četvrtak, 29.05.2014.

Pobjeđuje samo dodir

I dok sam se ovoga hirovitog proljeća, mnogo svađala sa sobom, visila mnogo iznad svojih granica nedopuštanja sebi i odlučila naći onu malu rupicu da pobjegnem iz svojih vječitih krugova u kojima se vrtim, osjetila sam slobodu. Da kažem ne, da kažem sebi, dosta je, da prerežem stvari...škarama , nožem i svim onim drugim oštrim sredstvima.
Od svih njih, ispada da su najoštrije riječi. Najbolje režu, presijecaju u sekundi, ono što se stvaralo godinama.

No, to nisu riječi. To su misli, koje smo stvorili da bismo napisali svoju priču. Pa se zaglavili u njoj. Mada ona mnogo puta nema veze sa stvarnošću. Stvari zaista mnogo puta nisu onakve, kakvima se čine. Teško ih je vidjeti, zagrepsti bez straha, ispod površine svoje priče. No mi često gledamo svijet naočalama sive boje.

Dok sam mislila, da je nekim stvarima došao kraj, bez više ijedne odgode ili šanse, život me ponovo uvjeravao, da on ima neke druge planove.
Jesu li neki ljudi povezani nekim čudnim i tajanstvenim nitima, koje ne možemo dokučiti, pa se stalno vraćaju jedni drugima i odlaze, ne znam, niti vjerujem da ću ikada pouzdano znati.
Zapravo, kako postajem starija, čini mi se ponekad, kako sve manje znam i kako zaista ne postoji jedina istina. Postoji ona koju trenutno možemo vidjeti, dokučiti, osjetiti..

I od svih tih riječi, kojih želim sve manje u životu, jer često puta znače samo formalno otvaranje usta ili one druge, koje se ocrtavaju na ekranu, pa mi čak često puta, djeluju kao da nisu moje, ne ostaje mnogo.
A dodir...on ih svlada u jednoj jedinoj sekundi. I pobjeđuje ih stopostotnom pobjedom.

Neke ljude znamo godinama, a ponekad se čini kao da ih upoznajemo. Ili smo narasli, odmaknuli stepenicu više, pa sada možemo vidjeti, ono što prije nikako nismo.
Ali od svih čula i svega čime doživljavamo ovaj svijet, dodir je najjači.

Tijelo najbolje zna. Bolje od glave, koja je podložna mnogim stvarima, pa nam zamagljuje stvari, bolje od srca, koje je često puta tako krhko, pa nam jednostavno ne dozvoljava...
Tijelo zna i osjeća. Dodir zaista liječi.

I ponekad je najprirodniji, mada ga nismo osjetili dugo. A ponekad iznenađujuće drugačiji, s nekim, koga znamo jako dugo.
Ne podržava potrošnost, kao ponavljane riječi. Koje možda i želimo čuti.

I ja uvijek, kao da visim negdje između sebe i svojih rubova, uvijek na granici, uvijek na početku i kraju. Pa počinjem i završavam u isto vrijeme.
Pa se odlučujem pustiti i preskočiti cijelu abecedu, sve riječi i rečenice, izlizane fraze i ponavljane parole, da napokon dođem do saznanja, da samo dodir, ima onu snagu, koju nema ništa drugo..

I znam, da ću se s onim nekim, koga mislim da ću uvijek na neki način voljeti, još mnogo puta sastajati i rastajati, i znam da ću se ponovo vraćati na neke početke, uvijek pomalo drugačije, tražeći možda neki novi način..

Ali znam, da iako sam riječ i satkana od njih, da će u meni, oko mene i iznad mene, uvijek pobjeđivati ...
ruka u ruci, tetovaža na koži, prsti u kosi, tijelo koje osjeća jače, od bilo kojeg slova..





- 16:22 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.05.2014.

Samo moja priča pod kožom...


"We write to taste life twise, in the moment, and in retrospect"

ANAIS NIN


.......


Kada razmišljam, ne mogu često dokučiti, zašto sam neke posebne trenutke, voljenja, ljude, sve one ponekad banalne ali meni tako značajne situacije, kao i one životno važne, morala zapisati. Kao da će postati manje važne, ako ne ostane trag. Kao da sam se bojala, da će izblijediti njihov miris, težina, značaj, ako ih ne spakiram u škrinjicu od riječi. Jer, mislila sam, da ću se često vraćati. No, nisam.

Mislila sam da će ti trenuci, koja ostaju pod kožom, u kostima, u svakom djeliću tijela, ostati potpuno tu, ako im dam oblik. U riječima.
Ali oni su svejedno tu. U kosi, u trepavicama, istetovirani nevidljivim bojama, na određenim mjestima na tijelu.
Poznajem sve bolje svoje tijelo. Znam svaku crticu, najsitniji ožiljak i znam unaprijed, kada će boljeti.

Mnoge stvari mogu već predvidjeti. Mnoge stvari postaju sve opipljivije.
Samo im se mijenja oblik, tekstura postaje grublja, a nekima nježnija.
Mirisi su intenzivniji pred kišu. Srce jače lupa okupano suncem.

Mnoge stvari jače i bolje vidim, kada ih ispišem. Valjda zato slikari slikaju slike.
I ponekad se ne mogu načuditi trenutku i riječima, koji su proizašle iz njega. Jer..to je ipak samo osjećaj.
Razlika je samo u intenzitetu. Možda u nekoj suludoj slučajnosti, u sinkronicitetu, koji se dogodio.
Dok sam planirala nešto sasvim drugo.


......

Za sve one bolne, mislila sam da ću, ispisivajući ih, poništiti ih. Nemoguće, koliko god se ponekad nadamo. Mada se bolje osjećamo.
Prazan ekran, kao da vuče, da se na njemu ostavi poneki trag.

Čula sam mnoge tužne priče ovih dana. Priče koje su izazvale, samo šutnju u meni.
Kada bih i poželjela, mislim da ne bih znala naći riječi, da ih opišem.
Preintenzivno, pretužno, realnost koja ne bira lijepe mirise.
Samo sivilo, samo gorak okus usamljenosti.
Usamljenosti koja postaje sve opipljivija.

Ponekad mislim da je svijet, zaista sve luđi. I da ljudi, više nisu ljudi. Samo hodajuće ploče bez savjesti, emocija, ljudskosti.
Bez svojih lijepih priča.
Što će pričati svojoj djeci?
Ništa, jer su zaboravili da postoje.

....

Znam samo da želim jednom, pričati svojoj djeci.
Mnoge lijepe, tople i hrabre priče. Moje. Naše.
Možda neće sve imati happy end i znam da mnoge neće biti bajkovite, ali znam da će biti opipljive.
Pune života i borbenosti.
I znam da će biti s dušom...
I znam da će im ostati...pod kožom...




- 18:12 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 16.05.2014.

Arhiva

Nazvala sam nedavno prijateljicu i pitala je što radi.
"Čitam tvoju arhivu, na blogu".
"Ima mnogo boljih načina provođenja slobodnog vremena od čitanje moje arhive na blogu", rekla sam joj smijući se.

Ja svoju arhivu nikada ne čitam. Pokušala sam nekoliko puta, kada sam tražila priče ili pjesme za kojekakve natječaje.
Pa je bilo prebolno, nešto prebanalno, ponečim sam dirnula čak samu sebe. Pa uglavnom preskačem svoje riječi i ostavljam ih da stoje, poput tragova u pijesku, koje je izbrisao vjetar.

Ovaj tu "dnevnik odrastanja", jer često mi upravo na to sliči, već je skupio dosta riječi. Često puta mislim i previše.
Pa negdje u kutku sebe, odlučih već mnogo puta, napisati neki zaključak, nešto važno, moćno, nešto što ima težinu, dubinu, pravi okus, miris i boju i.. prestati.
Ali nisam mogla nikada. Ovo mjesto ima i neku zaraznu nijansu.

Ponekad pročitam nešto staro. Kada poželim vidjeti, jesam li narasla, odrasla, jesam li preboljela, jesam li sretnija, vještija s riječima..
Koliko sam se promijenila.
I ovo je odličan način za sagledati sebe i sve svoje padove i one uspone, nakon kojih se padalo i ponovo učilo.
O mnogim stvarima. Najviše o sebi.
I da je radost jedina važna. Da su riječi potrošna roba , a nečiji osmijeh nešto neprocjenjivo.

I ta arhiva, koja se skuplja i skuplja ovdje, samo je odraz vrtnje života.
Ne vidim veliku promjenu, a kao da je ogromna. U meni, oko mene, ispred, iza..
Možda najviše vidim promjenu kada gledam kako moja djeca odrastaju. Onda obično stanem i gledam dugo. U njih, duboko u njih..
Pa u sebe i sve svoje tišine.

Život piše priče. I mnogi ljudi oko mene, ispričali su mi divne priče.
Ne pričajući uopće. Većinom svojim životima. Duhom, borbenošću i hrabrošću.
I to je velika arhiva koju skupljam.

Volim ovaj kutak gdje je toliko mojih promišljanja. Misli, snova, strahova, nadanja, usamljenosti, radosti i želja. Gtovo ih mogu opipati.
Volim misliti da je to jedno od nasljeđa, koje ću ostaviti kćerima.
Mislim da će im možda jednom, ovo biti lijepi poklon.
Mnoge riječi su o njima, a one su u svakom slovu.

Kao i mnogi koje sam voljela i volim...
I zato je to divna arhiva, jer je prožeta ljubavlju prema mnogima koji su kročili kroz moj život...

Možda će je jednom netko s radošću čitati...
Možda jednom i ja...







- 22:01 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se