti», što zbog ćakule s kolegicom o bivšem dečku koji ju gnjavi i ne pušta, a njoj je dosta...i bla bla bla. Ili na pitanje «Imate li traperice na trapez?», dobijete «Ne, ali imamo krasnih košulja, nova kolekcija». Posebno «volim» one trgovine u kojima je muzika toliko glasna da se pitate kako ti ljudi borave tamo 7-8 sati. Tamo nemam volje reći ni «Dobar dan». A najdraže su vam, posebno ženskom dijelu, one prodavačice koje kad izađete iz kabine pogledati se u novom komadiću prozbore čim nogom kročite van «Krrrrrrrrrraaaaaaaasno Vam stoji.» Desilo se i meni više puta da nisam uopće bila zadovoljna kako mi nešto stoji, a dobila sam tu rečenicu. Nisam kupila, naravno. Ali pamtim jednu gospođu kojoj je uistinu STRAŠNO stajala suknja, a ova bez prestanka neumorno «Krrrrrrrrrrasno, krrrrraaaaaaaasno, krrrrrrrrssssssssnooooooo».

Vrhunac je ipak ljudski snobizam koji mi je pričala jedna kolegica. Ušla je u jednu «prestižnu» trgovinu te pitala prodavačicu da joj pokaže neke majice. A Kokoš njoj «Te nisu za Vas». Ona opet pita da joj pokaže, a Kokoš opet «Te nisu za Vas». Okrenula se i otišla. Bez da je vidjela majice. Ja bi isto otišla, ali tražila bih joj ŠEFA prije toga.

I da ne bi bilo da nijedna prodavačica ne valja. Valjaju itekako, i to mnoge. Ja ću spomenuti dvije. Kod Prve sam kupovala naočale za sunce. Ta mlada cura bila je TOLIKO ljubazna i uslužna, točno po mjeri, rekla je koje mi ne stoje dobro, koje stoje, vadila je i vadila modele po traženoj cijeni. Dobrih pola sata ako ne i sat. Druga koju pamtim je jedna koja mi je poklonila SVOJU žličicu da mogu jesti puding koji sam kod nje, među ostalim, kupovala za marendu. Premjestili su ju i baš mi fali.

Kakav je netko trgovac dijelom ovisi i o karakteru čovjeka, a dijelom vjerujem ipak o sposobnosti prilagođavanja tome poslu. Većina prodavačica je takva kakva je bez obzira na to rade li ili ne rade subotom, nedjeljom ili praznikom. No, možda je poneka tako mrzovoljna, jer nema kada biti sa svojom djecom, mužem, prijateljima? Većina je isto tako dobra ili loša u svome poslu kao što smo svi mi ostali na svojim poslovima. Svi mi ostali koji IMAMO slobodne vikende, koji IMAMO praznike za kojih ne radimo. Stoga, ne mislite li da je licemjerno biti toliko komotan i htjeti imati u svako doba dana i noći mogućnost kupovanja čačkalica ili pak kisele krastavce?

p.s. Jurop, pretpostavljam da ti imaš rješenje. Rješenje od samo 2 slova.

Eto, kako se dalo i naslutiti, izjalovio mi se plan. Ne znam kako je kod vas, ali meni se rijetko događa da me krene od početka do kraja.

A plan je bio da nakon dosta godina opet ugledam izvor Rječine, ili kako bi domaći s Grobnika rekli – Ričine. Riječani i oni iz okolice znaju o čemu govorim, iako nisam sigurna da su vidjeli baš IZVOR ili Zvir, jer se on nalazi na mjestu koji je nedostupan, budući da je na tom mjestu zaštićen prostor «Vodovoda». Naime, dio Rijeke i prigrada se iz te 17 km duge rijeke opskrbljuje vodom. Da, sigurna sam da je vama u blizini Save i Drave ta dužina uistinu impresivna , ali opet ... pijete li vi vodu iz njihovih izvora?

Jučer je bio blagdan, a koji put za blagdana djelatnici «Vodovoda» otvore metalna vrata i dozvole znatiželjnicima pogledati taj veličanstveni prizor u kojemu ogroman mlaz vode iznad vas izlazi iz stijene. Nema smisla dulje vam opisivati, jer kao prvo, riječi ne bi bile dovoljne. A kao drugo, planirala sam to uslikati i pokazati vam. No ... ništa od toga.
Ovo gore vam je utješna slikica.

Od mjesta na kojem smo ostavili auto (Kukuljani) pa do samog izvora je otprilike 45 minuta srednje brzog hoda po bijelome (ili bolje reći zemljanome) putu, koji na pojedinim mjestima ima dosta lokvica. I tu kreće moja kritika na razne stvari.

Prvo, nije mi jasno odakle ljudima ta stalna potreba da se vozaju u autima. Pa što je stvarno tako teško dignuti rit i prohodati po tom putu slušajući šum rijeke, pjev ptičica ili pak u nekim dionicama jednostavno uživati u tišini? Ne vidim svrhu u odlascima u prirodu u kojima ljudi autima idu na proplanke i samo što njima ne uđu u rijeku. Razumijem da ima starijih i možda nemoćnijih ljudi, ali takvih je malo. A ovo jurcanje jučer je bila masovna pojava, pri čemu se nimalo nije vodilo računa o pješacima, njihovu stiskanju uz rubove i ostavljanju u oblaku dima iz auspuha ili pak dignutog zbog zemljanoga puta.

Nadalje, vidjela sam drvene pločice «Hrvatskih šuma» kojima se poziva na svijest o čuvanju čistoće prirode i nisam vidjela puno smeća po ovim usputnim djelovima, no bojim se da na onim većim okupljalištima i nije bilo tako. Možda se varam, ali poznavajući kakve su fešte u nekih Hrvata, ne bih se čudila. Moram i malo ironije.

Glazba je uistinu bila «impresivna». Prvo, radi gore spomenutih divnih prirodnih zvukova, čemu glazba? No, hajde, ako netko baš hoće ... neka sluša, ali za SEBE. Ali zašto bih ja morala preko cijele te divne šume slušati deranje Thompsona ili pak ono što me dokrajčilo ... TEŠKE NARODNJAKE??? Ljudi moji, Grobnik, gotovo centar čakavskog svijeta (ne zamjerite vi iz zapadnog prigrada, i vas brojim u taj centar), ali što nam baš trebaju narodnjaci??

Ono što sam primjetila prije par godina, a čini mi se i sada iako nisam ovaj put imala priliku tako dobro procijeniti istinitost istoga, postoje i oni ljudi koji baš u svemu nađu svoj interes. I onda fino došlepaju kamione i kombije na iste te proplanke, otvore im stražnja vrata, a unutra – pune kašete pića. SIGURNO ne za osobnu upotrebu. Nego za ekspres-brzinsku zaradu, bez plaćanja poreza i PDV-a.
Tako da osim te lijepe prirode jedino pozitivno je bio taj božanstveni miris koji se širio šumom. Nisam baš veliki ljubitelj ribe, kobasice uopće ne volim, ali kad osjetim miris mesa sa roštilja, skoro da izgubim pamet.

I da završim, nisam uspjela doći do izvora, uz svu moju želju. Jer osim onih pasivaca iz posta Zekonje koji zna , postoje i oni koji kad krenu negdje živčani samo grizu, kljucaju i njurgaju i to bez prestanka. Pa mi je pukno film i prekinula sam tu agoniju vrativši se neobavljenog posla. No, tješi me da ste bar saznali što je Ričina, ako to već i prije niste znali.

Kad pređete 30-tu, onda vam se zna desiti da ponešto i zaboravite. Ja sam danas krenula na misu i zaboravila pokaznu kartu. Ženski dio razumijet će slučaj prebacivanja stvari iz jedne torbice u drugu. Inače bi bio manji problem, ali danas sam trebala preći 4 autobusa, 2 u jednom i 2 u drugom smjeru.

Za ove «šminkere» i pametne koji voze aute i nisu dugo kročili nogom u autobus (za razliku od mene koja nije ni vozački ispit položila ), tek informacija da pri ulasku u autobus morate pokazati kartu, ili cvikati postojeću karticu, ili pak kupiti novu. Neki dan sam dala ravno 202,40 kn za pokaznu za 5. mjesec i kupovanje dodatne karte NIJE dolazilo u obzir. Ne jer sam škrta, nego jer je to čisto BACANJE novaca. I onda, jedino mi je preostalo iskoristit malo ženskog šarma i pitati vozače – mogu li bez karte.

Prvi je bio neki mladac (a što ja znam, možda jedno 25). Pitala sam «Mogu li?». Nije mu bilo baš pravo, rekao je «A može», ne bezobrazno, ali onako kao da mi baš ne vjeruje. Drugi je vozač imao jedno 50 god. i nisam ni počela govoriti, a on mi je već namignuo. Kad sam rekla tu rečenicu, dvije, rekao je «Ljepoto, može, može, ako ti ikad bude što trebalo, nema problema». Hihihi. Mislim eeeej, moram vam reći da Pegy nije nikakva misica, nego izgledom sasvim prosječna cura. No, činjenica je da žene ako se malo dotjeraju, imaju neke privilegije koje u ovakvim slučajevima dobro prolaze. Jednako kao što će se i muški blogeri sjetiti sličnih priča u svom životu u kojima su šarmirali nekoga iz ženskog svijeta. Malo gela, kakva kravatica ili ... Jedva čekam da vas čujem. I ženski i muški dio.

I tako ja dođem do svog odredišta. Čim sam tu već poznatu mi sitnu staricu vidjela pred crkvom kako prosi, znala sam gdje će ići onih mojih 11 kuna koje sam uštedjela ne kupujući dodatnu karticu. Nije neka lova (zapravo ništa), ali je 2 pinke kruha, a njoj 2 pinke kruha traju sigurno 10 dana. Ovom prilikom ne bih naširoko o propovijedima i svećenicima (jednom ću vjerovatno i o tome), ali tek jedna misao, tj. zapažanje. Desi mi se ponekad da u crkvi ne mislim o onome što se priča. Nije baš pohvalno, ali što ću kad sam iskrena. Ponekad jer sam ko zna u kakvim mislima, ponekad jer mi je svećenik dosadan i nezanimljiv. No, jednostavno NIJE istina da mise ne trebaju, vjernik zna zašto treba svaka, ali i pored toga, ima toliko dobrih propovijednika koji kažu takve stvari koje vas dirnu u dušu i koje vas podsjete da ste čovjek, sa vrlinama i manama, i koje vas podsjete što jedni u drugima trebamo vidjeti. Ako je netko od vas kada zalazio u Trstatsko svetište, znat će da ne govorim hipotetski.

Trebalo se još vratiti doma. To mi je bio lakši dio «posla», jer nisam bila opterećena vremenom. Treći sam autobus preskočila, jer mi se nije dalo čekati, a pasalo mi je i propješačiti 15-20 minuta po ovom lijepom vremenu. Čekajući četvrti skinula sam naočale za sunce, jer kontam da čovjek s njima može ispasti pomalo uobraženo. Nije to tako, ali kad s nekim pričam, volim mu vidjeti oči, a mislim da je ovdje efekt gledanja bitan. I tako dođe taj zadnji, četvrti, vozač. Možda mojih godina, mogla bih reć i zgodan. Nije puno pričao. Samo se nasmijao i rekao «Može».

Zapravo sam htjela reći da male stvari čovjeku mogu puno značiti i uljepšati dan. Meni su drugi pomogli sitnicama, ja sam nekome pomogla sitnicom. A te su sitne male stvari mozaik od onoga od čega nam se sastoji život. Nisu baš uvijek lijepe, ali kakve god bile čine život. Učinimo drugima život ljepšim, jer time ćemo ga zasigurno uljepšati i sebi.

p.s. Idem sad probati realizirati prvomajska zbivanja do kraja. Često mi se planovi izjalove, ali već ćete znati što je bilo.

______________________

Sretan Uskrs vjernicima pravoslavne vjere !