pero u šaci

Nedavni članak Petra Glodića oštar je na više mjesta prema osobini poodmakle dobi: konstatira oboljenje dijagnosticirano kao ''matori nadrkanitis''; sadrži sintagmu ''besramno gerontokratsko mamuzanje studenata''; završava rečenicom: ''Studenti su očito nekoliko stoljeća mlađi, ljepši i pametniji od satnije nervoznih matoraca – koji to ne moraju biti samo po godinama.'' Dodajmo i naslov: Matorci.

Članak se takvim rječnikom, te na polju iste okvirne teme, nadovezuje na 6 dana raniji Igora Lasića, iz istih lijevih novina, koji spominje ''sve izraženiju gerontokraciju na Sveučilištu u Zagrebu'' i zove se: Vladavina staraca.

Nameće se pitanje – koje je preda mnom i vokalizirano, te mi učinjeno neodgodivim – radi li se o ejdžizmu. (Pri čemu je jasno da ejdžizam nije u redu, naročito ne gledano s lijeve strane – a novine upravo lijeve!)

Godine gospodnje '91, kad se zahuktavao rat, imao je Đorđe Balašević antiratnu pjesmu ''Kako su zli dedaci razbucali proslavu godišnjice braka kod mog druga Jevrema'', i u njoj stihove:
Zli dedaci su zauzeti novim samitom
uh, podigli su nosine, sav svet popalili
a drugi organ ne bi digli ni dinamitom
jer svoj su zadnji metak odavno opalili
Dedaci, bolje igrajte šah
ola-la, impotentni su sretni
sledi im još kalendar il' dva
pa pakuju za oblake i momke kao ja


Ejdžizam je očigledan. Treba reći da je Balaševićeva osnovna inspiracija tu u kontekstu '91 vrlo subverzivna i svake hvale vrijedna: u sljedećoj strofi dodatno precizira tko su mu meta – huškači, gospodari nastupajućeg rata, oni što ''plamen sipaju iz nozdrva'' i ''vabe narod da se pobije''. No, u psihologizaciji pribjegava stereotipu. Stereotip kao stereotip – nije baš isisano iz prsta da se egzistencijalna frustracija posredstvom godina zna kod nekih kompenzacijski sublimirati u postajanje zlima, ali to opažanje u poopćenom izdanju postaje nekorektna rabota. Objašnjavati izdaleka pojedini slučaj ejdžističkim stereotipom – a da sami nismo psiholog kojoj se osoba povjerava, bez ikakvog uvida u njen zdravstveni karton – predstavljat će, kao prvo oblik pseudoznanosti, gatanje, bulverizam (može biti sto drugih pozadinskih osnova povrh staračke impotencije zašto je neki dedak zao), a kao drugo, bit će i mučko u impliciranoj sugestiji po kojoj se sve dedake u istoj impotencijskoj dobi proglašava kompenzacijskim zli(kovci)ma, premda ih ogromna većina to neće biti i nisu (jer ako se gospodarima rata, kao uistinu zlikovcima dok dedacima, osobinu zloće izvodi iz same činjenice da su dedaci, implikacija je točno ta).

Čine li isto i novinari Novosti? Treba ipak primijetiti jedan specifičan, dodatan aspekt u slučaju, koji Lasić i rasprostire (u nastavljanju na članke Roberta Fabera, Sveučilišne gerijatrijske tajne, i Nenada Jarića Dauenhauera, Boras na fakultetima postavlja svoje ljude i bori se da ne ode u mirovinu): ovi dedaci iz establišmenta Sveučilišta karijeristička su mafija, imaju neke zauzete busije, neke zakulisne dilove, dokopali su se nekih sistemskih para na sporne načine, neke su pare i najordinarnije rečeno zamračili, riječju mafija su, a biološka činjenica poodmaklih dobi, koja im prijeti penzijom, sabotira ih u tim busijama i tim zauzetim položajima, u priljevu financija, osim toga im mjestimično ugrožava i osobnu pravnu sigurnost, jer jedino zadržavanje na položajima jamči im zaštitu od nadzora i potencijalnih progona. Ocrtali smo ovime dvije vrste nervoze zbog fakta vlastite biološke dobi. Prva vrsta nervoze: nadrkan sam jer sam star i ne diže mi se, i tako dalje, pa sam zato zao. Druga vrsta nervoze: činjenica da sam star čini me nadrkanim jer me eventualna otpravljenost u penziju stavlja u poziciju slabosti i ugroze s obzirom na moja mafijaška posla. Analogno, postojat će i dvije vrste kritike nervoze zbog fakta nečije biološke dobi. Prva kritika: ejdžizam, tj. jeftino psihologizacijsko ekstrapoliranje nadrkanosti zbog godina kao takvih i posljedičnog bivanja zlim u poopćenost i stereotip. Druga kritika: ona mafijaških kombinacija i uloge u njima nadrkanosti zbog prijetnje penzioniranjem. Iz članaka i Lasića i Glodića jasno se čita da im je kritika od ove druge vrste, da je nabrušena ne na starost kao takvu, nego na hrvatsku sveučilišnu mafiju, te da je i potezanje starosne dobi zlikovaca u funkciji toga.

Ali ima još jedna dimenzija u priči...

Gombrowicz je čitavog života bio fasciniran problemom ''nižosti'' koju je, uz još par osnova, primarno vezao uz mladost. Već mu je i Ferdydurke bila ispunjena time kao glavnom temom, obrađujući preradu iz svog žutokljunca u sebe odraslog i dostojnog. Kada se nedugo potom zatekao u Argentini u trenutku izbijanja svjetskog rata, u dobi od 35 godina, zatekao se samim time i u istrgnutosti iz bilo kakvog socijalnog backgrounda i naročito iz statusa književnika (koji mu se u rodnoj Poljskoj već pomalo stvorio) – nikoga nije bilo briga da je on sad kao neki književnik. Tu prekonoćnu regresiju, vraćenost nazad u mladost i žutokljunstvo – on spremno prihvaća: drži se i ponaša poput klinca, i to kao da jedva dočekao. Morat ću to priznati: pod djelovanjem rata, pojačanosti ''nižih'' sila i regresivnih sila, nastupila je u meni provala neke zakašnjele mladosti. Pred porazom sam pobjegao u mladost i zalupio ta vrata. Uvijek sam imao sklonosti za traženje u mladosti – svojoj i tuđoj – skloništa od ''vrijednosti'', to jest od kulture. Izgledao je mladenački, kao još u 20-ima, pa se svijet prema njemu i odnosio kao prema zelenom – još i onaj u Poljskoj, a kamoli onda ovaj u Argentini. A čak i da sam se htio tim ljudima nametnuti kao vrijednost i kao ozbiljnost, što sam mogao učiniti kad mi je njihov jezik bio nepoznat, i sporazumijevali su se sa mnom na šantavom francuskom. I tako sve, i moj izgled, i moja situacija, i ovo potpuno izbacivanje iz kulture, i tajna treperenja moje duše, sve me guralo u mladenačku lakomislenost i mladu samodovoljnost.

Gombrowicz pritom vrši prevrednovanje, pa tu nižost definiranu kao izostanak vrijednosti naziva zapravo najvišom vrijednošću i ljepotom života; čini misao da ''ljepota jest nižost'' svojom kapitalnom mišlju (pa kaže: tko ne osjeti tu ''degradaciju'' u Ferdydurke, u Vjenčanju, u drugim mojim stvarima, taj nije dopro do najbitnijeg problema u meni). Ali ta ''vrijednost'' imala je jednu odliku, koju je izmislio valjda sâm đavo, tu naime, da je, time što je bila mladost, istovremeno bila uvijek nešto niže vrijednosti – najčvršće je bila vezana s poniženjem, bila je samo poniženje. Treba shvatiti da se nije radilo o sklanjanju u svog žutokljunca čisto iz neprilike, kao odabir koji je samo plod izvana nametnutih okolnosti (i valjda obrambeni mehanizam protiv njih) – koje da su bile drugačije, ni takvog odabira ne bi bilo. A ne, ne, bačenost u zrakoprazni prostor Argentine '39 ne može objasniti napunjenost istom estetikom i psihodinamikom Ferdydurke '37 ili uostalom već i prve knjige, '33, nimalo slučajno nazvane Uspomene iz puberteta. Nije se radilo o prihvaćanju takvog gledanja na stvari od nevolje, neke konkretne situacijske – ono, tretira me se silom ekscesnih prilika kao mladog/neostvarenog/nižeg, pa se ja onda samo zato dovijam prihvatiti tu rolu – nego je rola uistinu bila rado i dobrovoljno igrana. Naniže kao program. Ne nešto što mora nasilu progutati, nego nešto u što se – zaljubio. Ništa se, naime, nije promijenilo, onaj kozmos, onaj život u kome sam bio zatvoren, nije postao drugi zato što se završio jedan određeni način moje egzistencije. Ali drhtaj nekog strašnog i grozničavog uzbuđenja rađao se iz osjećanja da nasilje oslobađa ono nešto nenazvano i neformirano, čije mi je prisustvo bilo tuđe, stihiju o kojoj sam znao samo to da je ''niža'', ''mlađa'' – i koja sad kreće kao poplava u crnoj i silovitoj noći. Ne znam hoću li biti jasan ako kažem da sam se od prvog trenutka zaljubio u tu katastrofu koju sam mrzio, a koja je i mene upropaštavala, da mi je moja priroda nalagala da je pozdravim kao priliku za svoje povezivanje s onim nižim u mraku. Tu je bila ključna četvrt Retiro: A ovdje, na Retiru, vidio sam, da se tako izrazim, mladost samu po sebi, neovisnu o spolu, i osjećao sam cvjetanje ljudskog roda u formi najoštrijoj, najradikalnijoj i – pošto je bila žigosana beznadnošću – najdemonskijom. A za to – naniže, naniže, naniže! To me odvlačilo u nizinu, u najnižu sferu, u područje poniženja, tu je mladost, jednom već ponižena kao mladost, bila podvrgnuta još i drugorazrednom poniženju, kao prostonarodna, proleterska... I ja, Ferdydurke, ponavljao sam treći dio svoje knjige, povijest Mjentusa koji se trudi 'bratimiti' se sa slugom!

Važan je još jedan odlomak, u kojem Gombrowicz priča kako je '42 Mastronardiju, s kojim se sprijateljio, povjerio strast kakvom sam udarao u sve ''starije'', kakvom sam tražio da u kulturi (zasnovanoj na supremaciji superiornosti, na prednosti starijih, zrelih) bude otkrivena ta struja što tuče odozdo, koja, sa svoje strane, čini ovisnom starost o mladosti, više o nižem. A nešto mu je tupio i o potrebi da se Odrasli podčini Mlađem, itd. Čekaj malo – udarati u starije? Sinoć sam objavio nešto što bi se, preko daška paralele s feminizmom, moglo i trebalo shvatiti kao ''udaranje u sve starije'' – ali u kom smislu? Pričepljenost od strane Vječnog pedagoga. Napisao sam to kroz vlastito iskustvo, no gombrovičijanski je inspirirano – hoću reći, to je baš to o čemu i on gore. Znakovito je da nije tek idiosinkrazija ni moja ni njegova, nego ih se našlo, u komentarima i drugdje, koji su se također prepoznali u toj kritici znanstveno-prosvjetnog socijalnog lanca ustrojenog kao ''škola krivnje i potiskivanja''; iskustvo je, dakle, mnogih.

Ima ona Cocteauova uzrečica Spasio bih vatru. Naime, kada bi gorio Louvre – nju, vatru da bi spasio, nijedno od znamenitih djela. Neka gore, a vatra da živi – to je najvažnije. Duh, kultura, umjetnost – u toj je vatri opredmećena, ne u izvješenim predmetima. Ništa protiv samih izložaka – ali do pristupa je; pristup čini razliku. Kultura, kao i sve vrijednosti dignute na pijedestal, posjeduje jaku latenciju zaglupljivanja faca, da ih baca na koljena pred obavezan imperativ kome je svrha u njemu samome. Nije samo pitanje umjetnosti i muzeja, nego prošireno na sva polja moglo bi se dati definiciju: fetišizam uvriježene kulturno-pedagoške činjenice. ''Udaranje u starije'' bi se tu odnosilo na bunt protiv supremacije Viših – koji je po definiciji spašavanje od pričepljenosti fetišističkom Kulturom – bunt utoliko protuKulturan, no na bazi energije emancipacije, ne nužno nekulturne ignorancije.

Tim više kada se vršni primjerci izvrsnosti Viših produciraju kao – da kažemo s Krležom – cilindraši; akademski establišment koji važno vrti palce (kupiš ih za špricer). Iza velebnih toga i inauguracija krije se praznina, iza presvlake kao neke velike pameti upravo ultimativna glupost, koja je inspirirala i najpoznatiji solilokvij naše književnosti. Glupost se zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi... Stvari su, znači, izvrnute naopačke – i što ćemo sad? Kad iz Novosti udaraju po sveučilišnoj gerontokraciji, ne bismo li mogli shvatiti to kao da udaraju po naopakom sustavu vrijednosti koji je ugrađen u postavke obrazovnog procesa? Možda. Izvjesno je ipak da udarni grijeh ovih gerontokratskih struktura nije u prosto bivanju Najvišim Višima, u čistom cilindraštvu, nego sadrži i spominjanu mafijašku dimenziju.

''Čovjek se rađa slobodan, a svugdje je u okovima'': slavna Rousseauova rečenica kojom započinje Društveni ugovor; načinjao sam kadikad tu temu. Gombrowiczev jezik deformacije (Njuška) i degradacije (Guza), dalo bi se paralelno pratiti i kroz Kafkin jezik – Krivnje, Suda i Procesa, samookrivljujućeg internalizirajućeg unižavanja kroz razne socijalne okvire (kuća, škola, crkva, fabrika, vojska) koji u većoj ili manjoj mjeri znaju zapravo bivati kasarne – u svrhu lomljenja bića i dresure za poslušnost. Element sistemskog nasilja na principima hijerarhije, subordinacije i po potrebi represije. Tko tu koga? Logično: onaj s društvenom moći onoga bez nje. Ali evo jednog podatka: po mnogo osnova će upravo Stariji biti taj s moći, a Mlađi onaj bez nje. Gombrowicz je to dočarao na primjeru kasarne svih kasarni, tj. upravo vojne službe – u odlomku koji sam, anticipirajući da ću pisati ovaj tekst, također nedavno objavio (u cjelini na fejsu). ''Vojna služba'' je teren gdje se ostvaruju dva nasilja, koja su u temeljima društva: nasilje prosvjećenijeg nad manje prosvijećenim, nasilje starijeg nad mlađim. Tu oficir, svjesniji, hvata za njušku poluanalfabete; tu stariji hvata za njušku mlade. Živimo ublaženim životom, u atmosferi poštovanja, ali negdje se mora naći mjestašce da bi se viši i niži, stariji i mlađi, sreli sasvim onako... bez ustručavanja.

Kad primjerice feminizam govori o subordinaciji i represiji – on govori o represiji od strane muškog establišmenta. Jer muškarac je taj koji je u posjedu društvene moći. U sveučilišnom redu i poretku moć Viših pridržavaju – eto tako to biva – sami dedaci, sve neki redom stariji ljudi, akademici i profesori emeritusi u stanovitim godinama, razni borasi, ježići, čovići i previšići kojima, taman što su se dokopali najviših pozicija, već mač penzije visi nad vratom. Istaknimo da im njihovi položaji pritom omogućavaju da nad razuzdanom omladinom vrše ne samo običnu vrstu subordinacijskog silovanja Višeg cilindraša nad nižima, nego i da se služe oblicima direktnijeg, prijesnijeg nasilja. Svaki će feminizam reći da bi potpuno izjednačeno mjerenje muške i ženske pozicije u patrijarhalnim uvjetima bilo neadekvatno, jer bi zanemarivalo prisutnu činjenicu toga gdje leži moć. Možemo li u ovoj stvari zanemariti lokaciju moći? O čemu drugome, napokon, i govori Petar Glodić kad govori o ''verbalnom gangbangu nad nepoćudnom djecom'' ili kako neki nervozni matorci ''glume žrtve iako nesmetano paradiraju medijima i drže u rukama sredstva verbalnog i pisanog masovnog uništenja''?



Ejdžizam je posebno nesimpatičan i grub jer se okomljuje na jednu slabu društvenu skupinu – biti običan starac, u svedenosti na crkavicu od penzije, u lišenosti nekadašnjih prihoda, u lišenosti nekadašnje biološke snage, znači biti doveden u slabost.¹ Ali time je odmah i dodatno ocrtano zašto je koncept neprimjenjiv na naš slučaj sa zlim akademskim dedacima, koji nisu obični starčići s margine, nego u rukama drže svu moguću moć i supremaciju, i obilato zlorabljenu, a kada ih se u kontranapadu i pita za njihovu dob, čini se to upravo u smislu u kojem se sami kao Stariji, naoružani kontekstualno specifičnom moću Starijih, iživljavaju nad Mlađima. Ovi konkretni dedaci tu baš kao Matorci uživaju povlašteni, privilegirani i drmatorski položaj, a ne da su kao Matorci diskriminirani i marginalizirani, matori su Odozgo, ne Odozdo – to je ta razlika perspektive koju ne treba gubiti iz vida!

Oh, koliko je ženskih romana – uzdisala je Virginia Woolf – propalo samo zato što su nasjele na igru. Spisateljica, recimo, žurno priznaje da je ''samo žena'' ili tvrdi da ''nije lošija od muškarca''. Nosi se s kritikom onako kako joj to nalaže njezin temperament, pitomo ili sumnjičavo, bijesno ili odrješito. U svakom slučaju, misli na nešto drugo, a ne na samu stvar. Knjiga nam se ruši na glavu. U njezinu je središtu greška u izvedbi. Mislila sam na sve ženske romane koji leže raštrkani, poput malih crvljivih jabuka u voćnjaku, po antikvarijatima Londona. Istrunuli su zbog male greške u središtu. Ona je izmijenila svoje vrijednosti u skladu s tuđim mišljenjem. Uostalom, bilo je nemoguće da se ne nagnu ni lijevo ni desno, kaže; samo su Jane Austen i Emily Brontë uspjele ustrajati do kraja. Kakav bi genij, kakav integritet, zahtijevala sva ta kritika, usred onog čisto patrijarhalnog društva, da bi se ona čvrsto držala svojeg viđenja, da ne bi popustila! (...) Od one tisuće žena koje su tada pisale romane, samo su one posve zanemarile neprestana upozorenja vječitog pedagoga – piši ovo, misli ono. Samo su one bile gluhe za taj ustrajni glas gunđala, zaštitnika, silnika ili strica; rastužen, zaprepašten ili ljutit, onaj glas koji nikako da pusti žene na miru, već im je vječno za vratom, poput neke odviše savjesne guvernante (...) Samo je vrlo odlučna mlada žena mogla 1828. zanemariti sva ta predbacivanja, prijekore i obećane nagrade. Morala je biti od nesagoriva materijala da bi sebi rekla: Ali oni ne mogu kupiti i književnost. Književnost je otvorena svakome. Mada ste Čuvar, odbijam vam dopustiti da me potjerate s travnjaka. Ako hoćete, zaključajte svoje knjižnice, ali nema vrata, nema brave, nema kračuna kojim možete zaključati slobodu moga duha.

Vječni pedagog: ovaj sam uvod gore još najviše zbog tog pojma stavljao. (Ima još dosta o tome u Bosonogoj misli.)

Po samoj prirodi stvari, i kao što se i priliči, u znanstveno-prosvjetnom socijalnom lancu profesori pripadaju klasi Viših (odraslih, zrelih, potvrđenih, stručno-rafiniranih), a studenti klasi nižih (zelenih, nedovršenih, koji još trebaju učiti). Viši posjeduju osobni autoritet nad nižima. Ah, koliko sam samo puta – ja, niži! – pokušavao odmjeriti snage svoje sitne i nevažne pojedinačne gluposti s njihovom skupnom pameću – Višom! – i uvijek bi to loše završavalo (po mene, dakako). ''No, no, mali'', govorili bi, mašući kažiprstom gore-dolje, negativno se izražavajući o mojim performansama, i savjetujući me da ''poradim malo na gradivu''. Pitali bi me što znam o kliznoj oplati i o barunu Hausmannu, o nekoj tamo katedrali u Parizu i nekakvoj, kažu, jako velikoj crkvi u Rimu, trenutačno bi ustanovili da pričam sve same floskule i da je sve što govorim samo glupost, neznanje, grimasa (pakost?); s velikim bi veseljem otkrili – aha! – da nisam u stanju reći kako glasi jednadžba gubitka topline, da mi nedostaje konciznosti u izlaganju, da ne znam rješavati diferencijalne jednadžbe niti nacrtati presjek krilnog prozora, da loše baratam restauratorsko-sanacijskim tehnikama i metodama, da pojma nemam tko je napravio prvu robnu kuću i kad, te konačno – kao vrhunac studentske lošosti i nezrelosti (nemoralnosti?) – da mi uopće nije poznato kako se zvala druga žena Alvara Aalta!

Uhvaćen na djelu, s prstima u pekmezu! Ma jesam, puno sam se ja puta odlučio i braniti, zauzeti se malo za sebe, argumentirati svoju poziciju, ali uzalud, nisam mogao. Nisam mogao! Izdao bi me glas: u odsudnom trenutku, umjesto da govorim normalno, ja bih propiskutao. Taman u momentu kad bih krenuo protestirati, obratili bi mi se onako kao što se obraća klincu uhvaćenom s prstima u pekmezu – ukebani klinac više nije mogao protestirati, samo bi oborio pogled, pocrvenjevši sramom ukebanog klinca. Preplavio bi me pubertet, cijeloga proželo ono moje davno – tako sam mislio – davno prevladano zelenilo, ta tako mrska i ponižavajuća prikačena mi uloga malog zelenog. Zaustio bih da nešto kažem u svoju obranu, ali riječi niotkuda, samo bih propiskutao obećanje da neću više nikad, da ću se popraviti.

Ja, niži! Ja, mali zeleni! Pridavljuje me autoritet. Pretežu me Viši. Povučenost dolje u infantilnost – i to posve neovisno o mom stvarnom unutarnjem stupnju, jer sam ja izvana nametnut sebi kao infantilan i još fermentirajući. Uhvaćen u zupčanike. Upisom na fakultet, dodijeljena mi je (a priori) rola bojažljivog omladinca, koji smjerno i stidljivo trčkara za profesorima, povlačeći ih s podaničkim podozrenjem za rukav, moleći ih za stručnu pomoć i minutu vremena, i još pri svemu tome bivajući kompromitirajuće mladolik (tj. po definiciji ''ispod nivoa''). Zatim, čekajući beznačajno na hodnicima, proizvodeći referate koji nikome zapravo ne trebaju, šrafirajući armirani beton, masovno fotokopirajući kupusastu ''literaturu'' i ''skripta'' (kao mali debil), marljivo štrebajući što i kako mu je rečeno, umiljavajući se degradirano, prisiljen stalno iskazivati svoj dobar odgoj, svoju dobru volju, svoju pripitomljenost i suradljivost – i strepiti kakav će dojam oni, Viši, steći o njemu – nižem. Ne bih mogao reći da je mene osobno netko posebno loše tretirao, šikanirao me ili kinjio – daleko bilo – ali čim bi me Viši ugledali u svom kabinetu, odmah bi mi na primjer natočili čašu mlijeka, ili me nutkali bombonima, ili govorili: ''gu gu, mali'' (štipkajući me za obraze), ''ma ajde, mali, ajde mališane, bit će sve u redu, samo treba raditi''. I još bi onda govorili: ''gu gu'' ili ''ajde ajde'' ili ''slatkog li mališana'' ili ''slobodno uzmi bombon'' ili navaljivali – ''de de'' i ''gu gu'' i ''treba učiti'' i ''samo treba raditi'' i onda bi još puno puta to ponavljali.

Kad se ne bi znalo da je jedno od zakletih gesla fakulteta i sveučilišta u tome da bude rasadnik procesa znanja u formi kritičkog mišljenja, čovjek bi se zakleo da je još u školi, gdje ga uče osjećaju da ima nešto za skrivati. ''Jesi li napisao zadaću?'' (Onda ti skrivaš da nisi.) ''Jesu li ti nokti dovoljno podrezani?'' (Protrnuće! Pogledavaš... a, dobro je, danas još prolaze.) ''Jeste naučili, kolega?'' (Joj, samo da me ne pita 7., 9. i 13. poglavlje.) ''Hoće biti taj program predan na vrijeme?'' (Da mi je još samo jedan dan!) Škola krivnje i potiskivanja, zatomljavanja – ne smiješ se odati, ne smiješ biti uhvaćen u neznanju i slabosti, prerađuješ sebe s vlastitog kritičkog glasa na propisani glas nivoa, jer moraš biti na nivou. Da se ne upišeš na listu insuficijentnih, onih koji ne zadovoljavaju i koje će zbog toga Vječni pedagog prozvati, pitati za račune.

Naizgled nepovezan slijed zbivanja u ovoj zemlji natjerao me da se sjetim jednoga od velikih romana 20. stoljeća, Brochovih Mjesečara. Kako se taj roman dosjetio gledati ljudsku stvarnost? Znao sam o tome već reći par osnovnih riječi (ovdje): Likovi u njemu nisu neponovljivi pojedinci, jedinstveni u svemiru, nego primjerci tipa. Bitno na Eschu je ono što ga spaja s bezbroj drugih eschova u svjetskoj povijesti: to da je on, pojednostavljeno rečeno, Fanatični Nihilist (Broch ih minuciozno analizira; kao jednog od eschova navodi recimo Luthera). Pasenow je Čovjek U Uniformi (među milijunima pasenowa u uniformama), Huguenau je Beskrupulozni Cinik (jedan od mnogih huguenaua) itd. Oni su psihološki nasljednici višestoljetne povijesti tipa ličnosti kojem pripadaju, pošto ljudska psihodinamika nije beskrajna ni proizvoljna, nego izrasta iz ograničenog broja temeljnih situacija i mogućnosti reakcija koje nas definiraju.

Prije nekoliko dana me Bruno Šimleša asocirao na Bercka iz Kunderine Polaganosti – pri čemu je Berck tu, ne treba ni reći (Kundera je taj zanat kod Brocha pekao), lik kao tip; model egzistencijalne mogućnosti. Šimleša kao jedan od berckova.

Ali tek su me neka zbivanja koja su uslijedila dovela do osvještenja u memoriji te asocijacije na Brocha.

U međuvremenu se tako pročulo kako je novi ministar znanosti Pavo Barišić visoki akademski odličnik, zaogrnut mnogim dostojanstvima i zvanjima. Osim što ministar, odnosno pomoćnik ministra, u biografiji ili jest ili je bio: ravnatelj Instituta za filozofiju, pročelnik Odsjeka za filozofiju, predsjednik Upravnoga vijeća Agencije za znanost i visoko obrazovanje, predavač brojnih kolegija na brojnim sveučilištima, čak rekorder po tome, voditelj međunarodnih projekata i skupova institucionalne suradnje, voditelj Operativnoga stožera Bolonjskoga procesa, predsjednik Savjeta Sveučilišta, Predsjednik Hrvatskoga filozofskog društva, predsjednik Kluba hrvatskih humboldtovaca, predsjednik Hrvatske Paneuropske unije, glavni tajnik Međunarodne Paneuropske unije, član Predsjedništva i utemeljitelj Kluba znanstvenika UBH Prsten, dobitnik nagrade za znanstvenu izvrsnost u Institutu za filozofiju 2015. godine, član uredništava i savjeta domaćih i inozemnih stručnih časopisa, te glavni i odgovorni urednik biblioteke Filozofska istraživanja, kao i časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica.

Što se još pročulo? Da je Barišić dio umreženog akademskog ganga okupljenog oko spomenute Paneuropske unije, skupa s Borasom, Čovićem, Ježićem, Previšićem, Žic Fuchs – i svi su oni visoki distingviranici matičnog Filozofskog fakulteta, dekani i prodekani i pročelnici, prometnuti u visoke distingviranike Sveučilišta, rektore i prorektore i predsjednike savjeta i odbora, promovirani i u visoku politiku, kao sve sami hadezeovski ministri znanosti, ili čak infiltrirani u Europsku komisiju (big baba Žic Fuchs), naravno i predsjednici raznih kulturnih ustanova, kao Hrvatsko filozofsko društvo, čelnici svih mogućih i nemogućih odbora, vijeća, uredništava i lobističkih krugova, putem čega sami sebi i jedni drugima međusobno štampaju veleučene rasprave i radove, dodjeljuju sredstva i nagrade, izabiru u zvanja, postavljaju na položaje i štite se od eventualnih istraga (bijedništvo traje i traje).


Poseban biber dodaje u tu kašu razdanjenje kako su ovi glavonje na pozicije u tim silnim unijama, odborima ili odsjecima kojima vedre i oblače oktroirali i vlastito krvno potomstvo, kao i u figuriranja s nekakvim nagradama za izvrsnost, efektivno stvarajući od sustava javne znanosti nasljednu, dinastijsku prćiju i bukvalno cosa nostru.

Što se onda još pročulo? Takva mafijaška posla ne mogu ne ostaviti iza sebe tragove smrada, pa je ekipa povremeno i hvatana na djelu, prijavljivana itd., o čemu smo mogli i iscrpno slušati posljednjih dana, s naglaskom na Barišićeve afere. No, tu se ispostavlja da prijave nisu toliko u ime neke principijelnosti i poštenja, koliko plod frakcijskih ratova, sukoba rivalskih, konkurentskih klijentelističkih kamarila s ovom dominantnom, gdje su još u igri sesardićevski klan s Instituta za filozofiju i Hrvatskih studija, te treći, liberalnije svjetonazorske provenijencije, okupljen oko bivše garniture iz MZOS-a i nečega nazvanog Forum za etičnost i razvoj znanosti i visokog obrazovanja, odnosno Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju pri Agenciji za znanost i visoko obrazovanje. I svi imaju putra na glavi koliko hoćeš, pa po potrebi i prema zahtjevu trenutka cinkaju jedni druge pa se opet povlače i šute.

Defakto čitav sustav proždrt tim karcinomom. A čovjek bi mislio, to sve elitni znanstvenici, mahom i filozofi, pa neka mudrost... Kad ono, delinkventi, vucibatine, protuhe, naprosto banda.

Ali kakve veze sve skupa ima s onom uvodnom pričom o Brochu i njegovoj optici tipologija? Trebat će se samo sjetiti klasičnog Krleže i uvodnog solilokvija iz Na rubu pameti (iz 1938.): Glupost se zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti. Naš domaći, autohtoni, takoreći, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po pravilu uvijek na čelu jedne takozvane ''kulturne (cilindraške) ustanove'', razmišlja u sjaju svoga građanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakoga poštovanja najdostojniji! Svaka moja riječ do dana današnjeg bila je na svome mjestu, i u mojim veleučenim raspravama što ih je štampala naša cilindraška akademija nema ni jedne jedine pravopisne pogreške, a naš je pravopis, zna se, prilično zapleten. Već sâm taj fakat što se naši pravopisi, takoreći, sezonski mijenjaju, već sam taj fakat govori o natprosječnoj nadarenosti naše cilindraške, kaligrafske, pravopisne rase! Ja sam predsjednik u dvadeset i tri društva, i vila, koja stoji nad kolijevkom svakog novorođenčeta, meni je prorekla da ću biti pokrovitelj i zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik, pokretač, ideolog, nadgrobni govornik i govornik kod otkrića spomenika, a s vremenom i sam brončana pojava u jednom od naših perivoja. U sjeni svoga cilindra ja sam, u dostojanstvu urednog telefonskog pretplatnika, lice o kome su u knjizi telefonskih pretplatnika odštampana puna četiri retka samih naslova i podnaslova njegovih građanskih funkcija, ja sam čovjek koji nikada nikome iz načela nije potpisao mjenice i koji nikada nije na otplatu kupio ni jedne kutije sardina, jer ja sam svoj uredni i ugledni život proživio u okviru svojih vlastitih plaćevnih mogućnosti, bez dugova, bez moralne, građanske ili bilo kakve mrlje, bez političke sjenke, bez rodoljubive ljage, otvoren kao trgovačka knjiga, uvijek svakome na uvid, propisan, učtiv, skladan, jasan, susretljiv, samome sebi i svojim bližnjima uzor-rodoljub, uzor-građanin i uzor-trudbenik, čovjek supružnik koji nije spavao nikada ni s kim osim sa svojom vlastitom gospođom koju sam odmah u prvoj noći našeg sretnog braka učinio majkom jednoga budućeg gospodina doktora i budućeg predsjednika i budućeg cilindraša, jer je nama Gospodin zapovjedio: rađajte se, cilindraška gospodo doktori, i rađajte buduću cilindrašku gospodu doktore, jer zato je i Svemir pokrenut da bismo se množili i umnožavali mi, cilindraši, govornici pred spomenicima i nad otvorenim grobovima velikana, sami u posljednjoj konzekvenciji velikani i budući naslovnici ulica i trgova u našem glavnom i prijestolnom gradu, u našoj metropoli, u našoj hiljadugodišnjoj civilizaciji.

Jučer sam – bila je neka fotogalerija – ostao pod dojmom prizora gravitacijskog međudjelovanja Skoke i Raspudića u zbijenosti na malom prostoru, s učinkom stvaranja crne rupe koja guta svaku zraku svjetla uma.

Danas vidim fotogaleriju s prizorom Ivana Dečaka, iz poznate šund grupe Vatra, kako šiša na nulu Brunu Šimlešu, poznatog autora šund publicistike, u ime odašiljanja snažne poruke.


Zašto mi se to sad povezalo jedno s drugim? Zar postoji poveznica?

U romanu Polaganost, Kundera priča o zakučastom odnosu Bercka, javnog intelektualca, i Duberquesa, narodnog poslanika. Jednom su njih dvojica sjedili u poznatoj pariškoj gostionici na zajedničkom ručku s oboljelima od HIV-a, u svrhu podizanja društvene svijesti kako socijalni kontakt s njima nije opasan. Duberques je pozvao i medije i čim su se kamere pojavile – poljubio u usta jednog od bolesnika. To je Bercka dovelo u nepriliku: snimkom poljupca Duberques će postati besmrtan; počeo se pitati bi li i on trebao učiniti isto, i već krene, ali tada shvati da je zakasnio – ispast će oponašatelj i slugan, samo još povećati sjaj slave Duberquesovog postupka, a ne stvoriti vlastitu slavu, pa je naposljetku samo stao i počeo se glupo ceriti. Ali su ga ti trenuci oklijevanja skupo stajali: jer, kamera je bila tu i na televizijskim vijestima cijela je Francuska pročitala na njegovom licu tri faze zbunjenosti i smijala se. Dogodilo se, međutim, nedugo potom da se u javnosti nametnula tema gladne djece u Africi i Berck je zajahao na tom valu, često se pojavljivao pred kamerama odašiljući snažnu poruku ''Samo djeca žive u istini!'', naposljetku i otišao u Afriku i slikao se s umirućom djevojčicom koju oblijeću muhe. Fotografija je bila hit i njome je vratio Duberquesu, i još s kamatama, jer je umiruće dijete puno veće specifične težine snažnosti poruke od umirućeg odraslog sidaša. Duberquesu je trebalo nekoliko dana da se dosjeti kako reternirati na to: praktični katolik, znao je da je Berck ateist, što ga je nadahnulo da uzme svijeću, oružje pred kojim čak i najokorjeliji nevjernici pognu glavu; za vrijeme razgovora s novinarom izvukao je iz džepa svijeću i zapalio je; želio je podmuklo omalovažiti brigu koju je Berck pokazao prema egzotičnim zemljama te je govorio o siromašnoj djeci u nas, djeci naših sela i predgrađa te pozvao sugrađane da izađu na ulicu sa svijećom u ruci na veliki marš Parizom u znak solidarnosti s djecom koja pate. Pozvao je poimence Bercka (s prikrivenim osmijehom) da stane uz njega na čelo povorke. Berck je morao izabrati: ili sudjelovati u ophodnji sa svijećom, kao dijete Duberquesova zbora, ili se izvući i izložiti prijekoru. Kako se nakanio izvući iz stupice? Odletjeti naprasno u neku azijsku zemlju u kojoj je bio narodni ustanak te kriknuti iz sveg glasa pred kamerama svoju potporu podjarmljenima...

U malom društvu iz Café Gascon, Pontevin izlaže svoju teoriju ''plesača'': Svi su političari danas pomalo plesači, kaže Pontevin, a svi se plesači petljaju u politiku, što nas ipak ne smije navesti da ih zamijenimo. Plesač, za razliku od obična političara, ne želi moć, već slavu, ne želi nametnuti svijetu ovaj ili onaj društveni sustav (za to ga je briga kao za lanjski snijeg), već osvojiti scenu kako bi zablistao njegov ja.
Osvojiti scenu znači odgurnuti drugoga, što podrazumijeva posebnu tehniku borbe. Borbu koju plesač vodi Pontevin naziva moralnim džudom. Plesač dobacuje rukavicu svima; tko je sposoban pokazati se moralnijim (hrabrijim, poštenijim, iskrenijim, spremnijim na žrtvu, istinitijim) od njega?
Koristi sve zahvate koji će mu omogućiti da drugoga dovede u moralno inferioran položaj.
Ako plesač ima prilike ući u politiku, odbit će otvoreno sve tajne dogovore (koji su oduvijek mjesto igre istinske politike), prokazujući ih kao lažne, nepoštene, licemjerne, prljave; izložit će svoje prijedloge javno, na estradi, pjevajući i plešući, i pozvat će ostale da ga slijede u njegovu pothvatu. Ponavljam, ne obzirno (kako bi drugima dao vremena razmisliti, porazgovarati o suprotnim stajalištima) već javno i ako je moguće iznenadno: ''Jeste li spremni (poput mene) odreći se mjesečne plaće za ožujak u korist somalijske djece?'' Zatečeni, ljudi imaju samo dvije mogućnosti, odbiti i i tako se osramotiti kao neprijatelji djece, ili pak reći ''da'' užasno zbunjeni, što će kamera zlobno pokazati, kao što je pokazala oklijevanje jadnoga Bercka na kraju ručka sa sidašima. ''Zašto šutite, doktore H., dok se u vašoj zemlji krše ljudska prava?'' Pitanje je postavljeno doktoru H. dok operira bolesnika i u nemogućnosti je odgovoriti; ali nakon što je zašio razrezani trbuh obuzeo ga je toliki stid zbog njegove šutnje da je dao sve što se od njega tražilo pa i više, nakon čega plesač koji ga je nagovorio (a to je još jedan zahvat moralnog džuda, posebno strašan) kaže: ''Konačno. Premda malo kasno...''
Može se to dogoditi i tamo (primjerice u autoritarnim režimima) gdje je zauzimanje javnog stajališta opasno, za plesača nešto manje nego za druge, jer je on, koji se neprestano šeće pod svjetlima projektora, vidljiv posvuda, zaštićen pažnjom svijeta. Ima on i svoje anonimne obožavatelje koji, pokoravajući se njegovom sjajnom, premda nepromišljenu pozivu, potpisuju peticije, sudjeluju na zabranjenim skupovima, protestiraju na ulici; prema njima će se postupati bez milosti, a plesač nikad neće popustiti sentimentalnoj napasti i sebi predbaciti da je uzrok njihove nesreće, jer on zna da je važnija plemenita stvar od života ovog ili onog čovjeka.
Vincent kaže Pontevinu: ''Poznato je da mrziš Bercka, slijedimo te u tome. Ipak, premda je ljigavac, podupro je stvari koje i mi držimo ispravnima, ili ako baš hoćeš, poduprla ih je njegova taština. A pitam ja tebe: ako želiš posredovati u nekom javnom sukobu, ukazati na neku gnusobu, pomoći progonjenom, kako to postići u naše vrijeme ako nisi ili ne izgledaš kao plesač?''
Pontevin daje možda malo neočekivan odgovor: ''Varaš se ako misliš da sam htio napadati plesače. Branim ih. Onaj koji prema njima osjeća odbojnost i želi ih ocrniti, naići će na nesavladivu zapreku – njihovo poštenje; jer izlažući se neprestano publici, plesač je osuđen biti besprijekoran. On nije poput Fausta sklopio ugovor s vragom, on ga je potpisao s anđelom: želi od svog života načiniti umjetničko djelo i u tome mu anđeo pomaže, jer ne zaboravi, ples je umjetnost! U toj opsjednutosti da u svom životu vidi materijal za umjetničko djelo leži istinska bit plesača. On ne propovijeda moral, on ga pleše! Želi ganuti i zadiviti svijet ljepotom svog života! Zaljubljen je u svoj život kao što je kipar zaljubljen u kip koji upravo modelira.''


Da se vratimo sad na naše pitanje: koja je poveznica prizora zbijenosti na malom prostoru Dečaka i Šimleše s onom Skoke i Raspudića? I ovi stvaraju crnu rupu! Samo umjesto crne rupe tuste gluposti, njihova je apsolutnog kiča. Ne postoje, javna je tajna, dva veća oličenja kiča na javnoj sceni Hrvatske, svaki u svom žanru, točno onako kao što ne postoje dva veća oličenja pseudo-intelektualne gluposti od Skoke i Raspudića – i evo, ponovo se dva najveća oličenja tiskaju jedan do drugoga! U toj zbijenosti prvaka je fascinacija. I još onda to dupliranje u zbijenosti, dan za danom: zbijenost zbijenosti.

Imat ćemo već posla s crnom rupom crnih rupa. Dobrodošli u Hrvatsku.

Gravitacija, kako zapravo glasi taj zakon, nije sila kojom veća masa privlači manju, nego sila kojom se dvije mase međusobno privlače. Pa, primjerice, nije točna ona popularna predodžba o tome kako se zemlja okreće oko sunca – i zemlja i sunce orbitiraju oko zajedničkog centra gravitacije, samo što se zbog ogromne razlike u masi taj centar nalazi unutar samog promjera sunca, i to vrlo blizu njegovog središta.

Fizika pomrčine sunca uma: kada se Božo Skoko i Nino Raspudić nađu ovako neposredno jedan do drugoga za govornicom, dolazi do sinergijskog učinka dvije krupne mase pseudo-intelektualnog mraka – s gravitacijskim centrom negdje točno unutar ovih nekoliko centimetara praznog prostora od ramena jednoga do ramena drugog – takve snage i apsolutne mase zbijene na malom prostoru da se stvara crna rupa tuste gluposti, usisavajući u sebe svako svjetlo uma koje se neoprezno približi: nakon što prijeđe tzv. horizont mračnjačkog događaja, svjetlo uma ne može više van, nije se u stanju otrgnuti gravitacijskoj sili ekstremnog masnog plaka u tim tintarama.