Kad pređete 30-tu, onda vam se zna desiti da ponešto i zaboravite. Ja sam danas krenula na misu i zaboravila pokaznu kartu. Ženski dio razumijet će slučaj prebacivanja stvari iz jedne torbice u drugu. Inače bi bio manji problem, ali danas sam trebala preći 4 autobusa, 2 u jednom i 2 u drugom smjeru.

Za ove «šminkere» i pametne koji voze aute i nisu dugo kročili nogom u autobus (za razliku od mene koja nije ni vozački ispit položila ), tek informacija da pri ulasku u autobus morate pokazati kartu, ili cvikati postojeću karticu, ili pak kupiti novu. Neki dan sam dala ravno 202,40 kn za pokaznu za 5. mjesec i kupovanje dodatne karte NIJE dolazilo u obzir. Ne jer sam škrta, nego jer je to čisto BACANJE novaca. I onda, jedino mi je preostalo iskoristit malo ženskog šarma i pitati vozače – mogu li bez karte.

Prvi je bio neki mladac (a što ja znam, možda jedno 25). Pitala sam «Mogu li?». Nije mu bilo baš pravo, rekao je «A može», ne bezobrazno, ali onako kao da mi baš ne vjeruje. Drugi je vozač imao jedno 50 god. i nisam ni počela govoriti, a on mi je već namignuo. Kad sam rekla tu rečenicu, dvije, rekao je «Ljepoto, može, može, ako ti ikad bude što trebalo, nema problema». Hihihi. Mislim eeeej, moram vam reći da Pegy nije nikakva misica, nego izgledom sasvim prosječna cura. No, činjenica je da žene ako se malo dotjeraju, imaju neke privilegije koje u ovakvim slučajevima dobro prolaze. Jednako kao što će se i muški blogeri sjetiti sličnih priča u svom životu u kojima su šarmirali nekoga iz ženskog svijeta. Malo gela, kakva kravatica ili ... Jedva čekam da vas čujem. I ženski i muški dio.

I tako ja dođem do svog odredišta. Čim sam tu već poznatu mi sitnu staricu vidjela pred crkvom kako prosi, znala sam gdje će ići onih mojih 11 kuna koje sam uštedjela ne kupujući dodatnu karticu. Nije neka lova (zapravo ništa), ali je 2 pinke kruha, a njoj 2 pinke kruha traju sigurno 10 dana. Ovom prilikom ne bih naširoko o propovijedima i svećenicima (jednom ću vjerovatno i o tome), ali tek jedna misao, tj. zapažanje. Desi mi se ponekad da u crkvi ne mislim o onome što se priča. Nije baš pohvalno, ali što ću kad sam iskrena. Ponekad jer sam ko zna u kakvim mislima, ponekad jer mi je svećenik dosadan i nezanimljiv. No, jednostavno NIJE istina da mise ne trebaju, vjernik zna zašto treba svaka, ali i pored toga, ima toliko dobrih propovijednika koji kažu takve stvari koje vas dirnu u dušu i koje vas podsjete da ste čovjek, sa vrlinama i manama, i koje vas podsjete što jedni u drugima trebamo vidjeti. Ako je netko od vas kada zalazio u Trstatsko svetište, znat će da ne govorim hipotetski.

Trebalo se još vratiti doma. To mi je bio lakši dio «posla», jer nisam bila opterećena vremenom. Treći sam autobus preskočila, jer mi se nije dalo čekati, a pasalo mi je i propješačiti 15-20 minuta po ovom lijepom vremenu. Čekajući četvrti skinula sam naočale za sunce, jer kontam da čovjek s njima može ispasti pomalo uobraženo. Nije to tako, ali kad s nekim pričam, volim mu vidjeti oči, a mislim da je ovdje efekt gledanja bitan. I tako dođe taj zadnji, četvrti, vozač. Možda mojih godina, mogla bih reć i zgodan. Nije puno pričao. Samo se nasmijao i rekao «Može».

Zapravo sam htjela reći da male stvari čovjeku mogu puno značiti i uljepšati dan. Meni su drugi pomogli sitnicama, ja sam nekome pomogla sitnicom. A te su sitne male stvari mozaik od onoga od čega nam se sastoji život. Nisu baš uvijek lijepe, ali kakve god bile čine život. Učinimo drugima život ljepšim, jer time ćemo ga zasigurno uljepšati i sebi.

p.s. Idem sad probati realizirati prvomajska zbivanja do kraja. Često mi se planovi izjalove, ali već ćete znati što je bilo.

______________________

Sretan Uskrs vjernicima pravoslavne vjere !