pero u šaci

Zadnja kolumna Viktora Ivančića bavi se problematikom hejta, odnosno javnog sramoćenja, potjernica, hajki, preciznije načinom na koji je izvrće Slaven Letica (u pozivanju i na Ivanu Šojat).

Tema tu nije samo tko je stvarno kriv za krimen (Letica projicira na druge gadarije kakvima je dobro poznati rodonačelnik), nego i – ima li uopće krimena? Ili: kada ga ima?

Tema, drugim riječima, nije tek apsurd projekcijskog premještanja optužbe za zlodjelo javnog hejta i sramoćenja (koje doista biva zlodjelo onda kada ga poduzimaju takvi kao Letica ili Šojat, a to znači: u ime hegemonske pozicije odozgo, u progonu raznih vrsta ''vještica iz Rija'', onih koji odstupaju od nabožnih društvenih Istina povijesnog trenutka – Sloterdijk bi rekao, gestom ciničke besramnosti), nego i premještanje čitave fenomenologije javnog hejta i sramoćenja u domenu zlodjela (koja, međutim, ne biva ništa krivo, nego baš obratno, onda kada poduzimana iz subverzivne pozicije odozdo, usuprot hegemonskih Istina – Sloterdijk bi rekao, gestom kiničke besramnosti).

Što je konstanta? Letica ili Šojat i kada krešte protiv poduzimanja hajki čine to isprsujući se u zaštitu hegemonije, posve kao i kada sami poduzimaju hajke – s obje strane hejta oni uvijek nastupaju iz cinizma, a kontra kinizma, u ime osobne sinhroniziranosti s povlaštenim društvenim narativom.

Ne bez veze s tim, dospio je ovih dana u moje ruke – hvala jednoj Ivani bez prezimena – reprezentativan i instruktivan case study presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Oberschlick protiv Austrije, iz 1997., iz sektora javnog sramoćenja odozdo (je li krimen ili nije krimen?), iz koje se i danas može puno toga naučiti. A možda se ponečega i prisjetiti.

—

Slučaj Oberschlick protiv Austrije prvotno je počeo kao slučaj Haider protiv Oberschlicka.

Haider, to je pokojni Jörg Haider – čuli smo, vjerujem, svi za Jörga Haidera: austrijski kriptofašistički političar, poznat i izvan granica Austrije zbog kombinacije izrazito desničarskih stavova i guverniranja Koruškom te drugih visokih položaja. Taj je i takav Haider u jesen '90, prigodom nečega što se zove ''proslava mira'', održao revizionistički govor, istaknuvši kako se čitava ''generacija vojnika'' iz 2. svj. rata, uključujući i pripadnike Wehrmachta, borila za mir i slobodu, te da zato ljudi ne bi trebali raditi razliku između ''dobrih'' i ''loših'' vojnika te generacije – nego im se radije svima skupa pokloniti s dubokom zahvalnošću zbog toga što su utemeljili i izgradili suvremeno demokratsko društvo. Dao je usput i packu jednom piscu koji je, kako mu se činilo, uvrijedio sve poginule u ratu.


Idiotska izjava koja se sidri u nečemu točnom: da je vrednota slobode mišljenja i govora uvjetovana demokratskim uređenjem, tj. ustavom koji je garantira. Otkud takvo uređenje? Ima iza sebe dugu tradiciju europske političke misli, sve do Montesquieua, centriranu oko koncepta građanina, koja je ono čemu zapravo možemo zahvaliti. Ali da bi negdje bilo uspostavljeno potrebno je da na tom mjestu ne vlada totalitarizam, koji bi demokratsko uređenje suspendirao. U slučaju neke sile koja bi se namjerila zavesti totalitarizam, svakako stoji da odbijanje te sile biva preduvjet.

Haiderova prva konfabulacija sadržana je u miješanju kostiju vojnika te sile i onih koji su je odbijali u zajedničku kašu, koju će potom proglasiti zaslužnom za odbijanje sila ugroze demokracije (očituje se i ugrađenim momentom blatantne laži: da su se i vojnici Wehrmachta također "borili za mir i slobodu"). Što je nemoguća, apsurdna propozicija, logički pobrkana – otprilike kao kad bi pozvao navijače Hajduka koji slave pobjedu da budu zahvalni igračima i Hajduka i Dinama zato što su osigurali tu pobjedu kojoj se sada mogu radovati; odnosno, zabranio im da čine razliku među njima i govore kako se igrači Dinama nisu borili za pobjedu Hajduka, jer da bez njih ne bi bilo ni pobjede kao pretpostavke da to govore.

Haiderova druga konfabulacija sadržana je u aporijskom karakteru same ideje po kojoj bi zaslužni borci za mir/demokraciju i po njoj institut slobode govora bili izuzeti od te slobode. Dakle, čak i kad bismo posve apstrahirali prvu konfabulaciju i uzeli da su zaslužni samo borci koji su odbijali silu totalitarizma (u metafori, samo igrači Hajduka). Jer aporija je čim se u ime zaštićenog posvećenja osiguravatelja (pa i ne bio tek tobožnji) poriče ono što se osigurava. (I dosta ima u sebi one retorike kao kod nas u vezi branitelja i domovinskog rata: ''branitelji su ginuli da bi ti sad mogao slobodno lajati protiv svoje države, smeće jedno'', i sl.)

Oberschlick, to je Gerhard Oberschlick, bečki esejist i urednik časopisa FORVM, u kojem je i popratio Haiderov govor s ''proslave mira'', komentarom nazvanim 'Idiot' umjesto 'Nacista'.


Nije teško dokučiti zašto je Oberschlick inzistirao da je Haider idiot, a ne nacist. Ne što bi stvarno mislio da nije nacist. Nego što je to isticati slabije produktivno, impotentnije pred svima onima koji nisu baš načisto da bi bilo nečega krivoga u nacizmu, uključujući Haidera samog. Polemika koja bi se usredotočila na isticanje lažnosti tvrdnje kako se Wehrmacht borio za mir i slobodu uvijek bi kod njih udarala u zid deluzije koja će to držati za istinu. Nisu se borili za mir i slobodu – e baš jesu – nisu – jesu – itd., moj tata je jači od tvog.

Oberschlick želi apsurdan i idiotski karakter Haiderove izjave razotkriti na način da postane jasan i njemu samome i njegovim glasačima i apsolutno svakome. Mogao bi istaći onaj aporijski karakter, no to bi možda bilo presložena misao za neke. Zato se bira uhvatiti radije za Haiderovu samouskratu prema vlastitim postavkama i logici – da je sam sebe zajebao. Od dokazivanja budalama da ima nešto temeljno krivo s nacizmom, više postiže pokazati im kako je, bilo s njime nešto krivo ili ne, Haider u prvom redu vrlo loše branio taj nacizam.

Stvar na prvi pogled ne drži logiku, jer izvjesno je da ga – dok uskraćuje svima koji sami nisu riskirali život 40-ih slobodu da popljuju ''hitlerovsku slobodu vođenja osvajačkih ratova i nametanja konačnog rješenja'', odnosno bilo kojeg participanta iz ''generacije vojnika'' – ne bi ni boljela uskraćenost iste slobode i samome sebi. Jer on niti ne želi to pospljuvati. No, Oberschlick prepoznaje da je valuta u igri – prema onome kako je Haider sam to postavio, pozvavši se na tekovine demokracije – zapravo načelna ravan imanja i uskrate slobode govora. Pa će vrijediti da je Haider također i sam sebi uskratio ne tek slobodu da osudi Wehrmacht, nego opću slobodu političkog govora (uključujući i da kaže to što kaže, što je zapadanje u paralitičku autokontradikciju).

Bilo kako bilo, Haider je na to protiv Oberschlicka na proljeće '91 pokrenuo kazneni postupak na regionalnom sudu (bečkom) zbog povrede ugleda i uvrede – i za manje od mjesec dana taj je sud proglasio Oberschlicka krivim, uz kaznu od 2000 šilinga, zaključivši kako riječ Trottel (idiot) predstavlja uvredu, s isključivom svrhom u omalovažavanju, koja stoga ne može biti korištena za bilo kakvu objektivnu kritiku. Oberschlick se žalio, ali je bečki prizivni sud na proljeće '92 potvrdio presudu regionalnog, tek smanjivši kaznu na 1000 šilinga.

—

Što će nam ovdje prvo biti zanimljivo? Kako je prizivni sud obrazložio svoju odluku?

Problem je, podvukoše časni suci, što se sporna riječ pojavila u naslovu članka – te da su samo oni koji su pročitali ne tek Oberschlickove retke, nego i Haiderov govor mogli skužiti da se čašćenje kvalifikacijom ''idiota'' događa na temelju zaključka iz tog govora. Dočim su svi ostali to mogli povezati jedino s Haiderom osobno.

Osebujno tumačenje, s obzirom na činjenicu kako je u FORVM-u prvo uredno reproduciran čitav Haiderov govor, pa tek potom popraćen Oberschlickovim komentarom.

I kakav je to uopće sunovrat logike po kojem se odgovornost za nečije eventualno glupo i loše čitanje prebacuje na dušu samog izricatelja?

Ali ima još. Prizivni sud našao je za shodno dodati i kako pravo na slobodu mišljenja ne smije voditi tome da u javnoj političkoj debati argumente o sadržaju nadomjeste uvrede.

Argumenti o sadržaju nadomješteni uvredama: spadalo bi u definiciju ad hominema. Hmm... Znat će koji su me pratili svih godina: da mi je poljubac žene koju begenišem za svaki put kad mi se reklo kako primjenjujem ad hominem ilitiga osobni napad, a radi toga što sam se ne najnježnije izrazio o nekome ili nečemu što je rekao – bio bih najljubljeniji i najsretniji čovjek na svijetu.

Tu smo i na mjestu koje sam primarno imao na umu primijetivši kako bi nas slučaj mogao na nešto i prisjetiti. Stvarno, sjeća li se još tko gužve s bloga od prije dvije godine, kada je Lion Queen, velika i predana HDZ-ovka, za predsjedničkih izbora Josipović/Kolinda, izjavila kod Mosora: I bilo je vrijeme da žena postane predsjednica! Pa ima nas više od 50%, red je da budemo zastupljene i na najvažnijim državnim funkcijama! A uredništvo bloga je taj njen komentar isturilo na naslovnicu portala i tako se to kočoperilo, pa sam i ja vidio, a nije mi se moglo nešto ne učiniti čudnim. Sinula mi zapitanost: a bi li isto rekla i da se izborna utrka odvija između, metnimo, Vesne Pusić i Andrije Hebranga? Nisam slučajno izabrao, nego isti i jesu bili kandidati na izborima '09 – zato su mi i sinuli: stvaran slučaj s obrnutim ulogama. Sekunda guglanja dostajala je da mi se izbaci post Lion Queen iz '09 u kojem pak nema ništa o tome kako je vrijeme da žena postane predsjednica i kako je red da ženski spol bude zastupljen (jedino je uz Hebrangovo ime stavila emotikon ''pravog hrvatstva'', u vidu zastave, a uz Pusićkino nekakvog koji plače). Jer jasna stvar: jedino što ona zastupa je HDZ, a argument ženskog pitanja onda samo mistifikacijski koristi, kao pseudo-argument i dimnu zavjesu. Ovo hvatanje je s prstima u pekmezu intelektualnog nepoštenja dovelo je do toga da zauzvrat složi post u kojem me paranoično optužuje za koještarije: da je to špijunaža, kršenje demokracije, da se njoj ugrožava prava i slobode, itd. Tu pak nastaje opća frka, pola blogosfere dolazi obrušiti se na mene, jer klatež se drži zajedno. Povrh retardiranih ponavljanja optužbi za špijunažu i pretjerano pamćenje, omiljena inkriminacija bila im je da nije u redu što sam Lion Queen išao ''osobno diskreditirati'', na ad hominem način, umjesto da sam se držao čisto tematskog sadržaja.

Prilažem svoj tamošnji odgovor recimo DražeNu, jer objašnjava u čemu točno griješi takva linija primjedbi, da ne moram ponovo rasprostirati.
Argumentativna problematičnost ''osobnog diskreditiranja'' definirana je kao tzv. ''ad hominem'' paralogizam. Svi su uvjereni da im je poznato i jasno što to znači, i referiraju se, zazivaju naveliko; međutim, vrlo često vidim da im uopće nije jasno.
Zamisli da ti izjavim ovakvu tvrdnju: ''Vrapci su najcool od svih sisavaca.'' Radi se o nebuloznoj tvrdnji, očito. Zamislimo sad dvije varijante tvoje replike. U prvoj mi kažeš: ''Pero, vidi kako tragičnu frizuru imaš, šta ćeš ti meni s takvom frizurom pričati o tome jesu li vrapci najcool od svih sisavaca, dakle nisu.'' To bi bio ad hominem. Zašto bi bio? Zato što donosi sud o tvrdnji, odbacujući je apriorno, kako kažeš, ''ne komentirajući tezu, ideju'' – čisto zbog nečega irelevantnog u vezi osobe koja ju je izrekla. Primijeti da je u biti izrečena pristojno, bez vrijeđanja i ikakve pirotehnike, tek s tim apriorizmom. U drugoj varijanti predočavaš mi činjenice o tome zašto vrapci nisu sisavci, te mi kažeš: ''Pero, ne mogu vrapci biti najcool od svih sisavaca, pošto nisu sisavci uopće, konju jedan glupi!'' Je li to ad hominem? Ne, zaboga! Ne! Ljudi se obavezno zakače za verbalnu pirotehniku u sklopu izrečenog pa se stanu dračiti ''ad hominem'', ''ad hominem'', iako ono to ni po čemu nije. U pitanju jest ''osobna diskreditacija'', odnosno čak uvreda, no ta uvreda nije plasirana paralogički, kao zamjena za argument (u lažnom predstavljanju kao argument), odnosno rezon po kojem se tvrdnja odbacuje, nego dopunski, dodatno, nakon što je tvrdnja već odbačena validnim argumentom.
Jesmo shvatili sve dosad?
Poanta je da NIJE svaki slučaj ''osobne diskreditacije'' automatski polemički/argumentativno problematičan, na paralogički, ad hominem način.
Hajd'mo promotriti naš slučaj. Kažeš, nisam komentirao tezu, ideju... Kaži, kako uopće glasi LQ-ina teza? Feministička agenda: da bi bilo red da žene budu zastupljene i na najvažnijim funkcijama? Kada bi to bila LQ-ina teza, ja bih učinio ad hominem ukoliko bih je odbacio čisto radi toga što ju je izrekla LQ, zbog nečega što mi se na njoj ne sviđa, pa išao diskreditirati tezu diskreditiranjem njene osobe po nevezanoj osnovi. Ja to nisam učinio. (Feminističku agendu ja inače bazno podržavam, ako te baš zanima što i kako, zapni ovdje malo.) Ako dodatno proučiš slučaj, skužit ćeš da LQ-inu osobnu nekonzistenciju niti nisam napao kao nekonzistenciju samu. Ona zapravo uopće nije nekonzistentna, i baš u tome je stvar. Hoću reći: čitavo vrijeme, kako 2014, tako i 2009, ili i prije toga, ili između – ona naprosto druka za HDZ. Moje isticanje problematičnosti njene izjave ne problematizira pritom – to je važno shvatiti (premda bi se očekivalo da i bude shvaćeno a da ne moram posebno naglašavati, pošto sve već piše u apostrofiranoj reakciji) – sâmo to drukanje za HDZ, već činjenicu dimne zavjese, podvale: što se radi o drukanju za HDZ umotanom u paravan tobožnjeg drukanja za žensku stvar. Zapanjujuća je sposobnost ovdje nazočnih, uključujući tebe, da vam se pobrkaju svi mogući i nemogući lončići. Te silne rasprave koje su se razgorile o autoričinom pravu da druka za HDZ ili po liniji ''je li dopušteno mijenjati mišljenja'' (kao što je čak i bloger J. zastranio, neugodno me iznenadivši) promašuju ceo fudbal i debelo su u aut-liniji, pokazujući govorenje napamet, uz neupoznatost ili neshvaćanje najbazičnijih koordinata slučaja. Isto se odnosi i na ovo tvoje, jer ti zamjerke kreću od premise da putem diskreditacijskog ad hominema, usmjerenog na izvor rečenog (direktno na LQ-inu osobu), nepravedno diskvalificiram tematiku zastupljenosti žena, odnosno ima li netko pravo, iako je načelno za zastupljenost žena, suspendirati se u tom principu kada mu je konkretna kandidatkinja neprobavljiva – dok ipak uopće nije riječ ni o čemu od toga! Napadnuta tematika, ono što sam svojom reakcijom prokazao je nešto drugo: LQ-ina falična metodika, utoliko što podvaljivačka, lažno predstavljačka. To i samo to! (Razumiješ li da se tu ne radi o njenom kretanju od ženskog pitanja, pa da ga je samo suspendirala 2009 kada joj kandidatkinja loše mirisala, već je tek pri ovim izborima se uopće i dosjetila ženskog pitanja, zato što je slučajno HDZ-ova kandidatkinja žena (naspram muškog spola ostalih kandidata)? Trust me, ne želiš se upuštati u dokazivanje susprotnoga. Probaj staviti s jedne strane vage sve ono dokumentirano o LQ-inom strastvenom podupiranju HDZ-a, a s druge što se nađe o podupiranju ženske borbe, pa izvaži što je čemu majka.)

Primjetno je da su slučajevi vrlo srodni po ovome, da je isti arhetipski princip posrijedi. I Oberschlick je tu optužen, pače osuđen, zbog tobožnjeg osobnog diskreditiranja umjesto držanja se čisto tematskog sadržaja. Kaže mu prizivni sud: argumente je nadomjestio uvredama. To nije točno! To je retardirano čitanje, koje dekontekstualizira situaciju. Jer kontekst kaže: Oberschlick je to o Haiderovom idiotizmu upravo na polju sadržaja prijepora, najuže moguće.

—

U rujnu '92 Oberschlick podnosi pritužbu Europskoj komisiji za ljudska prava, tvrdeći da je kažnjavanjem ga povrijeđena Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ratificirana od strane Austrije – preciznije, članak 10., koji garantira ''pravo na slobodu izražavanja'', uključujući ''slobodu mišljenja, slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice''. Jer upravo to i ništa drugo nego to: dao je svoje mišljenje o Haiderovom stavu i širio ga. Najlegitimnija moguća stvar: definicija slobode govora, koji ne spada u segment govora mržnje (jer mišljenje o Haiderovom političkom stavu, a ne višom silom datom Haiderovom kolektivnom identifikacijskom obilježju) i s obzirom na to bez temelja za ograničiti pozivanjem na išta.

Oberschlick u pritužbi navodi da riječ Trottel nije bila upotrebljena slučajno, nego da bi istodobno skrenula pozornost na sramotnost argumenata u Haiderovom govoru (nekoga tko k tome nije bilo tko, nego poglavar jedne pokrajine i kandidat za kancelara) i dala lapidarnu kritiku tih argumenata. Kažimo iz naše paralele: da se nije radilo o ''osobnom diskreditiranju'' kao svrsi samom sebi, potvrđuje egzistencija druge svrhe, pravog razloga, i to jako dobrog razloga (što se jasno čita iz konteksta).

Pravda je dostižna, premda zna biti pomalo spora: na proljeće '95 Europska komisija proglašava pritužbu s obzirom na članak 10. dopuštenom, a na jesen iste godine i osnovanom. Jer prihvatila je da bi u okolnostima slučaja, a naročito imajući u vidu mišljenja koja je izrazio Haider, osuditi Oberschlicka zbog sporne riječi, ma koliko je se moglo smatrati uvredljivom, predstavljalo neopravdano, nesrazmjerno miješanje javne vlasti u njegovo korištenje pravom na slobodu izražavanja. Ključno mjesto: imajući u vidu mišljenja koja je izrazio Haider. Lakrdija počiva na dekontekstualizaciji, bukvalnosti fiksacije na izraz kao takav. Sve mijenja to je li u kadar uključen kontekst ili ne. Pravosudna instanca koja ga uključuje u svoje razmatranje, ne fiksirajući se na izraz sam van konteksta, odmah daje dijametralno drugačiji pravorijek.

Oberschlick se na proljeće '96, a na temelju zaključka Europske komisije, obraća i Europskom sudu za ljudska prava, na kojem je onda, na proljeće '97, održano i pripremno ročište na kojem su, uz delegata Europske komisije i podnositelja pritužbe, sudjelovali i predstavnici austrijske Vlade (budući da je tužena Austrija). Austrija je istaknula kako se osuda nije odnosila na Oberschlickovu kritiku Haiderovih stavova, već samo na upotrebu riječi Trottel – jer da ta riječ nije izražavanje mišljenja, ne može biti ništa drugo nego uvreda upotrijebljena da bi se u javnosti nekoga ponizilo i omalovažilo. Znači, ponovo dekontekstualizacijska fiksacija na izraz. Koji neće biti ništa drugo nego uvreda jedino za one sa slabom sposobnošću čitanja s razumijevanjem, koji nisu u stanju uočiti da je imala drugu, pravu svrhu. Takvi izrazi, nastavlja drviti Austrija, nisu prihvatljivi u demokratskom društvu, pa čak i kad napadnuta osoba zastupa ekstremna mišljenja s namjerom da provocira. Da bi se očuvala minimalna razina u političkoj raspravi, moraju se poštovati određena osnovna pravila, a ponižavanja i uvredljivi izrazi ne mogu uživati opću, neograničenu zaštitu po Konvenciji; demokratsko društvo, u vlastitom interesu, ne može tolerirati takve ekscese.

Jedan od razloga zašto sam odabrao o čestom običaju pogrešnog atribuiranja ad hominema govoriti baš kroz taj preklanjski snijeg blog gužve s Lion Queen, DražeNom i ostalima, bilo je i to što sam iz svega tada izvukao zaseban post koji je, preko tog primjera, obradio karakteristični obrazac dekontekstualizacije s pozivanjem na Kulturu Komunikacije, odnosno falša sadržanog u tom apelu. Tako se post i zvao: Kultura Komunikacije, s dva ironična velika K.

Neka mi se dopusti jednu parabolu. Prolazi DražeN pokraj mračne uličice i vidi kako neki tip vrši akt silovanja na drugoj osobi. Ah, uzdahne naš junak, nije ovaj delikt baš najispravnije ponašanje i ne bih ga osobno preporučivao (no mora da je neka emocija posrijedi, a ako je emocija, onda je i ljudski razumljiva i prihvatljiva). Ali, ah, što se može, uzdahne DražeN tako još jednom – i već je mislio produžiti dalje svojim poslom, kad se najednom pojavi treća osoba koja grubo odgurne ovoga što siluje. E, tu se DražeNu razbudi bečki osjećaj za manire i ophođenje! Stane hrabro vikati na pridošlicu: ''Stanite, čovječe! Kakav je to način? Zašto se ti tako namećeš i odguruješ čovjeka s agresijom? Valjalo bi prvo raspraviti, a onda i dogovoriti, pa i poštivati, čemu ishitreni potez, to je obrazac netolerancije, ja nikoga ne branim i ne pravdam, ali razumni ljudi nađu rješenja koja će biti dostatno prihvatljiva, a samo siledžije djeluju ovako grubo, koristeći silu!''

Prepoznao sam u tome postavljanje na način cinične ekvidistance. Prvo na primjerima DražeNa (u dvije različite rasprave) i Odmak (također u dvije različite rasprave) – prešućivanje inicijalnog siledžijskog akta, na koji nemaju primjedbi, uz onda skakanje za vrat obrambenoj reakciji, zbog ''ružnog napadanja'' bullyja: to je taj modus operandi. Kod njih to biva s prikrivenih navijačkih pobuda. Čisti navijački žar, ali uz pravljenje izraza lica tobožnje racionalnosti, nepristranosti, sinteze, objektiviranosti – i zato podmukliji, jer ne otvorenih karata. Pozivanje u tu svrhu na visoku vrijednost Kulture Komunikacije, kuhane na apstraktno (na ime demokratske rasprave, odnosno ''staloženosti i uvažavanja'', jer da svatko treba imati pravo reći svoje bez da ''virtualno padaju glave zbog ideologija''; mora se ''dati i onima s drugačijim mišljenjima živjeti i govoriti''). Da iznad svega ne smije rasprava biti ''krčmarska'', ali tako da se račun za njen krčmarski karakter ispostavi strani koja se pokušava obraniti od silovanja. Karakteristična vrsta podmuklosti u arbitriranju sa strane. Tip situacije u kojoj apel na Kulturu Komunikacije služi kao šifra za nemoć poštenja u komunikaciji; kao, Modestinim riječima, ''puštanje magle, promišljeno skretanje s teme'', za uteći se kada se – iz emotivne prekoncepcije i opredijeljenosti za nešto dubiozno – zapada u kognitivnu disonancu u kojoj se s jedne strane ne želi ili ne može kontra Srca, a s druge uviđa teškoća branjenja Srčanih otkucaja zaglavjelih u nekoj dubiozi iz kakve ih se putem argumentiranja već više stvarno ne da vaditi. Jedino što preostaje je mistifikacija, zamućenje, pa i nije nimalo za čuditi da ih najviše boli i vrijeđa upravo svako vraćanje stvari nazad u nazvanost pravim imenom.

Pred kraj posta smjestila se rečenica: Ovo je samo na prvi privid post o bloghaer pičvajzima. Iako je nekima, nepažljivima na satu, trebalo posebno i dodatno pokazivati prstom – čitanjem ga cijelog, ili čak i samim skrolanjem ga cijelog, upada u oči da je sačinjen nizanjem različitih situacija i slučajeva, sa zajedničkim nazivnikom. Taj zajednički nazivnik je ono što me tu zanimalo, a pojedini blogeri čije sam karakteristične metode operiranja stavio pod povećalo bili su tek rekviziti, među ostalim rekvizitima, a ne tema posta, kao iscrpne ilustracije određenog obrasca postavljanja u životu spram ponašanja u stilu bande, kada je ono u skladu s hegemonskim društvenim kodom, odnosno osobnim nagnućima Srca – bilo da govorimo, od danih primjera, o prodavanju muda pod bubrege (LQ), nacionalističkoj ratnoj propagandi (opet LQ), šovinističkoj farsi (čekićari), teokratskom fašizmu (obiteljaši), igranju gospodara Dogovornog rata (Tuđman), paravojnoj hunti, zastrašivanju i cenzuri (križari iz Savske), klero-cenzuri, fetvi (mons. Devčić), teokratskom zastrašivanju i cenzuri (Vigilare) ili već bilo kojoj od prizmi kroz koje (će) se obrazac izvitoperenog postavljanja prelama(ti). Nije slučajno kraj posljednje rečenice prelomljen simultano kroz prezent i futur. Izabrao sam bio baš te primjere jer su mi baš ti tada bili aktualno u glavi, ali već i tada anticipirajući i naglašavajući: Danas sam stavio ove, jučer bi to bili neki drugi, a sutra će se izroditi treći.

Teško je o slučaju Oberschlick vs. Austrija govoriti kao o slučaju koji se u međuvremenu izrodio, s obzirom na datiranost još u 90-te. Ali ja prije dvije godine nisam znao za njega, otkrila mi ga je tek neki dan Ivana bez prezimena, pa se izrodio u međuvremenu osobno meni – on se utoliko naprosto uklopio u matricu koja ga je već anticipirala. Ali ne bih samo toga radi pisao sad i ovaj, potpuno novi post na temu. Činim to zbog njegovog idealtipskog case study karaktera, k tome ovjerenog presudom najvišeg mogućeg europskog suda na teme ljudskih prava i slobode govora.

—

Louis Begley u jednom eseju njemu posvećenom, Bernharda smješta uz bok Gombrowiczu i Celineu. Koja mu je poveznica? Sva trojica uživala su, kaže, ko mali prasci ''u pljuvanju svojih zemljaka i u ogoljavanju šuplje razmetljivosti svojih zemalja''. Thomas Bernhard, prozivani Nestbeschmutzer (onaj koji si prlja gnijezdo), ''zavičajni pjesnik s negativnim pogledom na zavičaj''.

Ima jedan davniji članak u kojem se o njemu piše kao o ''Grinču koji je ukrao Austriju'', pa se kaže ovako: His musical ear, astonishing verbal energy and brilliant comic imagination were combined with an almost reckless loathing of contemporary Austria, and of Vienna in particular. In Bernhard's late novels and plays, his compatriots are excoriated for all manner of complacent bad taste and hypocrisy, not least for failing to face up to their country's Nazi past. He lived just long enough to see Kurt Waldheim, an ex-Wehrmacht officer dogged by Holocaust accusations (i nositelj, što je u velikom svijetu manje poznato ili im relevantno nego nama, Pavelićevog Ordena Kralja Zvonimira), elected president of Austria. What further bile the electoral breakthrough of Jörg Haider, a far-right populist, would have released in Bernhard is hard to imagine. Nije to baš do kraja dobro postavljeno pitanje, jer je Bernhard umro '89, a Haider je već '86, tj. iste godine kada je Waldheim izabran za predsjednika – te u žiži svenacionalne polemike, koja je dospjela s tom kampanjom na stol, o ulozi i držanju zemlje u godinama naci režima – izabran za poglavnika FPÖ-a, Slobodarske partije Austrije, porazivši tadašnjeg državnog vicekancelara Stegera.

Bilo kako bilo, krajem '88 igra u Burgteatru (koji je tih godina u Beču, pod ravnanjem Clausa Peymanna, bio nešto kao Frljićev HNK u Rijeci posljednjih godina) Bernhardova ganc nova drama Trg heroja, a tjednima prije izlaze u novinama i isječci. Kronen Zeitung tiska recimo u tendencioznoj opremi pasaž:
Sama Austrija nije ništa nego pozornica
na kojoj je sve zapušteno i satrulo i propalo
neka samoomražena statisterija
od šest i pol milijuna prepuštenih sebi
šest i pol milijuna debila i pomahnitalih
Baš fina ironija: način na koji je drama dočekana preslikavao je isto to o čemu drama piše, s histerijom i pomahnitalim debilima sve u 16, dok je na sve strane izbijala nemoć suočavanja austrijske javnosti s nacističkom prošlošću zemlje. (Sve sličnosti s jednom drugom obližnjom zemljom nisu nimalo slučajne.) Magnat Hans Dichand, vlasnik i izdavač Kronen Zeitunga protestirao je što ''mi Austrijanci pristajemo na te prljave uvrede''; Kurt Waldheim denuncirao Trg heroja kao ''grubu uvredu austrijskog naroda''; Haider zloupotrijebio citat Karla Krausa ''Napolje iz Beča s lupežom!'' (namijenjen korumpiranom medijskom magnatu Krausovog doba); vicekancelar Alois Mock nalazio ''neprihvatljivim da se ta predstava subvencionira poreznim novcem'' (inače uvriježena linija argumentacije: ''Porezni obveznik treba platiti još i kaljanje Austrije!'', kako je glasio jedan od udarnih naslova Kronen Zeitunga tih dana, a i Zlatka Hassanbegovića nešto kasnije). Kad se napokon uprizoruje premijera komada, ispred kazališta se okupljaju prosvjednici, biva istovarena gomila stajskog đubreta, Kronen Zeitung agitira fotomontažom koja prikazuje Burgtheater u plamenu uz popratni komentar ''nama ništa nije prevruće''. Za vrijeme izvedbe, rulja u publici je stalno prekida, viču, deru se, vrište, zvižde... Pisac Peter Sichrovsky na dan premijere napada u novinama Bernhardov komad, lirski povjerivši gradu i svijetu kako je njime ''uznemiren i povrijeđen'' te se ''osjeća iskorišteno''.

Dobro bi se tu Bernhard razumio s Hermannom Brochom, koji je kič (a nitko nije kao Broch elaborirao što je to kič, otkud, zašto) prispodobio izrazito uz rodnu Austriju, te uz ''zavjeru monogamnog puritanizma protiv prosvjetiteljskog stoljeća''. Nije ipak isključivo do Austrije, naravno da ne, nego je do određenog šireg duhovnopovijesnog horizonta. Stvar je samo u tome što su svugdje tamo gdje su stolovali Habsburgovci, Austrougarska, prilike bile manje propusne za paradigmu prosvjetiteljstva i modernizma – a mogli bismo komotno reći i za političku paradigmu građanina – s oprekom u kiču, lažnom ogledalu, plemenskom konzervativizmu, tradicionalizmu, provincijalnoj antimodernističkoj nostalgiji.¹

A naročito bi se dobro – što se tiče te kulture kiča, lažnog ogledala i šuplje razmetljivosti – obojica razumjeli i s Krausom, koji je znao podrugljivo reći kako su u drugim gradovima ulice popločane asfaltom, a jedino u Beču kulturom.

Kulturom... Komunikacije?

—

Vlada tužena od strane Oberschlicka pravdala se kako je miješanje u njegovu slobodu izražavanja ne samo opravdano, nego i ''propisano zakonom'', naime člancima 111. i 115. austrijskog Kaznenog zakona, kojima je svrha i ideja u zaštiti ''ugleda i prava drugih''.

Pročitao sam te odredbe: kao dijete su iste majke onih unešenih 2014. u naš Kazneni zakon, u proverbijalnom vidu infamnog ''zakona o sramoćenju'' – koji je, za razliku od kaznenog djela klevete, kad tužitelj mora dokazati krivnju, tj. da je tvrdnja neistinita, propisao obavezu optuženog da dokazuje kako nije kriv, tj. istinitost iznesene tvrdnje (poznata žrtva novog kaznenog instituta: slučaj Slavice Lukić, koja je nadrljala zbog razotkrivanja mehanizma isisavanja javnog novca u Milinovićev Medikol). Iz našeg austrijskog slučaja naročito se čita problematičnost tako napisanih odredbi na svim poljima na kojima se ne radi o činjeničnim propozicijama: jedna je stvar ako bi Haider morao dokazivati klevetu, kako je neistinita Oberschlickova tvrdnja o idiotizmu (ne bi mogao, jer ništa tu nije objektivno dokazivo ni na jednu stranu, istinitost nije podložna dokazivanju, dakle nema krivice), a sasvim druga ako Oberschlick mora dokazati kako je istinita (ni to se ne može, pa je on kriv).

Kao što je pored logike pokazala i praksa, tako napisani zakoni igraju ulogu kakvu i Letica kad se okomljuje na javno sramoćenje i hejt: kerbera hegemonije; funkcija im je cinička, da od kiničkih napada odozdo štite one gore. Postaju instrument u rukama establišmenta, tzv. elite, one ''lupeške kompanije'' kao iz Azrine pjesme, na braniku prvobitne akumulacije kapitala, mutnih tipova pretvorbe & privatizacije, biznisa, politike i priležnih medija, odnosno dominantnih društvenih mitologija oko kojih se moć koncentrira (po formuli: vladajuće ideje uvijek su ideje vladajuće klase).

Nasuprot Austriji Loosa i Krausa, Brocha i Bernharda, Austrija koju je tužio Oberschlick, Austrija je Kronen Zeitunga, Dichanda i Sichrovskog, Austrija Mocka, Waldheima i Haidera – obilježava je plemenski, podanički mentalitet cara, biskupa i kmetova, koji ne razumije stvarno koncepte građanina, moderniteta i demokracije. Oberschlick tu ide kinički kontra cinizma, jer nemajmo iluzija: i '86 i ''88 i '90 i '92 i '97 ta je njihova Austrija – hegemonska Austrija.

Sa svojim regionalnim i prizivnim sudištem, kao i stavom Vlade, Austrija se kroz slučaj pokazuje u onom svom seljačkom i provincijalnom licu točno kao iz Bernhardovih noćnih mora, koje se poziva na demokraciju dok o njoj ne razumije najosnovnije stvari. U sto postotaka kao i DražeN s bloga: oni su eto čuli da je netko upotrijebio nelijepu riječ ili da je netko ''osobno diskreditiran'' – i dalje od toga nisu u stanju stići. Namjerno čepe uši da ne bi morali razmišljati o pozadini, kontekstu – jer su potajno navijači hegemonije, i time samostavljeni u kognitivnu disonancu.

Sloboda izražavanja ne odnosi se samo – podvlači Europski sud u svojoj presudi '97 – na informacije i ideje koje će nekome goditi ili neće biti uvredljive, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju, uznemiravaju. Drugo, političar koji istupa u službenom svojstvu prihvaćanjem takve funkcije prihvaća i obavezu rastezljivije granice dopuštene kritike na svoje javne izjave. Treće, nadležni regionalni i prizivni sud postupili su (da svedem na ono što se esencijalno kaže u presudi Europskog suda) kao zadnji bedaci kad su riječ Trottel išli smatrati automatski uvredljivom po sebi, odnosno da je sama njena upotreba dostatna da opravda osudu – a napose kad apostrofiraju činjenicu da se sporna riječ pojavila u naslovu članka kao kaznenu odgovornost izricatelja za tuđe grijehe (jer da bi je pretpostavljeni glupi i površni čitatelj koji nije pročitao ni članak, ni Haiderov govor ili komentare na njega, mogao povezati ne s onim što je Haider rekao, nego s njim kao osobom).

Last but not least: da sudske odluke protiv kojih su podnijete pritužbe moraju biti razmatrane u svjetlu slučaja kao cjeline, uključujući i podnositeljev članak i okolnosti u kojima je pisan. Pametni ljudi, naravno, prepoznaju: obrazac falših apela na Kulturu Komunikacije funkcionira obavezno putem dekontekstualizacije do fiksiranja na neki izraz na apstraktno; zato i propisuju kao lijek razmatranje u svjetlu slučaja kao cjeline. Oberschlickov članak – nastavljaju – skupa s riječi idiot, nesumnjivo je polemičan, ali to ne znači da se radi o bezrazložnom osobnom napadu, budući da je autor za njih dao objektivno razumljivo obrazloženje, izvedeno iz Haiderovog govora koji je bio sam po sebi izazivajući. Kao takvi oni su bili dio političke rasprave potaknute Haiderovim govorom, i prerasli su u stav čija istinitost nije podložna dokazivanju (primijetimo da je Europski sud ovdje još 1997. odrekao legitimitet i načinu na koji je postuliran naš ''zakon o sramoćenju'' iz 2014., u zaštitu naših gazdi, guzonja i korifeja kriptofašizma).

Amen. Tako se to radi u svijetu koji razumije svoje demokratske konvencije, a nisu mu tek ritualna retorika nominalne nomenklature. Obratiti pažnju na metodu i primijeniti je u pražnjenju drugih tipskih slučajeva.