…ŠETNJA…
Početak Puljske ulice
Nastavljam šetnju započetu u prethodnom postu i prelazim autoput, donedavno Ljubljansku aveniju, preimenovanu u Zagrebačku aveniju, tko zna zašto. Prije preimenovanja lijepo su je uredili, na zeleni pojas koji ondje odvaja po dvije trake posadili cvijeće, a stari semafor zamijenili novim koji pješacima odbrojava sekunde do trenutka kad će se upaliti zeleno svjetlo. To je jedna od rijetkih novotarija koju sam s veseljem odmah prihvatila, jedino sam se bojala da će se sprava ubrzo pokvariti. No nije bilo tako, nakon početnih problema ustalila se i sad već mjesecima radi bez zastoja. No ja se tog mjesta dobro sjećam iz nekog davnog doba prije nego što je sagrađen nadvožnjak iznad Selske, dok je cesta imala dvije trake i bila uvijek vrlo prometna, a trebalo ju je prijeći ako ste htjeli doći do tramvaja, jer pruga na Horvaćanskoj sagrađena je tek neposredno prije Univerzijade 1987. Kad sam bila kod bake i djeda, djed i ja smo gotovo svakodnevno odlazili na Remizu na tramvaj i dalje na razne destinacije u gradu. Na tom je prijelazu trebalo dugo čekati prije nego što bi se moglo prijeći i jednom nas je gotovo pregazio auto koji se u zadnji čas zaustavio uz trubljenje i škripu kočnica. Pješaci su onda kao i danas bili ugrožena vrsta.
Ljubljanska – Zagrebačka avenija u smjeru prema Zapadu
Prije nego što ću ući u Puljsku bacam pogled niz Zagrebačku aveniju. Nedavno zasađeni drvored lijepo napreduje i uskoro će njegovo lišće stvoriti svojevrsnu zaštitu pješacima od ispušnih plinova i buke s kolnika.
Puljska ulica – pogled prema Sljemenu
Poznato je da su sjeverni i južni dio Zagreba oduvijek slabije povezani nego zapadni i istočni. Vjerojatno je tome razlog željeznička pruga koja je građena u smjeru istok – zapad a koja je uvelike utjecala na izgradnju grada, jednako kao i Sava koja od grada odvaja njegov najjužniji dio – Novi Zagreb. Kad se ovako pogleda prema sjeveru čini se da je Sljeme na dohvat ruke. No nije sasvim tako, a prije je bilo još manje. Sjećam se kakva je pustolovina bila uputiti se Selskom ulicom u pravcu Črnomerca. Nismo morali pogađati hoće li željeznički prijelaz biti otvoren ili zatvoren, on je gotovo uvijek bio zatvoren, a na prolazak vlaka čekalo se dugo, ponekad i jako dugo. Taj je problem riješen izgradnjom podvožnjaka ispod pruge, a i Savska ulica koja povezuje sjever i jug protočnija je otkako je sagrađen tunel ispod nje na Ljubljanskoj – Zagrebačkoj – Slavonskoj ili kojoj već aveniji. No oni željni pustolovine možda se upute Fallerovim šetalištem uz potok Črnomerec prema sjeveru, a to bi već bila nova priča…
Mošćenička ulica – pogled iz Puljske
Kad uđemo u Puljsku odmah s desne strane pogled pada u kratku Mošćeničku ulicu koja ipak ima svoje znamenitosti – kapelu Corpus Domini koja nije osobito uočljiva dok joj se sasvim ne približite, ali se zato njezino zvono prijatnog zvuka čuje nadaleko, osobito u prometnom zatišju vikendom. Na drugom kraju uličice je dječje kazalište Trešnja čija se neobična mozaikom optočena zgrada dugo gradila i dovršavala.
Puljska ulica – ograda NK Trešnjevka
Ružno? Pitam ponovo. Ružno. Reći će mnogi. Stara ograda koja od pogleda slučajnih znatiželjnika skriva nogometni teren kluba NK Trešnjevka uistinu nije neka ljepotica. No ja je se sjećam iz vremena prije gotovo četrdeset godina. Bila je ista ovakva, možda malo svjetlija i bez rupa kroz koje danas znatiželjnici ipak mogu proviriti na teren. Ružna? Ne znam. Meni je bila neobično zanimljiva. Kako sam malim koracima mjerila duljinu jednog velikog stadiona, uspjela me fascinirati svojom duljinom, jednoličnošću, izgledom velikih betonskih greda od kojih je sastavljena i onim spojevima kakvi se inače mogu naći na sličnim ogradama u industrijskoj zoni. Ružno. Opet tvrdi netko. Ma nije, kažem ja. Bila bi ružna da se ne sjećam kako mi je bila zanimljivija od mnogih drugih stvari koje kao trogodišnjakinja bez predrasuda nisam svrstavala u lijepe ili ružne. Nego u one vrijedne pažnje i one druge koje to nisu te stoga nisu ni postojale. Nedavno, prije dvije ili tri godine, na povratku s posla nešto me privuklo, prešla sam ulicu i kriomice zavirila kroz pukotinu u ogradi. Vidjela sam, naravno, travu. Gotovo sam se sama sebi nasmijala zbog te djetinjaste želje, a tek sam ljetos konačno imala priliku razgledati teren iznutra dok je moj mali jurcao po njemu za loptom uz zvižduke trenerove zviždaljke koji su zvučali sasvim obično, ne kao onda dok sam ih godinama povremeno slušala izvana kao tajanstvenu jeku koja zajedno s prigušenim glasovima i uzvicima dopire iz nekog nepoznatog svijeta. Eto, zbog svega što sam rekla i onoga što sam propustila reći nikada tu ogradu neću smatrati ružnom.
Puljska ulica
Nasuprot betonskoj ogradi proteže se žičana ograda koja od ulice odvaja ZET-ove zgrade – od upravne zgrade do hangara za pranje i servis tramvaja koje mi je djed uvijek kad bismo onuda prolazili pokazivao kao mjesto gdje tramvaji spavaju. A ja sam bila dijete koje je voljelo tramvaje i bilo mi je drago da znam gdje tramvaji spavaju. Kad danas prolazim pored polukružnih hangara iskreno se nadam da će nekim čudom ostati sačuvani, možda kao muzejski primjerci industrijske arhitekture prve polovice dvadesetog stoljeća. Jednom mi je bilo dopušteno onamo ući i razgledati to neobično mjesto. Bila sam s novinarskom grupom u posjeti ZET-u upravo u vrijeme kad su došli tada novi češki tramvaji, oni široki zaobljeni koji još uvijek najčešće voze na novozagrebačkim linijama. Upoznali smo tada i prvu vozačicu tramvaja koja je na taj dotad muški posao prešla s mjesta kondukterke. Dok sam bila mala svaka kola imala su svog konduktera koji je sjedio na za to predviđenom povišenom mjestu i prodavao karte ili poništavao one iz blokića kakve je obično sa sobom nosio moj djed. Sjećam se kako je prije ulaza u tramvaj vadio iz džepa taj blok od deset lijepih bijelih karata u kožnim koricama koji je pružao kondukteru. Kad bismo išli na glavni kolodvor zatražio bi prijelaz i kondukter bi mu kemijskom olovkom na kartu našarao nekakav znak. Bila sam jako ponosna na taj blok karata i na cijelog djeda koji je uvijek znao kako što treba učiniti, a u džepu je obično nosio jedan ili dva bronhi bombona za mene i tete na pošti ili u kiosku koje su mu ljubazno dale ono što je tražio, od novina ili cigareta do potvrde da je platio račune. To s plaćanjem računa bilo je osobito zanimljivo i ja sam godinama iz prikrajka promatrala službenice koje bi moj djed nakon izvršene uplate često ponudio bombonom, ponekad iz vrećice, ponekad samo tako, iz džepa (nikad to nije učinio prije obavljenog posla, valjda da ne bi izgledalo da ih miti bombonima, pomislila sam kasnije). S laganom nelagodom očekivala sam hoće li biti odbijen, jer neke bi se malo zacrvenjele i bilo im je nelagodno, pa je i meni tada bilo neugodno, a kad bi lijepo zahvalile i zadovoljno uzele ponuđeni bombon bila sam i ja sretna kao nakon dobro obavljenog posla. Bila su to druga vremena i ta je ljubazna gesta bila upravo to – ljubazna gesta. Danas bi to možda netko shvatio kao neki od bezbrojnih oblika zlostavljanja ili zametak mita i korupcije. Podsjetilo me to na činjenicu da čokoladu s lješnjacima koju uvijek odnesem svojoj doktorici i sestri u ambulanti (u znak zahvalnosti, puno je premala da bi predstavljala mito, nadam se) moram skrivati u pretrpanoj torbici kako me ostali pacijenti ne bi prostrijelili pogledom kao najvećeg izdajnika novopečenih ideala. I da nešto slično moram pretrpjeti ako nakon dugog oklijevanja i odlučivanja hoću li odnijeti srednje bajadere ili mali buket, nešto od toga na kraju ipak odnesem u školu učiteljici svoje djece prilikom podjele knjižica. I nejasno mi je zašto te stvari izazivaju takvu sablazan. Ja samo želim svoje pravo da se malim, sitnim, jestivim poklonom odužim nekome za koga smatram da je meni ili mojima učinio nešto dobro. Ne radi se baš sve po službenoj dužnosti.
Uzmite bronhi, lakše se diše, a ja ovaj ogroman post privodim kraju.
Ljubljanica – Remiza
Najmanje dvaput tjedno, obično i češće, može me se vidjeti kako ovuda žurim prema tramvajskom stajalištu. I kad bismo imali neku spravu koja bi omogućila pogled unatrag, daleko, četrdesetak godina, i tamo bi me se moglo naći u mnogim situacijama i različitim raspoloženjima, da o izgledu i ne govorim. No o tome sam već pisala i ponovo ću pisati. Ovdje sam željela staviti slike kako bi ih mogao naći i uzeti svatko tko zaluta ovamo tražeći Remizu i Ljubljanicu kao što sam je ja uzalud tražila prije nekoliko mjeseci. Neka i ona postane dio virtualnog svijeta. Je li ružna? Hm, neću to više pitati, a neću ni odgovarati, sve sam već rekla i ponovila i možda opet ponovim nekom drugom prilikom…
Ljubljanica – Remiza
Da, i svaka čast onima koji su preživjeli do kraja. Hvala!
11.12.2007. u 23:21 | K | 34 | P | # | ^
