pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 18.05.2010.

Reci, ogledalce...


U kakvoj je formi hrvatska arhitektura? Reklo bi se nikad boljoj. Jer ruku na srce, mnogo nas nešto hvale posljednjih godina... i ne bilo tko, nego sve neke važne face. Glasovi izvana o tome kako je novija hrvatska arhitektonska produkcija – za razliku od valjda svih drugih sfera života, u kojima vladaju traljavost i fuš – na ravnoj nozi s europskim i svjetskim standardima, ako ne i korak ispred: napredna, progresivna, koja juriša na čelu novih arhitektonskih sofisticiranosti. Scena da je kvalitetna, propulzivna, ima puno natječaja, mladi koji su još u 20-ima igraju velike role, a što samo po sebi rječito govori o energičnosti arhitektonske scene u današnjoj Hrvatskoj (Ivan Rupnik, profa s Harvarda, u Život umjetnosti 82-2008)

Ali nitko nam valjda nije tako slatko laskao kao Manuel Gausa, veliki apostol Napredne Arhitekture i selektor Zagrebačkog salona 2006. Dok nam je bio gost, pokrenuo je svu svoju sposobnost isljeđivanja tragova naprednosti da bi ih iščitao i u našoj recentnoj produkciji. Hrvatska arhitektura mogla bi postati ono što su u stručnim krugovima godinama bile španjolska, portugalska i nizozemska arhitektura. Kako se ono kaže: što se babi htilo, to se babi snilo. Bit ćete napredni prije nego se vratim odakle sam došao, ne zvao se ja Manuel Gausa! Rečeno-učinjeno: Gausa reče svjetlo, i bî svjetlo.

Maroje Mrduljaš nije tako uvjeren: Gausin zračeći optimizam (...) odašilje neuvjerljivu, čak štetnu poruku o potencijalu arhitektonske scene da postane nova internacionalna predvodnica. Također, Gausa analizira hrvatsku arhitekturu bez mogućnosti ozbiljnijeg oslanjanja na lokalno sistematizirano znanje i čvršću teorijsku podlogu (...) Gausina taksonomija vrlo različite autorske govore svodi pod nekoliko zajedničkih nazivnika izvedenih iz jezika ''napredne arhitekture'', što ne odgovara pravom stanju hrvatske arhitektonske scene koja izrasta iz sasvim drugačijih zasada. (Članak 41. Zagrebački salon: Fantazma ''naprednosti'', Oris 2006.)



Ljubo Karaman: srednjovjekovna sakralna arhitektura u Hrvatskoj imala je vlastita, autentična žarišta. Mala i ''periferna'', možda sasvim beznačajna, ali vlastita. Što znači da, želimo li stvarno razumjeti starohrvatsko graditeljstvo, ne smijemo ga tumačiti kroz prizmu jedinstvenog dominantnog stila koji se širi od velikog žarišta prema ''provinciji'', kao da bi ono bilo puki njegov lokalni odjek ili imitacija. Nije primjenjivo. ''Provincija'' znači biti na margini nekog velikog gravitacijskog kruga. ''Periferija'', diferencira Karaman, znači biti u središtu svog vlastitog malog kruga. Otuda interpretacije koje u potrazi za dominantnim kreativnim silnicama na silu iščitavaju tragove nekog globalnog izma teško promašuju – jer, jednostavno, to nije tako bilo. Karaman inzistira: forme naših ''crkava slobodnog tlocrta'' nisu tek lokalna varijacija uvoznih trendova iz velikog svijeta, nego su u velikoj mjeri autoinducirane, samonikle, nastale iz originalne oblikovateljske logike.



Hans Ibelings ne libi nam se u tekstu u kojem govori o hrvatskoj arhitekturi ovdje i sada (Život umjetnosti 82-2008), odmah na početku priznati kako on i nema previše pojma o hrvatskoj arhitekturi – o specifičnostima po kojima bi se ona razlikovala od neke druge nacionalne arhitekture. Zato je (izračunao sam) 70-75% tog važnog teksta utrošeno na uvodnu polemiku - kako sam kaže: dugu uvertiru - u kojoj se općenito spori relevantnost nacionalnog ključa kao mjerodavnog kriterija za grupiranje i interpretaciju.

Ibelings bi nas, usuprot Karamanovom ''periferijskom'' ključu, radije objasnio kroz šifru ''provincije'': Jer, globalno gledajući, cijela je Europa iskusila odgovarajući razvoj, a to je još jedan argument protiv koncentracije na zasebne zemlje usprkos međusobnim razlikama između individualnih arhitekata i unatoč raznovrsnim okolnostima u kojima su radili (ili rade). Modernizam nije posvuda nastao točno u isto vrijeme i nije se svagdje jednako duboko ukorijenio, niti je svaka zemlja pokazala jednaku osjetljivost za art deco, monumentalizam ili brutalizam, ali svagdje se novija povijest arhitekture razvila po manje-više usporednom uzorku s ograničenim brojem devijacija.

U prijevodu: zapravo nemam blage veze o hrvatskom perifernom kontekstu, za razliku od suvremenih globalnih arhitektonskih kretanja, i zato klešem zakon u kamenu koji glasi ZA SUVREMENU HRVATSKU ARHITEKTURU ''SUVREMENO'' JE VAŽNIJE OD ''HRVATSKOG''; ili također HRVATSKA ARHITEKTURA SADA JE PRVENSTVENO ''SUVREMENA'', A TEK ONDA ''HRVATSKA''. To mora biti tako jer ovo ''suvremena'' je ono o čemu, za razliku od ''hrvatska'', ponešto ipak znam, pa mi paše da tako bude.



I Ibelings, kao i Gausa, reče svjetlo i bî svjetlo. Kako nas je samo nahvalio! Četiri bez (kao poker asova):
- bez neumoljivosti Swiss Boxa;
- bez stava in-your-face kojeg je Nizozemska neko vrijeme distribuirala na veliko;
- bez ''mediteranskog'' formalizma (tako čestog, kaže, u Španjolskoj i Portugalu);
- bez hiperbole ikonskih signature-zgrada.

Pohvaljeni smo, dakle, negacijski: po greškama koje nismo počinili i klišejima u koje nismo upali: ugodan, lagani osjećaj i slobodan duh koji je otvorio prostor novim pristupima i nekonvencionalnim rješenjima.

Ideš!

Saznavši kakav ugled uživamo u jednim tako uglednim očima odmah nam je porastao ugled i u našim vlastitim očima.


Toliko dobro da smo Hansa Ibelingsa u međuvremenu zamolili da nam, u svijetloj tradiciji Manuela Gause, upravo on nastavi draškati čulo patriotizma kao selektor zadnjeg Zagrebačkog salona.

44.salon

Nema to, kad se jednom navučeš ne možeš stati.



''Swiss Box''? Pravo pitanje nije što smo mi to tako dobro radili da nismo upali u klišej, nego otkud uopće ideja da bi mi u to upali. Pretpostavka Swiss Boxa je apsolutna savršenost izvedbe. A od apsolutne savršenosti izvedbe nema ničega apsolutno suprotnijeg traljavoj hrvatskoj graditeljskoj stvarnosti (teza koju, čini mi se, nije potrebno dodatno obrazlagati). Mi da radimo Zumthorove terme?! Tko bi to, ''Osijek koteks''? ''Zagrebgradnja''? ''Našički interijeri''? ''Jozo i sinovi''? Svašta i od tebe, Hans. Jednako dobro je mogao napisati i da nismo upali u klišej brutalno neprobojnih banaka, brutalno preciznih satova ili brutalne međunarodne utrke za osvajanje Marsa.

terme di vals

''In your face'' poza? Nisam još čuo za taj termin, ali mislim da znam na što Ibelings misli – oslanjanje arhitektonske prakse na pojačanu i nakostriješenu cerebralnost (Koolhaas, MVRDV...), nešto kao arhitekturu sa stavom i konceptom, a što se posljednjih godina pretvorilo u trend, modu, čak formalizam, ornament. Ali ne uspijevam se načuditi kakvom je savitljivošću Ibelings tu našao prostor za udijeliti kompliment nama. Za što – za naročite zasluge u necerebralnosti? Kad se boriš da samo održiš facu iznad površine vode, i nije neko postignuće hvaliti se što pritom nisi nikome u faci.

mirador

Da smo oslobođeni ''mediteranskog formalizma''? To je u izravnom sukobu s onim što svaki dan gledamo oko sebe. Nešto sam već govorio o tome. Ako treba, mogu opet, iako mislim da ne moramo u užim pojmovima mediteranskog ili kontinentalnog (Ibelings je možda zaboravio da mi nismo samo mediteranska zemlja) – možemo radije o općem pojmu tradicijskog regionalnog klišeja.

novokomponirane

Nekih velikih ikonskih zgrada-spektakala, istina je, baš i nemamo (možda bi Arena to donekle bila, u našim relativnim, provincijskim okvirima). Ali je li ta suzdržanost više do okolnosti ili do pameti? Ne bih bio tako hrabar da ovaj slučajni izostanak problematičnog ukusa upisujem nama u zasluge. Podsjećam da je, za primjer primjera, u Republici Hrvatskoj godine 2010. najpopularnija muzika turbo-folk, koju u stope slijede Mišo, Thompson i Škoro. Zar itko sumnja da bi, samo da nismo ovakva banana-država u kroničnoj besparici, bilo kod Hrvata arhitektonskog vatrometa više nego kod Arapa u Dubaiju?

dubai 1/2



E, ali zato Ibelings i kaže: spašava nas to što nemamo para da arhitekturu institucionaliziramo. Jer u nekim bogatijim zemljama, u kojima to jest slučaj, posljedica je da se arhitektura razvije u preveliku dozu dizajna i onda ona ima sve beznačajniji efekt. Nasuprot tome, čini mu se da u zemlji kao što je Hrvatska postoji kontekst u kojem je arhitektura relevantnija nego, recimo, u Francuskoj gdje već svaki gradić ima novi multimedijalni centar, ili u Njemačkoj gdje su posvuda novi muzeji. U usporedbi s tim jako veliki utjecaj ima dobro projektirana škola na Krku, muzej u Vidu, sportska dvorana u Balama ili stambena zgrada na Cresu: one nude, u svakom slučaju, nadu da su više od arhitektonskog dizajna i da mogu formirati stupanj kristalizacije za socijalne i društvene razvoje, odnosno da mogu provesti promjene. Možda nas u Europi šiju po pitanju harmonije nacrta i proporcija, budžeta, narudžbi ili kvalitete izvedbe, ali što je sve to – strašan je šarmer taj Ibelings – spram spoznaje da arhitekti iz drugih dijelova Europe mogu biti zavidni na činjenicu da arhitektura ovdje može biti više nego samo još jedna lijepa zgrada.

Stvarno, Hans? To je najbolje što si uspio smisliti u naš prilog? Da je u Hrvatskoj nova arhitektura značajnija (ima ''jako veliki utjecaj'') od one u Francuskoj ili Njemačkoj naprosto po tome što ovdje nema ''svaki gradić'' dobro projektiranu školu, nego samo neki imaju?

Teza koja vjerojatno i nije sasvim bez logike: relativna vrijednost je uvijek veća onome čega negdje manje ima. Ostaje jedino misterij kako je on tu razrijeđenost uspio shvatiti kao našu komparativnu prednost.



Znam, znam... Ibelings kada je rekao da suvremena hrvatska arhitektura ne podliježe stereotipnom tradicionalističkom formalizmu i ostalim kiksovima nije mislio na tu nego na neku drugu suvremenu hrvatsku arhitekturu: naime, onu ''kvalitetnu'', iz Orisa, sofisticiranu, koju stvaraju školovani arhitekti za investitore širokih vidika koji im daju odriješene ruke da naprave nešto novo i svježe. Ona, elitna hrvatska arhitektura, je od glave do pete imuna na nekritički regionalizam i ostale kičeraje. Ali mi tu pred Ibelingsa možemo istresti jedno malo obično – zašto. Zašto je on to tako mislio? Zašto je pri ocjenjivanju stupnja naprednosti i komparativne ''svježine'' suvremene hrvatske arhitekture meritorna samo ta suvremena elitna, a ne i (recimo) suvremena narodna, novokomponirana, onako fino sva anti-svježa i zapečena kao gravče na tavče?



Treba čitati Maroja Mrduljaša! U članku Mjesečarenja po Cvjetnjaku vrtnjom oko osovinske teme Cvjetnog prolaza i svih poznatih peripetija s njim u vezi, Maroje zapravo oslikava tu cjelokupnu hrvatsku graditeljsku realnost – stvarnu sliku ''suvremene hrvatske arhitekture''.

cvjetni prolaz

P: Što se tu zapravo događa? Je li to izolirani incident?
O: Cvjetni trg tek je posebno eksponirani izdanak građevinskog booma koji u velikim razmjerima restrukturira izgrađeni ali i politički okoliš Zagreba. (...) danas je konstruiranje grada stvar tranzicijske i post-tranzicijske ''političke ekonomije'' ili, u hrvatskom kontekstu, neo-feudalnih odnosa
P: Kakav je stvaran utjecaj hrvatskih arhitekata na izgradnju hrvatskog urbanog okoliša?
O: Ti procesi danas formiraju urbani identitet Zagreba kao posljedica sprege kreatora društvene stvarnosti i arhitekata koji u određenoj mjeri mogu utjecati na konačnu artikulaciju građevine, ali kao disciplina nemaju nikakav utjecaj na razvoj grada.
P: Kako je postalo moguće da se dogodi slučaj Cvjetnog prolaza?
O: Temeljni nesporazum proizlazi iz nemodernosti hrvatskog društva u kojoj su ispražnjeno mjesto urbanističke kompetencije, arhitektonske misli i kritičko-intelektualnog angažmana iskoristile upravljačke elite s feudalnim ovlastima.
P: Je li Tomislav Horvatinčić naša verzija neo-liberalnih laissez-faire korporacija?
O: s impersonalnim globalnim neo-liberalizmom on ima malo veze. Naime, kritičari ne polemiziraju s neo-liberalizmom nego s lokalnom inačicom regresivnog kapitalizma – brutalnom silom čije je djelovanje omogućeno ne ekonomsko-političkim poretkom nego disfunkcionalnošću hrvatskog društva.
P: U čemu se najeklatantnije odražava ta disfunkcionalnost? I zašto tolika galama oko jedne zgrade?
O: fizički prostor postaje simptom i simbolički nositelj znatno šireg sklopa aktualnih društvenih konflikata (...) Konačno, pitanje društvene i socijalne pravde znatno je brutalnije narušeno u nizu drugih situacija diljem Hrvatske: bolnica u stanju raspadanja, stambenih naselja lišenih ikakve suvisle artikulacije, koji više od Cvjetnog trga spadaju u problematiku javnog interesa. Cvjetni trg je mogao i trebao dobro poslužiti kao katalizator za širenje područja polemike, ali to se nije dogodilo, što je jedan od najozbiljnijih propusta aktivista okupljenih u njegovu zaštitu. (...) neće urbanost Zagreba biti upropaštena realizacijom Horvatinčićeve ''vizije'', nestat će zato jer se izgradnja grada odvija pod djelovanjem istih takvih ''vizija'' svugdje i bez ikakve razvojne modernizacijske strategije, kako urbanizma tako i društva u cjelini.
P: Kakva je razina javne polemike u Hrvatskoj?
O: nedemokratičnost i ignorancija s kojom se akteri koji provode te zahvate – gradska uprava, urbanističke insitucije, investitori – odnose prema kritici i javnim zahtjevima te izuzetna lakoća s kojom se svaka kritika odbacuje kao irelevantna, bilo kao ''zanovijetanje struke'', bilo kao bučanje okupljenje svjetine. Toj ignoranciji pridružuje se i stav većeg dijela intelektualne, stručne elite koja se uglavnom drži po strani, kako zbog konformizma tako još i više zbog odsustva jasnog stava i jednostavne nemoći da se uhvati u koštac s poduzetničko-političkim "vizionarstvom".
P: Koje su karakteristike tog ''vizionarstva'', kao dominantne forme gradnje u Hrvatskoj?
O: Ono ''pod geslima 'čišćenja štakornjaka' i navodne modernizacije grada ima jasnu, makar brutalnu ideju o tome što hoće - maksimalizirati opseg intervencije radi povećanja profita i ostaviti svoj biljeg na što je moguće eksponiranijem mjestu. Inventivne intervencije na rubu grada, razvijanje suvremenih hibridnih tipologija ili njihove redefinicije u skladu s aktualnim zahtjevima društva nisu opcija, jer modernizacija nije operativna opcija narcističkih "vizija" developera.
P: Kako danas definirati naprednu arhitekturu?
O: društveno progresivna arhitektura svoju suvremenu ulogu nastoji pronaći u horizontu civilizacijske korisnosti i demokratskog odrađivanja posredničke uloge između imanentnih konflikata kapitalističkog društva koji se reflektiraju u izgrađenom okolišu.
P: A kako mi tu stojimo? Čemu se možemo nadati?
O: bez razvijenog diskursa o urbanizmu i bez instrumenata da se ta posrednička uloga i odradi, nevladine organizacije će biti osuđene na lutanje u praznom prostoru: skandalizirat će se nad rušenjem nezaštićenih potleušica koje se, radi mobiliziranja šire javnosti karakteriziraju, na primjer, kao mitske kolijevke hrvatskog novinarstva, uzaludno će ukazivati na proceduralne nepravilnosti u donošenju urbanističkih planova i objašnjavati da trgovačka ulica nije javni gradski prostor.
P: Može li stvarno u Hrvatskoj arhitektura biti nešto više od samo još jedne lijepe zgrade? Imaju li nam doista europski kolege razloga biti zavidni? Kakav utjecaj na društvo ima dobro projektirana škola na Krku, muzej u Vidu, sportska dvorana u Balama ili stambena zgrada na Cresu?
O: Današnji oficijelni urbanizam i njegove institucije birokratizirani su aparat u službi centara moći dok je arhitektonska inteligencija (uključivo i autora ovog teksta) zabavljena udivljenjem svojim vlastitim kulturnim postignućima i pozitivnom internacionalnom percepcijom tuceta građevina, istina odista kvalitetnih i autentičnih, koje šira javnost, doduše, uglavnom ne percipira kao neku posebnu vrijednost.

Toliko o ''jako velikom utjecaju'' nove iznimne arhitekture u Hrvatskoj (dok je ona standardna ispod svakog standarda).



Jok. Pravo stanje stvari nećemo doznati od slatkorječivih udvarača i švalera kao Gausa ili Ibelings, punih romantičnih obećanja (a nakon što dobiju što žele ni o čemu ništa ne žele znati), nego ga saznajemo iz obilaska terena...

1. Spomenuta novokomponirana tamburica, estrada i turbo folk. Folklornog kiča možda nema u ''školi na Krku, muzeju u Vidu, sportskoj dvorani u Balama ili stambenoj zgradi na Cresu'', ali ukupno u našem izgrađenom okolišu ima ga kao valjda nigdje drugdje u Europi. Ideja da bi od svega baš tu temu trebalo istaći u prilog naše komparativne naprednosti upravo je perverzna. Preporučujem pokriti se po ušima i držati fige da nas nitko ništa ne pita.

2. Tzv. ''apartmanizacija'' – Čiovo, Primošten s Rogoznicom ili Vir i drugi strašni primjeri masovne bespravne gradnje kakva je u svim iole uređenim zemljama, s njihovom regulativom koja se, zamislite, dosljedno provodi, u tim razmjerima nezamisliva. Dok naše prilike komparativno krasi činjenica da je urbanistička inspekcija rijetko viđen gost, kao i nepostojanje nacionalnog konsenzusa i političke volje da se u to bezakonje, umjesto mjestimičnih i estradiziranih izvođenja bagera na pozornicu, uvede sistemskog reda.

vir-ciovo-rogoznica

3. Građevinsko kokošarenje (s užom specijalizacijom u stanogradnji), s novogradnjama koje su malo je reći substandardne: s najjeftinijom opremom, bez spremišta i biciklarnika, minimalnih hodnika, sa kokošinjcima umjesto stanova, sa sobama bez prozora, sa stropovima na 2 i 20, sa zaobilaženjem regulative i elementarne pristojnosti radi pola metra plastične kanalizacijske cijevi, sa zazidanim bojlerima, s otrovnom vodom, s balkonima koji se ruše na prolaznike ili otkinutim čitavim fasadama koje lete gradom čim zapuše jači vjetar itd.

4. Urbanistički nered nastao indolencijom, inkompetencijom i(li) ''podmazanošću'' lokalnih vlasti: loši planovi (tamo gdje ih uopće ima); niski komunalni standard; idenje na ruku najsirovijem profiterstvu; ''krezuba gradnja''; trešnjevke i vrbici, parcele zauzete do posljednjeg naplativog kvadratnog centimetra; krčmljenje javnog prostora budzašto; dozvole uredno izdavane za svakakvu kuruzu koja nikada ne bi smjela dobiti dozvolu, projekte potpuno besmislene ili napravljene lijevom nogom u pet minuta samo da se proda kvadrate...

krezuba gradnja + vrbik

5. Skandalozna ukazanja legalizirane građevinske mafije i siledžijstva. S jedne strane poznati najlakši put do bogaćenja bez motike u ovoj zemlji: mućke s prenamjenom zemljišta u prostornim planovima lokalne samouprave (popularno zvane ''imal'-mene-tute''). I s druge strane kardinalne urbocidne afere kao Cvjetni prolaz, gdje gotovo da se i ne krije slizanost (čitaj: deal) službe javnog interesa s privatnim kapitalom, ili kao Hotel Marjan, gdje je privatni kapital demokratskim putem postao služba javnog interesa. Kakav ''sukob interesa'' kad je zainteresirani vlasnik kapitala usput i prvi sluga interesa građana, tj. gradonačelnik, iz čega proizlazi da mu jedini interes komotno može biti grad kojem je na čelu, pošto je sve što je interes kapitala odmah interes i grada, jel' tako – tako je?!

Čimbenici stvarnog stanja u izgrađenom okolišu su, više nego bilo što drugo, ljepote navedene u gornjim točkama. Ne mjeri se kultura prostora i arhitektonski rang neke zemlje time da li je njenih deset najboljih kuća bolje ili gore od deset najboljih kuća drugih zemalja, nego što ima za prijaviti na teme turbo folka, bespravne gradnje, građevinskog (sub)standarda, urbanističkog (ne)reda i građevinsko-nekretninske mafije. A mi smo po tom kriteriju ka-ta-stro-fa, u tome je stvar! Ima li tolikog stranca ovdašnjim prilikama, čak takvog nevježe i laskavca koji bi se usudio proturječiti da u svemu ovome što ne valja galopiramo na samom čelu Europe?

OK, 'ajde, nije baš u svemu. Ima toga i u čemu ne prednjačimo, nego samo pratimo razvijeniji svijet koliko je u našoj moći. Ali upravo to: čak ni od tih uvoznih tumora, koji izrastaju na ekspandirajućem neoliberalnom kapitalu, također nismo slobodni. Gdje god je neko zagađenje prostora, tu smo i mi...

6. Tek toliko da ne ispadne da smo imuni na sindrom zgrada-ikona: odnedavno se možemo pohvaliti sumanutim (kažnjivim?) patriotizmom naših novih velebnih arena. Nek' vidi svijet da i mi imamo gdje igrati rukomet. Ajde Jano kuću da prodamo ajde Jano ajde dušo kuću da prodamo da prodamo samo da igramo da prodamo Jano dušo samo da igramo.

arene

7. Junkspace. Koliko li je toga samo niklo posljednjih desetak godina po rubovima naših gradova: šoping centri, korporativni neboderi, hoteli, terminali, autosaloni... generički ''modernizam'' kasnog kapitalizma.

korporativni modernizam

8. Prestilizirana interijerština koja je već uzela velikog maha i kod nas – ogromna konjunktura svih onih groznih dekoraterskih časopisa i podlistaka, od Elle Dekora, Brave Case i DalCase do Dom&Dizajna.

interijeratina



U članku Proizvodnja grada i arhitektura aktualni hrvatski trenutak Maroje Mrduljaš je objasnio kroz dva ''ekscesa'': ekstravagancije i retardacije.

Na planu građenja, normativ se kreće između dvije krajnosti. Jedan je eksces ekstravagancije koji se odnosi na proizvodnju formalno razmetljive, samodovoljne arhitekture u rasponu od korporativnih nebodera do vernakularne turbo-folk gradnje. Drugi je eksces retardacije, osiromašenja i forme i strukture i građenja i urbanističkih dispozicija, koje je naročito primjetno u području habitata, od američke suburbije do hrvatskih novih stambenih naselja koje subvencioniraju gradovi ili država. Iako potječu iz različitih izvora, oba pate od istog odsustva uspostavljanja odnosa između građevine, urbanog konteksta i događaja koje pojedina građevina udomljuje, a važno je vidjeti da oba fenomena mogu doći iz bilo kojih – javnih, privatnih, malih, korporativnih – investicijskih izvora. I ekstravagancija i retardacija građenja tretiraju arhitekturu kao potrošnu robu (comoddity) na tržištu nekretnina, a investicijski omjer uloženog i dobivenog nema veze sa realnom arhitektonskom vrijednošću koja je u potpunosti relativizirana i apstraktna. Ako je suditi prema tržištu nekretnina, arhitektonska kultura uglavnom nema nikakvu tržišnu vrijednost.

Može sad jedna teza? Ta dva ekscesa, ekstravagancije i retardacije, kako ih je Maroje opisao – to i takvo ''tržište nekretnina'' – e to je prava slika i prilika ''suvremene hrvatske arhitekture'', a ne kada se izabere nekoliko najboljih projekata iz časopisa, pa se samo njih uzima u računicu. Časopisi jesu lijepo štivo za prelistati, ali stvarnost je ipak ponešto šarenija.



"Potemkin village" has also frequently been used to describe the attempts of the Soviet government to fool foreign visitors. The government would take such visitors, who were often already sympathetic to socialism or communism, to select villages, factories, schools, stores, or neighborhoods and present them as if they were typical, rather than exceptional. Given the strict limitations on the movement of foreigners in the USSR, it was often impossible for these visitors to see any other examples.

Tako kaže wikipedia: kad se ispušta iz vida ono što je ''typical'', da bi ostalo jedino ono što je ''exceptional'' (a nazočni su neki simpatizirajući neupućeni stranci).

krk vid bale cres

''Škola na Krku, muzej u Vidu, sportska dvorana u Balama ili stambena zgrada na Cresu'' su ovdje potemkinova sela hrvatske arhitekture: posebno sjajni izuzeci koji kad se predstave kao da oni jesu ''suvremena hrvatska arhitektura'' poprimaju ulogu lažne kulise koja sakriva da je zapravo nešto sasvim suprotno posrijedi kao pravilo i stvarnost.

potemkin

- 12:31 - slušam (15) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se