Upravo sam u Novim Listu pročitala članak O seksu i zdravlju od petog razreda , koji govori o početku edukacije djece u školama o onome o čemu se već dugo govori – o seksualnom odgoju. Predmet Zdravstveni odgoj i obrazovanje neće biti samostalan, već će se će biti u okviru sata razrednika (što se u vrijeme «drugova i drugarica» zvalo SRZ ili za ove mlađe blogere Sat razredne zajednice).

Jasno je da bi se unutar, da budem kraća, Zdravstvenog odgoja moglo govoriti i o zdravijem načinu prehrane, higijeni, održavanju tjelesne kondicije i drugim bitnim faktorima čovjekovog zdravlja. No, jasno je također da će ovdje biti naglasak na seksualnosti. Možda je to i dobro, jer o njoj se «službeno» manje priča, a treba se pričati. No seksualnost je samo jedno od područja čovjekovog života i ne treba ga ni potcjenjivati ni precjenjivati.

Ono što se meni čini da bi moglo biti diskutabilno je – TKO će tome djecu učiti. Drugim riječima, tko je za to kompetentan. Naime, svima nama odraslima jesu ili bi barem trebale biti jasne činjenice vezane za spolnost, a tu mislim na muške i ženske spolne organe, začeće, trudnoću, kontracepciju, spolne bolesti, pobačaj. Ono što bi mogao biti problem jest OSOBAN STAV učitelja, tj. predavača, a i njegov način života. Pa i spolnog života.

Uzmimo konkretnu ovu našu malu blogersku zajednicu. Ima nas ovdje svakakvih orijentacija, vjernika, nevjerika, odgajanih na ovaj ili onaj način, sa različitim stavovima o pojedinim vrstama kontracepcije, sa stavovima o promiskuitetu, sa stavovima o vremenu ulaska u spolne odnose, o pobačaju i sl. Prema tome, ono što je nekome od vas «normalno», ne mora biti i meni. Ili pak obrnuto.

Konkretno, smatram da promiskuitet čovjeku nije prirodan. Ako se seksualnosti prilazi na onaj način na koji se meni čini ljudskim. To znači da ona nije samo nešto fizičkog karaktera, nego i psihičkog i emotivnog. Prema tome, s mog stanovišta neprirodno je da svaki dan, tjedan ili mjesec ima drugog seksualnog partnera. A ne želim to onda ni sugerirati svome djetetu. Postavlja se pitanje – što ako učitelj Zdravstvenog odgoja zagovara promiskuitetan način života? Definirajući to nečim pozitivnim. I u takvom slučaju savjetujući djeci da je to nešto što se rješava na jednostavan način – prezervativom?

Govorim naravno hipotetski. Jednako hipotetski kao što se i neki roditelji protive da im seksualnom odgoju djecu poučava teolog, bojeći se pritom da se npr. pobačaj u tom slučaju može smatrati nedopustivim. I na takav način mišljenja roditelji imaju pravo.

Želim reći da je jednako upitno za učitelja staviti teologa, kao i nekoga seksologa. Jer stvar je u roditelju, tj. u onome što želi da mu dijete uči.

Moram samo dodati još nešto što sada više nije medijski «in», no kada je bilo, nisam bila blogerica. Sjećam se priče onog kontraverznog filma o pobačaju snimljenog prije nekih 30-ak godina. Film nisam pogledala. No, čitala sam o njemu iz raznih izvora. Moguće je da je za današnje vrijeme zastario i da je možda bilo nekih «težih» prizora. No, koliko mi je poznato, u njemu nema neistina. Nego realne stvari koje se događaju kada se pobačaj vrši. Prema tome, smatram da tako nešto JE neprimjereno djetetu u 5. ili 6. razredu. No, mislim da je srednjoškolcima primjereno. Jer, onaj tko je spreman upustiti se u spolne odnose, mora biti i odogovaran za ono što radi. I svjestan posljedica koje spolni odnos ima. A činjenica je da pobačaj nije nešto što je lijepo i za vidjeti i za doživjeti.

Tako da, vidite i sami, ja jesam u dilemi. I moram priznati da čak i da radim u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, ne bih znala koga staviti za edukatora. Znala bih koga staviti da je riječ samo o mojem djetetu. No, ovdje je riječ o mnoštvu djece koje dolaze iz obitelji sličnih ili pak potpuno različitih stavova. A treba zadovoljiti svih. Ja se pitam - KAKO?

p.s. Možda među vama ima neki SuperEdukator?