Marketing
"Optimalan" broj djece
Znam da sam u nekim i ne baš nezrelim godinama «planirala» imati četvero djece. Ne znam zašto baš toliko. 
Prije svega, jer volim djecu. Ali valjda i jer mi se svidjela ideja da budu 2 kćeri i 2 sina. I da se ima mogu ljepše igrati i biti društvo. Ja imam brata i nije da se žalim, ali nekako kao da mi je uvijek falila sestra. Za igranje s lutkicama, za pričanje, za izaći van kad se nikome ne da, za ... svašta.
S obzirom da 20 već odavno nemam, taj moj «optimalan» broj se smanjio i ne znam koliko će se smanjivati. Valjda ne baš previše. 
No, post i nisam htjela posvetiti onome što je meni «idealno» po tom pitanju, nego onome što sam primjetila, moglo bi se reći, kao trend.
I ne baš pretjerano veliki analitičari vide da je u Hrvatskoj prosječan broj djece – jedno ili dvoje maksimalno. Ulaziti u intimu planiranja obitelji baš i nije najzahvalniji posao, ali ako i zanimarimo tu činjenicu, ne mogu a da se ne pitam – zašto je tako?
Svakako je ono što bi većini nas moglo pasti napamet je da ekonomska situacija generalno govoreći i nije baš briljantna za ostvarivanje neke temeljne podloge. No, koja bi nam to situacija bila «briljantna i optimalna»? Da li da imamo plaću veću 500 kuna, 1000 ili možda 5000?
Nikako ne podupirem onaj stil življenja u kojemu ljudi žive u brvnarama, bez struje i vode i imaju 10-ak djece. Obično takvi roditelji budu i nezaposleni, a kao epilog imamo – traženje pomoći preko razno-raznih žiro računa. To je neodgovorno ponašanje, prije svega prema djeci, koja nemaju osnovne životne uvjete. I u ovom slučaju, ona edukacija iz prošlog posta bila bi nužna.
Potpuno drugačija je priča jedna prosječna hrvatska obitelj. Tu pretpostavljam - da rade oboje, da dobivaju plaću i da je ona takva da se ne živi na visokoj nozi, ali da se racionalno može obezbjediti normalan život. U takvim obiteljima, ponekad primjetim, fali ono što je po mom sudu bilo svojstveno, iako siromašnijima, obiteljima mojih roditelja – sposobnost odricanja. Ne sugeriram ni približno da bi jedno dijete trebalo biti gladno radi drugoga, već samo činjenicu da ljudi vrlo često radije žele živjeti vozeći se u dobrim autima, kupujući «šminka» odjeću, i hraneći se u restoranima nego odreći se samo jednog dijela toga. Da bi im primjerice jedno dijete imalo brata ili sestru.
Činjenica pak, da je ekonomska situacija uzrok pada nataliteta je netočna, jer poznato je da skandinavske zemlje (npr. Švedska) imaju također istih problema, iako im je standard među najvišima u Evropi. I na tom primjeru jasno je da svojevrsna «liberalnost» nosi i neke za moj pojam negativnosti. Jer izumiranje bilo kojega naroda, a time i njegovih običaja, kulture, pisma, ne mogu svrstati u pozitivno.
Pravo na imati ili ne imati djecu, kao i pravo odabira koliko, osobni je izbor (potencijalnih) roditelja. Planiranje djece sigurno je poželjan izbor, no ono što meni nije dobar izbor jest planirati obitelj na isti način kao planirati kupnju kompjutera ili auta. S druge pak strane, dijete je plod ljubavi (ja ne mogu misliti drugačije) i stoga, bilo planirano ili ne, mislim da o tome uvijek treba voditi računa.
Veći broj djece nije nužno proporcionalan većoj obiteljskoj ljubavi, ali ako u obitelji postoji ljubav, onda, mislim, tu ljubav, planiran ili ne, neće omesti ni jedan novi član. Ne znam za vas, ali ja bih mu se sigurno veselila.
Post je objavljen 09.05.2005. u 21:07 sati.