Pitala me nedavno moja draga D., onako tužnim i promuklim glasom, umornim od života i svih neispunjenih očekivanja :"Imaš li san M.? Imaš li još uvijek san?"
Ne znajući što bih joj rekla, jer sam se ovih dana, stotinu puta posvađala sa životom, odgovorila sam joj, da su njeni snovi samo zadrijemali. I da će joj se njeni snovi zasigurno vratiti.
Možda ćeš sanjati svoj san, rekoh joj.
No, dok sam joj uz smijeh govorila, da su snovi možda i precijenjena roba, jer nas uče da snove moramo imati, inače smo napola mrtvi, shvatila sam da već dosta dugo, moji snovi, također spavaju.
Sa životom se svađam, pa se borim, da mu dokažem, da sam još uvijek živa.
Sa riječima se borim, odustajem od njih, vraćam im se vjerno, pa odlučujem prijeći na djela.
Sa ljudima obično završavam rezovima, jer su čvorovi previše zapetljani, da bi ih se raspetljalo. Rijetki su oni koji mi ostaju, onako postojano. I zato ih sve više volim.
No san..više ne znam da li ga imam. Od velikih očekivanja, obično ne ostaje ništa. Samo velika praznina.
Možda je dovoljno živjeti ispunjen život, činiti mala djela ispunjena ljubavlju, zbrajati trenutke smijeha i ispunjenosti i naći stvari koje volimo. To sa snovima, sve više mi se čini kao pusta priča. Znak starenja ili realnost?
No, dio mene, uvijek i zauvijek, romantično vjeruje u snove. I u njihovu snagu.
Moja svađa sa životom traje i dalje. Dok se moja prijateljica, nada svom uskrsnuću i uskrsnuću svojih snova, kojem se i ja veselim, ja više ne želim moliti život, da se prestane šaliti sa mnom. Odlučujem mu narediti. Ja nakon svega jednostavno zahtijevam. Je mislim da zaista zaslužujem.
U ovom dosta ludom svijetu, smatram se dobrom osobom. Možda zvučim bahato, no, nije me briga. U svijetu, gdje je nekako sve manje dobrote, moj san je postao da ostanem i dalje postojana. I da se pomirim sa životom. Jer zadnje vrijeme, baš si i nismo dobri. I dok se M. i metamorfoza, danima svađaju i vode cjelodnevne bitke, nadam se da će rat dobiti hrabrija. Ali koja god da pobijedi u ovoj ludoj trci, znam da će ona druga ipak, unatoč i bez obzira, uskoro upitati ..Hej, gdje je nestao tvoj san?
Nisam sigurna u te snove. Želim svojoj D. da ih nađe.
I ovo moje predrođendansko analiziranje, smatram seciranjem atoma.
Sa snovima ili bez, s njima ili samo sa hrabrošću koja mi je jedino ostala, moram naći radost.
U sebi, naravno.
I dok ne odgovorim na sva svoja pitanja, a vjerojatno neću nikada, jer kako kažu, ljepota je u potrazi, a ne u odredištu, ja vas pitam..
Imate li san?
Za moju dragu D. , koja još uvijek vjeruje u snove..
Post je objavljen 20.04.2014. u 15:46 sati.