petak, 06.09.2013.
Jesen na čekanju
Ovo ljeto me nije štedilo. Iskušavalo me onako šeretski se smijući, hladno me lomilo, razlijevajući moj duh po ledenim pločicama kojima sam hodala. A napunila sam mnoge bočice smijehom i radošću da se poprskam njima poput parfemom pred izlazak. Pa sam se prskala često.
I nekako mi nije previše dozvolilo da uživam u kapima vode, tragu sunca na svojoj koži i ljepoti u vrućim ljetnim noćima koju sam čekala. Ali izborila sam se s njim, skupljajući svoje omiljene riječi po hladnom noćnom asfaltu, noseći ih kući pod jastuk. Sakrivajući ih da ih kupim jednim svojim snom. I mislila sam da jesam, ali su riječi kupile mene.
Jesen je moje najdraže godišnje doba i nema te sile na svijetu koja može poništiti ljepotu postepenog ogoljenja, nijansiranja akvarela na drveću kojeg volim grliti. I obično padnem zanesena njenom ljepotom, strovaleći se slobodnim padom, bez potrebne opreme koja će mi ublažiti pad. Ali ta jesenja razbijenost nekako brzo prođe. Previše je ljepote da bi se osjećala bol.
I gledajući sve ranije sutone, već pomalo magličasto obojene, ali još uvijek tople, osjećam kako ću se ponovno, zajedno sa drvećem ispod mog prozora, skinuti do kraja. Jer ta jesenja promjena, tako prekrasna u svojoj jednostavnoj tišini, koja mi neizmjerno treba, da se izliječim od iskušavajućeg ljeta, podsjeća me na sve moje metamorfoze. Iz kojih sam izlazila kao gubitnik ili pobjednik, klečeći i skačući od veselja, ali uvijek sa neizmjernom vjerom. U život.
Mrzim čekanje, ali sam često primorana na njega, naučila tu tešku vještinu. Čekaju hrabri i oni koji znaju čekati.
I ja čekam jesen, da se ponovno, onako samozavedena sobom, izborim sa demonima u šuškavom lišću. Da ih zgazim hrabro i odlučno, ne žaleći niti trenutka. I da skupim predivno jesenje lišće, zajedno sa roza sutonima u ruke, koje ću raširiti do neba. A disati ću punih pluća, glasno i snažno, da udahnem i zadržim mirise jeseni, sve do nožnih prstiju. Da me spase, kada nastupi bjelina, kada prevlada žudnja za nekim dalekim krajevima i otvorenim cestama...
Nekome sam nedavno pružila ruku. Grcao je poput utopljenika moleći me za spas. Ja ne odustajem od ljudi i pružajući mu kolut u more dok se njegovo lice jedva više naziralo, od pomahnitalih valova života, znala sam da ne mogu drugačije. Nije to zaslužio, ali gurnuti ga u duboko more, prepuno nemani, nisam mogla. Jako dobro znam kako je stajati na rubu. Mada nikada nisam željela skočiti s litice. I znam kako je tumarati po tunelima besmisla. Ali sam uvijek imala izoštren pogled da vidim svjetlo.
I dok slavim lagani dolazak jeseni, upijajući svaki promjenjivi trenutak i pokušavajući izoštriti pogled da mi ne promakne niti tren, opraštam se sa iskušavajućim ljetom. Koje me ipak, unatoč i bez obzira na njegovu odlučnost i upornost da me slomi, nije slomilo. Previše je ljepote u zraku. Važno je znati promijeniti kut gledanja, zumirati i udaljavati se, oštriti i nijansirati. Naći najbolji mogući pogled. Popeti se na najvišu planinu, pa dignuti ruke i usuditi se..Skočiti...
- 19:30 -
