Preletim malo prije netom da vidim ako ima što od interesantnih vijesti. I osim nekih teških tema iz «crne kronike» i uobičajenog žutila, vidim da se Igor Štimac buni i kaže da su «svi protiv Hajduka». Ne, ne, ne. Ne mislim pričati o nogometu, nije mi nikad bio baš neka tema, osim povremeno kad smo imali Vatrene i kad je svima vam dragi Ćiro bio «glavni» u toj ekipi. Hihihi.

Htjela sam zapravo pisati o ovoj «uroti» koju vidi Štimac. Bit će da je nešto na nivou Zagreba, Rijeke, Osijeka, a ko će znati. Da me Dalmatinci ne bi krivo shvatili, nemam ništa protiv njih. Naprotiv, baš ih volim. I ja sam napola s juga, a kako je tata Dalmatinac, «Hajduk» je zapisan u genetskom kodu.

Htjela sam pisati danas o meni nečemu potpuno besmislenom – o antagonizmu između pojedinih gradova i žitelja Lijepe naše. Meni tako nešto izaziva ne samo pitanje «čemu to?», nego i odraz jednog stvarno popriličnog primitivizma. Evo nekih konkretnih primjera.

Ima ljudi koji vozeći se Rijekom imaju doslovno alergiju kad vide auto zagrebačkih tablica. Nakon pogleda, ide komentar «Purgeri». Onako mrziteljski. Kako mene ta ljudska glupost nervira, to vam teško mogu objasniti. Nema razloga za tu mržnju nego jednostavno ZATO. Sjetim se jednog razgovora u kojem sam sugovornici spomenula da sam bila u Zagrebu i da mi se baš sviđa. Na to ona meni odgovara «Ja ga ne podnosim». Ljudi, znate li kako izgleda VELIKI upitnik na pjegavom licu? Još izustim «Zašto?» a odgovor «Tako, baš mi je antipatičan». Dakle, meni je antipatičan NETKO, osoba, koja mi stvara osjećaj odbojnosti rad nekog konkretnog razloga. Ali da nekome grad može biti antipatičan???

Nadalje, još mi je manje shvatljiva «ljubav» na relaciji sjever-jug. Tako npr. Dalmatinci strašno ne vole Zagrepčane (generalno govorim), ali su brojem «orobili» Zagreb i bez njega živjeti ne mogu. Doslovno. Jer, ja sam tamo čula više dalmatinskog govora nego kajkanja. Ima li neki Splićanin da nije došao studirati u Zagreb?

Posebna su priča Hercegovci. Ne znam kada, gdje i zašto je počela njihova «negativnost» u hrvatskom puku. Da li od bijelih čarapa ili pak mobitela? Ali činjenica je da sada SVI mi furamo mobitele, one mobitele koji su u hercegovačkim rukama izazivali smijeh.

Naravno da ne mogu, a da ne iskritiziram ni Zagrepčane. Koji u mnogo slučajeva sve ono što nije Zagreb smatraju provincijom. Štoviše, možda misle da su kod nas ostalih još zaprežna kola prijevozno sredstvo. Dobro, dobro, nemojte se odmah pijeniti. Malo karikiram. Ali činjenica je da nas neki gledaju kao da smo «selendra».

Stvarno mi ta netrpeljivost prema pojedinim stanovnicima Hrvatske nije jasna, iz kojega god smjera dolazila. Meni je drag svaki kutak moje domovine, volim sve njezine stanovnike, i zato mi je drago da sam na blogu. Da pričam sa svima vama, nekima koji ste mi možda susjedi, i nekima do kojih me dijeli cijeli dan vožnje vlakom ili brodom.

Mislim da su Hrvati kroz povijest bili previše puta razjedinjeni da bi se sada na tako banalan i primitivan način kockali sa onime što imaju. Moja, i ne samo moja filozofija je da je ljepota u različitosti. I da je upravo to nešto posebno što imamo i trebamo razvijati. I zašto baš moramo čekati da se dese Ivaniševićev Wimbledon, Francuski Vatreni ili Genijalni Kostelići da bi shvatili da se ipak volimo?