Jutros sam se probudila živčano. Trebao sam otići u KBC po nalaz jedne pretrage. Želio sam to obaviti što prije, da si skratim vrijeme neizvjesnosti, trajajuće, koje je kao da nosiš oblak nad sobom. To je žurba s primjesom perverzije, ili u najmanju ruku kockarskog povećanja uloga, jer želja da što prije saznaš zato da bi se što prije oslobodio anksioznosti, ako je nalaz dobar i dakle ne bi je morao imati nad sobom, praćena je pristajanjem na mogućnost ubrzanja dospijevanja u još mučnije stanje, multiplicirane tjeskobe, na praktički prijetnju presude, ako nalaz bude loš. Perverzno je žuriti se tamo gdje znaš da bi te moglo boljeti. Konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja presijecan je ipak, u korist znatiželje i žurbe, sviješću da ti je svijest pritisnuta: jasno ti je da nećeš biti u stanju ničime drugime se baviti dok god ne saznaš što imaš saznati. Teret oblaka će biti tu – a spoznaja da sada već možeš saznati, samo o tebi ovisi, da odeš to i učiniti, čini nemogućim oslobođenje svijesti za išta drugo.
Ali prije toga morao sam u dom zdravlja dati krv i urin. Žurilo mi se onamo, u KBC, ali nisam mogao prvo onamo, jer sam ovamo morao biti u fiksan čas, najranije ujutro. Dobro, dobro, samo što brže.
Došao sam malo prije 7 i vidio da peti na redu. Nisam bio načisto kakva je procedura, no kazlo mi se koji čas kasnije kad je sestran izašao i objavio da možemo ulaziti po redu kako smo došli. Već koji trenutak potom bila je vani neka gospođa za koju nisam ni skužio kad je ušla. O, super, ide to brzo. Za njom je ušla postarija žena, radikalno korpulentna. Nema je, nema je, nema je, koji vrag, pa šta je sad, pa ja ću popizdit, nikad je, hoće li više, ne razumijem što se događa. Teli li se tamo? Možda je meni, u žurbi da se zadržim što kraće, vrijeme sporije prolazilo, ali zakleo bih se da je barem 20 minuta bila unutra. Za njom je ušao čiča također već u godinama, koji se nije dugo zadržao. Kratkonog, terijerski tip cirka mojih godina koji je dotad sjedio s mamom na drugom kraju prostorije premjestio se za to vrijeme skroz blizu vrata, jer je na njemu bio red. Dijelilo nas je nekoliko metara. Tada sam shvatio kako se među nama stvorila i žena u srednjim godinama, odnekud iza, s leđa. Bila je guzata, ne gojazna ali nabijena, jaka, onako malo se prelijevala u džepovima odjeće, i imala štake, iako se ne bi reklo po brzini reakcije kojom se vinula na noge u trenu kad su se vrata s čičom otvorila. No, tada se ustao i ovaj s mamom, sad bez mame, bio je na njemu red, bio je i najbliži vratima i stoga ga to što je kasnio koji djelić sekunde za ženom sa štakom u izletu iz startnog bloka, a ni to što se činio slabiji od nje, nije spriječilo da uđe prije nje. Bio sam još uvijek malo u čudu od određene nadrealnosti prizora kad me žena pitala jesam li ja već bio unutra. Čak je i to pitanje bilo donekle neobično, jer ničime nisam davao do znanja da sam već bio, nisam recimo prstima jedne ruke držao pritisnut lakat druge. Premda je pitanje tehnički bilo legitimno, kad onaj tko je došao zadnji poželi znati koga sve treba čekati, upadalo je u oči da ni ja ni itko drugi osim nje nije išao ispitivati to druge koje smo zatekli u čekaonici.
– "Nene, sad ću" – odgovorio sam, pobrinuvši se da iz odgovora bude jasno kako sam ja sljedeći na redu, jer mi je bilo sumnjivo svo to ponašanje. Nije vrijedilo: kad su se vrata otvorila, ponovo se brzinom svjetlosti osovila na noge i mrtva-hladna uletjela unutra prije nego što sam – bliže je, dakle, i sjedila – uspio i povjerovati čemu svjedočim, kamoli reagirati, pobuniti se. WTF? Što je ovo – zakon bližega kao zakon jačega? Ja sam mislio da smo na istoku zemlje, a ne na divljem zapadu.
Ostao sam zatečen tim bezobrazlukom, nisam znao kako bih ga objasnio. Izgleda da joj se jako žurilo? Kao da se meni nije jako žurilo. Frustraciji dopunske, nepotrebne, besmisleno dodatne zapelosti tu dok mi se žuri ići tamo pridruživala se ljutnja i uvreda zbog osjećaja bivanja namagarčenim. Zapravo pribjegavanje sili. Na koje nisam želio odgovarati silom? Ne znam. Pokušavao sam je opravdati pred sobom, da bi stvar dobila neki smisao i moje dopuštanje da me se tako pravi budalom postalo manje ponižavajuće. Da nije do tih štaka i noge? Tko zna u kakvom je ona stanju? Možda je akutno boli, možda jako pati i bilo bi krajnje ružno od mene gurati se ispred nje u takvom njenom tko zna kakvom stanju, bez obzira što sam došao prije? Nije moj stil ponašati se toliko negospodski i analno u traženju svog prava i tamo gdje ne bi bilo ljudski. No, ma koliko se trsio, posve kafkijanski, posramiti sam sebe da bih apsurd i poniženje učinio manjim, shvaćao sam da je uzalud. Ako je do nekog stanja koje bi opravdavalo povlaštenost, kako to da je nikakav hendikep nije sprečavao da se onako raketno katapultira ka vratima, i to dvaput? U krajnjoj liniji, ako bi bilo hendikepa, onda mi je mogla to tako i reći, zamoliti me hoću li je pustiti prije – ionako je zapodjenula dijalog, stidljivost evidentno nije bila posrijedi – i riječ da bih rekao. Da nije možda (nastavljao sam tražiti smisao) do toga da me krivo shvatila? Kao da sam onime htio reći "nene, ja sam gotov, sad ću ić ća"? Ali shvatio sam da tu tek opako natežem stvarnost. Srećom, tada su se vrata otvorila i naglo me prestalo biti briga za sve to skupa; treba obaviti ove laboratorijske postupke pa da idem tamo, tamo, samo što prije.
Bio sam gotov i palio prema autu: samo brže, brže!
Vozio sam: samo brže, brže!
Loša sreća. U Reisnerovoj zastoj zbog nekoga tko je htio skrenuti gdje nije uspijevao, ne mogu proći, zapinjem pred raskršćem, zavraga me nijedno crveno nije dalje zaobišlo. Na Vukovarskoj najednom silno kočenje ispred mene, šta je sad – vlak! Rampa. Jebeni vlak! Kako sam ga samo potrefio, ko prstom u govno!
Živci su mi radili punom parom. Rampa se nakon X dobrano rastegnutih minuta napokon podigla – ajde fala bogu više, samo gas, gas, brže, brže! Ali ništa od gasa: vlak je stvorio kolonu, do križanja sa Svačićevom mogao sam se jedino vući. Shvatio sam i da ću propustiti semafor. Onda sam shvatio da neću proći ni u drugoj semaforskoj turi, a frustracija je rasla. Namislio sam se parkirati u kampusu, kod nove zgrade faksa, to je prilično blizu bolnice, a nema guranja. A odmah je i tu iza ćoška, čim prođem križanje – ali nikako ga proći! I nikako. Najgore je biti vječno nadomak; odmah iza ćoška, ali već odavno tako odmah iza ćoška. Onda sam shvatio da ću propustiti i treći semafor. Gledao sam tupo kroz prozor sa strane: vladala je i pješačka gužva, pored mene tekla je neka rijeka omladine. Kad sam konačno uspio skrenuti lijevo u Svačićevu, zapeo sam svejedno maltene prije nego što sam i krenuo: ona rijeka omladine bili su studenti koji su se jutrom u velikom broju vukli prema kampusu; ista lica koja sam pred semaforom gledao na pločniku sada su prelazila prešački prijelaz pred mojom šajbom. Lica su se mijenjala ne prestajući teći – i nisu ostavljala metar međuprostora između sebe. Kad sam konačno prošao, pokušao sam skrenuti desno, prema parkingu, ali tu je opet bio pješački i opet rijeka lica koja ne prestaje teći i ne ostavlja metar međuprostora. Neumorna, kao sve rijeke: teče i teče i teče, pritišće do kraja, nema pauze, ne zna za time-out. Ne zna za obalu, rekao bi možda Arsen.
Post je objavljen 28.02.2017. u 10:04 sati.