Razgovarati s liječnikom o svojim boljkama iskustvo je s intimnog polja. Tu su u pitanju tvoji organi, skriveni, povjerljivi, koji ne žele biti vađeni i secirani, tvoja stanja i tvoje tjelesne funkcije, nimalo u žurbi da budu javna stvar, u rasprostiranosti pred svima. Ti ispod kože, u metaforičkom i/li doslovnom smislu.
(Naravno, sve je to prirodno i normalno, te će samo malograđani nalaziti nešto stvarno sramotno u ičemu od tvojih ili svojih organa, stanja i funkcija. Pa ipak, ne moram biti malograđanin da bih se osjetio nelagodno kada bih primjerice iza svojih zidova – a da znam kako me pritom netko izvana promatra, kao u big brotheru – doručkovao, prao zube, možda evo ovo tipkao, ili nije bitno što, kopao nos, drkao kitu – samo zato što znam da se inače ne radi o ničemu krivom ni sramotnom. Postoji osjećaj posramljenosti iz pounutrenog samookrivljavanja za normalne stvari, i samo taj je malograđanski, a postoji i osjećaj nelagode iz oskvrnuća intime, kao neželjenje da netko drugi bude gospodar tvojih postavki privacije. Točno kao i na fejsu: možda bih baš mogao i sve staviti na public, ali bitno je da ja budem taj koji će reći evo ovo je public ili ovo je samo za prijatelje ili samo je za te i te.)
Na blog sam došao krajem 2009., a i jedan post o pitanju povjerljivosti i intime također je datiran na kraj 2009. Radi se o mojoj staroj temi.
Razotkrivanje je antiteza zavođenja. Zavođenjem vičemo: gle me u mom najboljem izdanju! (Vrlo privremenom, dakako.) Razotkrivanjem šapćemo: hoću li preživjeti kod tebe ako budem kakav stvarno jesam? Prvo se bazira na potrebi da zavaramo metu, potonje na dubokom udahu prije nego pred nekoga istupimo goli i bosi.
Ponovo drama zapitanosti možemo li se pred nekime pokazati bez šminke i steznika, a da ne budemo odbačeni.
Razotkrivanje, ili intimnost, se ostvaruje u dvije sfere: komotnost (koja je striptiz fizike) i bliskost (koja je striptiz psihe). Podrazumijeva se da s nekim možemo biti puno komotni a malo bliski – ljudi s kojima smo u svakodnevnom dodiru, ali nije nužno da se i pretjerano razumijemo (članovi obitelji bi bili najčešći primjer) – dok s nekim drugim – nekim s kim odmah shvaćamo da smo istog kova, kome se brzo otvaramo i govorimo mu stvari o kojima inače šutimo – možemo biti puno bliski iako možda uopće nismo komotni.
Pitanje kojim mjerimo koliko smo s nekim komotni: koliko od svog doslovnog prljavog rublja mogu pred tebe iznijeti? To se odvija na bazi noktiju, dlaka, guzice, celulita, neugodnih tjelesnih funkcija i tjelesnih nesavršenosti. S ljudima s kojima smo komotni nije nam problem da nas vide u pojavno kompromitirajućem, antireprezentativnom izdanju.
Pitanje kojim mjerimo koliko smo s nekim bliski: koliko od svog figurativnog prljavog rublja mogu pred tebe iznijeti? Koliko ti toga mogu reći od najdubljeg sebe? Obustava mistifikacije, prihvaćanje rizika kompromitacije, ali sad s kože pod kožu: više ne u sferi vanjskog, već unutarnjeg bića.
Liječnici su osobe s kojima nismo komotni ni bliski, no prisilimo se pred njima iznositi prljavo rublje svog vanjskog, fizičkog, a donekle i unutarnjeg bića. Dakle, nešto što ide na silu, ne u skladu s gornjim postulatom o tome da komotni budemo s onima s kojima smo komotni i bliski s onima koji su nam bliski. Razgovarati s liječnikom o svom slučaju stoga je iskustvo određenog stupnja nelagode, po prirodi onoga što je tema. Dok pričaš, u sebi se pitaš kako, koliko, što ti je za pričati. Jer zapravo se radi o pitanju koliko ćeš se razotkriti. Po pitanju organa, stanja i funkcija, ali i ne samo to, nego se pridružuje i psihološki aspekt. Prema načinu na koji pričaš o tome, kako pristupaš fiziološkim pitanjima zbog kojih si u ordinaciji, razotkrivaš se i u psihi: ako si hipohondar, ili možda dosadan i nametljiv, ili neodgovorni kreten koji ne pazi na sebe, pa dobiješ zbog toga po prstima, i tako dalje. Instinkt po kojem ne želimo ispasti ovakvi ili onakvi stvara neku mjeru zakočenosti, autocenzure u izlaženju sa svime što nam je možda na duši ili čak i onime na tijelu. Naročito pred liječnicima koji nam – najčešće su to oni opće prakse (ili kako se to sad kaže, dosta nakaradno, ''obiteljske medicine'') – na neki način već dođu kao poznate osobe, jer ponavljamo se kod njih, X puta smo već dolazili i vidjeli ih i planiramo još puno puta, možda se već s njima i pozdravljamo na ulici. Pitanje marenja o tome kako ćemo se predstaviti pred liječnikom najčešće nije osviješteno, ali neprisutnost svjesno nije isto što i neprisutnost uopće. Jedan od poznatih fenomena: #onokad pred polazak u ambulantu priželjkujemo da nas sad opet malo zaboli i da se pokaže jasno to što nas je u zadnje vrijeme znalo mučiti. Nema veze što to ne nekoga drugoga nego nas boli i možda nam razara organizam, svejedno priželjkujemo osjetiti – samo da ne ispadne da izmišljamo.
Ali nije meni ovo došlo zbog toga pisati. Osobno mi razgovori s liječnicima predstavljaju sasvim mali ili nikakav problem. Prirodno sam sklon verbalizaciji onoga što se zbiva u meni i ide me to kad krene. U stanju sam, ili si barem utvaram, i racionalno pojmiti kako su liječnici specijalizirana čeljad, posebno obučena za pristupanje koječemu što slušaju, tj. ljudi koji su već sve čuli i vidjeli, kojima i po opisu radnog mjesta ništa ljudsko ne može i ne smije biti strano, te im zacijelo izgleda smiješno svako pojedinačno skanjivanje iz tupog kuta nas čiji je dijapazon iskustva limitiraniji (samim time što pojedinačan), pa svome pridajemo disproporcionalan značaj. Za početak mi, znači, i sam objektivni racio kaže da je blesavo opterećivati se time što će on ili ona u bijeloj kuti misliti o meni. Ali pridružuje se još par osobina, subjektivnih. Prirođena mi je tako i tendencija naročitom tipu otvorenosti koji dolazi otuda što mi je ''kako'' prije ''što'', da forma i stil opravdava svaki sadržaj, pri čemu se moja taština srami nešto na loš način reći, ali zato – samo ako rečeno na pravi način – mogu povjeriti bilo kakav sadržaj, jer toga se više ne sramim, taština mi nije u tome smještena. A tu su i elementi perverzije, u vidu sklonosti besramnosti, pri odgovarajućim prilikama, katkad i egzibicionizmu – pa se sve u svemu može dogoditi da ja još i uživam u razvlačenju nečega o sebi čega bi se pametan stidio, na bazi užitka u samom jeziku razvlačenja te ostalih nastranosti. A ako i sve drugo propadne, u krajnjoj instanci – premda sam u biti složenog odnosa prema reflektiranoj slici o sebi i dosta senzibiliziran na tu mrežu ogledala – ostaje opremljenost jakim protuotrovima za potencijalno bilo čije i bilo kakvo mišljenje o meni, kamoli ne nekog naposljetku nevažnog mi.
Pa zašto mi je onda došlo raditi temu od razgovora s liječnicima? Zapravo mi je na duši jedna općenitije sociološka, socioprostorna ili čak arhitektonska tema.
Nalazio sam se neki dan u jednoj ambulanti i naknadno shvatio da sam nesvjesno bio zakopčaniji – a i slabijih refleksa – nego što bih želio da sam bio. Spojilo mi se odmah i kako to nije moglo biti nepovezano s činjenicom da ambulanta ne sadržava zasebne odaje liječnika, nego mu je samo na raspolaganju jedan stol u sve toj jednoj, zajedničkoj prostoriji, za kojim smo sjedili i razglabali moj slučaj dok su se oko nas prošetavale i obavljale što su već obavljale (nije mi se najtočnije zapisalo u memoriju) dvije sestre. Činjenica da su nas potencijalno slušale i sve mogle čuti, premda na licu mjesta nisam svjesno razmišljao o tome, nesumnjivo me učinila indisponiranijim.
Pitanje koje se tu sad prvo nameće: zašto mi je bilo veći problem to da me one mogu čuti nego da me čuje doktor?
Možda zbog toga što su one bile žene, a on muškarac? Ali ne, nije bilo posrijedi ništa spolno specifično, niti na ikoji način spolno relevantno.
Možda zbog toga što one jesu sestre, a on doktor? (Pri čemu bi se radilo o identičnoj relaciji i da se radilo o doktorici i sestranima.) Po onom načelu o liječnicima kao specijaliziranima za to da su sve već čuli i ništa ljudsko nije im strano? Ali ne, jer barem u mojoj percepciji, potpuno isto vrijedi i za sestrinsku profesiju, kao obilježje svih zdravstvenih radnika, ne samo liječnika. I one su tu bile službeno osoblje posebno obučeno da sluša sve koji im dolaze sa svojim organima, funkcijama, stanjima i sranjima, te ima proširenu perspektivu o tome, u konačnici i plaćeno za to. Nadalje, potpuno jednako se radilo o nepoznatim osobama, i one kao i on, koje nikada prije u životu nisam vidio. U jednakoj sam mjeri bio ravnodušan što bi one mogle misliti o meni kao i što bi on mogao. Kvragu, niti nije bilo posrijedi išta ne samo spolno nego i na općenitiji način posramljujuće, za skanjivati se govoriti.
Zašto sam onda bio zakočen pred sestrama, a ne bih bio pred doktorom?
Potom sam shvatio da postavljam pitanje na krivi način. Ne bih ja ni pred bilo kojom od te dvije sestre bio zakočen kada bih sjedio za stolom u razgovoru samo s jednom od njih. Kao što ne bih bio ni u razgovoru jedan na jedan samo s doktorom. Jednako bih bio slobodniji. Sva je poanta samo u tome da bude razgovor jedan na jedan. Nelagodu mi ne učini sadržaj koji bih s njim pretresao i što bi on na osnovu toga mogao misliti o meni. Ne muči me to što će misliti. Isto me tako ne muči ni što će misliti prva nazočna sestra ni što će misliti druga nazočna sestra. Ali ako se sve tri osobe nađu na okupu dok s jednom od njih razgovaram i pretresam – tada se pojavi nelagoda. Vrijedilo bi potpuno isto i da se radilo o dvije osobe, o doktoru i samo jednoj sestri koja bi mogla slušati.
I tu mi je došla mala socioprostorna heureka: socijalna nelagoda deintimizacije, oskvrnjene privatnosti, prošivena otporima i unutarnjim kočnicama, ne krije se za mene u ''tko'', kao ni u ''što'', nego u situaciji, u atmosferi, ambijentu obilježenom brojem osoba. Ne u nekome određenom i pitanju što će taj misliti o meni, ne niti u sadržaju pretresanog (nije se sastojao od ičega što bi trebalo s teškom mukom i uz rumenjenje prevaljivati preko usana), nego u samoj činjenici da se nešto s polja moje intime (bez obzira što se ne radi o nečemu čega bih se sramio) pretresa u situaciji koja nije u četiri oka i uha, nego u osam ili bilo kojem n većem od četiri (bez obzira što mi pitanje što će se misliti o meni pojedinačno za nazočne osobe biva bespredmetno).
Princip važi ne samo za medicinski sektor, nego za sve sektore života i društvenog ponašanja.