Gledam pred neki dan u autobusu dva slatka dečkića od možda 9-10 godina. Jedan pjegav, svjetlih očiju. Drugi nešto tamniji, ali isto svijetlije boje kože. Ulazi na idućoj stanici uredno podšišan slatki Cigančić. Vuče jadan, vidim po načinu kretnji, neku tešku vreću. Ova dvojica ga prepoznaju i pozdravljaju «Ej, Cigo», našto se ovaj nasmijao. Tako su se slatko posložili da mi je slika izgledala kao jedna od onih s reklama sa djecom raznih nacija i rasa.

Ponukalo me to na post o mojem viđenju, a i dilemama koje imam za pitanje Roma. Nameće mi se odmah jedno, a to je njihovo ime. Romi mi zvuči kao da želim glumiti neku finoću, jer u žargonu nikad ne govorim tako. A ako kažem Cigani ispast će možda da ih degradiram, iako mi to naravno nije namjera. Na kraju krajeva, i oni sami sebe nazivaju tako. Jedino što se taj pojam često koristi u neke pogrdne svrhe pa se njegovo korištenje može krivo shvatiti. Izabrat ću ipak ono što mi je prirodnije, a vi me već ionako poznajete i znate na koji način razmišljam.

Svi mi ovdje volimo govoriti da smo pravedni, da su nam svi jednaki i da poštujemo svaku različitost. No, postavlja se i ono drugo pitanje. Da li i u praksi radimo isto tako? Jer, svi znamo da se čovjek ne bi smio razlikovati po boji kože, vjeri ili naciji. No, pitam vas, tko bi htio da za prve susjede ima mnogobrojnu cigansku obitelj?

Gledala sam u nekoliko navrata neke emisije o manjinama i vidjela i onu drugu stranu ciganskog načina života. Vidjela sam ljude koji su kulturni, civilizirani, čisti, uredni. Istina, za naše pojmove možda su im kuće prenakrcane svakakvim sitnicama, vezovima, tepisima. No, to je dio njihove kulture i tako i treba biti. Vidjela sam također da, iako rijetko, među njima ima i obrazovanih ljudi i ljudi kojima nije teško raditi i koji su svjesni da se samo od rada može živjeti.

No, nažalost, puno je više onih drugih. Onih koji, nekad mi se čini, i ne žele baš previše kulture kraja u kojemu se nalaze. Ne žele obrazovati svoju djecu, a ako i da to je kratkoga vijeka. A znamo koliko obrazovanje djeluje na svijest ljudi i na sposobnost shvaćanja da život može biti i drugačiji od življenja bez vode, struje, knjiga, medija... Također mislim da svaka manjina ima pravo živjeti pod jednakim uvjetima kao i većina. No, to onda znači da struju i vodu ne može dobiti nitko bez da ju plati. A ne potkradajući susjeda ili pak sustav izbjegavajući plaćanje računa. Nadalje, ako ja platim kartu u autobusu, ne vidim zašto i netko tko je Cigan treba biti privilegiran i zašto u tom slučaju ne želi biti JEDNAK ostalima. a tu se nameće i samo ponašanje u autobusu, kada ponekad njih dvoje naprave takvu buku, kao da su ispunili cijeli autobus. Trebam li vas podsjetiti kako izgleda njihov obiteljski dolazak na plažu?

Vjerovatno ste čuli za onu Ciganku Hanču, koja se nakratko zamijenila sa (inter)nacionalno poznatom Severinom. Lijepa Hanča je sa 34 godine majka 17-ero djece. I koliko god se nama to činilo nevjerovatno i zaostalo, mislim da je ona, iako opterećena, sretna. Normalno da ne mislim da bi sad trebali krenuti u takav način života, zaboravljajući ipak na pripadnost jednoj drugoj civilizaciji, no svakako trebamo biti svjesni činjenice da ono što se nama čini nevjerovatno i nemoguće, nekome može biti dobro. I da se netko poput Hanče nikada ne bi mijenjao sa Severinom. Usprkos teškom životu i velikoj neimaštini uvjerena sam da su ti ljudi zadovoljniji (ne kažem superzadovoljni) od mnogih u luksuznim i manje luksuznim stanovima i kućama.

Mislim da je ravnopravnost među svima nužna i da bez toga nema govora biti dio kultiviziranoga svijeta. Na tome svakako trebamo poradit, i kao država i kao pojedinci. Koliko je to moguće. S druge strane, u konkretnom slučaju, nisam baš sigurna da se jako puno može napraviti. Naime, čini mi se da manjina o kojoj govorim ipak veliki dio svoje tradicije ne želi mijenjati, jer u cijelom svijetu njihov način života je sličan. Možda je njima dobro tako kako je. Možda oni ne žele ili ne mogu biti drugačiji. Možda je to njihov način života kojega se oni ne žele odreći.