DJED BOŽIĆNJAK VS. DJED MRAZ
Rasprava o bradatim djedicama duge bijele brade koji na Božić ili na Novu godinu uskaču kroz dimnjake (prozore? ventilacijske otvore?) s velikom vrećom darova na leđima? Nije rasprava, samo nedostatak teme i inspiracije u ovom međublagdanskom vremenu u kojem me uhvatila i prilično jaka prehlada zbog koje ni ekran računala ne vidim sasvim jasno. Ali ne dam se ja prehladi, samo mi je mozak nekako blokiran sluzavim masama koje se stvaraju i zadržavaju u njegovom susjedstvu.
Dakle, djed božićnjak ili djed mraz, pisano malim ili velikim slovom? Ne znam, božićnjak je nekakav pridjev novijeg datuma, a mraz je zapravo imenica. A djed, je li djed imenica, prvi dio imena ili titula? Kažem, mozak mi ne radi baš najbolje. Pa onda neka bude djed Božićnjak i djed Mraz, tako mi nekako najbolje izgleda na virtualnom papiru. A ono vs. u naslovu nije ozbiljno mišljeno, ta nije djed podvojena ličnost da se u sebi ili izvan sebe sukobljava sa samim sobom. Taj neobični lik prepun je unutarnjih suprotnosti, no što se imena tiče, oba ipak označavaju tu istu (ne)postojeću osobu.
Prisjetit ću se ranih sedamdesetih i škole u kojoj sam provela prvih pet razreda osnovne. O Božiću sam sve rekla u prošlom postu. U školskom okruženju on je bio obavijen velom tajne i mi smo se urotnički došaptavali izmjenjujući informacije o poklonima koje smo ujutro našli pod borom ili na prozorskoj dasci. Drugarice ( = učiteljice) nisu nas nikad pitale o tome, iako se vidjelo da znaju o čemu je riječ. Kad danas pomislim, možda i ne bi bilo tako da nisu imale strašnog ravnatelja. Strašan je blaga riječ za čovjeka niskog rasta, žućkaste puti i debelih crnih obrva kojeg se nisam u četiri godine usudila ni dobro pogledati jer mi je djelovao poput Nečastivog ili svojevrsnog onog-čije-je-ime-bolje-ne-spominjati. Uostalom, on je vrlo rijetko izlazio iz svog ureda, ili ga barem mi učenici nismo viđali, a kad bismo ga vidjeli kako trčećim korakom (uvijek je nekako brzo hodao, kao da napola trči) prilazi mjestu gdje smo se nalazili, nastala bi grobna tišina prije nego što bi odjeknuli pozdravi na koje se nikad nije obazirao. Sjećam se jednog zimskog prijepodneva kad je uletio kao furija u našu učionicu drugog razreda i se izvikao na učiteljicu. Ne znam o čemu se radilo, nisam u onoj galami uopće razaznala riječi i jedino sam osjećala živu želju da kliznem pod klupu uz koju sam kao i ostali stajala u stavu mirno s rukama uz tijelo kao što dolikuje kad jedan ravnatelj uđe u učionicu i da se na podu otopim poput prokrijumčarene grude snijega, ili da se barem smanjim tako da me nitko ne može vidjeti. A naša učiteljica je nakon toga do kraja sata stajala uz prozor i plakala i bilo mi je nje žao, iako je i ona često viklala na nas i znala nas povući za uho ili za kosu, no to je već druga priča isto kao i priča o krupnom i ljubaznom čovjeku koji je na početku petog razreda ušao u učionicu, rekao nam da sjednemo, sjeo pored drugarice ( = profesorice) i predstavio nam se kao novi ravnatelj, a mi zapanjeni, ne možeš vjerovati da te neće ugristi, a tako je blizu. On je često prolazio hodnicima i ponekad nam nešto rekao kad bismo ga pozdravili onim obaveznim „zdravo“, ali priča o njemu ne spada ovamo, jer djed Mraz nam je dolazio samo u prva četiri razreda i sjećam se kako smo u petom pomalo žalosno trčali hodnikom da ga barem vidimo kako prolazi noseći vreću punu šuškavih prozirnih paketića sa slatkišima onoj maloj dječici koja mi više nismo bili.
Nisu te prve četiri godine bile jako strašne, da ne bi netko pomislio, bijesni ravnatelj držao se podalje od nas, a učiteljice su uglavnom bile dobre, osim one na koju je ravnatelj jednom vikao i koja zbog toga nije postala nimalo bolja, a tko bi i postao bolji kad ovako pred čoporom povjerene mu djece navalite na njega, pitam se. I djed Mraz bio je dobra stvar za nas koji smo s uzbuđenjem očekivali ona dva posebna dana kad je bio pravi veliki praznik i kad smo smjeli ostati budni do deset sati navečer, oprezno se raspitujući kod roditelja ne bismo li i mi možda mogli dočekati ponoć, a drugoga dana smo se kasno budili uz miris sarme i kuhanog krumpira koji smo uvijek ručali prvoga dana u godini uživajući u svima dopuštenom ljenčarenju u pregrijanom stanu, očekujući skijaške skokove i božićne priče koje su nam za svaki slučaj prijevodom i najavom servirali kao novogodišnje – no nije važno, glavno da je lijepo i zabavno. I bilo je. Kao i djed Mraz. Čekali smo ga nestrpljivo u učionicama ukrašenim pahuljicama izrezanim od bijelog papira, šarenim spiralama i lampionima koje smo sami izradili kao i crteže i slike kojima su bili oblijepljeni zidovi u čast dolaska nove godine. Kad bi dugo očekivani djed ušao i dogegao se do učiteljice pozdravljajući nas sa Zdravio draga djeco ili nekim sličnim pozdravom, nastupio bi trenutak nelagode koji nisam voljela, no dao se preživjeti. Djed Mraz je znao da nije djed Mraz, učiteljica (pardon, drugarica) je znala da djed Mraz nije djed Mraz i mi učenici znali smo da djed Mraz nije djed Mraz, no neki su osjećali potrebu da iz pristojnosti vjeruju da djed Mraz jest djed Mraz i ja sam uvijek bila među njima, a zna se da nitko iz pristojnosti ne može vjerovati u nešto u što ne vjeruje (to ne može ni iz drugih, ponekad puno jačih razloga), pa je taj kratak trenutak uvijek bio označen nelagodnim mukom, dok nismo zapjevali, a djed Mraz razvezao vreću i počeo dijeliti poklone i to je bilo lijepo, pokloni su uvijek dobrodošli, čak i kad ih donosi djed Mraz koji nije djed Mraz.
Naš školski djed Mraz uvijek je imao na glavi šubaru krem boje i isto takav kaput obrubljen bijelim krznom (koje, pretpostavljam, nije bilo krzno, samo je tako izgledalo). I vreća je bila slične boje, jutena mislim, šuškala je kad ju je otvarao jer su u njoj bile čokoladice, žvake i voćni bomboni umotani u celofan i vezani tankom vrpcom za poklone. Jedino se ne sjećam kakav je štap nosio, nekako mi se pomiješao biskupski štap Svetog Nikole s mnogim štapovima koje sam kasnije imala prilike vidjeti i sad stvarno ne znam što je imao u ruci, zamišljam ga upravo s tim neprikladnim pastirskim štapom, neka mu bude, možda ga je i imao, sigurno nije imao ovakav štap – žezlo kao na slici koju sam nakon dugog traženja uspjela naći koja je najsličnija mom školskom djedu Mrazu koji tada nije još imao dva imena i dva termina dolaska kao danas.
Da, i onaj moj iz škole nije imao ovako krasnu bradu i kapa mu je bila puno svjetlija, kao što sam već rekla, a kaput je možda bio malo stariji, no mašta čuda čini, osobito od sjećanja …
Mnogo godina kasnije, oko Božića '90., prolazila sam Ilicom osvijetljenom bezbrojnim lampicama koje su svim silama nastojale odagnati sumornu atmosferu u kojoj su se jasno nazirale prijeteće konture tada već izvjesnog rata, premda smo uglavnom predano žmirili i stavljali prste u uši, nastojeći se svim silama zaštititi od pogubnih urlika Zvijeri koja je u podzemlju kidala posljednje lance izgrižene hrđom koji su je još donekle zadržavali, a za vratom mi je u tom trenutku sjedila i moja vlastita mala zvijer s kojom sam se borila mjesecima i ponekad mi se činilo da gubim bitku i da ništa više nema smisla, osobito ove lampice i žamor u gužvi oko štandova s blagdanskim drangulijama, pa i krunica koju su molili za mir u domovini ljudi okupljeni pored nedavno vraćenog kipa bana Jelačića kojima bih se ponekad pridružila, ne vjerujući da se tako zaista može pomoći, a danas kad vjerujem pitam se što bi bilo da smo svi uistinu i u potpunosti vjerovali, bi li se dogodilo sve ono što se dogodilo ili bi se nekako rasplinulo, ublažilo, nestalo kao noćna mora iz koje se probudiš zdrav i neozlijeđen u svom krevetu, pitajući se što je to zapravo bilo, u blaženom neznanju o onome što se moglo dogoditi da smo ostali u snu.
U takvom raspoloženju ugledala sam natpis o djedu Božićnjaku. I pukla. Ne, nisam vikala ni psovala ni čupala lampice sa zidova iako sam sve to željela napraviti. Ne, dogodila mi se implozija bijesa, onakva kakve treba spriječiti pod svaku cijenu ako ne želimo nakon nekog vremena oboljeti od čira na želucu ili dobiti trenutni napadaj migrene. Tog sam nesretnog Božićnjaka upamtila po tome što sam sav bijes, svu tjeskobu, sav strah i nevolju zbog gubitka tla pod nogama usmjerila protiv njegovog lika i imena. Smiješno? Možda. No kad se nešto u čovjeku gomila, ponekad izađe na vidjelo na potpuno neočekivanom mjestu. Ali neću sad o tome, o ratu i svojim tadašnjim problemima. Volim logično razmišljanje i lijep jezik, to su dva razloga zašto sam prasnula po savršeno nevinom liku. On se u mojoj glavi sukobio na obje linije i bio prikladna žrtva te iznenadne agresije.
U to se vrijeme koje je bilo višestruko prijelazno dosta raspravljalo i pisalo po novinama o djedu Božićnjaku kao simbolu pogubnog zapadnjačkog potrošačkog društva. Tako smo o njemu nešto naučili, a onaj sam po sebi razumljiv djed Mraz mog djetinjstva otišao je u mirovinu, i to rusku, po tvrdnjama upućenih u tematiku.
S obzirom na reklame za onaj bućkuriš od coca-cole (iskreno se ispričavam ljubiteljima kojih ima mnogo, ali meni je okus toliko odbojan da nikad nisam uspjela progutati više od dva gutljaja najednom – i to najčešće iz pristojnosti, glupe li mene) optužnica ima stvarnih temelja. Premda je priča o djedici vjerojatno prethodila slavnom napitku, on ga je lansirao u svijet šoubiznisa, u to nema sumnje:
Na ovoj reklami izgleda kao samozadovoljan djedica koji voli popiti nešto žestoko da odagna zimu i nije mi nimalo simpatičan, a čekić i ravnalo asociraju me na pogrebnika koji je došao uzeti mjeru – zna se u koje svrhe i u kojoj prilici. Osim toga i njegovo ime je najobičnija laž – Santaclaus zapravo je Sveti Nikola (Saint Nicolaus), a svako upućenije dijete zna da Sveti Nikola donosi djeci darove u noći sa 5. na 6. prosinac. Tko ne zna, taj nije nikad okusio neizmjernu slast buđenja tog jedinstvenog jutra u godini, grozničavog traženja poklona, jer, nikad se ne zna, možda smo već preveliki za njih, a čak ni roditelji nam nisu znali reći kad je dijete preveliko za poklone od Svetog Nikole - do te žalosne činjenice morali smo doći sami, no bolje je tako nego nikad ne upoznati to iščekivanje, poseban miris i okus koji će kasnije obojiti sva velika iščekivanja u životu i podariti im dio smisla koji onda nećemo morati tražiti, moći ćemo se posvetiti drugim dijelovima slagalice i biti zahvalni na toj činjenici, kao što ja jesam uvijek kad se sjetim, a sjetim se često, biti zahvalna, mislim…
Dakle djedica koji pod neprimjerenim imenom, reklamirajući usput bljutavi pseudoljekoviti napitak, u smiješnoj crvenoj odori raznosi poklone – nekima na Novu godinu, većini na Božić, nikome na Sv. Nikolu, i još su njegovo ime preveli s djed Božićnjak (riječ koju sam tada devedesete prviput čula, bolje bi bilo da je ostao uvozni Santa…), stanuje na Sjevernom polu ili negdje na krajnjem sjeveru Laponije, okružen vilenjacima koji mu cijele godine pomažu pripremati poklone za tu jednu jedinu noć (a koju zapravo, zapitamo se kad pogledamo malo bolje), onda nam pametni dječji film objašnjava kako u toj noći vrijeme stane da bi djedica uistinu mogao obići sve koji te poklone zaslužuju, suvremeno objašnjenje za nove generacije koje mu šalju bezbroj pisama na adresu u Finskoj, a stižu do njega i sva ostala neobično naslovljena pisma, i eto, zbog svega toga sam planula, tada, zbunjena, prestrašena i puna naizgled nerješivih problema.
Danas mi više ne smeta, ali se ni ne obazirem puno na taj lik koji smiješno maskiran dijeli ponekad poklone u predvorjima većih trgovačkih centara, ne vodeći računa o datumima kao ni „pravi“ djedica. O potrošačkom društvu sam već više puta pisala, neću sada. Tu smo gdje jesmo i nema smisla izjedati se zbog stvari na koje ne možemo izravno i trenutno utjecati.
No ostaje mi još pitanje koje nema veze s mojom tadašnjom ljutnjom niti sadašnjim stavom prema pojavnosti fenomena zvanog djed Božićnjak ili, po starom, djed Mraz: Zašto? Zašto je ljudima uopće potreban taj lik. Zašto se o njemu pišu priče, snimaju filmovi? Možda sam u stanju napisati odgovor koji će simpatičnom šeprtljavom dobrotvoru vratiti bar dio dostojanstva koje mu je oduzeo naizgled ironični dio gornjeg teksta.
Svakom čovjeku je darom rođenja usađena grudica čežnje. Grudica je sjeme, zdravo i moćno, koje se želi razrasti do krajnjih granica svojih mogućnosti. U olovnim vremenima (ili su možda željezna, pitam se) kojima upravo svjedočimo sramotno je biti nositelj sjemena. Kad počne klijati i rasti i prijeti da postane vidljivo drugima, pritisnuti strahom od samonametnute sramote očajnički udaramo po njemu pokušavajući ga zaustaviti. Ili nađemo kompromis i dopustimo mu da se razgrana iznutra, dajući mu onoliko prostora koliko možemo otrgnuti bezbrojnim pravim i izmišljenim potrebama koje nas danonoćno opsjedaju. No ta je čežnja naše legitimno pravo, pravo stečeno rođenjem koje prije ili kasnije moramo naučiti ostvariti ako ne želimo da nas vlastita zbunjenost gurne u bezdan. Čežnja za natprirodnim, beskrajno lijepim, savršeno pravednim, bezuvjetno ljubećim, uvijek spokojnim u savršenoj spoznaji univerzalne istine, onim što nenametljivo i bez požurivanja očekuje naše buđenje i pristanak, normalna je, vjerujem, i ljekovita svakom stvorenju. Ja je nazivam čežnjom za Bogom, no ono za čime smijemo čeznuti ako si čežnju dopustimo može imati mnogo imena, gotovo bezbroj, mnogo doživljaja i raznih viđenja, toliko mnogo koliko je sad ljudi na zemlji i koliko ih je ikad ovdje boravilo.
Znam da ovaj gore odlomak zvuči patetično, ali nije me briga. Ako je nekome neugodno čitati ga, neka ga preskoči. A ja ću još samo reći – ako je djed Božićnjak, djed Mraz, Santa Claus ili kako ga već sve ne nazivaju, nekima pomogao da malo, samo malo zavire u vlastiti duhovni svijet i suoče se s duboko zakopanom čežnjom, on zaslužuje u potpunosti svoje postojanje, čak i kao lik u sladunjavim i teško gledivim američkim filmovima. A oni komercijalizirani djedice – pa svatko od nas zna razlučiti žito od kukolja. Pitanje je samo koliko smo se spremni potruditi. Eto, ja sam sad dala sve od sebe nakon što sam ga prije sedamnaest i više godina onako nemilosrdno zabila u podsvijest. A na njega se i dalje neću puno obazirati - nekako nije dio moje vlastite priče.
I na kraju, budući da sam uistinu oduljila ovim postom, samo nekoliko riječi na prijelazu iz stare u novu godinu. Meni je ova posljednja, 2007. godina bila jedna od boljih u životu. Pamtim malo lošega, a trajno ću je se sjećati po mnogim lijepim i sretnim doživljajima. Moj boravak u blogosferi, ma koliko isprekidan bio posljednjih mjeseci iz raznih razloga, sigurno je jedan od njih.
SVIM DRAGIM BLOGERICAMA I BLOGERIMA I OSTALIMA KOJI NAVRAĆAJU NA MOJ BLOG ŽELIM PUNO SREĆE. ZDRAVLJA I BLAGOSTANJA U SLIJEDEĆOJ 2008. GODINI, SVAKO DOBRO I ISPUNJENJE NAJVEĆIH ŽELJA!
Sretno! 
30.12.2007. u 18:02 | K | 51 | P | # | ^
