Dvorci, crkve i stari gradovi
21.11.2017., utorak
kurija Vukasović
|
Ja si uvijek ovak mislim,dragi Bog ravna svime,pa tako i meni da malo svoje veličine i podraga me.Koliko sam puta ,vjerojatno vođen Njegovom rukom,sa točnim njegovim vodstvom nabasao na nešto ,što sve da sam tražio i preko satelita ne bih našao.Tako sam nabasao na još jedan biser naše arhitekture,dobro skriven,baš kao biser u školjci,u šumi,iznad ceste,pa ga se i ne vidi,a putokazna pločica je toliko malena,da dobro sakrije ovaj kutak ljepote. Sve ima svoj kraj i svoj početak.Rodimo se kao male slatke bebe,a onda polako rastemo,sa svime onime što nam život daje.S godinama zaboravimo dječje igre,srce nam naglo odraste i otvrdne i naprosto zaboravimo na igru i radost,one male stvari koje ustvari i čine život.Zatrpani poslom i brigama,zaboravimo onu bebu u sebi i postanemo ljudi.Ostarimo vrlo brzo,posijedi nam kosa,kako kome,netko to dobro skriva farbom,ali osijedi nam i duša i srce,mada svi kažu da se stari ljudi ponašaju ko mala deca.Možda u starosti zaista vratimo se na početak unutra,a izvana ,radi mimikrije izgledamo tako kako izgledamo.Tako i ovaj biser krije „staru“ dječicu,onu kao iz filmova,kad padne mrak,oni se igraju lego kockama,lutkama,dječje se svađaju i možda bezbrižno trče tom šumom,pa zato tim krajem vozite polako noću,da zaista na tren ne ugledate bezbrižnu djecu u njihovoj igri,a i da se možda malo ne prestrašite ili pak da zauvijek ne ostanete tamo s njima i zaboravite gorčinu svakodnevice. Danas je tamo u toj kuriji starački dom.Vrlo ugodno sakriveno mjesto,sa izuzetno dragim starcima,koji su mi odmah poželjeli dobrodošlicu,čak ponudili i kavom i dozvolili mi slikanje.Hvala Im.Za neko vrijeme to i mene čeka.Kao da je malo palo sunce u tom kraju,kao da se stišalo,da ne šteti očima te „starmale“ dječice,a opet dovoljno da ih upak ugrije. Curiae nobilita Vukasović je danas njena oznaka,no ona ovdje stoji od davnih dana neke druge priče,bez elektrike i bez moderne.Sam posjed spominje se u 16 stoljeću kad i opet srećemo najpoznatije obitelji,koje danas naprosto vežemo jednu uz drugu,bez da ih dijelimo kao dvije.Toliko su srasli u našoj povijesti da su i naprosto postali jedno.Nad tim imanjem Stjepan Frankopan daje upravu braći Zrinskima,Nikoli,Krsti i Jurju kao i sa svim selima koja su pripadala Modrušpotočkom vlastelinstvu. A onda nakon dugo vremena ovo imanje dobiva i svoju čuvaricu i svoj ponos,upravo ovu kuriju koju gradi u 19 stoljeću na slavnim temeljima još slavnije povijesti ovog kraja,onaj Vukasović,graditelj Lujze.Ona sjeda ovdje na tron i ukrašava cijeli taj kraj.Onako mala i skladna,kao kakva današnja đepna venera.I ona je bila mala i rasla i stasala,a onda je pomalo starila.U Wagramu umire 1809 godine sam vlasnik i ona pripadne drugima,Upravi Lujzinaske ceste sve do tamo 1873 godine.Mijenja ona svoje gazde i uvijek svakome rado raširi ruke i prigrli ga,pa čak njenim hodnicima odzvanjaju zvuci violine Zlatka Balokovića.  Danas je u svoje skute sakrila osobe starije životne dobi i brine o njima kao prava baka nad svojom djecom. |
