Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre Avanture

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre parkiranja

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Ratne igre

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


14.06.2015., nedjelja

Uspomene malog princa

 photo forest1_zpsedey6q6k.jpg
Autor nepoznat

Bila je seosko čeljade, a ja gradski deran. Družili smo se na ljetnim ferjama kada bih došao u ladanjsku kuću. Tog je dana bilo paklenska žega. Polio bih se vodom pa vozio gore-dolje ne bih li se rashladio. Spazio sam ju na dvorištu, pred kućom i mahnuo joj. Odmahnula mi je nazad i zaputila se k ogradi. Rekla je – Želim ti nešto pokazati.
- Pokaži.
- Čekaj me kod izvora, doći ću za dvadeset minuta.
- Ok.
Odvezao sam se do izvora i čekao. Umirao sam od dosade.
Napokon je došla.
- Dođi- rekla je i bez riječi pošla puteljkom u šumu.
Poslušno sam ju slijedio.
Zaklonjena stablima, gustišem, grmljem, visokom paprati, na mjestu skrovitom od pogleda ona se okrenu i pogleda me značajno:
- Jesi li spreman?
- Jesam.
Zadigla je haljinu. Ispod nje nije imala ništa. Spustio sam pogled naniže i zagledao se kao hipnotiziran. Prvi puta sam vidio izvor Svijeta! Kristušmiško!
- Sviđa ti se?
Klimnuo sam, progutavši knedlu.
Venerin brijeg već bje obrastao dlačicama. Zamijetio sam i male kovrčice. Krv mi je udarila u glavu, obrazi su mi se žarili poput pregrijanih keramičkih peći.
- Dosta za danas – reč ona iznenada i naglo spusti haljinu.
- Mislio sam da ćeš mi pokazati lisičju rupu ili nešto takvo – priznah naivno.
- Hi-hi – nasmijala se – pa i jesam.
Sjeli smo na neko rukom oboreno deblo.
- Mogli bi sutra na bazen – rekao sam.
- Ako me tata pusti.
- Zašto te ne bi pustio?
- Sa njim nikada ne znaš, on je malo fru-fru, čas ovako, čas onako. Kako mu puhne.
Grančicom sam počeo crtkarati po zemlji.
- Kada je bio malen sjekirom je odsjekao psu rep – prisjeti se ona.
- Zašto bi netko to učinio – začudio sam se.
- Kaže da je želio vidjeti psa bez repa.
Mogao sam to razumjeti, ali ne i okrutnost.
- Zašto ga jednostavno nije zamislio?
- Možda nije mogao.
- Nije imao mašte?
- Ne.
- Slušaj Dragice, ja bih želio da mi …
- Pst! – prekide me odjednom stavivši kažiprst na usta.
- Što je – upitah šaptom.
- Čuješ li?
Osluhnuo sam.
- Što to?
- Korake!
- Ne.
- Slušaj!
Naćulio sam uši.
Doista, netko je koračao u našem smjeru.
- Sakrijmo se – reče ona.
- Možda će nas mimoići – rekoh.
- Ne. Dođi...
Ustali smo i pošli na drugu stranu, iznenada ispred nas iskrsnu njezin otac. U desnoj je ruci stiskao sjekiru. Učinilo mi se da je oštrica bljesnula kao u nekom strašnom filmu. Blijed kao kreč pomislio sam – Nu da, evo ode i moj rep!

muzika za ugođaj: Dino Dvornik - Imam rep

- 20:13 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

10.06.2015., srijeda

Cassius XL-1- 12- C

baby photo ljubljana_baby_zpsmpccmbx3.jpg

Stigla plaća! Nakon godinu dana mukotrpnog odricanja Jakov je napokon imao ušteđevinu kojom je mogao kupiti zadnji krik tehnologije, Cassius XL-1- 12- C, prvi uređaj za snimanje snova. Uzbuđenje koje je osjećao noseći ga pod miškom bio je nemjerljiv sa ičim što je do tada iskusio. Možda najbliži je bio onaj kada je kao dijete od dida Ružička dobio dugožuđenu igračku.

Priključio je uređaj na lokalno računalo, software se automatski instalirao. Zatim je pročitao upute. Upute su bile krajnje jednostavne: staviti blještavu metalnu kacigu na glavu i snivati. Za sve ostalo pobrinuli su se znanstvenici iz Imaggio instituta, oni su izradili uređaj i algoritam koji je skenove moždane aktivnosti u vizualnom korteksu rekonstruirao u sliku.
Bio je ushićen, nije mogao dočekati noć da usne. Uzšetao se stanom amo-tamo, gore-dolje, puštao muziku, mrdao kukovima u ritmu glazbe, pijuckao koktele i svako malo pogledavao na sat.
A onda je napokon pala noć.
Nataknuo je kacigu na glavu i legao. Živci su mu treperili, čitavo tijelo mu je bridilo od uzbuđenja. No nije mogao usnuti, neprekidno se premetao čas desno, čas lijevo, pa opet na leđa, trbuh, desno-lijevo... Zalud!
- Otvori prozor – izdao je glasovnu naredbu kućnom računalu.
U sobu je unišao svjež noćni zrak. Duboko je udahnuo.
- Opusti se – reče si – baš kao da si ovog časa odapeo…
Plitko diši, bez misli. Samo bez misli!
No misli – ti odmetnuti dijelovi sebstva - navaljivale su iz nepoznatih predjela u svijest poput divljih hordi Džingis Kana i ondje ga, nemoćnog da im se suprotstavi, silovale svojom pojavnošću. Kaos, čisti kaos, bez smisla i reda!
Odustao je. Premjestio se u dnevni boravak i upalio televizor. Na programu je bio Rosemoon, najnoviji 3D film s Humphrey Bogartom i i Katharine Hepburn u glavnim ulogama. (Čitateljima iz prošlosti ovo može zvučati kao omaška, no morate znati, danas je najnormalnija stvar raditi filmove s mrtvim glumcima. (Ah ta digitalna uskrsnuća!) Problem su, doduše, katkad autorska prava. Naravno, postoji i crno tržište, hakerski underground koji vizualizira baš svaku opciju polnog čina s javnim osobama, tipovi kojima ništa nije sveto . Tako je moguće vidjeti braću Kennedy kako sprijeda i straga filaju Merlinku; moguće je vidjeti Monicu kako oralno opslužuje Clintona; Kafku i Milenu u sado-mazohističkom zanosu; Isusa kako podliježe čarima prelijepe Marije Magdalene; razvratni trojac Bardot-Gainsbourg-Birkin; Busha seniora s rukom na dječakovom koljenu; Ginsberga i Whitmana u zagušljivom baru okružene zgođušnim i snažnim mornarima; da ne nižem daljnje prizore - moguće je vidjeti što god vam padne na pamet, jedan općeljudski, globalni swingeraj! )
Svitalo je kad je usnuo.

Probudio se pet sati kasnije, iskočio iz kreveta te pohitao do uređaja. Na displeju je blinkalo zelenim slovima – Dream recorded. Pritisnuo je tipku Play. Isprva se ništa nije raznavalo, tek šum karakterističan za analogne tv uređaje bez prijema, a onda se začuo ton. Zatim su se počeli pomaljati prvi obrisi i napokon je slika postala oštra.
Ugledao je majku. Sjedili su sučelice za stolom. Prostorija je donekle podsjećala na bakin stan. S velikog prozora dopirala je meka, žuta, ranojutarnja svijetlost. Majci je, sudeći po izgledu, moglo biti tridesetak godina, što će reći da je njemu bilo oko šest-sedam.
- Ti si moj princ – rekla je majka.
Ustala je i snažno ga privinula na velike grudi. – Mama te jako voli, nemoj to nikada to zaboraviti!
Niz obraz su joj se zakoturale krupne suze.
I Jakov je plakao, jecao gušeći se od ganuća, ovdje i sada, na javi, jer istina je bila drugačija. Njegova majka, naime, nikada nije izgovorila te riječi, volim te, sine, mili moj, prinče; nikada ga nije podragala po glavi, nikada ga nije nježno pogledala, nikada nije odaslala riječi pohvale, napravila gestu podrške, ispustila uzvik podstreka. Njezina jedina briga bila je da ON ne upadne u veće neprilike koje bi potom ONA trebala rješavati. Iziskivalo bi to dodatne snage, a njezine snage jedva su dostajale preživjeti bezličnu svakodnevicu. Žena je bila naprosto psihički, a posredno tome i fizički slaba te je nastojala što bezbolnije proći kroz život. Biti neprimjetan, sklanjati se, puštati, propuštati, otpuštati, ne stršati, ne istupati, ne zastupati, ne izlagati se, u konačnici živjeti život bez života. Sačuvan. To je bio neki njen kredo. U pozadini te pasivnosti zapravo je bio silan i kronični strah. A otkud je taj strah dolazio, Jakov nije znao. O tome se nije pričalo. O ničem se nikada nije pričalo. Ničem važnom.
Poštovao je njezinu želju i bio dobar (također) nevidljivi dečko. Bivstvovali su jedno pokraj drugog kao dva komada pokućstva. - Halo i dobar dan.
Slika se izgubila u fade in-u, kraće je vrijeme vladalo zatamnjenje, potom su nadošle nove slike. Neki se ždrijebac nastojao uspeti na kobilu i zbičiti joj ogroman crni penis.
Jakob pritisnu Stop i vrati film unazad, na 4.31.

- ti si moj princ ……………………………………………………………………………………… ………………………………………………………… jako te volim, nemoj to nikada zaboraviti……………………………………..

Klik …

- ti si moj princ ……………………………………………………………………………………… ………………………………………………………… jako te volim, nemoj to nikada zaboraviti……………………………………..

Klik …

- ti si moj princ ………………………………………………………………………………………………………………………………………………… …………………………… jako te volim, nemoj to nikada zaboraviti……………………………………..

A suze nisu prestajale teći...


Dodatak sveznajućeg pripovjedača koji i nije toliko sveznajuć

Još otkako je bio u povojima, od Cassiusa se očekivalo da će s mogućnošću uvida u snoviti život homo sapiensa doći i mnogi odgovori, odgovori o razinama svijesti, lucidnom sanjanju, paralelnim svjetovima, hipnozi, regresiji u prošle živote, bitku. Međutim, unatoč milijunima filmova koji su snimljeni, i koji su se u početnoj fazi ludila, tj. trenutku kada je Cassius pušten na tržište za komercijalnu uporabu, bivali hostani po serverima diljem svijeta (najpopularniji servis - YouDream), odgovor je izostao. Doduše frojdizam je dobio svoj kredibilitet. Psihoterapeuti su sada mogli neposredno tumačiti snove. Ali ništa više od toga. Bitna pitanja su i dalje vrištala u mraku,
Tko smo što smo kamo idemo,
Koliko ti je dugačak kur,
Hoćeš li ga primiti u dupe,
Aaaaa što ne,
Itd.


----------------------------------------------------------------------------------------------------

muzika za ugođaj:

Mother. John Lennon

- 23:56 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

07.06.2015., nedjelja

Oproštajni valcer 2

umrezen photo mreza_stuttgart_blog_zpsc6qvxopp.jpg

Probudio sam se gol u njezinom krevetu. Već je bila budna. Zurila je u mene velikim smeđim očima.
- Ej – rekoh zijevnuvši.
I dalje je zurila. Ni da trepne. Bilo je prilično nelagodno.
- Što radiš – upitao sam čudeći se.
- Gledam te.
- Prestani, molim te, to me čini anksioznim, odmah poželim neko piće…
- Znaš, ti si posljednji Hrvat s kojim ću ikada spavati – ispukne ona odnekud.
- O bogati, zar je sinoć bilo toliko loše?
- Ne, bilo je iznenađujuće dobro, jedna od boljih ševa u mom životu, ali…
- Ali… – napeto sam iščekivao sljedeći redak.
- … napuštam ovu zemlju, zauvijek.
- Kamo ćeš?
- U Novi Zeland.
- Novi Zeland, nova zemlja za nove ljude. Dobar odabir! No brijem da i ondje ima Hrvata.
- Izbjegavat ću ih.
- I ja bih isto, mislim kada bih otišao.
- Ta zašto ne pođeš?
- Baštinio sam gene za pasivu s obje strane familije. Kada bi mi netko na pladnju servirao odlazak ne bih ni sekundu dvojio, ovako ništa, ostat ću ovdje, istrunuti skupa sa Europom. Ili da me usvojiš nakon što stekneš državljanstvo – prisjetio sam se doktora Škrete.
- Da te usvojim – iznenadila se.
- Pa što ne?
- Stariji si od mene barem dvadeset godina.
- To ne bi trebao biti problem…
- Kako ne?
- Ja sam umjetnik, a umjetnik je eufemizam za retardiran. Umjetniku ne treba mecena, njemu treba skrbnik. Budi moj skrbnik, ja ću biti tvoj privat Retardo.
Nasmijala se.
- Smiješan si.
- Depresivni i suicidalni tipovi najbolji su komičari.
- Moram poći – reče iznenada.
- Hej, a da se još jednom prasnemo…
- Ne, moram ići.
Ustala je. Imala je zbilja divnu pozadinu. Jabučasta prda, vitka leđa, putrasta koža, mmmm
Iz ormara je izvadila trudnički trbuh.
- Pomozi mi ovo zakopčati.
Sad, navikao sam ja na sve i svašta, ali ovo me istinski iznenadio. Dok sam zatezao remenje upitao sam:
- Čemu trbuh?
- Imam gomilu birokratskog posla za obaviti. Ovako će brže: invalidi i trudnice imaju prednost.
- Chapo, draga moja, chapo – uzviknuo sam oduševljen.
Potom sam upitao:
- Gdje si ga nabavila, prilično je vjerno izrađen.
- Naslijedila sam ga od majke, glumila je u amaterskom kazalištu, uglavnom kurve u visokoj trudnoći.
Riječi su bile gorke i ništa nisam imao dodati.
Odjenula je crvenu haljinu s cvjetnim uzorkom od tananog materijala. Na noge je natakla crvene štikle. Izgledala je, kako bi rekli u New Zealendu – fabulous, just fabulous
- Izgledaš seksi, želim te – rekao sam.
- Pališ se na gravidne žene?
- Nipošto, oduvijek su mi bile odbojne, ali ti izgledaš veličanstveno s tim drobom.
Napravila je zavodnički pokret, izbacila bok, napućila usne i zatreptala okicama poput lutkice.
- Hajde, budi dobra, dođi tatici – navaljivao sam.
- Ne, moram poći. Već je deset sati. Hoćeš li biti tu kad se vratim?
- Bit ću gdjegod želiš da budem!
- Onda budi tu i fukat ćeš svoju trudnicu.
Poslala mi je zračni poljubac i otperjala. Ostao sam ležati u posteljini, zurio u plafon i mislio: ovo zbilja super ženska, mislim, stvarno super ženska! I strepio, ta ne zaljubljujem se valjda opet.
Proveli smo dva mjeseca zajedno, vrijeme je strahovito brzo prošlo. Ona je posvršavala sve poslove rušeći mostove za sobom. Od sveg što mi je ostalo ovdje jedino si ti, ustvrdila je jednu večer. Osjećao sam se povlaštenim.
U rano jesenje jutro odvezao sam ju na aerodrom. Nosio sam dva teška kofera. Nakon check-ina sjeli smo u kafić. Usta su se opirala riječima.
- Neću ti pisati – rekla je naposlje. – dovoljno te volim da ti to kažem. - Ni zvati – dodala je da stvari budu posve jasne.
- Fair enough – odvratio sam.
Oprostili smo se dugim zagrljajem. Poljubac je izostao. Osjećali smo da bi vulgalizirao trenutak, obezvrijedio bliskost koju smo u tom trenutku osjećali jedno prema drugom, ne kao ljubavnici, već kao ljudska bića.
- Bok – rekla je kao da ide u dućan.
- Bok – odvratio sam kao da se odmah vraća.
Niti jednom se nije osvrnula. Tako i valja, mila!
Uspeo sam se stepeništem u aerodromski restoran i naručio pivo. Odozgo sam promatrao kako se putnici ukrcavaju u avion zračnog prijevoznika Malaysia Airlines, među njima zamijetio sam i njenu žutu vestu. Nedugo zatim čelična se ptica počela rulati pistom, uhvatila zalet, odlijepila od tla i požurila u nebo. Dovršio sam piće, sjeo u stari izlupani Ford Focus i zaputio se doma. Bio sam istovremeno sretan i tužan. Sretan zbog nje i tužan zbog sebe.

Zrak u stanu bio je ustajao. Rastvorio sam prozore. Nakon dva mjeseca izbivanja, sve u hladnjaku se upljesnivilo, izgnjililo, raspalo. Ipak, utješno, dvije limenke bire bile su na hlađenju. Uzeo sam jednu i sjeo sam pred tv. Na pozadini mrtvog ekrana nazreo sam vlastiti odraz. Krcnuo sam limenku i nazdravio tom zatamnjenom, mutnom liku nasuprot.


muzika za ugođaj: The Raconteurs "Steady, As She Goes"

- 18:24 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #