DJED BOŽIĆNJAK VS. DJED MRAZ


Photobucket

Rasprava o bradatim djedicama duge bijele brade koji na Božić ili na Novu godinu uskaču kroz dimnjake (prozore? ventilacijske otvore?) s velikom vrećom darova na leđima? Nije rasprava, samo nedostatak teme i inspiracije u ovom međublagdanskom vremenu u kojem me uhvatila i prilično jaka prehlada zbog koje ni ekran računala ne vidim sasvim jasno. Ali ne dam se ja prehladi, samo mi je mozak nekako blokiran sluzavim masama koje se stvaraju i zadržavaju u njegovom susjedstvu.

Dakle, djed božićnjak ili djed mraz, pisano malim ili velikim slovom? Ne znam, božićnjak je nekakav pridjev novijeg datuma, a mraz je zapravo imenica. A djed, je li djed imenica, prvi dio imena ili titula? Kažem, mozak mi ne radi baš najbolje. Pa onda neka bude djed Božićnjak i djed Mraz, tako mi nekako najbolje izgleda na virtualnom papiru. A ono vs. u naslovu nije ozbiljno mišljeno, ta nije djed podvojena ličnost da se u sebi ili izvan sebe sukobljava sa samim sobom. Taj neobični lik prepun je unutarnjih suprotnosti, no što se imena tiče, oba ipak označavaju tu istu (ne)postojeću osobu.

Prisjetit ću se ranih sedamdesetih i škole u kojoj sam provela prvih pet razreda osnovne. O Božiću sam sve rekla u prošlom postu. U školskom okruženju on je bio obavijen velom tajne i mi smo se urotnički došaptavali izmjenjujući informacije o poklonima koje smo ujutro našli pod borom ili na prozorskoj dasci. Drugarice ( = učiteljice) nisu nas nikad pitale o tome, iako se vidjelo da znaju o čemu je riječ. Kad danas pomislim, možda i ne bi bilo tako da nisu imale strašnog ravnatelja. Strašan je blaga riječ za čovjeka niskog rasta, žućkaste puti i debelih crnih obrva kojeg se nisam u četiri godine usudila ni dobro pogledati jer mi je djelovao poput Nečastivog ili svojevrsnog onog-čije-je-ime-bolje-ne-spominjati. Uostalom, on je vrlo rijetko izlazio iz svog ureda, ili ga barem mi učenici nismo viđali, a kad bismo ga vidjeli kako trčećim korakom (uvijek je nekako brzo hodao, kao da napola trči) prilazi mjestu gdje smo se nalazili, nastala bi grobna tišina prije nego što bi odjeknuli pozdravi na koje se nikad nije obazirao. Sjećam se jednog zimskog prijepodneva kad je uletio kao furija u našu učionicu drugog razreda i se izvikao na učiteljicu. Ne znam o čemu se radilo, nisam u onoj galami uopće razaznala riječi i jedino sam osjećala živu želju da kliznem pod klupu uz koju sam kao i ostali stajala u stavu mirno s rukama uz tijelo kao što dolikuje kad jedan ravnatelj uđe u učionicu i da se na podu otopim poput prokrijumčarene grude snijega, ili da se barem smanjim tako da me nitko ne može vidjeti. A naša učiteljica je nakon toga do kraja sata stajala uz prozor i plakala i bilo mi je nje žao, iako je i ona često viklala na nas i znala nas povući za uho ili za kosu, no to je već druga priča isto kao i priča o krupnom i ljubaznom čovjeku koji je na početku petog razreda ušao u učionicu, rekao nam da sjednemo, sjeo pored drugarice ( = profesorice) i predstavio nam se kao novi ravnatelj, a mi zapanjeni, ne možeš vjerovati da te neće ugristi, a tako je blizu. On je često prolazio hodnicima i ponekad nam nešto rekao kad bismo ga pozdravili onim obaveznim „zdravo“, ali priča o njemu ne spada ovamo, jer djed Mraz nam je dolazio samo u prva četiri razreda i sjećam se kako smo u petom pomalo žalosno trčali hodnikom da ga barem vidimo kako prolazi noseći vreću punu šuškavih prozirnih paketića sa slatkišima onoj maloj dječici koja mi više nismo bili.

Nisu te prve četiri godine bile jako strašne, da ne bi netko pomislio, bijesni ravnatelj držao se podalje od nas, a učiteljice su uglavnom bile dobre, osim one na koju je ravnatelj jednom vikao i koja zbog toga nije postala nimalo bolja, a tko bi i postao bolji kad ovako pred čoporom povjerene mu djece navalite na njega, pitam se. I djed Mraz bio je dobra stvar za nas koji smo s uzbuđenjem očekivali ona dva posebna dana kad je bio pravi veliki praznik i kad smo smjeli ostati budni do deset sati navečer, oprezno se raspitujući kod roditelja ne bismo li i mi možda mogli dočekati ponoć, a drugoga dana smo se kasno budili uz miris sarme i kuhanog krumpira koji smo uvijek ručali prvoga dana u godini uživajući u svima dopuštenom ljenčarenju u pregrijanom stanu, očekujući skijaške skokove i božićne priče koje su nam za svaki slučaj prijevodom i najavom servirali kao novogodišnje – no nije važno, glavno da je lijepo i zabavno. I bilo je. Kao i djed Mraz. Čekali smo ga nestrpljivo u učionicama ukrašenim pahuljicama izrezanim od bijelog papira, šarenim spiralama i lampionima koje smo sami izradili kao i crteže i slike kojima su bili oblijepljeni zidovi u čast dolaska nove godine. Kad bi dugo očekivani djed ušao i dogegao se do učiteljice pozdravljajući nas sa Zdravio draga djeco ili nekim sličnim pozdravom, nastupio bi trenutak nelagode koji nisam voljela, no dao se preživjeti. Djed Mraz je znao da nije djed Mraz, učiteljica (pardon, drugarica) je znala da djed Mraz nije djed Mraz i mi učenici znali smo da djed Mraz nije djed Mraz, no neki su osjećali potrebu da iz pristojnosti vjeruju da djed Mraz jest djed Mraz i ja sam uvijek bila među njima, a zna se da nitko iz pristojnosti ne može vjerovati u nešto u što ne vjeruje (to ne može ni iz drugih, ponekad puno jačih razloga), pa je taj kratak trenutak uvijek bio označen nelagodnim mukom, dok nismo zapjevali, a djed Mraz razvezao vreću i počeo dijeliti poklone i to je bilo lijepo, pokloni su uvijek dobrodošli, čak i kad ih donosi djed Mraz koji nije djed Mraz.

Naš školski djed Mraz uvijek je imao na glavi šubaru krem boje i isto takav kaput obrubljen bijelim krznom (koje, pretpostavljam, nije bilo krzno, samo je tako izgledalo). I vreća je bila slične boje, jutena mislim, šuškala je kad ju je otvarao jer su u njoj bile čokoladice, žvake i voćni bomboni umotani u celofan i vezani tankom vrpcom za poklone. Jedino se ne sjećam kakav je štap nosio, nekako mi se pomiješao biskupski štap Svetog Nikole s mnogim štapovima koje sam kasnije imala prilike vidjeti i sad stvarno ne znam što je imao u ruci, zamišljam ga upravo s tim neprikladnim pastirskim štapom, neka mu bude, možda ga je i imao, sigurno nije imao ovakav štap – žezlo kao na slici koju sam nakon dugog traženja uspjela naći koja je najsličnija mom školskom djedu Mrazu koji tada nije još imao dva imena i dva termina dolaska kao danas.

Photobucket

Da, i onaj moj iz škole nije imao ovako krasnu bradu i kapa mu je bila puno svjetlija, kao što sam već rekla, a kaput je možda bio malo stariji, no mašta čuda čini, osobito od sjećanja …

Mnogo godina kasnije, oko Božića '90., prolazila sam Ilicom osvijetljenom bezbrojnim lampicama koje su svim silama nastojale odagnati sumornu atmosferu u kojoj su se jasno nazirale prijeteće konture tada već izvjesnog rata, premda smo uglavnom predano žmirili i stavljali prste u uši, nastojeći se svim silama zaštititi od pogubnih urlika Zvijeri koja je u podzemlju kidala posljednje lance izgrižene hrđom koji su je još donekle zadržavali, a za vratom mi je u tom trenutku sjedila i moja vlastita mala zvijer s kojom sam se borila mjesecima i ponekad mi se činilo da gubim bitku i da ništa više nema smisla, osobito ove lampice i žamor u gužvi oko štandova s blagdanskim drangulijama, pa i krunica koju su molili za mir u domovini ljudi okupljeni pored nedavno vraćenog kipa bana Jelačića kojima bih se ponekad pridružila, ne vjerujući da se tako zaista može pomoći, a danas kad vjerujem pitam se što bi bilo da smo svi uistinu i u potpunosti vjerovali, bi li se dogodilo sve ono što se dogodilo ili bi se nekako rasplinulo, ublažilo, nestalo kao noćna mora iz koje se probudiš zdrav i neozlijeđen u svom krevetu, pitajući se što je to zapravo bilo, u blaženom neznanju o onome što se moglo dogoditi da smo ostali u snu.

U takvom raspoloženju ugledala sam natpis o djedu Božićnjaku. I pukla. Ne, nisam vikala ni psovala ni čupala lampice sa zidova iako sam sve to željela napraviti. Ne, dogodila mi se implozija bijesa, onakva kakve treba spriječiti pod svaku cijenu ako ne želimo nakon nekog vremena oboljeti od čira na želucu ili dobiti trenutni napadaj migrene. Tog sam nesretnog Božićnjaka upamtila po tome što sam sav bijes, svu tjeskobu, sav strah i nevolju zbog gubitka tla pod nogama usmjerila protiv njegovog lika i imena. Smiješno? Možda. No kad se nešto u čovjeku gomila, ponekad izađe na vidjelo na potpuno neočekivanom mjestu. Ali neću sad o tome, o ratu i svojim tadašnjim problemima. Volim logično razmišljanje i lijep jezik, to su dva razloga zašto sam prasnula po savršeno nevinom liku. On se u mojoj glavi sukobio na obje linije i bio prikladna žrtva te iznenadne agresije.

U to se vrijeme koje je bilo višestruko prijelazno dosta raspravljalo i pisalo po novinama o djedu Božićnjaku kao simbolu pogubnog zapadnjačkog potrošačkog društva. Tako smo o njemu nešto naučili, a onaj sam po sebi razumljiv djed Mraz mog djetinjstva otišao je u mirovinu, i to rusku, po tvrdnjama upućenih u tematiku.

S obzirom na reklame za onaj bućkuriš od coca-cole (iskreno se ispričavam ljubiteljima kojih ima mnogo, ali meni je okus toliko odbojan da nikad nisam uspjela progutati više od dva gutljaja najednom – i to najčešće iz pristojnosti, glupe li mene) optužnica ima stvarnih temelja. Premda je priča o djedici vjerojatno prethodila slavnom napitku, on ga je lansirao u svijet šoubiznisa, u to nema sumnje:

Photobucket

Na ovoj reklami izgleda kao samozadovoljan djedica koji voli popiti nešto žestoko da odagna zimu i nije mi nimalo simpatičan, a čekić i ravnalo asociraju me na pogrebnika koji je došao uzeti mjeru – zna se u koje svrhe i u kojoj prilici. Osim toga i njegovo ime je najobičnija laž – Santaclaus zapravo je Sveti Nikola (Saint Nicolaus), a svako upućenije dijete zna da Sveti Nikola donosi djeci darove u noći sa 5. na 6. prosinac. Tko ne zna, taj nije nikad okusio neizmjernu slast buđenja tog jedinstvenog jutra u godini, grozničavog traženja poklona, jer, nikad se ne zna, možda smo već preveliki za njih, a čak ni roditelji nam nisu znali reći kad je dijete preveliko za poklone od Svetog Nikole - do te žalosne činjenice morali smo doći sami, no bolje je tako nego nikad ne upoznati to iščekivanje, poseban miris i okus koji će kasnije obojiti sva velika iščekivanja u životu i podariti im dio smisla koji onda nećemo morati tražiti, moći ćemo se posvetiti drugim dijelovima slagalice i biti zahvalni na toj činjenici, kao što ja jesam uvijek kad se sjetim, a sjetim se često, biti zahvalna, mislim…

Dakle djedica koji pod neprimjerenim imenom, reklamirajući usput bljutavi pseudoljekoviti napitak, u smiješnoj crvenoj odori raznosi poklone – nekima na Novu godinu, većini na Božić, nikome na Sv. Nikolu, i još su njegovo ime preveli s djed Božićnjak (riječ koju sam tada devedesete prviput čula, bolje bi bilo da je ostao uvozni Santa…), stanuje na Sjevernom polu ili negdje na krajnjem sjeveru Laponije, okružen vilenjacima koji mu cijele godine pomažu pripremati poklone za tu jednu jedinu noć (a koju zapravo, zapitamo se kad pogledamo malo bolje), onda nam pametni dječji film objašnjava kako u toj noći vrijeme stane da bi djedica uistinu mogao obići sve koji te poklone zaslužuju, suvremeno objašnjenje za nove generacije koje mu šalju bezbroj pisama na adresu u Finskoj, a stižu do njega i sva ostala neobično naslovljena pisma, i eto, zbog svega toga sam planula, tada, zbunjena, prestrašena i puna naizgled nerješivih problema.

Danas mi više ne smeta, ali se ni ne obazirem puno na taj lik koji smiješno maskiran dijeli ponekad poklone u predvorjima većih trgovačkih centara, ne vodeći računa o datumima kao ni „pravi“ djedica. O potrošačkom društvu sam već više puta pisala, neću sada. Tu smo gdje jesmo i nema smisla izjedati se zbog stvari na koje ne možemo izravno i trenutno utjecati.

Photobucket

No ostaje mi još pitanje koje nema veze s mojom tadašnjom ljutnjom niti sadašnjim stavom prema pojavnosti fenomena zvanog djed Božićnjak ili, po starom, djed Mraz: Zašto? Zašto je ljudima uopće potreban taj lik. Zašto se o njemu pišu priče, snimaju filmovi? Možda sam u stanju napisati odgovor koji će simpatičnom šeprtljavom dobrotvoru vratiti bar dio dostojanstva koje mu je oduzeo naizgled ironični dio gornjeg teksta.

Svakom čovjeku je darom rođenja usađena grudica čežnje. Grudica je sjeme, zdravo i moćno, koje se želi razrasti do krajnjih granica svojih mogućnosti. U olovnim vremenima (ili su možda željezna, pitam se) kojima upravo svjedočimo sramotno je biti nositelj sjemena. Kad počne klijati i rasti i prijeti da postane vidljivo drugima, pritisnuti strahom od samonametnute sramote očajnički udaramo po njemu pokušavajući ga zaustaviti. Ili nađemo kompromis i dopustimo mu da se razgrana iznutra, dajući mu onoliko prostora koliko možemo otrgnuti bezbrojnim pravim i izmišljenim potrebama koje nas danonoćno opsjedaju. No ta je čežnja naše legitimno pravo, pravo stečeno rođenjem koje prije ili kasnije moramo naučiti ostvariti ako ne želimo da nas vlastita zbunjenost gurne u bezdan. Čežnja za natprirodnim, beskrajno lijepim, savršeno pravednim, bezuvjetno ljubećim, uvijek spokojnim u savršenoj spoznaji univerzalne istine, onim što nenametljivo i bez požurivanja očekuje naše buđenje i pristanak, normalna je, vjerujem, i ljekovita svakom stvorenju. Ja je nazivam čežnjom za Bogom, no ono za čime smijemo čeznuti ako si čežnju dopustimo može imati mnogo imena, gotovo bezbroj, mnogo doživljaja i raznih viđenja, toliko mnogo koliko je sad ljudi na zemlji i koliko ih je ikad ovdje boravilo.

Znam da ovaj gore odlomak zvuči patetično, ali nije me briga. Ako je nekome neugodno čitati ga, neka ga preskoči. A ja ću još samo reći – ako je djed Božićnjak, djed Mraz, Santa Claus ili kako ga već sve ne nazivaju, nekima pomogao da malo, samo malo zavire u vlastiti duhovni svijet i suoče se s duboko zakopanom čežnjom, on zaslužuje u potpunosti svoje postojanje, čak i kao lik u sladunjavim i teško gledivim američkim filmovima. A oni komercijalizirani djedice – pa svatko od nas zna razlučiti žito od kukolja. Pitanje je samo koliko smo se spremni potruditi. Eto, ja sam sad dala sve od sebe nakon što sam ga prije sedamnaest i više godina onako nemilosrdno zabila u podsvijest. A na njega se i dalje neću puno obazirati - nekako nije dio moje vlastite priče.

I na kraju, budući da sam uistinu oduljila ovim postom, samo nekoliko riječi na prijelazu iz stare u novu godinu. Meni je ova posljednja, 2007. godina bila jedna od boljih u životu. Pamtim malo lošega, a trajno ću je se sjećati po mnogim lijepim i sretnim doživljajima. Moj boravak u blogosferi, ma koliko isprekidan bio posljednjih mjeseci iz raznih razloga, sigurno je jedan od njih.


SVIM DRAGIM BLOGERICAMA I BLOGERIMA I OSTALIMA KOJI NAVRAĆAJU NA MOJ BLOG ŽELIM PUNO SREĆE. ZDRAVLJA I BLAGOSTANJA U SLIJEDEĆOJ 2008. GODINI, SVAKO DOBRO I ISPUNJENJE NAJVEĆIH ŽELJA!

Photobucket

Sretno!
sretan


30.12.2007. u 18:02 | K | 51 | P | # | ^


DVA BADNJAKA




Photobucket


Ne znam je li moguće imati dva Božića, no ja se dobro sjećam vremena kad smo imali dva Badnjaka. Ne uvijek, ali često. Jedan je bio pod tjednom, kad su mama i tata normalno dolazili s posla a mi djeca iz škole ili vrtića. Normalno, kažem, no za na s to nipošto nije bio običan dan. Zadnji sati u školi prolazili bi sporo a misli letjele kući, mirisu svježe posječene jelke koju je tata dan ili dva ranije donio i ostavio na hladnom u podrumu ili na balkonu. Mami koja je već danima pekla kolače a sad je u posljednjim pripremama slagala šunku, zimsku salamu, sireve i francusku salatu na ovalne pladnjeve. Kako sam voljela te porculanske pladnjeve, rolice od šunke punjene francuskom salatom i učvršćene čačkalicama, maštovito izrezane sireve, žutilo tvrdo kuhanog jajeta okruženo čvrstim bjelanjkom, zelene bobice usoljenih ili ukiseljenih kapara, kisele šampinjone i male krastavce narezane na trake… I pladnjeve s kolačima, biskupskim kruhom, salamom od oraha s puno oljuštenih badema (ništa nisam voljela više nego istiskivati bademe iz njihovih ljuski nakon što bi ih mama pofurila vrućom vodom kad smo danima ranije pripremali kolače), i one kekse koji su se radili samo za Božić, žute i smeđe, ponekad s rupicom u sredini i spojene slojem pekmeza, a sve to namočeno u malo istučeni bjelanjak i smjesu šećera u prahu pomiješanu sa sitno kosanim lješnjacima. Nisam ih osobito voljela jesti jer su bili tvrđi, ali bili su posebni i radili su se samo jednom u godini, pa sam i njih polako i sa zadovoljstvom grickala još danima nakon blagdana. Bilo je tu i voćnih kuglica i vanili kiflica koje smo mama i ja namakale u šećer s vanilijom – ne vanilinom. Imali smo veliku staklenku od krastavaca u kojoj je stajao šećer u prahu, a u šećeru su bile mahune vanilije koje sad već godinama nisam vidjela. Mama je ponekad izvadila stare mahune i iz paketića izvadila novu, prelomila je na dva ili tri dijela, stavila u šećer i dobro zatvorila staklenku. Ne znam je li optimizam pamćenja u pitanju, no taj mi je šećer s vanilijom bio puno bolji od današnjeg šećera u prahu pomiješanog s vanilin šećerom za koji su nam u školi rekli da se dobiva suhom destilacijom ugljena. Spoj je možda isti, ali miris, miris nije, ili se moj nos toliko promijenio i ostario… I opet osjećam miris jelke okićene srebrnim kuglicama i trakama – mama je uvijek prvu traku ovila oko debla drveta kako bi se dobio onaj pravi štih i sjaj – a bilo je tu i staklenih ptica ukrašenih umjetnim snijegom pričvršćenih štipaljkama, i velika repatica s dva oka koja su se presijavala u nijansama toplog zlata – jedini zlatni odsjaj na drvcu u srebrnim i pastelnim tonovima, kuglice oko kojih smo brat i ja raspravljali i dogovarali se tko će koju objesiti, pa svjećice s podlošcima koje su se također štipaljkama stavljale na grane a koje smo mama i ja zamijenile dan uoči Badnjaka jer su prošlogodišnje nagorjele bile bačene kako se ne bi lomile i mastile među ukrasima. I prskalice koje je trebalo presavinuti kako bi se objesile na bor i zbog kojih smo jedva čekali pjevanje božićnih pjesama nakon svečane večere, i bomboni u srebrnim papirićima koji su se privezani nitima vješali na grane, a kad smo ih smjeli pojesti topili su se u ustima s posebnim brašnasto-šećernom okusom koji je još dugo ostajao na jeziku, okusom Božića, slavlja topline usred hladne zime koja nas je u ono vrijeme gotovo uvijek darovala visokim snježnim zapusima i uskim zaleđenim puteljcima nestvarno osvijetljenim uličnim svjetiljkama pored kojih su prolijetali veseli rojevi bijelih pahuljica… Tako smo nakon Očenaša i Zdravomarije večerali iz posebnih tanjura koji su se samo ponekad vadili iz velikog ormara s posuđem za svečane prilike. Pili smo pića koja smo rijetko kupovali, svakodnevno piće bila nam je ipak voda, ponekad s malo sirupa od maline ili naranče i čaša cedevite ujutro. Kad bismo zapalili svjećice i prskalice pjevali smo božićne pjesme ugasivši sva svjetla. Uvijek sam osjećala toplinu na licu koja kao da je dolazila od tog okićenog drvca koje je sad potpuno nestvarno izgledalo, a iznutra su me grijali dobro jelo i topli začini zimskih kolača, pa tko bi onda mogao znati što je to bilo. I ono iščekivanje, darovi koje je Isusek donosio zamotane u crveni celofan sa zlatnim vrpcama. Dizali smo se brat i ja rano prije roditelja da bismo provjerili jesmo li dobili poklone, pokazali ih roditeljima koji su morali na posao i poigrali se s njima prije odlaska u školu ili vrtić. Ne sjećam se ljepšeg osjećaja od tog dječjeg uvjerenja da su ti darovi čudesan poklon s neba, u što sam bila apsolutno uvjerena do svoje desete godine nakon što sam jednom davno po svom dubokom uvjerenju cijele noći probdjela čekajući dolazak Svetog Nikole i pred jutro našla darove pored svog kreveta. Mislila sam da nama dolazi „pravi“ Isusek zato što vjerujemo da dolazi, a mojim prijateljima u školi donose darove roditelji jer oni ne vjeruju da se to može dogoditi. Zapravo sam bila u pravu. Istina je ono u što vjerujemo. Dok sam vjerovala, bila je istina, prekrasna, tajanstvena, obasjana treperavim svjetlom ulične rasvjete koje pored rolete prodire u zamračenu sobu i osvjetljava nestvarno lijepo božićno drvce i njegove ukrase.

Drugi Badnjak bio je kod bake i djeda, u starom zagrebačkom stanu visokih stropova i debelih zidova zbog čega je tamo uvijek bilo hladnije, ali je pružalo mogućnost da se u kutu sobe pored starog glasovira postavi prekrasno visoko božićno drvo. Taj Badnjak događao se obično u subotu nakon Božića i nije bio manje lijep od onog „pravog“ Badnjaka. Namijenjen nama koji smo tada živjeli izvan Zagreba, ali i onima koji su nakon osmosatnog radnog dana kao i mi u najužem obiteljskom krugu okitili svoje drvce. Sjećam se pucketanja u kaminu i žara koji smo smjeli dotaknuti starim žaračem prije nego što je u stan uveden plin, no onda je pucketanje zamijenilo tiho hučanje plamenika, a toplina koja se širila iz visoke konstrukcije obložene svijetlo plavim pločicama nije bila ništa manje prijatna. Okrugli stol od masivnog drveta koji je dominirao velikim dnevnim boravkom za potrebe slavlja proširen je i dobio lijepi ovalni oblik. Sjećam se i donjeg dijela stola, mekog dodira starog istanjenog, ali još uvijek lijepog šarenog tepiha. Jesam li kao mala sjedila pod stolom ili sam samo ispod njega tražila stvari koje bi onamo pale, ili sam se, ne tako davno, saginjala da vidim gdje su mi vlastita djeca ili neko drugo od brojne praunučadi mojih djeda i bake, uistinu ne znam. U kutu između glasovira, sjajno lakirane gotovo crne komode i stola bio je uzak prostor u koji se trebalo ugurati da bi se bolje vidjele jaslice – najljepše jaslice kojih se sjećam. Sveta obitelj u štalici na mahovinom obloženom podu, betlehemske kućice od bijeloga gipsa s rukom naslikanim prozorima koje je davno nekad izradio moj stric, najljepše kuglice koje su visjele na niskim granama iznad jaslica i bacale srebrni odsjaj i na anđele i životinjice kojima je bilo dano nazočiti Gospodinovu rođenju, i sitni pokloni koje smo ondje nalazili nakon što bismo u mraku uz svijećama i prskalicama osvijetljenu jelku otpjevali sve lijepe božićne pjesme koje su naši stariji znali.Miris tog Badnjaka započeo bi mirisom vinske juhe koju nisam voljela ali je činila dio tog lijepog ugođaja i nije mi smetao dok se u laganim oblačićima pare izvijao nad zelenkastim šalicama od tankog porculana koje su se vadile za tu priliku i stavljale na stol s jednako lijepim i tankim tanjurićima. Nakon molitve i obreda vinske juhe koji sam naučila otrpjeti kad sam malo odrasla i očekivalo se od mene da to s veseljem prihvatim slijedilo je obilje najfinijih jela – kuhane šunke, svih vrsta narezaka, sira, jaja, salate od graha koja se hrabro i uspješno suprotstavljala dekorativnoj francuskoj salati, dok su se krastavcima i kaparama ovdje pridružile zelene masline s umetnutim komadićem crvene paprike koje sam uvijek probala želeći ih jesti zbog tog lijepog i privlačnog izgleda ali nikako nisam mogla zbog meni odbojnog okusa, zatim pogača sa sitno narezanim komadićima šunke i pogača od dizanog tijesta koju smo mi djeca lomili tražeći u njoj u foliju umotane novčiće koji donose sreću u idućoj godini, nekad pare i dinare, zatim lipe i kune, svejedno, novčić je novčić, simbol onoga što priželjkujemo sebi i drugima, pružen kroz igru iščekivanja i mliječno tijesto s putrom koje se topi u ustima. I kad bi sve to prošlo mi bismo se razbježali igrajući se po sobama, prolazeći s određenom dozom straha kroz mračno predsoblje koje povezuje topli i osvijetljeni dnevni boravak s isto takvom mirisnom kuhinjom, no hodnik je bio hladan, zbog balkonskih vrata koja bi ponekad ostajala odškrinuta kad bi se odande donosili naresci ili kolači privremeno smješteni na hladnom, a u kutu predsoblja bio je niski crni stolić, neobičan, u obliku crnca koji na glavi nosi pladanj – a pladanj je bio površina stolića – i nije me lijepo gledao u davno doba dok su mi oči još bile u visini njegovih očiju ili malo više pa mi je sjećanje na to ostalo i kasnije, a velika komoda s ogromnim i vrlo pravilnim ogledalom ponekad me je uplašila mojim vlastitim likom dok bih izlazila iz kuhinje. Pored nje bio je mračan ulaz u kupaonu, a iz kupaone se moglo skrenuti kroz još jedna vrata u sobu koja se tada zvala rumplkamer i čija su vrata prema dnevnom boravku bila brižno zatvorena, jer unutra je bio naslagan nepotreban namještaj i još neke stvari koje su čeznule za uskraćenom ljudskom pažnjom i plašile nas u mraku kad bismo se usudili ondje igrati skrivača, praćeni pogledom likova sa starih slika i portreta. Više sam voljela drugu sobu pored dnevnog boravka gdje smo se uvijek smjeli igrati. Na stropu je veselo svijetlio luster ukrašen visećim kristalima, u kutu je pucketao i grijao drugi kamin, a sa zida iznad kreveta s neobično mekanim madracima koji su uvijek bili pokriveni plavim pokrivačima protkanim srebrnim nitima gledala nas je Rafaelova prekrasna mlađahna Djevica Marija u plavoj odjeći i sve je u sobi bilo plavo, osim ormara, naravno, jer baka je voljela plavu boju i tako kroz godine uredila tu spavaću sobu koja je imala i toaletni stolić s ogledalom i plavi kauč na kojem je netko od nas mogao prespavati kad je bilo potrebno ili smo to željeli. Još dalje kroz velika dvokrilna vrata, ulazilo se u manju sobu u kojoj smo odlagali jakne i kapute, a zatim na odlasku veselo prekapali tražeći svoju odjeću u naslaganoj gomili na krevetu. I ta je soba bila pomalo tajanstvena, u njoj su bile stvari koje je djed donio s puta po Iranu gdje je bio u davnim danima prije islamske revolucije. No te su stvari bile više zanimljive, ne onako prijeteće kao one u rumplkameru - istočnjački vrč, mjedeni pladanj na kojem je stajala boca okružena čašicama, sitni ukrasni predmeti, slika bazara na zidu. Kroz veliki prozor danju se moglo pogledati u unutarnja dvorišta starog zagrebačkog kvarta. Na kraju bi nas sakupili sa svih strana i pozvali na kolače i tortu, bakinu tortu, mješavinu ukusnog biskvita s dvije ili tri vrste krema i nasjeckanim voćem, često posipanu čokoladom u prahu, kombinacija koja mi se čini nemogućom, ali se ipak uvijek prijatno stapala u ustima pozivajući na slijedeći zalogaj, torta od oraha ili čokolade koju bi ispekla moja mama, kolači svih vrsta s raznih strana, od bake i naših roditelja, uvijek smo znali što je tko pekao i sve je bilo fino, mirisno, puno cimeta, vanilije, oraha, čokolade, mljevenih smokava i ostalih dobrih stvari. U tom trenutku, a ponekad i prije – dok smo još završavali s glavnim jelima, prije igre, djed bi ustao i održao jedan od svojih obaveznih, tako posebnih govora koji se danas više ne drže, barem ne na obiteljskim slavljima. Bio je to uvijek svojevrstan potpouri – mješavina osvrta na proteklo vrijeme i dobrih želja za ono buduće, želja da vladaju mir i blagostanje, koje su nama, djeci rođenoj u miru i blagostanju bile nerazumljive. Neki su se za vrijeme govora smijuljili i kreveljili, no znali smo da moramo biti dobri dok djed nepokolebljivo iznosi svoju ljubaznu poruku. I, gle čuda, te su me riječi pratile kao i mnoge druge dobre stvari kroz život i dobivale i dobivaju na značenju kako vrijeme protječe, kao staro vino koje dobiva na vrijednosti umjesto da gubi. I nakon svega toga nastao bi mrak, ugasila se sva svjetla, a velika jelka zasjala bi u punom sjaju desetinama svjećica i prskalica koje smo uz pjesme i mi starija djeca smjeli paliti jednu po jednu, s uzbuđenjem očekujući hoće li neka od velikih iskri koje su prskale na sve strane pasti na tepih ili parket, kako bismo brzo pritrčali i ugasili tinjajuću vatru cipelama, usplahireno tražeći očima čašu vode – zlu ne trebalo, možda jednu od onih lijepih ravnih i uskih čaša ukrašenih šarenim rombićima iz kojih sam uvijek voljela piti, jer bile su posebne – štogod bi se u takvoj čaši našlo, od malinovca do kokte bilo bi ukusnije i spremnije je kliznulo niz grlo, ima takvih čaša, ali ne mnogo, i tanjura u kojima jelo postaje ukusnije, kao da su te stvari izradili vilenjaci ili dobri patuljci u svojim radionicama dodavši im neke čarobne sastojke nama na poklon. Iskra bi tek vrlo rijetko neugašena pala na pod, pjesme bi bile sve otpjevane, neke i po više puta, a onda, ako je slučajno uistinu bio Badnjak, što se ponekad i dogodilo, neki stariji su se počeli spremati za polnoćku. Polnoćka, tajanstvena riječ koja šapuće o tihom šuljanju kroz snijeg i vijavicu do vrata crkve kroz koja u snježnu noć dopire svjetlost i glazba koju sam tako rado slušala. Kao malo dijete nikad nisam dočekala ponoć jer i novogodišnji doček završavao je za nas između devet i deset sati, vrijeme koje našu djecu tjera u smijeh kao vrijeme za spavanje, nažalost, no takva su vremena, a onda je ponoć bila kasno, jako kasno. I sjećam se kako sam se kasnije na prvoj polnoćki razočarala, jer nije bila čarobna kakvom sam je zamišljala, a još su manje čarobne bile petarde koje su već tada odjekivale pred Božić, što mi je u ratno i poratno vrijeme oduzelo volju za tim kasnim odlaskom na svetu misu. I tako bi se Badnjak koji jest ili nije bio Badnjak primakao kraju, uzeli bismo svoje stvari iz sobe na kraju stana i nakon dugog opraštanja, ljubljenja i čestitanja krenuli svojim putem, s malim darovima u rukama, ali puno većim u srcu i takav je Badnjak koji priželjkujem svojoj djeci i svima koji su mi dragi, ne isti, jer isti ne može i ne smije biti, no ipak lijep, makar i s manje ljudi i manje svjećica i prskalica i s pjesmama koje izviru iz zvučnika CD playera, svejedno, ista toplina može se pružiti i primiti na bezbroj načina, koliko ih ima da volimo jedni druge i da budemo ljudi, tristo šezdeset i pet dana u godini i jedan preko svake četvrte, da u sebi uvijek nosimo svjetlo ma kakvim ga vidjeli i kako god ga shvaćali ili ne shvaćali, jer to je jedino što ostaje kad sve drugo nestane i to je poruka svjetla koju Badnjak u sebi nosi i podsjeća nas da nigdje i nikad nismo sami jer sami nikad i nigdje ne možemo biti.


Svim dragim prijateljima blogerima i ostalima želim čestit i blagoslovljen Božić i mirnu i spokojnu Svetu Noć koja će se, čini se, čak i zabijeliti, na radost naših najmlađih, ali i nas nešto starijih. Mir i Svjetlost neka nas uvijek prate na svim našim putovima, u svim lutanjima.


24.12.2007. u 13:18 | K | 63 | P | # | ^


…ŠETNJA…




Početak Puljske ulice
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Nastavljam šetnju započetu u prethodnom postu i prelazim autoput, donedavno Ljubljansku aveniju, preimenovanu u Zagrebačku aveniju, tko zna zašto. Prije preimenovanja lijepo su je uredili, na zeleni pojas koji ondje odvaja po dvije trake posadili cvijeće, a stari semafor zamijenili novim koji pješacima odbrojava sekunde do trenutka kad će se upaliti zeleno svjetlo. To je jedna od rijetkih novotarija koju sam s veseljem odmah prihvatila, jedino sam se bojala da će se sprava ubrzo pokvariti. No nije bilo tako, nakon početnih problema ustalila se i sad već mjesecima radi bez zastoja. No ja se tog mjesta dobro sjećam iz nekog davnog doba prije nego što je sagrađen nadvožnjak iznad Selske, dok je cesta imala dvije trake i bila uvijek vrlo prometna, a trebalo ju je prijeći ako ste htjeli doći do tramvaja, jer pruga na Horvaćanskoj sagrađena je tek neposredno prije Univerzijade 1987. Kad sam bila kod bake i djeda, djed i ja smo gotovo svakodnevno odlazili na Remizu na tramvaj i dalje na razne destinacije u gradu. Na tom je prijelazu trebalo dugo čekati prije nego što bi se moglo prijeći i jednom nas je gotovo pregazio auto koji se u zadnji čas zaustavio uz trubljenje i škripu kočnica. Pješaci su onda kao i danas bili ugrožena vrsta.

Ljubljanska – Zagrebačka avenija u smjeru prema Zapadu
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Prije nego što ću ući u Puljsku bacam pogled niz Zagrebačku aveniju. Nedavno zasađeni drvored lijepo napreduje i uskoro će njegovo lišće stvoriti svojevrsnu zaštitu pješacima od ispušnih plinova i buke s kolnika.

Puljska ulica – pogled prema Sljemenu
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Poznato je da su sjeverni i južni dio Zagreba oduvijek slabije povezani nego zapadni i istočni. Vjerojatno je tome razlog željeznička pruga koja je građena u smjeru istok – zapad a koja je uvelike utjecala na izgradnju grada, jednako kao i Sava koja od grada odvaja njegov najjužniji dio – Novi Zagreb. Kad se ovako pogleda prema sjeveru čini se da je Sljeme na dohvat ruke. No nije sasvim tako, a prije je bilo još manje. Sjećam se kakva je pustolovina bila uputiti se Selskom ulicom u pravcu Črnomerca. Nismo morali pogađati hoće li željeznički prijelaz biti otvoren ili zatvoren, on je gotovo uvijek bio zatvoren, a na prolazak vlaka čekalo se dugo, ponekad i jako dugo. Taj je problem riješen izgradnjom podvožnjaka ispod pruge, a i Savska ulica koja povezuje sjever i jug protočnija je otkako je sagrađen tunel ispod nje na Ljubljanskoj – Zagrebačkoj – Slavonskoj ili kojoj već aveniji. No oni željni pustolovine možda se upute Fallerovim šetalištem uz potok Črnomerec prema sjeveru, a to bi već bila nova priča…

Mošćenička ulica – pogled iz Puljske
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Kad uđemo u Puljsku odmah s desne strane pogled pada u kratku Mošćeničku ulicu koja ipak ima svoje znamenitosti – kapelu Corpus Domini koja nije osobito uočljiva dok joj se sasvim ne približite, ali se zato njezino zvono prijatnog zvuka čuje nadaleko, osobito u prometnom zatišju vikendom. Na drugom kraju uličice je dječje kazalište Trešnja čija se neobična mozaikom optočena zgrada dugo gradila i dovršavala.

Puljska ulica – ograda NK Trešnjevka
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ružno? Pitam ponovo. Ružno. Reći će mnogi. Stara ograda koja od pogleda slučajnih znatiželjnika skriva nogometni teren kluba NK Trešnjevka uistinu nije neka ljepotica. No ja je se sjećam iz vremena prije gotovo četrdeset godina. Bila je ista ovakva, možda malo svjetlija i bez rupa kroz koje danas znatiželjnici ipak mogu proviriti na teren. Ružna? Ne znam. Meni je bila neobično zanimljiva. Kako sam malim koracima mjerila duljinu jednog velikog stadiona, uspjela me fascinirati svojom duljinom, jednoličnošću, izgledom velikih betonskih greda od kojih je sastavljena i onim spojevima kakvi se inače mogu naći na sličnim ogradama u industrijskoj zoni. Ružno. Opet tvrdi netko. Ma nije, kažem ja. Bila bi ružna da se ne sjećam kako mi je bila zanimljivija od mnogih drugih stvari koje kao trogodišnjakinja bez predrasuda nisam svrstavala u lijepe ili ružne. Nego u one vrijedne pažnje i one druge koje to nisu te stoga nisu ni postojale. Nedavno, prije dvije ili tri godine, na povratku s posla nešto me privuklo, prešla sam ulicu i kriomice zavirila kroz pukotinu u ogradi. Vidjela sam, naravno, travu. Gotovo sam se sama sebi nasmijala zbog te djetinjaste želje, a tek sam ljetos konačno imala priliku razgledati teren iznutra dok je moj mali jurcao po njemu za loptom uz zvižduke trenerove zviždaljke koji su zvučali sasvim obično, ne kao onda dok sam ih godinama povremeno slušala izvana kao tajanstvenu jeku koja zajedno s prigušenim glasovima i uzvicima dopire iz nekog nepoznatog svijeta. Eto, zbog svega što sam rekla i onoga što sam propustila reći nikada tu ogradu neću smatrati ružnom.

Puljska ulica
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Nasuprot betonskoj ogradi proteže se žičana ograda koja od ulice odvaja ZET-ove zgrade – od upravne zgrade do hangara za pranje i servis tramvaja koje mi je djed uvijek kad bismo onuda prolazili pokazivao kao mjesto gdje tramvaji spavaju. A ja sam bila dijete koje je voljelo tramvaje i bilo mi je drago da znam gdje tramvaji spavaju. Kad danas prolazim pored polukružnih hangara iskreno se nadam da će nekim čudom ostati sačuvani, možda kao muzejski primjerci industrijske arhitekture prve polovice dvadesetog stoljeća. Jednom mi je bilo dopušteno onamo ući i razgledati to neobično mjesto. Bila sam s novinarskom grupom u posjeti ZET-u upravo u vrijeme kad su došli tada novi češki tramvaji, oni široki zaobljeni koji još uvijek najčešće voze na novozagrebačkim linijama. Upoznali smo tada i prvu vozačicu tramvaja koja je na taj dotad muški posao prešla s mjesta kondukterke. Dok sam bila mala svaka kola imala su svog konduktera koji je sjedio na za to predviđenom povišenom mjestu i prodavao karte ili poništavao one iz blokića kakve je obično sa sobom nosio moj djed. Sjećam se kako je prije ulaza u tramvaj vadio iz džepa taj blok od deset lijepih bijelih karata u kožnim koricama koji je pružao kondukteru. Kad bismo išli na glavni kolodvor zatražio bi prijelaz i kondukter bi mu kemijskom olovkom na kartu našarao nekakav znak. Bila sam jako ponosna na taj blok karata i na cijelog djeda koji je uvijek znao kako što treba učiniti, a u džepu je obično nosio jedan ili dva bronhi bombona za mene i tete na pošti ili u kiosku koje su mu ljubazno dale ono što je tražio, od novina ili cigareta do potvrde da je platio račune. To s plaćanjem računa bilo je osobito zanimljivo i ja sam godinama iz prikrajka promatrala službenice koje bi moj djed nakon izvršene uplate često ponudio bombonom, ponekad iz vrećice, ponekad samo tako, iz džepa (nikad to nije učinio prije obavljenog posla, valjda da ne bi izgledalo da ih miti bombonima, pomislila sam kasnije). S laganom nelagodom očekivala sam hoće li biti odbijen, jer neke bi se malo zacrvenjele i bilo im je nelagodno, pa je i meni tada bilo neugodno, a kad bi lijepo zahvalile i zadovoljno uzele ponuđeni bombon bila sam i ja sretna kao nakon dobro obavljenog posla. Bila su to druga vremena i ta je ljubazna gesta bila upravo to – ljubazna gesta. Danas bi to možda netko shvatio kao neki od bezbrojnih oblika zlostavljanja ili zametak mita i korupcije. Podsjetilo me to na činjenicu da čokoladu s lješnjacima koju uvijek odnesem svojoj doktorici i sestri u ambulanti (u znak zahvalnosti, puno je premala da bi predstavljala mito, nadam se) moram skrivati u pretrpanoj torbici kako me ostali pacijenti ne bi prostrijelili pogledom kao najvećeg izdajnika novopečenih ideala. I da nešto slično moram pretrpjeti ako nakon dugog oklijevanja i odlučivanja hoću li odnijeti srednje bajadere ili mali buket, nešto od toga na kraju ipak odnesem u školu učiteljici svoje djece prilikom podjele knjižica. I nejasno mi je zašto te stvari izazivaju takvu sablazan. Ja samo želim svoje pravo da se malim, sitnim, jestivim poklonom odužim nekome za koga smatram da je meni ili mojima učinio nešto dobro. Ne radi se baš sve po službenoj dužnosti.
Uzmite bronhi, lakše se diše, a ja ovaj ogroman post privodim kraju.

Ljubljanica – Remiza
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Najmanje dvaput tjedno, obično i češće, može me se vidjeti kako ovuda žurim prema tramvajskom stajalištu. I kad bismo imali neku spravu koja bi omogućila pogled unatrag, daleko, četrdesetak godina, i tamo bi me se moglo naći u mnogim situacijama i različitim raspoloženjima, da o izgledu i ne govorim. No o tome sam već pisala i ponovo ću pisati. Ovdje sam željela staviti slike kako bi ih mogao naći i uzeti svatko tko zaluta ovamo tražeći Remizu i Ljubljanicu kao što sam je ja uzalud tražila prije nekoliko mjeseci. Neka i ona postane dio virtualnog svijeta. Je li ružna? Hm, neću to više pitati, a neću ni odgovarati, sve sam već rekla i ponovila i možda opet ponovim nekom drugom prilikom…

Ljubljanica – Remiza
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Da, i svaka čast onima koji su preživjeli do kraja. Hvala!


11.12.2007. u 23:21 | K | 34 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se