Članak Majka pronašla oproštajno pismo osmogodišnjeg sina me uistinu zgrozio. Jer, možete li zamislit što je prolazilo to dijete kad mu je takva strašna pomisao pala na pamet? Teško da itko od nas može to zamisliti. Čak možda i oni koji u školi nisu prolazili kao najomiljenija djeca.
No, ono što se pitam je ZAŠTO se to događa? Zašto druga djeca mogu biti toliko okrutna i nemilosrdna prema svome vršnjaku? Mislim, iskreno, da je veliki dio tereta na odgoju djeteta, a tu prije svega mislim na utjecaj obitelji, ponešto utjecaja školskog (ne)odgajanja te u vrlo malo postotku genetike.
Nedavno sam na svojom blogu dobila komentar jednoga blogera koji je u njemu iznio zgroženost nad jednim mojim komentarom na postu drugog blogera u kojoj sam kao jednu od odgojnih mjera spomenula i «po guzi». Jer ju smatram ne samo prihvatljivom, nego i nužnom u nekim situacijama. Ražalostilo me da netko takvu radnju može uspoređivati sa zlostavljanjem djece, jer to NEMA veze jedno s drugim. Zlostavljanje djeteta može biti i nefizičkog karaktera, jer ponekad RIJEČI mogu zadati puno veću bol od formalnog i ne prejakog udarca po guzi.
Mislim da ovo što se događa s djecom koja uistinu jesu zlostavljana od svojih vršnjaka (bilo da je riječ o fizičkom ili verbalnom zlostavljanju), dobrim djelom možemo zahvaliti i roditeljima malih «agresivaca».
Ponekad roditeljima koji odgajaju djecu na taj način da im baš sve dozvoljavaju, da ih ne uče razlikovati dobro od lošega, da postaju «robovi» vlastite djece priušćujući im svaku želju i hir. I pri tome vide vlastito dijete kao nešto savršeno. No, savršeno dijete NE tuče drugo dijete, NE nagovara drugo dijete da se ne igra s trećim, NE vrišti svaki put u trgovini kad mama ili tata ne kupe poželjenu stvar, NE razbija namjerno čaše u gostima ...
Ponekad roditeljima koji svoju agresivnost iskazuju prema vlastitome djetetu. Za kojega onda postoji vrlo mala vjerojatnost da isto to ne iskaže na nekom svom vršnjaku ili djetetu mlađeg uzrasta.
Ponekad, a bojim se sve češće, i «nevidljivim» roditeljima koji se djetetu vrlo rijetko «ukazuju» radi opterećenosti poslom, neimaštinom, vlastitom komocijom itd. kada stvar preuzima «ulica». A moram priznati da meni ta riječ ne zvuči baš pedagoški.
Stoga, mislim da svatko od vas roditelja i nas koji ćemo, nadam se, to tek postati, IMA ili će IMATI odgovornost za ono što se događa s njegovim vlastitim djetetom. Rezultati tog djelovanja možda nisu vidljivi danas, možda neće biti ni sutra, no jednoga dana zasigurno hoće.
I da vas pitam, što vi mislite – tko je kriv za ovo što se dogodilo?
Post je objavljen 14.04.2005. u 21:30 sati.