DVA BADNJAKA
Ne znam je li moguće imati dva Božića, no ja se dobro sjećam vremena kad smo imali dva Badnjaka. Ne uvijek, ali često. Jedan je bio pod tjednom, kad su mama i tata normalno dolazili s posla a mi djeca iz škole ili vrtića. Normalno, kažem, no za na s to nipošto nije bio običan dan. Zadnji sati u školi prolazili bi sporo a misli letjele kući, mirisu svježe posječene jelke koju je tata dan ili dva ranije donio i ostavio na hladnom u podrumu ili na balkonu. Mami koja je već danima pekla kolače a sad je u posljednjim pripremama slagala šunku, zimsku salamu, sireve i francusku salatu na ovalne pladnjeve. Kako sam voljela te porculanske pladnjeve, rolice od šunke punjene francuskom salatom i učvršćene čačkalicama, maštovito izrezane sireve, žutilo tvrdo kuhanog jajeta okruženo čvrstim bjelanjkom, zelene bobice usoljenih ili ukiseljenih kapara, kisele šampinjone i male krastavce narezane na trake… I pladnjeve s kolačima, biskupskim kruhom, salamom od oraha s puno oljuštenih badema (ništa nisam voljela više nego istiskivati bademe iz njihovih ljuski nakon što bi ih mama pofurila vrućom vodom kad smo danima ranije pripremali kolače), i one kekse koji su se radili samo za Božić, žute i smeđe, ponekad s rupicom u sredini i spojene slojem pekmeza, a sve to namočeno u malo istučeni bjelanjak i smjesu šećera u prahu pomiješanu sa sitno kosanim lješnjacima. Nisam ih osobito voljela jesti jer su bili tvrđi, ali bili su posebni i radili su se samo jednom u godini, pa sam i njih polako i sa zadovoljstvom grickala još danima nakon blagdana. Bilo je tu i voćnih kuglica i vanili kiflica koje smo mama i ja namakale u šećer s vanilijom – ne vanilinom. Imali smo veliku staklenku od krastavaca u kojoj je stajao šećer u prahu, a u šećeru su bile mahune vanilije koje sad već godinama nisam vidjela. Mama je ponekad izvadila stare mahune i iz paketića izvadila novu, prelomila je na dva ili tri dijela, stavila u šećer i dobro zatvorila staklenku. Ne znam je li optimizam pamćenja u pitanju, no taj mi je šećer s vanilijom bio puno bolji od današnjeg šećera u prahu pomiješanog s vanilin šećerom za koji su nam u školi rekli da se dobiva suhom destilacijom ugljena. Spoj je možda isti, ali miris, miris nije, ili se moj nos toliko promijenio i ostario… I opet osjećam miris jelke okićene srebrnim kuglicama i trakama – mama je uvijek prvu traku ovila oko debla drveta kako bi se dobio onaj pravi štih i sjaj – a bilo je tu i staklenih ptica ukrašenih umjetnim snijegom pričvršćenih štipaljkama, i velika repatica s dva oka koja su se presijavala u nijansama toplog zlata – jedini zlatni odsjaj na drvcu u srebrnim i pastelnim tonovima, kuglice oko kojih smo brat i ja raspravljali i dogovarali se tko će koju objesiti, pa svjećice s podlošcima koje su se također štipaljkama stavljale na grane a koje smo mama i ja zamijenile dan uoči Badnjaka jer su prošlogodišnje nagorjele bile bačene kako se ne bi lomile i mastile među ukrasima. I prskalice koje je trebalo presavinuti kako bi se objesile na bor i zbog kojih smo jedva čekali pjevanje božićnih pjesama nakon svečane večere, i bomboni u srebrnim papirićima koji su se privezani nitima vješali na grane, a kad smo ih smjeli pojesti topili su se u ustima s posebnim brašnasto-šećernom okusom koji je još dugo ostajao na jeziku, okusom Božića, slavlja topline usred hladne zime koja nas je u ono vrijeme gotovo uvijek darovala visokim snježnim zapusima i uskim zaleđenim puteljcima nestvarno osvijetljenim uličnim svjetiljkama pored kojih su prolijetali veseli rojevi bijelih pahuljica… Tako smo nakon Očenaša i Zdravomarije večerali iz posebnih tanjura koji su se samo ponekad vadili iz velikog ormara s posuđem za svečane prilike. Pili smo pića koja smo rijetko kupovali, svakodnevno piće bila nam je ipak voda, ponekad s malo sirupa od maline ili naranče i čaša cedevite ujutro. Kad bismo zapalili svjećice i prskalice pjevali smo božićne pjesme ugasivši sva svjetla. Uvijek sam osjećala toplinu na licu koja kao da je dolazila od tog okićenog drvca koje je sad potpuno nestvarno izgledalo, a iznutra su me grijali dobro jelo i topli začini zimskih kolača, pa tko bi onda mogao znati što je to bilo. I ono iščekivanje, darovi koje je Isusek donosio zamotane u crveni celofan sa zlatnim vrpcama. Dizali smo se brat i ja rano prije roditelja da bismo provjerili jesmo li dobili poklone, pokazali ih roditeljima koji su morali na posao i poigrali se s njima prije odlaska u školu ili vrtić. Ne sjećam se ljepšeg osjećaja od tog dječjeg uvjerenja da su ti darovi čudesan poklon s neba, u što sam bila apsolutno uvjerena do svoje desete godine nakon što sam jednom davno po svom dubokom uvjerenju cijele noći probdjela čekajući dolazak Svetog Nikole i pred jutro našla darove pored svog kreveta. Mislila sam da nama dolazi „pravi“ Isusek zato što vjerujemo da dolazi, a mojim prijateljima u školi donose darove roditelji jer oni ne vjeruju da se to može dogoditi. Zapravo sam bila u pravu. Istina je ono u što vjerujemo. Dok sam vjerovala, bila je istina, prekrasna, tajanstvena, obasjana treperavim svjetlom ulične rasvjete koje pored rolete prodire u zamračenu sobu i osvjetljava nestvarno lijepo božićno drvce i njegove ukrase.
Drugi Badnjak bio je kod bake i djeda, u starom zagrebačkom stanu visokih stropova i debelih zidova zbog čega je tamo uvijek bilo hladnije, ali je pružalo mogućnost da se u kutu sobe pored starog glasovira postavi prekrasno visoko božićno drvo. Taj Badnjak događao se obično u subotu nakon Božića i nije bio manje lijep od onog „pravog“ Badnjaka. Namijenjen nama koji smo tada živjeli izvan Zagreba, ali i onima koji su nakon osmosatnog radnog dana kao i mi u najužem obiteljskom krugu okitili svoje drvce. Sjećam se pucketanja u kaminu i žara koji smo smjeli dotaknuti starim žaračem prije nego što je u stan uveden plin, no onda je pucketanje zamijenilo tiho hučanje plamenika, a toplina koja se širila iz visoke konstrukcije obložene svijetlo plavim pločicama nije bila ništa manje prijatna. Okrugli stol od masivnog drveta koji je dominirao velikim dnevnim boravkom za potrebe slavlja proširen je i dobio lijepi ovalni oblik. Sjećam se i donjeg dijela stola, mekog dodira starog istanjenog, ali još uvijek lijepog šarenog tepiha. Jesam li kao mala sjedila pod stolom ili sam samo ispod njega tražila stvari koje bi onamo pale, ili sam se, ne tako davno, saginjala da vidim gdje su mi vlastita djeca ili neko drugo od brojne praunučadi mojih djeda i bake, uistinu ne znam. U kutu između glasovira, sjajno lakirane gotovo crne komode i stola bio je uzak prostor u koji se trebalo ugurati da bi se bolje vidjele jaslice – najljepše jaslice kojih se sjećam. Sveta obitelj u štalici na mahovinom obloženom podu, betlehemske kućice od bijeloga gipsa s rukom naslikanim prozorima koje je davno nekad izradio moj stric, najljepše kuglice koje su visjele na niskim granama iznad jaslica i bacale srebrni odsjaj i na anđele i životinjice kojima je bilo dano nazočiti Gospodinovu rođenju, i sitni pokloni koje smo ondje nalazili nakon što bismo u mraku uz svijećama i prskalicama osvijetljenu jelku otpjevali sve lijepe božićne pjesme koje su naši stariji znali.Miris tog Badnjaka započeo bi mirisom vinske juhe koju nisam voljela ali je činila dio tog lijepog ugođaja i nije mi smetao dok se u laganim oblačićima pare izvijao nad zelenkastim šalicama od tankog porculana koje su se vadile za tu priliku i stavljale na stol s jednako lijepim i tankim tanjurićima. Nakon molitve i obreda vinske juhe koji sam naučila otrpjeti kad sam malo odrasla i očekivalo se od mene da to s veseljem prihvatim slijedilo je obilje najfinijih jela – kuhane šunke, svih vrsta narezaka, sira, jaja, salate od graha koja se hrabro i uspješno suprotstavljala dekorativnoj francuskoj salati, dok su se krastavcima i kaparama ovdje pridružile zelene masline s umetnutim komadićem crvene paprike koje sam uvijek probala želeći ih jesti zbog tog lijepog i privlačnog izgleda ali nikako nisam mogla zbog meni odbojnog okusa, zatim pogača sa sitno narezanim komadićima šunke i pogača od dizanog tijesta koju smo mi djeca lomili tražeći u njoj u foliju umotane novčiće koji donose sreću u idućoj godini, nekad pare i dinare, zatim lipe i kune, svejedno, novčić je novčić, simbol onoga što priželjkujemo sebi i drugima, pružen kroz igru iščekivanja i mliječno tijesto s putrom koje se topi u ustima. I kad bi sve to prošlo mi bismo se razbježali igrajući se po sobama, prolazeći s određenom dozom straha kroz mračno predsoblje koje povezuje topli i osvijetljeni dnevni boravak s isto takvom mirisnom kuhinjom, no hodnik je bio hladan, zbog balkonskih vrata koja bi ponekad ostajala odškrinuta kad bi se odande donosili naresci ili kolači privremeno smješteni na hladnom, a u kutu predsoblja bio je niski crni stolić, neobičan, u obliku crnca koji na glavi nosi pladanj – a pladanj je bio površina stolića – i nije me lijepo gledao u davno doba dok su mi oči još bile u visini njegovih očiju ili malo više pa mi je sjećanje na to ostalo i kasnije, a velika komoda s ogromnim i vrlo pravilnim ogledalom ponekad me je uplašila mojim vlastitim likom dok bih izlazila iz kuhinje. Pored nje bio je mračan ulaz u kupaonu, a iz kupaone se moglo skrenuti kroz još jedna vrata u sobu koja se tada zvala rumplkamer i čija su vrata prema dnevnom boravku bila brižno zatvorena, jer unutra je bio naslagan nepotreban namještaj i još neke stvari koje su čeznule za uskraćenom ljudskom pažnjom i plašile nas u mraku kad bismo se usudili ondje igrati skrivača, praćeni pogledom likova sa starih slika i portreta. Više sam voljela drugu sobu pored dnevnog boravka gdje smo se uvijek smjeli igrati. Na stropu je veselo svijetlio luster ukrašen visećim kristalima, u kutu je pucketao i grijao drugi kamin, a sa zida iznad kreveta s neobično mekanim madracima koji su uvijek bili pokriveni plavim pokrivačima protkanim srebrnim nitima gledala nas je Rafaelova prekrasna mlađahna Djevica Marija u plavoj odjeći i sve je u sobi bilo plavo, osim ormara, naravno, jer baka je voljela plavu boju i tako kroz godine uredila tu spavaću sobu koja je imala i toaletni stolić s ogledalom i plavi kauč na kojem je netko od nas mogao prespavati kad je bilo potrebno ili smo to željeli. Još dalje kroz velika dvokrilna vrata, ulazilo se u manju sobu u kojoj smo odlagali jakne i kapute, a zatim na odlasku veselo prekapali tražeći svoju odjeću u naslaganoj gomili na krevetu. I ta je soba bila pomalo tajanstvena, u njoj su bile stvari koje je djed donio s puta po Iranu gdje je bio u davnim danima prije islamske revolucije. No te su stvari bile više zanimljive, ne onako prijeteće kao one u rumplkameru - istočnjački vrč, mjedeni pladanj na kojem je stajala boca okružena čašicama, sitni ukrasni predmeti, slika bazara na zidu. Kroz veliki prozor danju se moglo pogledati u unutarnja dvorišta starog zagrebačkog kvarta. Na kraju bi nas sakupili sa svih strana i pozvali na kolače i tortu, bakinu tortu, mješavinu ukusnog biskvita s dvije ili tri vrste krema i nasjeckanim voćem, često posipanu čokoladom u prahu, kombinacija koja mi se čini nemogućom, ali se ipak uvijek prijatno stapala u ustima pozivajući na slijedeći zalogaj, torta od oraha ili čokolade koju bi ispekla moja mama, kolači svih vrsta s raznih strana, od bake i naših roditelja, uvijek smo znali što je tko pekao i sve je bilo fino, mirisno, puno cimeta, vanilije, oraha, čokolade, mljevenih smokava i ostalih dobrih stvari. U tom trenutku, a ponekad i prije – dok smo još završavali s glavnim jelima, prije igre, djed bi ustao i održao jedan od svojih obaveznih, tako posebnih govora koji se danas više ne drže, barem ne na obiteljskim slavljima. Bio je to uvijek svojevrstan potpouri – mješavina osvrta na proteklo vrijeme i dobrih želja za ono buduće, želja da vladaju mir i blagostanje, koje su nama, djeci rođenoj u miru i blagostanju bile nerazumljive. Neki su se za vrijeme govora smijuljili i kreveljili, no znali smo da moramo biti dobri dok djed nepokolebljivo iznosi svoju ljubaznu poruku. I, gle čuda, te su me riječi pratile kao i mnoge druge dobre stvari kroz život i dobivale i dobivaju na značenju kako vrijeme protječe, kao staro vino koje dobiva na vrijednosti umjesto da gubi. I nakon svega toga nastao bi mrak, ugasila se sva svjetla, a velika jelka zasjala bi u punom sjaju desetinama svjećica i prskalica koje smo uz pjesme i mi starija djeca smjeli paliti jednu po jednu, s uzbuđenjem očekujući hoće li neka od velikih iskri koje su prskale na sve strane pasti na tepih ili parket, kako bismo brzo pritrčali i ugasili tinjajuću vatru cipelama, usplahireno tražeći očima čašu vode – zlu ne trebalo, možda jednu od onih lijepih ravnih i uskih čaša ukrašenih šarenim rombićima iz kojih sam uvijek voljela piti, jer bile su posebne – štogod bi se u takvoj čaši našlo, od malinovca do kokte bilo bi ukusnije i spremnije je kliznulo niz grlo, ima takvih čaša, ali ne mnogo, i tanjura u kojima jelo postaje ukusnije, kao da su te stvari izradili vilenjaci ili dobri patuljci u svojim radionicama dodavši im neke čarobne sastojke nama na poklon. Iskra bi tek vrlo rijetko neugašena pala na pod, pjesme bi bile sve otpjevane, neke i po više puta, a onda, ako je slučajno uistinu bio Badnjak, što se ponekad i dogodilo, neki stariji su se počeli spremati za polnoćku. Polnoćka, tajanstvena riječ koja šapuće o tihom šuljanju kroz snijeg i vijavicu do vrata crkve kroz koja u snježnu noć dopire svjetlost i glazba koju sam tako rado slušala. Kao malo dijete nikad nisam dočekala ponoć jer i novogodišnji doček završavao je za nas između devet i deset sati, vrijeme koje našu djecu tjera u smijeh kao vrijeme za spavanje, nažalost, no takva su vremena, a onda je ponoć bila kasno, jako kasno. I sjećam se kako sam se kasnije na prvoj polnoćki razočarala, jer nije bila čarobna kakvom sam je zamišljala, a još su manje čarobne bile petarde koje su već tada odjekivale pred Božić, što mi je u ratno i poratno vrijeme oduzelo volju za tim kasnim odlaskom na svetu misu. I tako bi se Badnjak koji jest ili nije bio Badnjak primakao kraju, uzeli bismo svoje stvari iz sobe na kraju stana i nakon dugog opraštanja, ljubljenja i čestitanja krenuli svojim putem, s malim darovima u rukama, ali puno većim u srcu i takav je Badnjak koji priželjkujem svojoj djeci i svima koji su mi dragi, ne isti, jer isti ne može i ne smije biti, no ipak lijep, makar i s manje ljudi i manje svjećica i prskalica i s pjesmama koje izviru iz zvučnika CD playera, svejedno, ista toplina može se pružiti i primiti na bezbroj načina, koliko ih ima da volimo jedni druge i da budemo ljudi, tristo šezdeset i pet dana u godini i jedan preko svake četvrte, da u sebi uvijek nosimo svjetlo ma kakvim ga vidjeli i kako god ga shvaćali ili ne shvaćali, jer to je jedino što ostaje kad sve drugo nestane i to je poruka svjetla koju Badnjak u sebi nosi i podsjeća nas da nigdje i nikad nismo sami jer sami nikad i nigdje ne možemo biti.
Svim dragim prijateljima blogerima i ostalima želim čestit i blagoslovljen Božić i mirnu i spokojnu Svetu Noć koja će se, čini se, čak i zabijeliti, na radost naših najmlađih, ali i nas nešto starijih. Mir i Svjetlost neka nas uvijek prate na svim našim putovima, u svim lutanjima.
24.12.2007. u 13:18 | K | 63 | P | # | ^
