Dok sam pila kavu u svom lokalnom kafiću, naišao je stari poznanik.
Znamo se još iz onih vrlo mladih, ludih i dosta razigranih dana. Nešto stariji od mene, nekako umoran i rastresen.
Nedavno smo pričali u svijetu virtuale, jer sam pisala kolumnu o lokalnim bendovima.
Svira gitaru, punker je..
Znala sam otprije da je radio svašta. Umjetnik je u izradi namještaja, ali je zbog situacije odustao od svog sna. Radi to za sebe, za dušu..
Nikada nisam vidjela niti jedan njegov komad, ali sam sigurna u njihovu ljepotu.
Kada mi je pričao kako je radio 10 mjeseci na groblju i kako se nagledao zaista mučnih stvari, ja sam osjetila divljenje. Mogao je, ne raditi to. Mogao je reći, ne mogu.
Ali radio je i poslije se liječio zvukom gitare.
Rekao mi je kako voli pisati i kako mu se jako sviđa moje. I ono kolumnističko i ovo drugo, poetizirajuće.
I u čemu je štos s tim riječima? , pitao je zamišljeno.
Kao da se boji...
Da njegova priča neće značiti, da neće biti ispričana pravim riječima, da će se izgubiti u njoj..
Rekoh mu :"To ti je sve stvar vježbe, što više pišeš, pišeš bolje. Nema puno filozofije."
Mom čuđenju nije bilo kraja, kada je spomenuo da ponekad čita Ujevića i Matoša. Punker nježnog srca.
A između toga vježba mozak igrajući šah.
Njemu treba poticaj da napiše svoju priču, a ja oduvijek želim znati onako odlično, igrati šah.
Pisanje je poput šaha. Nadmudruješ se sa svojim riječima.
Ali nema uvijek šah mata.
Smijali smo se mnogo, pričali tako lako, raspravljajući o mnogim problemima u ovoj našoj provinciji, u kojoj smo zapeli.
Oduševljena što postoje duše u muškome tijelu koje razmišljaju pametno, govore s duhom, ne boje se ničega pa ni posla s mrtvacima, i nisu izgubile osmijeh, ja sam osjetila sreću.
One duše koje govore iskreno i to osjećaš, jer se ne može sakriti i koje ti čak i svoje strahove, serviraju na pladnju.
"Ponekad znam napisati pjesmu. Probao sam priču, ali se izgubim u dužim formama", rekao je on, niti ne sluteći, da svoju priču piše tako lako, tečno i slojevito.
Iskreno i autentično.
"Moraš, moraš probati", rekla sam mu sa velikom željom, da tu svoju ispričanu priču, samo napokon stavi na papir.
Neki znaju pisati.
Neki imaju dobru priču i samo moraju naći dobre riječi.
U ovom ludom svijetu, ponekad osjetim veliku sreću.
Kada sretnem ČOVJEKA.
Autentičnog, iskrenog i velikog srca.
Onog koji se ničega ne boji, koji kopa i grebe i ne odustaje nikada.
I takvi, rijetki ljudi, imaju zaista veliku priču. Možda neće biti zapisana, možda neće biti nikada ukoričena, možda će pasti u zaborav, ali je potpuno njihova. Predivna.
I veća od života samog...
Post je objavljen 28.04.2014. u 23:36 sati.