Danas neću samo o filmu iz naslova posta kojega ste, nadam se, gledali. Film sam jednom davno i kratko spomenula u postu o Clintu Eastwoodu, koji mu je redatelj, ali igra i glavnu mušku ulogu. Glavnu žensku ulogu igra Meryl Streep. On mi je zapravo dobar prikaz posljedica nečega što se u braku i vezi može desiti, ali i način da izrazim mišljenje o onome što često zovemo rutina.

Zapravo je to priča o ljubavi, kratkotrajnoj ljubavi između Francesce, udane i duhom usamljene kućanice koja živi na isto tako usamljenoj farmi u Iowi, i Roberta, fotografa koji dođe napraviti snimke mostova okruga Madison. Sve se događa u 4 dana, koliko su Francesci muž i djeca bili odsutni. Naravno da bi bilo sasvim pogrešno okaraterizirati preljub kao nešto dobro, no film je prilično emotivan i gotovo da nas navodi da u ovom slučaju pomislimo da to i nije bilo nešto loše. Jer, nameće se pitanje – može li ljubav biti nešto loše?

Često se u vezama, braku, ali i općenito u životu događa da primjetimo da je sve postalo rutina. No, moram priznati da ja zazirem od te riječi, jer zapravo ona nije ključna ni bitna. I može dati krivu sliku. Naime, postoje stvari koje su rutine – ustajanje iz kreveta, pranje zubi, buđenje djece, oblačenje, jedenje, kuhanje, spavanje, ljubljenje, čitanje novina ... Nabrojila sam mali dijelić, nešto iz svog života, nešto i ne, tek da steknete sliku na što mislim. Postoje stvari koje «službeno» nisu rutina, barem ih neki ljudi ne žele takvima prikazati. Konkretno, «dinamičan» posao, izlasci na razna mjesta i sa različitim ljudima, često mijenjanje odjeće, možda i auta, da ne kažem i partnera/partnerica.

No, da vam budem iskrena, ja rutinu volim. Ne svaku. Onu prvu. Volim uredan i ne previše stresan život, ali «začinjen» malim, lijepim stvarima koji zapravo život i čine lijepim. I čine životom. Mislim da je to problem kod ljudi. Da se odreknu tih malih sitnica, možda čak i zaborave na njih u svakodnevnoj trci za raznim potrebnim i nepotrebnim stvarima. Jer, za neke stvari ne treba ni puno vremena ni puno novaca. A sigurno ne treba žaliti za ovom drugom vrstom rutiniranog života da bi smo sami sebi izgledali manje dosadno i monotono. I osjetili «puninu» života.

I da se vratim još malo na film. Francesca je imala muža i 2 djece. Imala je i ljubav. Od njih i za njih. No, ta ljubav nije bila njegovana, a ljubav baš to treba., treba se njome baviti da bi bila dovoljno jaka i da bi se mogla othrvati raznim vanjskim utjecajima. Jer, ono što joj je falilo zapravo je Eastwood utjelovio u Robertu. Falila joj je kitica poljskog cvijeća, falila joj je priča, falila joj nježnost, ples, šetnja. Nekada nam tako malo treba za biti sretan. Govorim to iz ženske perspektive, no, uvjerena sam da je i kod muškaraca slično.

Zato, vi koji imate nekoga koga volite i tko voli vas, budite sretni da to imate. U toj sreći ne zaboravite na njegu tog predivnog osjećaja. Nemojte ga nikad uzimati zdravo za gotovo, jer on zavređuje više od toga. Mislim da ponekad ljudi premalo cijene ono što imaju, a shvate pravu vrijednost tek kad izgube. Nemojte dozvoliti da vam se to desi. Ljubav je prevrijedna da bi ju se olako gubilo. Valjda vrijedi jedne kitice ili buketa cvijeća, nježnog pogleda, šetnje uz držanje za ruke, šaputanja na jastuku. Toliko svatko može dati.

p.s. Ne zaboravite danas dijeliti pusice. Samo nemojte da budu rutinske.