Kroz mnoge sam postove i komentare ovih dana vidjela jako puno pozitivnih osjećaja vezanih za Papu. Što dokazuje zaista o jednoj posebnoj veličini dragog, blagog i pravednog čovjeka. Jer, uistinu je teško navesti još neku osobu koja bi bila poticaj za toliko emocija, i za toliko ljudi. Zapravo i nema takve. No, sve me to potaknulo na neke misli koje su mi u glavi i od prije, a sada ih želim podijeliti s vama.

Danas želim spomenuti one predrasude na koje dosta često nailazim među ljudima koji me okružuju, bližim ili daljim. Nailazim ih također i među nekim blogerima. Riječ je o predrasudama vezanima za Katoličku crkvu. Dobro, možda i za neke druge. Ali ja sam pripadnik ove koju navodim pa ću govoriti s tog aspekta.

Prva predrasuda koja mi pada napamet je da je Crkva = svećenstvo, što je naravno krivo. Crkva = zajednica svih vjernika i svećenstvo. Kao i što Crkvu čine ljudi, a ne građevine, zidovi, kipovi. Građevine u kojima se vrše obredi, a i ono u njima su umjetnička djela (iako ima i neukusnih izuzetaka), kulturna baština, ali i pomoć u realizaciji vjere. Nisu same sebi svrha.

Nadalje, ima dosta ljudi koji kažu da vjeruju u Boga, ali im misa ne treba. Misa TREBA svakome vjerniku. Ja idem na misu skoro svake nedjelje. Istina, ponekad i nisam prisutna mislima onoliko koliko bih trebala biti i misli mi odlutaju. Ali uglavnom ipak čujem barem jednu rečenicu (pomalo karikiram, jer ipak čujem više :)), no ponekad je i ta jedna jedina rečenica JAKO bitna da budemo bolji. Barem toga tjedna, dana, sata. Misa nas podsjeti na ono u čemu bi mogli biti bolji. Mislite da stvarno ne možete biti bolji?

Onda, tu su vječne predrasude oko svećenika. Da se razumijemo, itekako sam svjesna da među njima ima svakakvih ljudi. I dobrih i loših, i dosljednih i nedosljednih, i dobrih i loših propovijednika. I požrtvovnih. I onih koji to nisu. No, ne mogu se na temelju jednoga ili dva čovjeka, jedne ili dvije propovijedi donositi generalne tvrdnje da su svi isti. Jer NISU. Ja idem u različite crkve i slušam različite svećenike i znam da to nije istina. S druge pak strane, ja NE idem u crkvu da onome koji je samo ČOVJEK nalazim mane. Idem slušati ono što govori. A uglavnom govore ono što i trebaju govoriti. Govore o Božjoj riječi, pozivajući nas Njome na vlastitu vjeru i savjest. Svećenik je čovjek i isto odgovara za svoje grijehe. Pred Bogom. Prihvaćam činjenicu da vam se neki svećenik baš nikako ne sviđa, radi svojih riječi ili pak djela, ali onda uvijek možete otići u drugu crkvu.

Predrasuda je isto tako da se svaka stvar koja je izjavljena od strane crkvenog vrha smatra nečime što je Božja riječ. No, nije. Crkveni vrh (mislim tu na kardinala, nadbiskupe, biskupe, a u krajnjoj liniji i svećenike) su ljudi. Oni imaju svoje stavove. S nekim se stavovima i pogledima ja mogu složiti. S drugima ne moram. A čak i ako se ne slažem, ne znači da sam «rušiteljski element». Ljudi bi trebali prihvatiti činjenicu da među toliko brojnom zajednicom postoje RAZLIČITA mišljenja.

Onda, ono što je moda iz postkomunističkog razdoblja, jest činjenica da se svi «moraju» krstiti, pričestiti, krizmati. To nije obavezno, meni čak potpuno neshvatljivo u nekim slučajevima. Jer, ako netko do toga ne drži, čemu? Samo radi papira, ili pak susjeda?

Jedna od onih predrasuda koja me osobno najviše smeta je da su oni vjernici koji idu u Crkvu označeni konzervativni i neliberalni, kruti, a iz nekih ustiju gotovo i «zaostalih» shvaćanja i pogleda na život, svijet, ljubav, druženje, brak. Bolje da ne spominjem kakve sve epitete pritom uspijemo dobiti. Čak i ovdje na blogu. I sve to od ljudi koji se najčešće deklariraju liberalima.

I za kraj, ponekad mi samo na osnovu toga što idem na nedjeljnu misu neki kažu da sam «pravi» vjernik. Koristim ovu prigodu da kažem da to nisam. Jednostavno sam – vjernik. I čovjek, s manama i vrlinama. Jedna od vrlina mi je da predrasude znam prepoznati. Čak i svoje, koje imam. A to što ih imam mi je jedna od mana. No, to je mana koju svi imamo, priznali ju ili ne.