pero u šaci

Pičkin dime, izlazi napolje. Umrijet ćeš unutra, smrdljivko. Izlazi, đubre! Nisi u stanju nos da pomoliš, pizdo. (I onaj čuveni prizor rastumačenja pojmova, ne sasvim politički korektan: pička – spolni organ; pizda – karakterna osobina.)

Dekan ne želi izaći iz ureda. Oglušio se i na zvižduke – fantastična se mizanscena odigrala premijerno u maju. Situacija se nametala paralelom s upravnikom bolnice iz filma Variola vera, na bijednički način podleglom panici od velikih boginja, dok mu Rade Šerbedžija lupa na vrata: Zaboraviće te kelneri u skupštinskom klubu, sadomarksisto.



Bila je to tada dobra zajebancija, ali bolest je u međuvremenu posve izmakla kontroli i prestala je biti za zajebanciju – premda ne lišena komike, i to obilno, ali to je komika groteske, podvučena crnim. Ponašanje, posve kao i ono filmskog upravnika bolnice, evidentno kao u deliriju i psihozi – točno za bolnicu, a ne za zajebanciju.

—

Ridikulozna kaznena prijava Sokol Marića protiv profesora Mikulića varijacija je na temu one sprdačine kad se kaže da je netko nekoga nosom u šaku ili da će mu oprostiti (ili ne) što ga je tukao.

Profesor Mikulić je izgleda na nezaštićene naoružane ljude koji se po službenoj dužnosti muvaju po filozofskom fakultetu nasrnuo materijom koja nema što tražiti na jednom filozofskom fakultetu. Ubi ih prejaka riječ. Upucao ih je stilskom figurom u pištolj.

Kao kad bi ti naoružani likovi provalili u stan i ne dopuštali ti da ideš iz hodnika u ostale prostorije, pa te tužili za prijetnju što si ih u hodniku komentirao sa suviše zlobnim sarkazmom. Već sama pojava zaštitara, a kamoli onda ovakva vrste tužbe, podložena klasičnim mehanizmom Kulture Komunikacije – napregla je situaciju do krajnje bizarnosti, nakaradnosti i već doslovno suludosti, pri kojoj je bilo jasno da Previšić, kao subjekt tog naprezanja, neće moći iz situacije izaći čitav niti još dugo u njoj potrajati.

—

I nije potrajao, pa makar i po puko formalnom obrazloženju: danas puca vijest kako je ministar razriješio Previšića. Ali znači li to i kraj sage?

Kažu u štampi: čini se kako je Šustar odluku uspio donijeti u kraćem roku od očekivanoga. I još kažu kako Šustar moli Borasa da u okviru sveučilišne autonomije osigura nesmetano funkcioniranje upravljanja Filozofskim fakultetom, a posebice redovito obavljanje nastave.

Ajmo malo zaviriti u Statut Sveučilišta (čl. 42. st. 2.): "Postupak izbora na mjesto dekana kojem istječe mandat mora završiti najkasnije četiri mjeseca prije nastupa na dužnost."

Dugo dugo prije 1.6. se znalo kako ne postoji teorijska mogućnost da bi Previšić, pregazivši 70-tu, mogao najednom postati još ljepši i mlađi od toga, te da je – želi li se stvarno osigurati nesmetano funkcioniranje faksa – postupak izbora novog dekana već trebao biti proveden najkasnije do kraja maja (istog onog u kojem se umjesto toga dogodilo upravničko nepomaljanje nosa iz ureda). To još ni ljeto nije nastupilo na dužnost. Evo nas u jeseni – što bi tek bilo da se Šustar nije dosjetio Previšića razriješiti i cinično zamoliti nesmetano funkcioniranje, kao biva, još i prije očekivanog roka? Umjesto samo 120, bili bi sva 122 od mogućih 122 dana u zakašnjenju da osiguraju to na što se poziva? Ta dva dana još da prođu – e, to se nije moglo dopustiti!

Držali su se Previšića do zadnjeg trena – okrećući nebo i zemlju da ga spase zasluženog ranijeg razrješenja odlukom Fakultetskog vijeća – u interesu mutnih poslova, uopće ne pitajući za nepokrenutu proceduru izbora novog dekana, radi kombinacija s polakomljenom sveučilišnom ispostavom strane diktature, te da bi (kako pobliže rastumačuje neki dan Robert Faber) imali kontrolu nad problematizacijom milijuna nestalih bez traga iz doba dok je Boras upravljao faksom, a sad najednom to prikazuju kao najurednije razrješenje po formalnoj osnovi kad joj je došlo vrijeme, sve po PS-u.

Suludost je zapravo svo vrijeme bila vrlo promućurna, paravan za nešto drugo. Sad im, naime, baš dobro sjeda da je nastalo izvanredno stanje, u kojem nema ni legitimno izabranog dekana niti funkcionalnog Fakultetskog vijeća, pa lijepo – u tome i jest šifra Šustarovog nabačaja Borasu u vidu molbe na koju će se ovaj pozvati – opet mogu na konto toga neku svoju v.d. jatačku kombinaciju nametnuti, koja će im protežirati mutna posla.

Suludoj igri je kraj, ali prljavoj i bijedničkoj još nije, nažalost.

—

Za kraj barem posta predlažem da osvježimo pamćenje na fenomenologiju inaugursuzacije, povodom koje je Ivančić dao pravu formulu zbivanja, koja se evo ostvaruje u punoj mjeri u kakvoj je i najavljena: kao paradom prikrivena mizerija. Od rektuma konja bana Jelačića do rektora zagrebačkog sveučilišta, obnavlja se lijepi hrvatski običaj prema kojem ceremonijalna megalomanija ide pod ruku s realnom mizerijom. Skoro da je riječ o šifri za razumijevanje temeljne niti nacionalne historije: što bjednije – to veličanstvenije!