AUSTRIJA
U Uzroku, Thomas Bernhard pronalazi na zidu internata koji je svojedobno pohađao element kontinuiteta između režima prije i poslije rata, kao karakterističan za salcburški mentalitet. Prostor koji je nekada služio za ideološki dril jugenda pretvorio se u kapelu i svi vanjski znaci nacionalsocijalizma bili su uklonjeni ( na mjestu govornice za kojom je pred kraj rata stajao Grünkranz i učio nas velikonjemački, sad je bio oltar), ali jedan je detalj bio naročito izdajnički: tamo gdje je sad visio križ još se na sivom zidu uočljivo vidjelo zaostalo bijelo mjesto na kome je godinama visjela Hitlerova slika. Sad više nismo pjevali "Zastavu gore" ili "Zadrhtaše trule kosti", i u tom prostoru više nismo u stavu mirno slušali specijalna priopćenja s radija, već smo uz orgulje pjevali "Pozdravljam te morska zvijezdo" ili "Veliki Bože, hvalimo Te". Također više nismo u šest ujutro jurišali iz kreveta u praonicu, pa u radnu sobu da bismo tamo slušali prve vijesti iz Führerovog glavnog stana, već da bi u kapeli uzimali svetu pričest, i tako su pitomci svakog jutra išli na pričest, dakle preko tristo puta u godini, i svaki od njih, vjerujem, tijekom tog vremena za sav svoj život.
Promijenili su se, znači, samo posvećeni ideološki simboli, ali struktura života, poretka i metoda u internatu ostala je navlas ista: pred metodama prefekta, koje u osnovi nisu bile ništa drukčije od Grünkranzovih metoda, osjećao sam manji strah nego pred metodama samog Grünkranza, međutim, novopridošli u internat sad su osjećali najveći strah, ja sam se bio pomirio s tim sadističkim odgojnim ritualom, doduše, kao pogođeni osjećao sam bol, ali na mene više nije djelovalo nikakvim razornim, uništavajućim učinkom jer sam već bio razoren i uništen. Mogao sam ustanoviti skoro savršenu usuglašenost odgojnih metoda nacionalsocijalističkog i katoličkog režima u internatu, ovdje, u katoličkom internatu, iznova je postojao jedan Grünkranz, iako pod drugim imenom i ne u oficirskim ili SA-čizmama, nego u crnim plitkim cipelama duhovnosti, i ne u sivom ili mrkom, nego u crnom kaputu, i ne uvijek sa svjetlucavim epoletama, nego opremljen papirnim kragnama prefekta, kao što je Grünkranz u takozvanoj naci eri već bio prefekt.
Strukturni društveni odnosi moći preslikavaju se čak i na govor tijela: Činjenica je da sam u prefektu uvijek vidio duh, i to savršeno neoštećen duh Grünkranza, Grünkranz je bio nestao s poratne scene, vjerojatno bio uhapšen, to ne znam, ali za mene je uvijek bio prisutan u prefektu, čak je i prefektovo držanje tijela bilo kao Grünkranzovo držanje tijela, skoro sve na čovjeku, a vjerojatno i u njemu koji je, ovo naslućivanje je vjerojatno istina, bio skroz-naskroz nesretan čovek kao Grünkranz. Sve je imalo samo jedan drukčiji premaz i sve je imalo samo drukčija obilježja, dojmovi i učinci ostali su isti. Sada smo sasvim jednostavno, isto kao i u nacističko doba, odmah poslije netemeljite higijenske procedure hodočastili u Kapelu da bi slušali misu i primali svetu pričest, baš kao što smo u nacističko doba odlazili u dnevni boravak slušati vijesti i Grünkranzove instrukcije, sad smo pjevali crkvene pesme tamo gde smo prethodno pjevali nacističke pesme, a tijek dana oblikovan je po katoličkom obrascu kao u osnovi istom čovjekomrzačkom odgojnom mehanizmu kakav je i nacionalsocijalistički. Ako smo u nacističko doba prije objeda stajali mirno za blagovaoničkim stolovima dok je Grünkranz izgovarao "Heil Hitler" prije početka objeda, poslije čega smo smjeli sjesti i početi s jelom, sad smo pak stajali u istom položaju za stolovima dok je čika Franz govorio "Blagoslovljen objed" poslije čega smo smjeli sjesti i početi s jelom. Većinu pitomaca njihovi su roditelji sada bili iškolovali u katoličanstvu, kao prije za nacionalsocijalističkog vremena u nacionalsocijalizmu, što se mene tiče, ja nisam bio ni jedno ni drugo, jer djed i baka kod kojih sam odrastao nisu i nikad nisu bili napadnuti ni jednom ni drugom u biti ipak zloćudnom bolešću. Od djeda unaprijed upozoren na to da ne smijem dopustiti da budem fasciniran ni jednom (nacionalističkom) ni drugom (katoličkom) tupavošću, nikad nisam došao čak ni u opasnost neke takve duhovne i karakterne slabosti, mada je to bilo nešto najteže u jednoj, ovim tupavostima toliko potpuno razbijenoj i zatrovanoj atmosferi kao u Salzburgu, a naročito u jednom internatu poput tog u Schrannengasse. Tijelo Kristovo koje bismo sada gutali i progutali svaki dan, te tako približno tristo puta godišnje, nije bilo ništa drugo nego svakodnevno takozvano odavanje počasti Adolfu Hitleru, u svakom slučaju, neovisno o tome što se radilo o dvije potpuno različite veličine, imao sam dojam da je ceremonija u namjeri i učinku ista. A sumnja da se sad u ophođenju s Isusom Kristom radilo o istom kao samo godinu ili pola godine prije s Adolfom Hitlerom, ubrzo je bila potvrđena. Ako pogledamo pjesme i zborove pjevane u svrhu veličanja i štovanja neke takozvane izvanredne osobe, svejedno koje, a koje smo pjevali u nacističko doba i poslije nacističkog doba u internatu, moramo reći da su to uvijek bili isti tekstovi, iako uvijek s malo drukčijim recima, ali uvijek isti tekstovi na uvijek istu muziku i sve skupa te pjesme i zborovi nisu ništa drugo do izraz gluposti i prostaštva i beskarakternosti onih koji su pjevali te pjesme i zborove s tim riječima, uvijek je samo nepamet ona koja pjeva te pjesme i zborove, a nepamet je sveobuhvatna, svjetski raširena. A zločini odgajanja, kako se svugdje na cijelom svijetu vrše nad gojencima u odgojnim zavodima, uvijek se vrše u ime neke takve izvanredne osobe, Hitlera ili Isusa i tako dalje. U ime opjevanog, veličanog, događaju se kapitalni zločini nad onima koji odrastaju, i uvek iznova će postojati takve opjevane i veličane izvanredne osobe svejedno koje prirode i takav kapitalni zločin odgajanja počinjen nad čovječanstvom u odrastanju, koji, kakvi god bili učinci, po prirodi uvijek može biti samo kapitalan zločin. Tako smo u internatu i u njemačkom Rimu, kako se Salzburg oštrovidno označava, najprije bili odgojno upropaštavani i svakodnevno odgajani za smrt u ime Hitlera, a zatim poslije rata u ime Isusa Krista, a nacionalsocijalizam je imao isto pustošeće djelovanje na sve te mlade ljude kao sada katolicizam. Mlad čovjek, koji u svakom slučaju u tom gradu i tom predjelu uvijek odrasta sam, udomaćuje se ni u što drugo nego u jednu katoličko-nacionalsocijalističku atmosferu i, svejedno želi li to primijetiti ili ne, zna li to ili ne, odrasta u toj katoličko-nacionalsocijalističkoj atmosferi. Kud god pogledamo, ne vidimo ovdje ništa drugo do katolicizam ili nacionalsocijalizam i skoro u svemu u tom gradu i području jedno takvo duhoometajuće i duhoistrebljujuće i duhoubijajuće katoličko-nacionalsocijalističko, čovjekomoreće stanje. Čak i uz opasnost da me svi ti stanovnici s konjskim naočalama ponovo proglase u najiskonskijem smislu riječi nemogućim i ludim, treba reći da taj grad, u stoljećima prosto pohabao od katolicizma a u decenijama brutalno svladan od nacionalsocijalizma, čini svoj učinak. Mladi čovjek, koji se udomaćuje i razvija u njemu, u svom životu se skoro stopostotno razvija u katoličkog ili nacionalsocijalističkog čovjeka, i tako je činjenica da ako u tom gradu imamo posla s ljudima, onda uvijek imamo posla samo sa (stopostotnim) katolicima ili sa (stopostotnim) nacionalsocijalistima, manjina koja tu ne spada je smiješna. Duh toga grada je dakle preko cijele godine katoličko-nacionalsocijalistički bezduh [Ungeist], sve drugo je laž. Ljeti se pod imenom Salcburških svečanih igara u tom gradu izigrava univerzalnost a sredstvo takozvane svjetske umjetnosti samo je sredstvo da se preko tog bezduha kao perverzije prevari, kao što je u Ljetima ovdje sve uvijek samo varanje i izigravanje i odsviravanje i odšmiravanje, stanovnici toga grada u tim Ljetima zloupotrebljavaju takozvanu visoku umjetnost ni za šta drugo nego za svoje proste poslovne svrhe, Svečane igre se otvaraju da bi se mjesecima pokrila kaljuga toga grada. Ali i to mora ostati nagovještaj, ovdje nije mjesto, a nije sad ni vrijeme za neku analizu koja bi se ticala tog cijelog ondašnjeg i sadašnjeg grada. Milosti i istovremeno bistrine misli onome tko ikad napravi takvu analizu! Tako je tijekom vjekova i u nekoliko decenija biće tog grada postalo nepodnošljivo i moglo bi se već okarakterizirati kao bolesno katoličko-nacionalsocijalističko, u kome još postoji samo katoličko-nacionalsocijalističko. Internat mi je svakodnevno s upečatljivom autentičnošću pokazivao to katoličko-nacionalsocijalističko biće, odrastali smo duhovno prikliješteni između katolicizma i nacionalsocijalizma i napokon prignječeni između Hitlera i Isusa Krista kao prevoditelja za zaglupljivanje naroda. Prema tome valja biti na oprezu i ne dati se ničime preveslati, jer umjetnošću da se svijetu nešto nafarba, o čemu god da se radi, ovdje se vlada kao nigdje drugdje, pa ovdje u zamku svake godine upadaju tisuće i desetine tisuća, ako ne i stotine tisuća. Takozvana bezazlenost malograđanina u stvarnosti je grub i nemaran pogrešan zaključak koji vrlo često vodi direktno u svjetski poremećaj i svjetsko razaranje, kao što bismo morali znati. Ti ljudi kao stanovnici ovoga grada nisu ništa naučili iz vlastitog iskustva, naprotiv. Smjenjujući katolicizam, nacionalsocijalizam ovdje preko noći može prijeći u vladajuću pojavu, taj grad ima za to sve pretpostavke, i činjenica je da danas imamo posla s jednom neprestano narušavanom ravnotežom između katolicizma i nacionalsocijalizma, u svakom trenutku može se dogoditi da iznenada prevagne nacionalsocijalistički uteg. Ali onoga tko izgovora tu misao koja činjenično neprestano stoji u salcburškom zraku, kao i kad izgovara druge opasne misli koje isto tako stoje u zraku, proglašava se budalom, kao što se uvijek budalom proglašava onoga tko izgovara ono što misli i osjeća. A ovo ovdje su nagovještaji osjećanja i promišljanih misli koje su onoga tko ih bilježi neprestano, uvijek i u najmanju ruku u cijeloj njegovoj egzistenciji iritirale i onespokojavale, ništa više. (...) nacionalsocijalizam kao i katolicizam jesu zarazne bolesti, bolesti duha i ništa drugo. Nisam bio zaražen tim bolestima jer sam se djedovom predostrožnošću imunizirao, ali patio od toga jesam, kako je samo dijete u mojim godinama od toga moglo patiti. I u mnogim Salcburžanima uvijek iznova prepoznajem prefekta koji je za mene bio nacionalsocijalist i katolik u jednom, jedan ljudski oblik kao duhovni stav koji je u Salzburgu daleko najrašireniji i koji do danas potpuno gospodari gradom.
LIJEPA NAŠA
Svašta mi je u zadnje vrijeme dolazilo u sjećanje. Ima tako dva tjedna otkako je Dežulović rasprostro kako je Prosperov govorio sve suprotno od Novaka, kad mu je tako trebalo, da bi samo dva dana potom u Novostima rasprostrt bio i Letica koji skače u usta Slavenu (zanimljivo: nedugo prije, ali ni ne sanjajući o naknadnom razvoju događaja, spojili su mi se bili Letica i Bernhard u jednu zasebnu temu koja je ipak sve samo ne nevezana s ovom). Asociralo mi se tada i da je to kako je Ivo pravio budalu od Banca prešlo već u legendu. Sjetilo me sve skupa opet i na Brochove Mjesečare i gledanje ljudske stvarnosti kroz tipološku optiku. Da kao što postoje eschovi, huguenaui i pasenowi (ili berckovi), tako postoje i – Banac kao zlatni standard – banci. Hrvatski medijski mainstream specijalizirao se za bance. Iliti pizdune, prema terminologiji jednog Ivančićevog teksta još iz Ferala, kojeg sam se sljedećeg sjetio, u kojem se uhvatio obraditi tipski fenomen pizdunstva na slučaju Josipa Jovića. Uspjenjeno Jovićevo velikohrvatstvo bilo je, naime, jako smiješno svima koji su se sjećali kako je isti taj Jović feralovce, u doba kad su se sprdali s tekovinama titoizma, recimo bužom broda Partizanka, uspjenjeno napadao u obranu titoizma, pred njihovim uvredama & podmetanjima, taman isto onako kao što će ih, u doba kad se budu sprdali s tekovinama tuđmanizma, uspjenjeno napadati u obranu tuđmanizma. Žalosno se malo pažnje posvećuje pizdunstvu u odnosu na predimenzionirane ideološke naboje. Jer ideološke isključivosti postoje uglavnom zato da bi ih nositelji mogli bezbolno mijenjati, poput usmrđenih čarapa, a pizdunstvo je vječno i – što je još važnije – savršeno prihvatljivo za bilo koju od političkih zadrtosti što su trenutno na jelovniku. (...) Kao u Josipa Jovića, metnemo li, koji se kao nekadašnji partijski sekretar zacijelo ježio od pomisli da bi Partizanka mogla imati 'bužu', da bi kasnije, kao uvjereni nacionalist, bio kadar svakoj brončanoj partizanki osobno sprašiti oštricu mašklina u glavu: mogao je nekoć biti crven, mogao je poslije biti crn, mogao je i ovo i ono, ali je pizdun bio uvijek, pak je to bio i glavni uvjet da može svašta.
Konvertitstvo kao jedina konstanta – sjetio sam se zaviriti danas i u Ivančićev intervju od nedavno, koji sam si u nestizanju bio spremio za poslije, u kojem tim riječima imenuje neke stvari. Stvarni trijumf nacionalizma na ovim prostorima nisu osigurali uvjereni nacionalisti, već ljudske armije koje su poslušno i šutke marširale iza zastave koja se tog trenutka razvila. Oportunizam je ovdje temeljna politička energija.
Ovdje? Dodao bih tu sa svoje strane par amandmana. Osim što mi se čini da ovi prostori ne trebaju biti definirani konotacijom koju Ivančić ima na umu, tj. kao prostor bivše Jugoslavije, nego sežu barem do Salzburga, a u krajnjoj liniji tek do sjevernog i južnog pola, rekao bih i da se kod antinomije oportunizma i uvjerenosti u nacionalizmu radi o lažnoj dilemi. Nije li tako da se i u oportunizmu može biti iskreno uvjerenim? Banalnost zla; Krivi ste vi. Mehanizmi internalizacije u konformističkom cinizmu – koji se ostvaruje kao zapravo idealistički, u patetičnom gardu – rijetko će iznevjeriti. Konvertitskom naročito – sve što je potrebno za dobar revizionizam je nekako onezbiljiti prethodnu stvarnost putem ucjepljivanja u nju naknadnih drugačijih pobuda.
O tome je pisao i Buden, uzbudljivije možda čak i od Bernharda, u doba dok je još grmjelo. Bogu carevo, caru Božje!
Ipak, vratimo se pitanju što je to nagnalo Kardinala da svojom blizinom posveti Tuđmana i njegovu politiku i da najnježnije privine hrvatsku Crkvu uz hrvatsku državu? Franjo Tuđman postao je idol Crkve (čitamo da mu koludrice još i danas pišu sentimentalne pjesme) ne usprkos tomu što je svojedobno bio komunistički general, dakle promicatelj ateizma, nego upravo zbog te činjenice. Zahvaljujući toj svojoj karakteristici, obratu iz progonitelja vjere u njena promicatelja mogao je sebe ponuditi masi kao univerzalni objekt identifikacije. Narod se masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu. Priča o narodu koji ni o čemu drugomu nije sanjao do li o svojoj samostalnoj državi naknadno je stvorena fikcija sa sasvim realnom ideološkom funkcijom. Od svih onih silnih titoista bez čije masovne podrške nikakav režim, pa ni komunistički, dakle ateistički, ne bi mogao vladati manje više neupitno čitavih četrdeset i pet godina, preko noći valjalo je stvoriti najodanije Hrvate, katolike koji od pamtivijeka do danas imaju samo jedan cilj pred sobom – ostvarenje hrvatske države i vjeru u Boga. Ako je taj obrat bez ostatka uspio jednom generalu, onda je morao uspjeti i svim nebrojenim kaplarima, vojnicima i uzgrednim suputnicima bivšeg režima.
Ali glavnu ulogu u velikom hrvatskom obratu odigrala je jedna psihotehnika poznata pod imenom derealizacije. Sav stvarni sadržaj kompleksa zvanog hrvatsko jugoslavenstvo, čitava jedna faza kolektivne povijesti i to ona za kolektivni identitet najodlučnija, zajedno s konkretnim iskustvom koje su generacije stjecale mukotrpnim suočavanjem s realnim povijesnim okolnostima, sve to pretvoreno je u običnu fantazmu, onezbiljeno na razini pogrešne sanjarije. Bijeg u derealizaciju omogućio je masama najbezbolniju promjenu identiteta. Pokoravanje novim gospodarima nije doživljeno kao nesretna nužda, nego kao ostvarenje davnašnje želje. Napokon, jedini dokaz da je ostvarenje hrvatske države konačni izlazak na svjetlo dana leži samo u fantazmi o jugoslavenskoj prošlosti kao mračnom tunelu. Ali mi znamo kada apsolutno svjetlo zamjenjuje apsolutni mrak. Onda naime, kada se iz sivoga prelazi u sivo. Derealizacija kao mehanizam obrane koji u poricanju prošlosti omogućuje pojedincima i kolektivima da najkomotnije izađu na kraj s traumama te prošlosti, da prištede sebi prije svega neugodni susret s vlastitom savješću ima i svoju cijenu. Tko naime svoju prošlost poriče, nikada je se neće moći osloboditi i bit će prisiljen uvijek iznova ponavljati je.
Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije – mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer. A to je ujedno i tajna svih onih nebrojenih svečanosti koje su uz nečuvenu pompu organizirane posvuda i u svakoj prigodi. To su bili prije svega masovni obredi inicijacije i pokrštavanja, rituali očišćenja Hrvata od komunizma i jugoslavenstva, ukratko, novo rođenje nacije iz duha samozaborava. Utoliko i Hrvatska danas nije država, nego stvar pseudoreligijskog kulta, ne s predsjednikom, nego s prvosvećenikom na čelu. Zato je domovina na Medvedgradu dobila oltar, a ne primjerice neki spomenik palima za njenu slobodu.
|
