24

nedjelja

svibanj

2009

'Okuribito' na putu za vječnost


Post donosi moj osobni prikaz japanskog filma 'Okuribito' koji je u veljaci ove godine osvojio holivudskog Oscara za Najbolji strani film. Za one koji jos nisu vidjeli film napominjem: tekst nije pisan s namjerom da bude spoiler. Iako u tekstu ima elemenata koji djelomicno otkrivaju tijek filmske radnje, smatram kako oni nece pokvariti uzitak gledanja. Uostalom, vjerujem kako 'Okuribito' nije film koji se moze prepricati; 'Okuribito' je film koji treba dozivjeti.

Image Hosted by ImageShack.us


Okuribito (Departures, 2008)
redatelj: Yojiro Takita
glavne uloge: Masahiro Motoki (Daigo), Tsutomu Yamazaki (Sasaki), Ryoko Hirosue (Mika)



Za one koji to jos nisu znali: japanski film ove je veljace ostvario dvostruki trijumf na svecanoj 81. holivudskoj dodjeli nagrade Oscar. Nagradu za Najbolji kratki animirani film dobio je 'Tsumiki no ie' (Kuca od kockica, rezija Kunio Kato), a u kategoriji Najboljeg stranog filma kipic je pripao ostvarenju pod nazivom 'Okuribito' (engleski: Departures), koji potpisuje redatelj Yojiro Takita.

'Okuribito' (s naglaskom na ri), prema rijecima njegova redatelja i autora Yojira Takite, uoblicavao se kao ideja punih deset godina, a cak i nakon zavrsena snimanja u kolovozu 2007. postprodukcija i promocija filma potrajale su neuobicajeno dugo, punih 13 mjeseci. Vjerojatno zahvaljujuci toj dugoj i pazljivoj pripremi terena, film je odmah po svom izlasku u rujnu 2008. godine naisao na odusevljen prijem domacih kriticara i publike. Cinjenica je da je 'Okuribito' pokupio cak deset nagrada na natjecaju Japanske filmske akademije, medju kojima i onu za najbolji domaci film. Prodor u svijet uslijedio je jos istog tog rujna mjeseca, kada je 'Okuribito' osvojio glavnu nagradu na Svjetskom filmskom festivalu u Montrealu. Nekoliko mjeseci kasnije uslijedio je Oscar. Ostalo je povijest...

'Okuribito' je topla i dirljiva drama koja prikazuje svakodnevicu nesvakidasnjih protagonista - zaposlenika u malom pogrebnom poduzecu, cija je uza 'specijalnost' priprema tijela preminulih za pogreb. Narodski receno, mladi Daigo (glumi ga briljantni Masahiro Motoki) i njegov po godinama stariji poslodavac, mrkoozbiljni Sasaki (u ulozi jednako odlicni Tsutomu Yamazaki), za zivot zaradjuju sminkanjem mrtvaca i preodijevanjem tijela pokojnika u posmrtne haljine, sve to naravno u prisutnosti najuze rodbine preminuloga, nakon cega se tijelo polaze u mrtvacki kovceg i spremno je za pogreb, odnosno u Japanu toliko popularno kremiranje. U filmu daleko od svakog banaliziranja i dodatnog tabuiziranja teme smrti, od koje po prirodi zaziremo i izbjegavamo o njoj govoriti, pa se i instinktivno nastojimo udaljiti od svega sto bi nas na smrt podsjecalo, profesija pogrebnika kakve utjelovljuju Daigo i njegov sef dobiva svoje ljudsko oblicje i dignitet koji nadilaze puko profesionalni osjecaj za samosvladavanje i dolicnost nastupa pred ozaloscenom obitelji, do te mjere da osjecamo kako Daigo u svoj posao unosi svoje najdublje i najcisce emocije.

Nakon pocetnickih nedaca na svom nesvakidasnjem radnom mjestu na koje je dospio slucajno, Daigo postupno pronalazi sebe u profesiji posmrtnog kozmeticara (japanski: nokanshi), koja protivno svim ocekivanjima postaje njegov poziv u punom smislu te rijeci. Bivsi glazbenik-celist cija je karijera naprasno zavrsila tako postaje punokrvni 'okuribito', ili osoba za 'slanje' pokojnika 'na drugi svijet' (od 'okuru' - slati, poslati i 'hito' - covjek). Daigo i njegov poslodavac nastupaju kao milosrdni vratari izmedju dva svijeta cija se granica prelazi samo jednom i koja je definitivna i neopoziva.

Skoro poetsko znacenje rijeci 'okuribito' koja se inace ne rabi u svakodnevnom japanskom jeziku, mozebitno ce uslijed velike popularnosti filma u njegovoj domovini i izvan nje ubrzo postati opcepoznati pojam. To, ipak, nece olaksati posao prevoditeljima, koji se za doslovni prijevod naslova filma cesto moraju posluziti dugackim opisima. Kao sluzbeni engleski naslov odabran je tako 'Departures' (Odlasci), koji teziste radnje filma time htjeli-ne htjeli premjesta na sam cin umiranja, odnosno odlaska s ovog svijeta u neki drugi i, nadajmo se, bolji, za razliku od originalne japanske rijeci koja, rekla bih, unatoc tezini teme sadrzava nadu i fokus suzava na ulogu osoba cesto omrazenih, ali nezamjenjivih u tim teskim posljednjim trenucima oprostaja od preminulog.

Svojim dostojanstvenim i gotovo poboznim radnjama punim pijeteta prema pokojniku i ozaloscenima, Daigo i Sasaki blago i nenametljivo uspijevaju na trenutak smrt pretvoriti u zivot. Obitelji preminuloga oni vracaju nadu i vjeru u uspjesno 'putovanje' voljene osobe na odlasku. Kao posljednji ovozemaljski 'pratitelji' na putu bez povratka, oni unose ljepotu u taj zadnji cin milosrdja prema pokojniku.

Image Hosted by ImageShack.us

Prizor iz filma 'Okuribito'

Kao film koji progovara o univerzalnim temama prolaznosti i smrti, 'Okuribito' apelira na siroko gledateljstvo bez obzira na nacionalnost, jezik ili religiju. Ipak, 'Okuribito' je i vrlo japanski film. Iako netipican po svojoj tematici i prikazu - smrt je u Japanu, kao i drugdje, jos uvijek tabu, iako mozda ne na istovjetan nacin - 'Okuribito' je jedno od novijih ostvarenja japanske kinematografije kakva ljubitelji prepoznaju po njihovu osobitom senzibilitetu, svjetlosnim godinama udaljenom od klasicnih holivudskih smash-hitova.

'Okuribito' je film s japanskom dusom, pocevsi od vizualno raskosne kinematografije u prikazu autenticnih lokacija sjevernojapanske pokrajine Yamagate (zamislite zimske snjegove na planinskim vrhuncima, nabujale rijeke i rascvale tresnje s proljeca, te originalne gradjevine poput starih kuca i javnih kupatila, koja su ovih dana turisticki magnet za tisuce znatizeljnika koji neprestano pristizu na nekadasnje filmske setove).

Image Hosted by ImageShack.us

Zgrada u mjestu Sakata u prefekturi Yamagata, koja je u filmu posluzila kao ured Sasakijeve pogrebnicke tvrtke


Diskretni i graciozni pokreti pogrebnika koji obavljaju svoj posao s andjeoskim strpljenjem djeluju gotovo koreografirano, a opet tako prirodno i kao vec vidjeno, sigurno ako zivite u Japanu i imate priliku promatrati razne profesionalce na djelu - za one koji svo svoje znanje i profesionalni ponos ulazu u ono od cega zive, jednostavno nema mjesta za zurbu, improvizaciju i povrsnost. U tom smislu 'Okuribito' i njegovi akteri za mene djeluju vrlo autenticno i uvjerljivo. Pored toga, lokalni protagonisti u filmu govore izvornim naglaskom Yamagate - ili bih to tako barem trebala vjerovati, buduci da je akcent ovdje u Tokiju drukciji. I naravno, tu je taj nenadmasivi japanski smisao za estetiku detalja tako vaznih u svakoj prakticnoj profesiji, to savrsenstvo prezentacije koje granici s artistickim i potreba da se u stvari unese neki visi red koji skoro nadilazi zemaljske okvire.

Cinjenica da je Daigo bivsi celist, u filmu ga na neki nacin kvalificira za obavljanje teske i nezahvalne zadace nokanshija. Njegov rad, jednako kao i onaj muzicarev na velikom i teskom glazbalu koje on, kako bi ono proizvelo zvuk koji prelazi u pravilne tonove pune ljepote, mora nauciti pravilno priljubiti i drzati uz svoje tijelo, bas kao da se radi o tijelu druge osobe koja je nas bliznji, zahtijeva predanost, disciplinu i profesionalcima svojstven osjecaj za ljepotu. U drustvu prepunom konvencija kao sto je Japan, profesije pogrebnika i glazbenika tako imaju ipak vise toga zajednickog nego sto se to na prvi pogled moze uciniti.

Bez obzira na taj usputni podatak, glazba igra vrlo znacajnu ulogu u filmu, pri cemu naravno mislim na prekrasnu glavnu temu za celo i klavir koja ce gledatelju brzo uci u uho, a jos brze u srce. Kako bi i moglo drukcije kad glazbu za 'Okuribito' potpisuje nitko drugi no slavni Joe Hisaishi, autor brojnih naslovnih hitova iz recentnih filmskih ostvarenja jednako cuvenih redatelja kao sto su Hayao Miyazaki i Takeshi Kitano.

'Okuribito' je sadrzajno i ekspresivno vrlo bogat film pun simbolike koja ni u jednom trenutku ne 'visi u zraku'. Svaka minuta filma ima svoju funkciju, nista ne ispada iz konteksta. Po tome je 'Okuribito' i vrlo ekonomican film. Tesko bi mi bilo pobrojati sve motive od kojih je redatelj kao nekim cudom ispleo svoje konacno 130-minutno tkanje na velikom platnu, samo zelim sugerirati da tih 'niti' ima mnogo i da je neke od njih moguce 'rasplesti' samo ponovljenim gledanjem, odnosno strpljivim raspletanjem brojnih sporednih 'cvorova' i 'cvorica'.

Zbog svoje tematike 'Okuribito' je pun mrtvaca, posmrtnih obreda i mrtvackih kovcega. No, to ne znaci da je 'Okuribito' samo tuzan i tragican, naprotiv. Unatoc svemu, 'Okuribito' je zapanjujuce vedar i na trenutke humoristican, cak i hilarican. Prva trecina filma nasmijala me svojim tankocutnim humorom - i opet tako japanskim, rekla bih, no humor je to koji je u funkciji radnje i ne vrijedja nikoga. U ostatku filma, osim ako ste srca kamenog, trebali biste drzati maramice u pripravnosti. Mogli biste, kao i ja, zateci same sebe kako suzite za potpunim strancima, u filmu neimenovanih i posve sporednih likova, ciji su 'odlasci' u vama pogodili neku osjetljivu zicu, onu arhetipsku koja je ljudskom rodu svojstvena i koja, razmisljali o smrti ili ne, susreli se s njom ili ne, u svima nama zacijelo postoji.

Pa ako je 'Okuribito' nakon gledanja u vama dirnuo neke zice, bilo da vas je odusevila njegova glazba, raznjezila maestralna gluma protagonista, ili vas je njegova prica navela da neizbjeznost smrti koja nas sve ceka relativirate u svjetlu zivota kakav, na kraju krajeva, svatko od nas sam odlucuje voditi, vjerujem da cete se sloziti sa mnom kako je 'Okuribito', s Oscarom ili bez njega, iznimno i nezaboravno ostvarenje ciju ce vrijednost dodatno potvrditi vrijeme, taj konacni sudac.



Link na 'Okuribito' trailer
Link na sluzbenu stranicu filma





<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se