Marketing
Oproštajni valcer 2
Probudio sam se gol u njezinom krevetu. Već je bila budna. Zurila je u mene velikim smeđim očima.
- Ej – rekoh zijevnuvši.
I dalje je zurila. Ni da trepne. Bilo je prilično nelagodno.
- Što radiš – upitao sam čudeći se.
- Gledam te.
- Prestani, molim te, to me čini anksioznim, odmah poželim neko piće…
- Znaš, ti si posljednji Hrvat s kojim ću ikada spavati – ispukne ona odnekud.
- O bogati, zar je sinoć bilo toliko loše?
- Ne, bilo je iznenađujuće dobro, jedna od boljih ševa u mom životu, ali…
- Ali… – napeto sam iščekivao sljedeći redak.
- … napuštam ovu zemlju, zauvijek.
- Kamo ćeš?
- U Novi Zeland.
- Novi Zeland, nova zemlja za nove ljude. Dobar odabir! No brijem da i ondje ima Hrvata.
- Izbjegavat ću ih.
- I ja bih isto, mislim kada bih otišao.
- Ta zašto ne pođeš?
- Baštinio sam gene za pasivu s obje strane familije. Kada bi mi netko na pladnju servirao odlazak ne bih ni sekundu dvojio, ovako ništa, ostat ću ovdje, istrunuti skupa sa Europom. Ili da me usvojiš nakon što stekneš državljanstvo – prisjetio sam se doktora Škrete.
- Da te usvojim – iznenadila se.
- Pa što ne?
- Stariji si od mene barem dvadeset godina.
- To ne bi trebao biti problem…
- Kako ne?
- Ja sam umjetnik, a umjetnik je eufemizam za retardiran. Umjetniku ne treba mecena, njemu treba skrbnik. Budi moj skrbnik, ja ću biti tvoj privat Retardo.
Nasmijala se.
- Smiješan si.
- Depresivni i suicidalni tipovi najbolji su komičari.
- Moram poći – reče iznenada.
- Hej, a da se još jednom prasnemo…
- Ne, moram ići.
Ustala je. Imala je zbilja divnu pozadinu. Jabučasta prda, vitka leđa, putrasta koža, mmmm…
Iz ormara je izvadila trudnički trbuh.
- Pomozi mi ovo zakopčati.
Sad, navikao sam ja na sve i svašta, ali ovo me istinski iznenadio. Dok sam zatezao remenje upitao sam:
- Čemu trbuh?
- Imam gomilu birokratskog posla za obaviti. Ovako će brže: invalidi i trudnice imaju prednost.
- Chapo, draga moja, chapo – uzviknuo sam oduševljen.
Potom sam upitao:
- Gdje si ga nabavila, prilično je vjerno izrađen.
- Naslijedila sam ga od majke, glumila je u amaterskom kazalištu, uglavnom kurve u visokoj trudnoći.
Riječi su bile gorke i ništa nisam imao dodati.
Odjenula je crvenu haljinu s cvjetnim uzorkom od tananog materijala. Na noge je natakla crvene štikle. Izgledala je, kako bi rekli u New Zealendu – fabulous, just fabulous…
- Izgledaš seksi, želim te – rekao sam.
- Pališ se na gravidne žene?
- Nipošto, oduvijek su mi bile odbojne, ali ti izgledaš veličanstveno s tim drobom.
Napravila je zavodnički pokret, izbacila bok, napućila usne i zatreptala okicama poput lutkice.
- Hajde, budi dobra, dođi tatici – navaljivao sam.
- Ne, moram poći. Već je deset sati. Hoćeš li biti tu kad se vratim?
- Bit ću gdjegod želiš da budem!
- Onda budi tu i fukat ćeš svoju trudnicu.
Poslala mi je zračni poljubac i otperjala. Ostao sam ležati u posteljini, zurio u plafon i mislio: ovo zbilja super ženska, mislim, stvarno super ženska! I strepio, ta ne zaljubljujem se valjda opet.
Proveli smo dva mjeseca zajedno, vrijeme je strahovito brzo prošlo. Ona je posvršavala sve poslove rušeći mostove za sobom. Od sveg što mi je ostalo ovdje jedino si ti, ustvrdila je jednu večer. Osjećao sam se povlaštenim.
U rano jesenje jutro odvezao sam ju na aerodrom. Nosio sam dva teška kofera. Nakon check-ina sjeli smo u kafić. Usta su se opirala riječima.
- Neću ti pisati – rekla je naposlje. – dovoljno te volim da ti to kažem. - Ni zvati – dodala je da stvari budu posve jasne.
- Fair enough – odvratio sam.
Oprostili smo se dugim zagrljajem. Poljubac je izostao. Osjećali smo da bi vulgalizirao trenutak, obezvrijedio bliskost koju smo u tom trenutku osjećali jedno prema drugom, ne kao ljubavnici, već kao ljudska bića.
- Bok – rekla je kao da ide u dućan.
- Bok – odvratio sam kao da se odmah vraća.
Niti jednom se nije osvrnula. Tako i valja, mila!
Uspeo sam se stepeništem u aerodromski restoran i naručio pivo. Odozgo sam promatrao kako se putnici ukrcavaju u avion zračnog prijevoznika Malaysia Airlines, među njima zamijetio sam i njenu žutu vestu. Nedugo zatim čelična se ptica počela rulati pistom, uhvatila zalet, odlijepila od tla i požurila u nebo. Dovršio sam piće, sjeo u stari izlupani Ford Focus i zaputio se doma. Bio sam istovremeno sretan i tužan. Sretan zbog nje i tužan zbog sebe.
Zrak u stanu bio je ustajao. Rastvorio sam prozore. Nakon dva mjeseca izbivanja, sve u hladnjaku se upljesnivilo, izgnjililo, raspalo. Ipak, utješno, dvije limenke bire bile su na hlađenju. Uzeo sam jednu i sjeo sam pred tv. Na pozadini mrtvog ekrana nazreo sam vlastiti odraz. Krcnuo sam limenku i nazdravio tom zatamnjenom, mutnom liku nasuprot.
muzika za ugođaj: The Raconteurs "Steady, As She Goes"
Post je objavljen 07.06.2015. u 18:24 sati.