ponedjeljak, 28.04.2014.

Samo rijetki nađu rijetke...

Dok sam pila kavu u svom lokalnom kafiću, naišao je stari poznanik.
Znamo se još iz onih vrlo mladih, ludih i dosta razigranih dana. Nešto stariji od mene, nekako umoran i rastresen.
Nedavno smo pričali u svijetu virtuale, jer sam pisala kolumnu o lokalnim bendovima.
Svira gitaru, punker je..

Znala sam otprije da je radio svašta. Umjetnik je u izradi namještaja, ali je zbog situacije odustao od svog sna. Radi to za sebe, za dušu..
Nikada nisam vidjela niti jedan njegov komad, ali sam sigurna u njihovu ljepotu.
Kada mi je pričao kako je radio 10 mjeseci na groblju i kako se nagledao zaista mučnih stvari, ja sam osjetila divljenje. Mogao je, ne raditi to. Mogao je reći, ne mogu.

Ali radio je i poslije se liječio zvukom gitare.

Rekao mi je kako voli pisati i kako mu se jako sviđa moje. I ono kolumnističko i ovo drugo, poetizirajuće.
I u čemu je štos s tim riječima? , pitao je zamišljeno.
Kao da se boji...

Da njegova priča neće značiti, da neće biti ispričana pravim riječima, da će se izgubiti u njoj..
Rekoh mu :"To ti je sve stvar vježbe, što više pišeš, pišeš bolje. Nema puno filozofije."

Mom čuđenju nije bilo kraja, kada je spomenuo da ponekad čita Ujevića i Matoša. Punker nježnog srca.
A između toga vježba mozak igrajući šah.

Njemu treba poticaj da napiše svoju priču, a ja oduvijek želim znati onako odlično, igrati šah.

Pisanje je poput šaha. Nadmudruješ se sa svojim riječima.
Ali nema uvijek šah mata.

Smijali smo se mnogo, pričali tako lako, raspravljajući o mnogim problemima u ovoj našoj provinciji, u kojoj smo zapeli.
Oduševljena što postoje duše u muškome tijelu koje razmišljaju pametno, govore s duhom, ne boje se ničega pa ni posla s mrtvacima, i nisu izgubile osmijeh, ja sam osjetila sreću.
One duše koje govore iskreno i to osjećaš, jer se ne može sakriti i koje ti čak i svoje strahove, serviraju na pladnju.

"Ponekad znam napisati pjesmu. Probao sam priču, ali se izgubim u dužim formama", rekao je on, niti ne sluteći, da svoju priču piše tako lako, tečno i slojevito.
Iskreno i autentično.

"Moraš, moraš probati", rekla sam mu sa velikom željom, da tu svoju ispričanu priču, samo napokon stavi na papir.

Neki znaju pisati.
Neki imaju dobru priču i samo moraju naći dobre riječi.

U ovom ludom svijetu, ponekad osjetim veliku sreću.
Kada sretnem ČOVJEKA.
Autentičnog, iskrenog i velikog srca.
Onog koji se ničega ne boji, koji kopa i grebe i ne odustaje nikada.

I takvi, rijetki ljudi, imaju zaista veliku priču. Možda neće biti zapisana, možda neće biti nikada ukoričena, možda će pasti u zaborav, ali je potpuno njihova. Predivna.
I veća od života samog...

- 23:36 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.04.2014.

Imaš li san?

Pitala me nedavno moja draga D., onako tužnim i promuklim glasom, umornim od života i svih neispunjenih očekivanja :"Imaš li san M.? Imaš li još uvijek san?"

Ne znajući što bih joj rekla, jer sam se ovih dana, stotinu puta posvađala sa životom, odgovorila sam joj, da su njeni snovi samo zadrijemali. I da će joj se njeni snovi zasigurno vratiti.
Možda ćeš sanjati svoj san, rekoh joj.

No, dok sam joj uz smijeh govorila, da su snovi možda i precijenjena roba, jer nas uče da snove moramo imati, inače smo napola mrtvi, shvatila sam da već dosta dugo, moji snovi, također spavaju.

Sa životom se svađam, pa se borim, da mu dokažem, da sam još uvijek živa.
Sa riječima se borim, odustajem od njih, vraćam im se vjerno, pa odlučujem prijeći na djela.
Sa ljudima obično završavam rezovima, jer su čvorovi previše zapetljani, da bi ih se raspetljalo. Rijetki su oni koji mi ostaju, onako postojano. I zato ih sve više volim.
No san..više ne znam da li ga imam. Od velikih očekivanja, obično ne ostaje ništa. Samo velika praznina.

Možda je dovoljno živjeti ispunjen život, činiti mala djela ispunjena ljubavlju, zbrajati trenutke smijeha i ispunjenosti i naći stvari koje volimo. To sa snovima, sve više mi se čini kao pusta priča. Znak starenja ili realnost?
No, dio mene, uvijek i zauvijek, romantično vjeruje u snove. I u njihovu snagu.

Moja svađa sa životom traje i dalje. Dok se moja prijateljica, nada svom uskrsnuću i uskrsnuću svojih snova, kojem se i ja veselim, ja više ne želim moliti život, da se prestane šaliti sa mnom. Odlučujem mu narediti. Ja nakon svega jednostavno zahtijevam. Je mislim da zaista zaslužujem.

U ovom dosta ludom svijetu, smatram se dobrom osobom. Možda zvučim bahato, no, nije me briga. U svijetu, gdje je nekako sve manje dobrote, moj san je postao da ostanem i dalje postojana. I da se pomirim sa životom. Jer zadnje vrijeme, baš si i nismo dobri. I dok se M. i metamorfoza, danima svađaju i vode cjelodnevne bitke, nadam se da će rat dobiti hrabrija. Ali koja god da pobijedi u ovoj ludoj trci, znam da će ona druga ipak, unatoč i bez obzira, uskoro upitati ..Hej, gdje je nestao tvoj san?

Nisam sigurna u te snove. Želim svojoj D. da ih nađe.
I ovo moje predrođendansko analiziranje, smatram seciranjem atoma.
Sa snovima ili bez, s njima ili samo sa hrabrošću koja mi je jedino ostala, moram naći radost.
U sebi, naravno.

I dok ne odgovorim na sva svoja pitanja, a vjerojatno neću nikada, jer kako kažu, ljepota je u potrazi, a ne u odredištu, ja vas pitam..

Imate li san?

Za moju dragu D. , koja još uvijek vjeruje u snove..

- 15:46 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 16.04.2014.

Čistim svoj život...

Došlo je vrijeme proljetnog čišćenja. No, ovog puta čišćenje u nekom drugom obliku. Mada sam nakon dosta vremena napravila i generalku u svom stanu. Dobar je osjećaj onako se srušiti nakon cjelodnevnog ribanja. No dobro, samo ponekad.

Ovo proljeće mi je priredilo mnoga iznenađenja, neke ljude iz prošlosti, sa kojima očito nisam izravnala račune, pa su se pojavili nekim čudom, u sasvim drugačijim ulogama.
Donijelo mi je i neke jako teške odluke i rezove. No, odluke, koliko god bile teške, ipak služe nekoj svrsi.
Dugo sam osjećala nemir i nedoumice oko nekih stvari.

Gdje je ta granica između dobrote i naivnosti, između kompromisa i kompromitiranja?
Ja je nikada nisam uspjela isprecizirati.
Pa idem poput djeteta, metodom pokušaja i pogrešaka, vječito se vraćaju na onu prvu stranicu knjige, na kojoj se uči slovo A.

No, ponekad je zaista vrijeme za bacanje raznoraznog smeća i za čišćenje života.
Uskoro ću 37 i najčešće sam zadovoljna žena.
No, imam sve manju toleranciju na glupost. Ide ponekad od početnog meni oduvijek svojstvenog cinizma, pa do agresivnosti i gađenja.
Imam čelične živce i naučila sam se dugo žvakati stvari. Ali ponekad je vrijeme za ispljunuti ih jako i daleko. U nepovrat.

I dalje me bole riječi. Režu me često poput noža, iako ja već jako dugo znam, da su riječi, samo riječi. No jedno je znanje, a drugo je život.
I mada su upravo one, već dugo moje najmoćnije oružje, počela sam napadati tišinom. Mislim da je to jedini ispravan put.

Mrzim rezove u odnosima. No, često puta, koliko god pokušavala drugačije, upravo oni, mi se događaju.
Možda je tako i bolje. Odrezati ono, što već dugo nije na mjestu, na kojem bi trebalo biti.
I u nekom bluesu, koji je i kraj i početak, ona plavičasta magla sa odsjajima nove svježine, idem dalje.
Hrabro, kao i uvijek.

Ovaj ludi vjetar što već danima igra svoju mahnitu igru, kao da polako otpuhuje, svu onu jeftinoću, koju sam zbog nekoga počela osjećati.
Ja? Zapitala sam se ponekad.
Nakon svih mojih samozavođenja, nakon svih svojih novootkrivenih pogleda i vrlo skupih koraka, kako sam si mogla dozvoliti, taj osjećaj robe na sniženju?
Dešava se i najboljima, tješim se. Ali najbolji si podignu cijenu, dignu glavu, nasmiju se nebu i odlepršaju s vjetrom.

Davno sam zaključila. Za pokazati ljubav, kao i za ubojstvo, potrebni su materijalni dokazi.
Bez djela nema ljubavi, sve su drugo samo priče. Bez tijela ,nema zločina.
I sa spoznajom da se ja jednostavno moram ponekad liječiti od riječi, i tuđih i svojih, okrećem se vjetru.
Ipak sam dozvolila nekim dilerima riječi, da mi prodaju taj strašno primamljivi, mirisni fiks. Opet.

Vrijeme je za iskoračiti iz kruga. Ovaj se vrtio predugo.
Novi cikus, novi ljudi, ideje, novi cvjetovi i što manje riječi.
Novo čišćenje i još jedan ožiljak od reza.

Zarastaju brzo.
Osjete se samo ponekad.
Pred kišu. ..

- 18:14 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.04.2014.

Moje hrabro srce

Sjetim se ponekad vremena, kada sam tek stvorila ovaj svoj mali virtualni kutak. Uskoro će četiri godine.
Sjećam se kako su me u tim teškim, lomnim, tužnim i često puta, mučnim vremenima, najviše liječile , moje ispisane riječi.
Osjećaj, kada sam ih ispisivala i izbacivala iz sebe, mogla sam mjeriti, sa osjećaj potpune opuštenosti nakon progutane tablete.
Sada, nakon toliko ispisanog, mogu samo reći, da su me riječi tako divno liječile. Bolje od bilo kojeg psihoterapeuta.

Već je skoro godina i pol, kako pišem kolumne. Ta moja dugovječna želja, ostvarila se tada, spletom okolnosti, slučajem..
Valjda su se zvijezde dobro poklopile.
No, te riječi me nikada nisu toliko liječile, tješile, grlile i podizale s koljena, kao ove ovdje.
Ovdje sam uvijek bila ja. Potpuno skinuta, gola, sa svim svojim čežnjama, nadama, strahovima, željama, snovima.
Potpuna...

Često mi se činilo da se skidam i previše, otkrivam preduboko, ogoljujem bezrazložno. Predajem nepodnošljivo.
Ali ta neka nevjerojatna mekoća postojanja ovdje i lakoća, kojom su slova nizala riječi, poput perlica nanizanih na ogrlici, postale su utjeha, ponekad i spas, ovisnost često puta...
Ali znam da su mi toliko puta bile najbolji prijatelj, zagrljaj, lijek...

Prošle su godine.
Prošla sam svašta.
Kada pogledam svoje početke ovdje, čini mi se kao da je ta osoba zauvijek nestala. A opet..stalno je ovdje, sa svojom silnom vjerom, sa željom da mijenja, sa mnogim žudnjama i snovima.

Ali nisam ostala na snovima. Bar ne onim noćnim.
Znala sam da moram krenuti dalje, da želim više, bolje, jače. Znala sam već dugo da se moram uadaljiti od svojih ljubljenih riječi, da se mogu okrenuti djelima.
Ali isto tako znam da ih nikada neću moći napustiti. Jer..one su moja najveća ljubav.

Nedavno se dogodilo dozrijevanje u meni. Sva moja hrabrost, snaga, odlučnost, ali i nježnost, mekoća, želja da pomognem mnogima i onaj vječni inat da promijenim barem mali kutak ovog ludog svijeta, da ga učinim bar za mrvu boljim, pozitivnijim mjestom, za one koji su prošli ili upravo sada, prolaze isto što i ja, urodila je plodom.
On se zove udruga Hrabra srca. Udruga za sve jednoroditeljske obitelji, za roditelje i djecu, za sve koji proživljavaju teške trenutke i trebaju podršku, pomoć, savjet. Trebaju podržavajuću atmosferu i neku ruku, koja će ih vući..naprijed..

I kada sam pisala statut svoje udruge, ciljeve i djelatnosti, kojima se želim baviti, nisam mogla, a da se ne sjetim , svoje terapije riječima.
Pa sam odlučila kreirati radionicu terapijskog kreativnog pisanja "Riječima kroz bol". Jer su izliječile mene.
Pa će možda biti lijek, za još neke.
I tako me ovo malo mjesto u svemiru, sa svim divnim ljudima koje sam srela ovdje, mada mnogih sada već dugo nema tu, odvelo do mnogih drugih ideja.
I nadam se, dobrih realizacija.

I zato, hvala ti Blože i hvala onima, koji su me inspirirali.
Nadam se da ću ipak, mada sve manje pišem, ostati još dugo u ovom malom, ali velikom, kutku riječi.

A moja Hrabra srca, moja vizija i ideja, plod je koji je nastao i zbog mnogih, ovdje pročitanih priča. Zbog mnogih sudbina.
Nadam se uspjehu, sretna sam što sam se usudila, trudit ću se svim svojim srcem i svim svojim ispisanim riječima...
Znam da će mi one biti zahvalne.
Jer sam i ja njima..