četvrtak, 26.09.2013.

Prešutjeti jesen

U mjesecu u kojem su me mnoge stvari ostavile bez riječi, dok sam za neke odavno potrošila svaku, došla je i jesen. A nju moram prešutjeti da bi se stopila s njom.
Bez ijedne riječi

I ovih dana gledam moju kćer koja euforično skače od sreće zbog svog šestog rođendana i smijem se njoj, s njom, kraj nje...
i nekako je dovoljno

A jesen, koju najviše volim, odlučujem prešutjeti da upijem svaku njenu kap...

- 16:29 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.09.2013.

Kao oštrom četkom kroz kosu

Ja znam da su riječi najčešće samo slučajni odabir slova.
I da su najčešće potrošna jeftina roba koju kupujemo i trošimo istovremeno žudeći za nekom boljom, nekom novom.
I ne razmišljamo o njima dok ih govoreći žvačemo zubima oštro i režemo misli na najsitnije djeliće. I žvačemo ih često srcem, trgajući onu paučinastu mrežu nevinosti koja se nalazi baš svugdje. Meni oko ruku, među rukama, u svakom prstu, između prstiju...i dalje...do bolnih jagodica

Ali neke riječi su nedavno prošle svakim mojim prstom. Od ručnog zgloba, kapilarama do noktiju koji su ih željeli razderati da nestanu.
Ali nisu. Jer boljele su i jagodice kojima dodirujem. Kojima pišem. Pa me boli svako slovo. I svaki pokret rukom.
U rukama punim nedostajanja. I rukama široko otvorenim prema nebu za koje se nadam da će pljuskom kiše oprati svaku riječ.

Pa sam danima pokušavala ukloniti bol od riječi iz ruku u neki dio tijela koji mi ne treba toliko. Pa sam ošišala tužnu kosu.
I prolazila oštrom četkom nebrojeno puta, opsesivno kompulzivno i mahnito, da otjeram bol od riječi. Da otjeram riječi od bola.
Pa da ostanu čiste i počešljane. Bez kovrča koje ležerno padajući na lice, igraju svoju rječitu igru.
Ali nisu me slušale.

Pa sam kosi dala novu boju. I istim onim jagodicama prolazila kosom nježno. Možda će me poslušati tako.
I bila sam si boja i mahnitost, sivilo samo svoje i ludost.
I prolazila tom oštrom četkom previše puta kroz kosu koja je počela boljeti.

Pa sam treptala jako, nadajući se da neću vidjeti riječi kada mi sijevnu u trenutku. Posve neočekivanom. Kada prelazim cestu. Ili pogledam na sat.
Ili kada sam pisala sasvim drugi zbroj slova. I boljele su i one. Trepavice koje trebaju štititi. Poput zavjese na očima. Poput divnog dekora sa cvjetnim uzorkom.

Pa sam pisala riječi na papiru gužvajući ga neobuzdano. Jer papir trpi sve. Možda i odnosi bol.
Poslije sam gazila i skakala nogama svako napisano slovo. I nespavala puno.

I čekala sam sjetnu jesen. Jer sjeta liječi tugu. Meni uvijek.
I kiša će uskoro pasti. Pa ću baciti sve te riječi da ih odnese. Onako sjetno jesenje. I možda pasti na koljena i slomiti se poput krhke grančice.
I skinuti se poput drveća.
Ogoljeno stati pred riječi i oštrom hladnom četkom zime očetkati svu bol...

Iz kose..i trepavica
Iz zglobova ..sve do jagodica na prstima
Sve do jagodica kojima dodirujem...
Da te dodirnem bezbolno...

- 23:13 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 10.09.2013.

Onkraj riječi

Jednom kada izgoriš od svojih jeftinih riječi
Kada poklekneš i umoriš se pa te sruše jer su lake
Jednom kada sve te riječi sruše same sebe
I razlije se svako slovo, upitnik ili praznina među njima

Da, tada..kada prespavaš spavanje
I obrišeš svoje ime
Pretvoriš ga u noćni sjaj i pogledaš ispod vjeđa
Naći ćeš tišinu onkraj riječi

I znat ćeš tada da je tu sav sjaj
U svakom proredu i razmaku
Između slova i iza njih
i šaptat će ti glasno...

Jednom ćeš možda osjetiti snagu
Neizrecivu, neispričanu, opipljivu i bučnu
Snagu kojom sam se razlijevala bez ijedne kapi
Snagu kojom sam se lomila bez buke

Pa ćeš tada možda moći reći
One dvije, tri riječi
Tihe i nečujne
Mokre i bez šećera koji uljepšava stvarnost
One sa okusom soli između prstiju...

- 23:44 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 06.09.2013.

Jesen na čekanju

Ovo ljeto me nije štedilo. Iskušavalo me onako šeretski se smijući, hladno me lomilo, razlijevajući moj duh po ledenim pločicama kojima sam hodala. A napunila sam mnoge bočice smijehom i radošću da se poprskam njima poput parfemom pred izlazak. Pa sam se prskala često.
I nekako mi nije previše dozvolilo da uživam u kapima vode, tragu sunca na svojoj koži i ljepoti u vrućim ljetnim noćima koju sam čekala. Ali izborila sam se s njim, skupljajući svoje omiljene riječi po hladnom noćnom asfaltu, noseći ih kući pod jastuk. Sakrivajući ih da ih kupim jednim svojim snom. I mislila sam da jesam, ali su riječi kupile mene.

Jesen je moje najdraže godišnje doba i nema te sile na svijetu koja može poništiti ljepotu postepenog ogoljenja, nijansiranja akvarela na drveću kojeg volim grliti. I obično padnem zanesena njenom ljepotom, strovaleći se slobodnim padom, bez potrebne opreme koja će mi ublažiti pad. Ali ta jesenja razbijenost nekako brzo prođe. Previše je ljepote da bi se osjećala bol.

I gledajući sve ranije sutone, već pomalo magličasto obojene, ali još uvijek tople, osjećam kako ću se ponovno, zajedno sa drvećem ispod mog prozora, skinuti do kraja. Jer ta jesenja promjena, tako prekrasna u svojoj jednostavnoj tišini, koja mi neizmjerno treba, da se izliječim od iskušavajućeg ljeta, podsjeća me na sve moje metamorfoze. Iz kojih sam izlazila kao gubitnik ili pobjednik, klečeći i skačući od veselja, ali uvijek sa neizmjernom vjerom. U život.

Mrzim čekanje, ali sam često primorana na njega, naučila tu tešku vještinu. Čekaju hrabri i oni koji znaju čekati.
I ja čekam jesen, da se ponovno, onako samozavedena sobom, izborim sa demonima u šuškavom lišću. Da ih zgazim hrabro i odlučno, ne žaleći niti trenutka. I da skupim predivno jesenje lišće, zajedno sa roza sutonima u ruke, koje ću raširiti do neba. A disati ću punih pluća, glasno i snažno, da udahnem i zadržim mirise jeseni, sve do nožnih prstiju. Da me spase, kada nastupi bjelina, kada prevlada žudnja za nekim dalekim krajevima i otvorenim cestama...

Nekome sam nedavno pružila ruku. Grcao je poput utopljenika moleći me za spas. Ja ne odustajem od ljudi i pružajući mu kolut u more dok se njegovo lice jedva više naziralo, od pomahnitalih valova života, znala sam da ne mogu drugačije. Nije to zaslužio, ali gurnuti ga u duboko more, prepuno nemani, nisam mogla. Jako dobro znam kako je stajati na rubu. Mada nikada nisam željela skočiti s litice. I znam kako je tumarati po tunelima besmisla. Ali sam uvijek imala izoštren pogled da vidim svjetlo.

I dok slavim lagani dolazak jeseni, upijajući svaki promjenjivi trenutak i pokušavajući izoštriti pogled da mi ne promakne niti tren, opraštam se sa iskušavajućim ljetom. Koje me ipak, unatoč i bez obzira na njegovu odlučnost i upornost da me slomi, nije slomilo. Previše je ljepote u zraku. Važno je znati promijeniti kut gledanja, zumirati i udaljavati se, oštriti i nijansirati. Naći najbolji mogući pogled. Popeti se na najvišu planinu, pa dignuti ruke i usuditi se..Skočiti...

- 19:30 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 03.09.2013.

Miris tišine

I osjećam ga već danima
I žudim za svakim otpalim jesenjim listom
Za svojom nagosti u prožimanju jesenjom kišom
Stvari koje najviše želimo izbrisati iz sjećanja,
najviše se urezuju u miris tišine...

I kažem si..psss..moram čuti svaki jesenji šum..