Tko je barem dijelom gledao «Latinicu», znat će da mi je upravo ona bila poticaj za današnji post. A i njezino «referendumsko» pitanje «koja je integracija bolja – balkanska ili evropska?».

Prvo čega se sjećam iz "onih" vremena je ono da smo učitelje i učiteljice, profesore i profesorice, zvali drugovima i drugaricama. Sjećam se i mnoštva pjesmica koje smo učili, a veličali su Tita, «bratstvo i jedinstvo», pionire, «smrt fašizmu» itd. Moram priznati da još i sad imam onu slikovnicu «Ja sam pionir», a i crvenu maramu.

Ono što bih mogla reći pozitivno o tome vremenu je da je do nekih egzistencijalnih stvari bilo puno lakše doći. Primjerice, do stanova se čini mi se došlo lakše, iako sada kad razgovaram sa roditeljima znam da se i tada uplaćivalo u fondove i nisu se stanovi dobili gratis, kako se to nama čini. A čekalo se isto godinama. Nadalje, posao je bilo puno lakše dobiti. Jer, onda su radili gotovo svi, barem oni koji su htjeli raditi. Mislim da su se lakše mogle kupiti neke stvari, npr. knjige. Sjećam se da nam je mama kupovala razne knjige iz biblioteke «Vjeverica» i «Jelen», a i druge. Mislim da je sada roditeljima po tom pitanju puno teže.

Ono što mi se nije sviđalo jest prije svega nerazvijanje individualnosti svakoga čovjeka. Sve se nastojalo riješiti riječima «društvo», «bratstvo», «komitet». Podrazumijeva se da pretjerano izražavanje mišljenja i stava nije dolazilo u obzir. Osim ako u pitanju nije bilo veličanje Tita i partije.

Isticanje nacionalnosti nije bilo poželjno. Barem ne nesrpskih. Dobro se sjećam tatine vojne knjižice koja je bila ispunjena na ćirilici. Također se sjećam priče da je njegov prijatelj Jovo u INI dobio posao, moj tata nije. Po školi se tada nisu razlikovali. Zapravo su bila 2 vrlo slična mladića, osim po nacionalnosti. Nadalje, ne treba spominjati intelektualce koji su spominjali hrvatsku nacionalnost. Oni su imali poseban «tretman». Nerijetko i zatvorski. Sjetite se samo Marka Veselice ili Vlade Gotovca.

Izražavanje stavova vezanih za vjeru također nije bilo preporučljivo. Dobro, mene osobno kao dijete nitko nije progonio. Išla sam nedjeljom na misu kao i danas, išla sam i na vjeronauk. Ali bilo me je sram reći. Jer su se tome mnogi bili smijali. Ranijih godina, mislim 60-tih ili početkom 70-tih, moja je mama pak morala «na razgovor» samo zato jer je nosila križ oko vrata.

Nije mi se sviđao ni taj način uniformiranja ljudi. Svi su bili u kutama, i svi su bili jednaki. Negdje je svakako ta riječ «jednakost» poželjna. Kad govorimo o ljudskim pravima. No, ono što je to vrijeme nudilo je i svima jednake plaće. Pa si mogao ništa ne raditi ili raditi puno i uvijek bi dobio – isto.

Ne sviđa mi se naravno ni ovaj kapitalizam kojega imamo. Istina je da se mišljenje i stavovi mogu reći. Evo, čak i na ovaj način na koji ih sada govorim. No neke stvari su puno gore. Jer, u našoj državi nažalost veliki broj ljudi nije adekvatno nagrađen za svoj rad. Puno je onih koji bi radili, a ne mogu naći posao, puno je onih koji ne dobivaju plaću, puno je onih kojima su plaće vrlo male u odnosu na rad, a puno je i onih koji ne rade ništa, a imaju.

Nadalje, dobili smo jednu mogućnost isticanja vlastitog nacionalnog identiteta. No, taj identitet sada gubimo, samo na jedan drugi način. Možemo govoriti da smo Hrvati, možemo pjevati hrvatske pjesme, ali ne možemo prodati hrvatsku jabuku, ne možemo proizvesti hrvatski papir, ne možemo imati hrvatske banke. Sada nemamo centralizam dirigiran iz Beograda. Ali imamo centralizam, bojim se, iz raznih drugih država i gradova.

Na pitanje «evropske ili balkanske integracije» ne mogu dati odgovor. Jer, ni jedna ni druga mogućnost mi ne obećava verziju «savršene Hrvatske», u mojim očima dakako. Znam da takva Hrvatska i ne može postojati, ali voljela bih da tome barem težimo. Da sada kada imamo državu i kada sami možemo donositi odluke o svojoj budućnosti, imamo i ljude koji se iskreno mogu nositi sa tim teškim zadatkom. Čak i više od toga bih htjela da Hrvati i svi ostali njeni građani konačno shvate da nam dobar život neće donijeti nitko, ni istok, ni zapad, ako to ne učinimo sami. A za to nam svakako treba bratstvo i jedinstvo. Ne ono nekadašnje, nego ono kojega, bojim se, još uvijek nismo svjesni.