U proteklih nekoliko dana svi smo svjedoci afere doma u Brezovici, Caritasovog doma Zagrebačke nadbiskupije za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi »Bl. Alojzije Stepinac». Svatko je u svojoj glavi i svijesti već donio stav. I ja isto tako, pri tome trudeći se sagledati stvar iz raznih perspektiva, i gledajući činjenice iz raznih izvora.

Dakle, činjenice su sljedeće: na prijavu na Hrabri telefon 20.6.2002, odmah se aktivira tadašnje Ministarstvo rada i socijalne skrbi (na čelu s Davorkom Vidovićem), koje šalje inspekcijsku grupu i utvrđuje nepravilnosti. Na osnovu toga slučaj predaje Državnome odvjetništvu (na čelu s Mladenom Bajićem), koji pak zadužuje MUP za istragu. O istrazi Državno odvjetništvo dobiva informacije na temelju kojih ne vidi osnove za kazneno gonjenje.

No, nedostatak dokaza za kazneno gonjenje NE znači da nepravilnosti nema, stoga se u Domu na nalog Ministarstva rade korekcije (ne znam koje, vjerovatno među ostalim i u smislu kadrova). Prema govoru bivšeg ministra, nakon daljnjih obilazaka spomentug ministarstva, stanje je nakon toga bilo bolje.

Moram priznati, da se i meni koja vjerujem da Jelena Brajša ima iskrene motive za rad s djecom (jer oni imalo upoznati znaju da njen rad s djecom nije od jučer ni od prekjučer, nego da se time bavila desecima godina, za što je bila priznata i u bivšoj nam državi, i u sadašnjoj, a i u evropskim zemljama), nakon ovolikih medijski «linč»-naslova, javi crv sumnje. I uistinu vjerujem da tamo nije sve bilo kako treba, da je vjerovatno bilo i loših i nestručnih kadrova, da se prema djeci nije postupalo uvijek stručno i pedagoški. Nažalost, najviše me bole zlostavljanja, posebno seksualna koja su isto tako, realno gledajući, moguća.

No, ja ne vjerujem u crno-bijeli svijet. Ne vjerujem u te bombastične naslove kojima se žele prodati novine. Jer, naslov «Strava u crkvenom dječjem domu» mene asocira na to da netko SILNO želi napraviti priču o gotovo konc-logorski orijantiranoj Crkvi. Ono što me žalosti je da ljudi to bez razmišljanja upijaju ne pitajući se – je li to baš tako? I zašto sada taj slučaj iz 2002. godine poprima ovolike razmjere?

Nije li u ovom slučaju potrebno ipak sagledati stvari iz više kuteva? Evo, ja sam samo za ovaj post pročitala nekoliko članaka, od kojih je jedan gore spomenuti, sa Iskona Strava u crkvenom domu te jedan Glasa koncila s proslave 10-godišnjice djelovanja doma iz 2004. godine. Da pročitate samo ta 2 članka i nijedan drugi, imat će te sumnje s obje strane.

Zakon jako dobro zna što znači fizičko zlostavljanje, što psihičko, što seksualno. No, među svima nama, mislim da mnogima te stvari baš i nisu previše jasne. Evo, mogu konkretno. Bila sam po pitanju jela JAKO grintavo dijete. Nisam htjela jesti blitvu, špinat, kelj, kupus, poriluk ... samo to od zelenjave. A da ne pričam dalje. Mama i tata su muku mučili. Osim što su izvana dobivali komentare «Što vam ta mala jede?» bilo im je teško i gledati malu mršavicu koja bi samo pečeno meso, krompiriće i još par jela. I što su mogli??? Pustiti me da ne dobivam željezo i sve druge vitamine i minirale koje su djetetu potrebni? I onda bi me «kaznili». Rekli bi – ne možeš van dok to ne pojedeš, ili nećeš jesti ništa drugo, ili ne znam što. A ja sam bila uvrijeđena i mislila sam kako me «muče». Je li to zlostavljanje? Jako volim svoje roditelje, poštujem ih i znam da su za mene učinili najbolje što su znali i mogli. Da su bili savršeni, nisu, no tada su mi se činili nesavršeniji, nego kasnije ko odrasloj osobi koja je postala SVJESNA da su tada napravili najbolje. I da su mi željeli najbolje.

Druga priča je – u osnovnoj školi imali smo jednu učiteljicu (drugaricu :)) iz povijesti koja je ako nismo znali 7 sekretara SKOJ-a tako navlačila za uši da su se crvenile danima. Ne moram ni govoriti kako je psihički bilo na njezinom satu kad bi zakreštala. Ja sam srećom bila tiha, snalažljiva curica, koja je i ponešto učila pa sam dobro prošla, ali neki ... Uglavnom, nemojte mi reći da danas nema takvih prof. i nemojte im reći da odmah dobiju otkaz. Jer ne dobiju. Ona je do penzije dobro izmučila mnoge učenike. Iako, da vam budem iskrena, mislim da nitko nema posljedice od njezinog utjerivanja straha. Danas se oko toga samo dobro nasmijemo. To su stvari koje dijete pripremaju na život. DALEKO od toga da to odobravam, naprotiv, oštro sam protiv takvih mjera. No i dijete kad postane čovjek neće uvijek nailaziti na ljude koji se smješkaju. Koji mu titraju, koji ga daruju, koji mu dozvoljavaju da radi što hoće i kad hoće. Pri tome ne možemo očekivati da krivi pogled, međusobno dječje lovljenje za kosu ili povlačenje za uši postane kažnjivo djelo.

Za dom u Brezovici još samo jedna stvar ... kadar ... mislite li da su tamo imali sav ŽELJENI kadar? Mislite li da je država i društvo obezbjedilo OPTIMALAN broj stručnjaka za rad s takvom djecom? Da, svakako. Znam neke škole u kojima ljudi godinama rade bez diplome. Da li se zato zatvori cijela škola?

Ono što za kraj želim reći je da je u interesu DJECE, ali i državnih i crkvenih tijela, jedino moguće -ISTRAŽITI slučaj. Pri tome kazniti SVIH koji su odgovorni za bilo što što se PO ZAKONU nije smjelo desiti. Pri tome ne štedeći baš nikoga tko je kriv, ako je kriv, zvao se Davorko, Mladen, Jelena, odgojiteljica, kuhar ili pak novinar koji je pisao neistine na temelju neprovjerenih informacija.

Činjenica je da su u ovih nekoliko dana ta djeca prošla razne torture, ispitivanja, slikanja, navlačenja, suza i plača. Pitam vas, jesu li ti novinari svjesni da je i to svojevrsno zlostavljanje? Hoće li i oni odgovarati što su po cijenu vlastitih sebičnih financijsko-senzacionalističkih interesa učinili djecu nesretnom?

Nije li i vama kao i meni bitna ISTINA, a ne SENZACIJA?