srijeda, 30.01.2008.
Strangelove 6
. . .
. .
.
tako mila, tako nježna - tako... dvolična i okrutna.
. .
.
često smo svjedoci podmetanjima i neosnovanim optužbama. da li smo ikada rekli riječ u nečiju korist, dali svoj glas poput onih zabadala koja se uvijek i svugdje pojavljuju i daju svoje mišljenje koje ionako nikad nije zapamćeno, već redovito brisano iz pamćenja i sjećanja as well.
ja jesam. ne jedanput.
smatram svojom moralnom obvezom da - ako mogu i ako to nije na moju štetu - da pomognem bližnjem ili ne tako bližnjem, da podmetnem leđa i pružim ruku da ne upadne u crnu rupu iz koje neće nikad izaći.
nikad, pa čak ni onda.
"Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutarnja ravnoteža, čak i naša egzistencija ovisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu."
. .
.
pihhh... opet to kvazi-intelektualno nabacivanje floskulama i frazama, citatima izvučenim tko zna otkuda i tko zna otkud zapamćenim.. često je takvo mišljenje. zašto, i wonder?
najčešće provociraju dvije kategorije ljudi - one koje razumiju i žele konstruktivni dijalog, raspravu uz obvezno cijeđenje sivih stanica; te oni kojima je vrhunac nadjebavanje i prostačko nabacivanje kurcima i pičkama.
ove prve volim, uistinu volim. volim kada moram i razmisliti o odgovoru, o replici, o eventualnim konzekvencama svojih riječi te njihovom utjecaju na meni drage osobe.
na one ostale.. pa recimo da se baš i ne obazirem.
diskriminacija sa pozitivnim predznakom. ili negativnim. kako za koga, zar ne?
a za ove druge mogu reći samo jedno - pička je organ. pizda je karakterna osobina. ako se već upuštate u raspravu, onda barem naučite terminologiju. prilagodite se, make some adjustements.
uključite setup opciju i počnite ispočetka - page: blank.
. . .
. .
.
sad - gdje je tu bdsm?
u samoj činjenici da mene osobno ni najmanje ne privlači stvor bez identiteta, osobnosti, sa zakržljalim prefrontalnim cortexom. što će meni tabula? jednu sam si napravila, ajmo to tako reći.
druga mi ne treba, tim više što bi u tom slučaju bila odrasla jedinka.
što će to meni? iskreno, nemam ni volje a ni vremena učiti i podučavati sve ispočetka. zamorno je to, a moje pedagoške metode su u krajnju ruku - diskutabilne.
de gustibus non disputandum est, ili o ukusima se ne raspravlja.
premda.. mazohistički nastrojenim pojedincima bi to savršeno odgovaralo, možda bi se čak i drznuli biti inertni, nekreativni, sa nadom da će to mene kao sadistu po defaultu razbjesniti i da ću im onda priuštiti mučenje kakvo nisu mogli ni sanjati... ne, ne... odgovor sadiste na preklinjanje mazohiste je - neću...
bdsm je u nama. u našim glavama, srcima, osjećajima.
možda ne odrađujemo sessione svaki dan i ne nosimo bičeve ispod jakni.. no on je tu.
uvijek prisutan, osjetan, moćan.
zar postoji osjećaj koji se može mjeriti sa osjetom udarca cropa o leđa, tek naoko velikog, muškarca? ne može.
može li se mjeriti osjećaj klasičnog, vanilla seksa sa razdiranjem muškog anusa ogromnim crnim strapom? no way.
može li se mjeriti plišana žirafa sa činom stavljanja collara? ne može!!
. . .
. .
.
a ti.. da, ti... koji si uvijek tu i ne ostaviš ni glasa, koji vjerno pratiš svaki moj korak i svaku moju riječ upijaš... znam da si tu... osjećam to... i znam da ćeš, kad-tad... pokleknuti i... sa zadovoljstvom ću te uzeti, staviti u kutijicu i nositi sa sobom... da ne nestaneš.. da ne ispadneš putem... i onda ću ti pokazati Svijet.
petak, 25.01.2008.
Barrel Of A Gun 2
. . .
. .
.
što više bježiš od sebe samoga, od svojeg "ja" koje toliko poričeš, kojeg se toliko bojiš da govoriš da ga "mrziš" - to je jasnija činjenica da to uistinu i jesi.
malo, podložno biće.
submissive.
stripped to the bone.
. . .
. .
.
misliš li da ćeš napraviti nešto, postići nešto, tim upornim odbijanjem sebe, decidiranim negiranjem svoje prave prirode? ne, nećeš. vrtjet ćeš se u krugu, iz dana u dan, iz mjeseca u mjeseca, iz godine u godinu.
i samo je pitanje vremena kada ćeš popustiti.
napokon popustiti svojoj prirodi da izađe na svjetlo noći, na tamu dana.
znaš da to želiš.
sanjaš o tome.
patiš za time.
žudiš za time.
. . .
. .
.
misliš da nisi dobra osoba zato jer voliš biti bottom? možeš, možeš! itekako jesi! nije poanta u tome kako biti Velik, Moćan i Snažan - ne, nikako.
ljepota i veličina su u jednostavnosti.
uže.
kvačice.
bič.
stolica.
strap.
misliš da je poanta u tome? nije.
to je tek accesories, praktičan za male patnje submisivnog bića.
jer, činim to zbog tebe.
činim sve da budeš sretan.
. . .
. .
.
tko se još nije stotinu puta zatekao kako čini nešto opako ili budalasto, ni iz kojeg drugog razloga nego zato što zna da ne bi smio? ne osjećamo li trajnu sklonost, usprkos razlozima zdravog razuma, da kršimo ono što je 'zakon', naprosto zato što poimamo da on to jest? (e.a.poe)
ne bi smio? hm. ne bih rekla.
možda zato jer - nije normalno?
no, davno smo već definirali da pojam "normalno" ne postoji.
to je tek umotvorina kvazi-moralista i egoističnih egotripera intelektualaca i teoretičara svega-i-ničega.
postoji tek društveno prihvatljivo, etički korektno, politički korektno, humano - no normalno ne postoji.
gdje je tu kriterij? ako nema kriterija, onda nema ni pojma, teze, dokazivanja pro et contra.
otišla sam u digresiju.. daleku.
htjedoh reći - ne činimo neke stvari zato jer nije društveno prihvatljivo, jer je tzv. devijatno i kosi se sa društvenim pojmom prihvatljivosti.
vjerojatno bi šetanje u latex catsuitu sa korzetom i maskom na glavi te sa par golih stvorova na povodniku po korzu bilo primijećeno. zar ne?
neki bi se zgražali, bakice bi padale u nesvijest, dežurni dušebrižnici bi pokrivali rukama oči i virkali kroz prste, neki bi pljeskali a neki se - pridružili.
sve je moguće i ništa nije nemoguće.
granice i limiti se nalaze u glavi.
. . . .
. . .
. .
.
ponedjeljak, 21.01.2008.
Sister Of Night
. . .
. .
.
neprospavana noć je iza mene.
. .
.
i, iskreno, baš se dobro osjećam.
ispod uobičajenog everyday outfita imam korzetić.
it makes me smile.
i baš sam si dobra.
. .
.
no, nešto me muči.
imam savjest.
ponekad je mala, majušna, poput makova zrna.
a ponekad je poput ogromnog crnog oblaka što se nadvija nadamnom.
i ne da mi disati, razmišljati, djelovati na milijun načina.
i upravo ta savjest mi ne dozvoljava uhvatiti to malo biće i u potpunosti ga podrediti sebi - jer to ne bi bilo obostrano.
kako uzeti sve a ne dati ništa, ili samo djelić?
. . .
. .
.
ne tražim igračku.
ne tražim tek povremenu razonodu za sate kad nemam pametnijeg posla.
ne tražim obožavanje po naređenju i pokornost po defaultu.
želim inteligentno biće koje će svojim konstruktivnim pitanjem dobiti konstruktivan odgovor.
koje će znati čitati među redovima, koje će znati kada se javiti a kada nestati.
koje će znati da nikada, ali nikada, nikada, nikada neće biti moje centar svemira, moj prioritet i moj jedini, uzvišeni stvor u moru drugih, beznačajnih i uobičajeno predvidljivih...
uvijek sam tu i uvijek ću biti.
da, da.. svi bi se poklonili i prepustili, ali.. ne bi strap jer to boli; ne bi ni bičevanje jer to isto boli; a tek collar isto ne dolazi u obzir jer ne može disati; pa želi na večeru, u kino i kazalište; da planiramo zajednička ljetovanja i odlaske na snijeg; pa posjeti bolesnoj teti negdje u neverlandu i držanje za ruku prije kolonoskopije.
tja.. u nekom drugom životu možda.
u ovom sigurno i definitivno - ne.
. . .
. .
.
divan je dan danas.
siv i hladan, baš onakav kakav ja želim da bude.
. .
.
bičuje mi se.
danas ću ekstatično vrištati svaki put kada zamahnem i osjetim udarac, kada čujem pucanje kože i tiho cviljenje.
malo razonode nikad ne škodi.
danas ću govoriti... puno, više, najviše.
monolog definitivno... o padu i uzdizanju, o feniksu i onome što nikad nećeš imati.
o jednoj ljubavi.
o životu jedne ljubavi.
o osjećaju koji ispunjava tiho no duboko i ne pita za godine, društveni ni socio-ekonomski status, ne pita želiš li ga uopće i da li ti je potreban u tom trenutku...
ljudi čine gluposti u ime ljubavi.
i u ime vjere, naravno.
nikad oprostiti, nikad zaboraviti.
. . .
. .
.
eh da.. malena, pazi mi se. čuvaj se zlih sila koje će te pokušati odvesti od mene. ne daj to. ne daj da te zaslijepe i ne vjeruj u laži. dođi k meni, budi mi blizu. daj da osjetim tvoju blizinu i čuj moj glas.
o malena!
ne vjeruj u laži, ne vjeruj svemu što čuješ.
jer ja sam istina i ja ću ti pokazati ono što želiš, što trebaš vidjeti.
jer ja sam ono što ti treba, ja sam sve što želiš i što ćeš ikada željeti.
put, istina i život.
o, malena!!
. . .
. .
.
Leave In Silence
. . .
. .
.
moja ljubav, moje prokletstvo.
. . .
. .
.
zašto sam te vidjela? zašto sam morala pogledati baš tamo, preko tuđeg ramena i ugledati tebe? zašto sam se okrenula i otišla? otkud ti uopće tamo? zbog čega to radiš? znaš da ja znam da ti znaš da .....
ne, nije istina. i ne može biti istina.
uživam u nanošenju boli.
no uživaš i ti.
premda to ni sam ne znaš.
naučit ću te kako da uživaš u njoj. kako da joj se predaš svakim djelićem svoga bića.
naučit ću te kako da predeš.
naučit ću te kako se umiljava oko nogu.
naučit ću te kako da budeš sretan što si tu, baš tu i nigdje drugdje.
.
pokazat ću ti Svijet pun boli i užitka.
. . .
. .
.
nema melankolije. tek revolt.
revolt prema svemu čime sam okružena.
revolt, i u nekim slučajevima - gnušanje.
koliko nisko neki ljudi mogu pasti, koliko poniženja mogu potrpjeti, koliko laži mogu progutati i koliko bezočnih prevara mogu progutati...
i sve to u ime, čeg' drugog nego - ljubavi.
amore. l'amour. love...
aha. yeah right.
. . .
. .
.
rezignirano slegnuvši ramenima, pogledala je na sat i zaključivši da je već prilično kasno, zatvorila je browser i ugasila kompjuter i polako krenula ka krevetu u kojem će zaspati sama. društvo će joj praviti tek nekakva zalutala hello kitty igračkica koja spremno čeka odlazak u vrtić sa svojom malom vlasnicom.
. . .
. .
.
nedjelja, 13.01.2008.
World In My Eyes 5
. .
. .
. .
dođite i poklonite se bogu koji već odavno vlada svima nama!
. .
. .
. .
da, da... govorim o onoj prljavoj i prokletoj stvari koja se zove - novac.
. .
. .
što nas veže, a što razdvaja? oko čega se sporimo i što nas ujedinjuje? što nas čini zadovoljnim i što nas unesrećuje? što nam daje blagostanje a što nas čini zabrinutima? što nam znači pojam vrijednost a da nije u moralnim okvirima? za što radimo? zašto se školujemo? zbog čega se vode ratovi? zbog čega se sklapaju sporazumi? oko čega se vodi politika? koliko vrijedi oprost grijeha? koliko vrijedi jedan život? koliko vrijedi uništavanje tog istog života?
o čemu ona sad opet govori?
. .
. .
novac. najprljavija stvar.
pojam kreiran od strane moćnika iza kulisa kako bi svemu dali vrijednost i kako bi kontrolirali svijet. i to se nije tako nedavno dogodilo. ima koja godina od pojave prve robno-novčane transakcije čemu je prethodila razmjena robe za robu. i onda je sve počelo. tko je imao više novca, kontrolirao je - ali i diktirao - uvjete i načine poslovanja što je bilo (i još uvijek je) u uskoj vezi za življenjem i općom egzistencijom. tako je i sada. tko nema novca, nema teorije da upadne u "igru". a kad netko upadne u igru, onda je stvar tek napola riješena.
usluga za uslugu, progledavanje kroz prste, subvencioniranje, financiranje... sve je to pod istim nazivnikom koji se zove "igra" ili mazanje očiju glupim i naivnim ljudima.
ne, ovo nije manifest o slobodi ili way-to-open your eyes wide shut.
ljudi općenito gutaju ono što im se servira na pladnju, obično popraćeno velikim eksplozijama i ceremonijama, ovisno o kontekstu. hm, i wonder, zašto ljudi koji ne gledaju televiziju i skloniji su kritičkom pogledu na sve imaju drugačiji pogled, drugačiju perspektivu na svijet u kojem se nalaze? možda zato jer nisu hipnotizirani - by who?
. .
. .
globalizacija.
da, zvuči fantastično, zar ne? putovati bez putovnica, sa samo jednom valutom, slobodan uvoz i izvoz - čekaj malo, nema uvoza ni izvoza - slobodna trgovina, zar ne? hm.. što još... možda donošenje zakona koji je iznad zakona dotične "države"? koji dopušta korporacijama i interestnim fondovima da rade što god požele bez konzultacija sa vlasti i onima kojih se to direktno tiče? i to samo zato jer njihov pravilnik to dopuša, dapače, potiče. pihhh... koliko gluposti.
a sve to dolazi tek nakon što nas čipiraju i poput pasa, drže nadohvat frekvencije od - doslovno - životne važnosti.
ne, ovo nije manifest o slobodi i deklaracija o reformaciji. ovo je samo poticaj na držanje očiju otvorenih i čitanju među redovima.
veliki brat nas gleda. to se zna još od 1984., zar ne? pa čak i prije toga, no sve je to javna tajna.
. .
. .
. .
ne, ovo nije bio klasični post.
moja isprika onima koji su ga očekivali.
. .
. .
. .
Then I came back from where I’d been.
My room, it looked the same –
But there was nothing left between
The Nameless and the Name.
petak, 11.01.2008.
Policy Of Truth 2
. .
. .
. .
ljudi su prokleta bića.
vječito opsjednuta manijom da sve kategoriziraju, stave u ladice, označe i sortiraju, da svemu daju ime, redni broj i šifru. još malo pa ćemo biti čipirani, poput divljih zvijeri i pasa, da bi se uvijek znalo gdje smo, s kim smo i - što radimo.
vjerujem da bi netko gledajući moje kretanje od silnog uzbuđenja vjerojatno - zaspao.
rutina je gadna stvar.
svaki dan isti.
od jutra do mraka, tek periodično se izmjenjuju aktivnosti no suština ostaje ista.
. .
. .
i opet... koliko je vremena potrebno da nekoga zoveš svojim?
kako reče khalil ghibran:
ako nekoga voliš, pusti ga da ode. ako se vrati, zauvijek je tvoj. ako se ne vrati, nikad nije ni bio tvoj.
moje pitanje jest - kako nekoga možeš zvati svojim?
jer, čovjek je individua, ne može ga se pokloniti ni posjedovati - osim u bdsm tj. D/s kontekstu.
. .
. .
. .
no, kako bi bilo da si vezan?
u polumraku, bez zvukova oko sebe, bez svjetla i mirisa.
sa povezom preko očiju, naravno.
sjedila bih preko puta tebe i gledala te.
kako dišeš.
kako oblizuješ već suhe usne.
kako se ježiš pri najmanjem strujanju zraka.
stala bih iza tebe i pričala ti priču.
priču o jednom trenutku proživljavanog do beskraja.
priču o petoj dimenziji, gdje vrijeme i prostor ne postoje.
priču o jednoj ljubavi.
. .
. .
. .
možda poput raskoljnikova percipiram sebe iznad sviju, ne gledajuć' na dobro i zlo.
što je dobro? što je zlo?
nema toga.
to je tek skup uvriježenih normi, kvazi-morala.
dobro je voljeti druge, pomoći nemoćnima - a eutanazija je zlo.
aha. toliko o etici i moralu.
loše je oduzeti život.
a što učiniti onome tko je oduzeo tuđi život, ili više njih? milijune života?
pustiti ga da živi? naravno na teret poreznih obveznika.
aha. nijedna kazna nije dovoljno dobra, nijedna kazna neće ispraviti pogrješku, nijedna kazna neće nekoga vratiti na svijet.
ima načina, no neću o njima govoriti. barem ne javno.
ionako imam stigmu psihopate i sadiste.
... o ladicama sam govorila, zar ne?
. .
. .
. .
...hay momentos en que siento nostalgia de ti, toda, tan intesa que hace dano...
utorak, 08.01.2008.
The Darkest Star 3
.
.
.
Da bih s tobom prošla
.
Da bih s tobom prošla pustoš ovog svijeta
Da bismo se zajedno suočili s užasnom smrti
Da bih vidjela istinu da bih izgubila strah
Pošla sam usporedo s tvojim koracima
.
Zbog tebe ostavih svoje carstvo svoju tajnu
Svoju hitru noć svoju tišinu
Svoj biser okrugli i njegovu bjelinu
Svoje ogledalo svoj život svoju sliku
I napustih perivoje raja
.
Tako bijah na svijetu bez koprene tvrdog dana
Bez ogledala vidjeh da sam gola
A pustinja se zvala vrijeme
.
Zbog toga si me svojim kretnjama odjenuo
I naučih živjeti u punome vjetru.
.
.
Sophia de Mello Breyner Andersen
.
.
.
words are meaningless & unforgettable.
srijeda, 02.01.2008.
Stay
.
.
i'm back!
.
.
nisam nigdje ni išla.
samo sam bila ovdje i promatrala.
poput duha, nevidljivog i nečujnog, što prolazi kroz prostor i vrijeme slažući svoj mozaik sjećanja i emocija.
.
.
sjeta?
nostalgija?
sorrow and despair, perhaps?
.
.
kratki rezime prošle godine:
bilo je lijepih i manje lijepih trenutaka; bilo je osmijeha i poljubaca, prekrasnih sutona i stapanja sa horizontom; bilo je trenuaka kada sam voljela cijeli svijet i trenutaka kada sam ga istinski mrzila, kada sam željela i sanjala o tome da nestane, izgori u plamenu...
godina dana je prošla.
godinu dana smo stariji, ne nužno i pametniji.
ono je slomljeno. sive je boje i gotovo neprepoznatljivo.
waiting for the miracle to come.
znaš, dao si mi nadu da postoji nešto bolje, da se snovi ostvaruju i da svijet i nije tako loš. pomislila sam čak, onako suludo i gotovo djetinje - da ću možda i spoznati što sreća uistinu jest.
ma, znala sam to i prije.. no nije bilo tebe.
ti, koji po orijentaciji nosiš malo slovo, a zaslužuješ veliko.
najveće moguće!!
.
.
kako je došla, tako je i prošla.
pojavila se neki putevima čudnovatim, i isto tako nestala.
poput magle, poput sjene je iščezla u suton i pretvorila se u sjajnu crtu odraza sunca na horizontu.
.
.
still here and still waiting.
