Oh, koliko je ženskih romana – uzdisala je Virginia Woolf – propalo samo zato što su nasjele na igru. Spisateljica, recimo, žurno priznaje da je ''samo žena'' ili tvrdi da ''nije lošija od muškarca''.
Nosi se s kritikom onako kako joj to nalaže njezin temperament, pitomo ili sumnjičavo, bijesno ili odrješito. U svakom slučaju, misli na nešto drugo, a ne na samu stvar. Knjiga nam se ruši na glavu. U njezinu je središtu greška u izvedbi. Mislila sam na sve ženske romane koji leže raštrkani, poput malih crvljivih jabuka u voćnjaku, po antikvarijatima Londona. Istrunuli su zbog male greške u središtu. Ona je izmijenila svoje vrijednosti u skladu s tuđim mišljenjem. Uostalom,
bilo je nemoguće da se ne nagnu ni lijevo ni desno, kaže; samo su Jane Austen i Emily Brontë uspjele ustrajati do kraja.
Kakav bi genij, kakav integritet, zahtijevala sva ta kritika, usred onog čisto patrijarhalnog društva, da bi se ona čvrsto držala svojeg viđenja, da ne bi popustila! (...) Od one tisuće žena koje su tada pisale romane, samo su one posve zanemarile neprestana upozorenja vječitog pedagoga – piši ovo, misli ono. Samo su one bile gluhe za taj ustrajni glas gunđala, zaštitnika, silnika ili strica; rastužen, zaprepašten ili ljutit, onaj glas koji nikako da pusti žene na miru, već im je vječno za vratom, poput neke odviše savjesne guvernante (...) Samo je vrlo odlučna mlada žena mogla 1828. zanemariti sva ta predbacivanja, prijekore i obećane nagrade. Morala je biti od nesagoriva materijala da bi sebi rekla: Ali oni ne mogu kupiti i književnost. Književnost je otvorena svakome. Mada ste Čuvar, odbijam vam dopustiti da me potjerate s travnjaka. Ako hoćete, zaključajte svoje knjižnice, ali nema vrata, nema brave, nema kračuna kojim možete zaključati slobodu moga duha.
Vječni pedagog: ovaj sam uvod gore još najviše zbog tog pojma stavljao. (Ima još dosta o tome u
Bosonogoj misli.)
Po samoj prirodi stvari, i kao što se i priliči, u znanstveno-prosvjetnom socijalnom lancu profesori pripadaju klasi
Viših (odraslih, zrelih, potvrđenih, stručno-rafiniranih), a studenti klasi
nižih (zelenih, nedovršenih, koji još trebaju učiti). Viši posjeduju osobni autoritet nad nižima. Ah, koliko sam samo puta – ja,
niži! – pokušavao odmjeriti snage svoje sitne i nevažne pojedinačne gluposti s njihovom skupnom pameću –
Višom! – i uvijek bi to loše završavalo (po mene, dakako). ''No, no, mali'', govorili bi, mašući kažiprstom gore-dolje, negativno se izražavajući o mojim performansama, i savjetujući me da ''poradim malo na gradivu''. Pitali bi me što znam o kliznoj oplati i o barunu Hausmannu, o nekoj tamo katedrali u Parizu i nekakvoj, kažu, jako velikoj crkvi u Rimu, trenutačno bi ustanovili da pričam sve same floskule i da je sve što govorim samo glupost, neznanje, grimasa (pakost?); s velikim bi veseljem otkrili – aha! – da nisam u stanju reći kako glasi jednadžba gubitka topline, da mi nedostaje konciznosti u izlaganju, da ne znam rješavati diferencijalne jednadžbe niti nacrtati presjek krilnog prozora, da loše baratam restauratorsko-sanacijskim tehnikama i metodama, da pojma nemam tko je napravio prvu robnu kuću i kad, te konačno – kao vrhunac studentske lošosti i nezrelosti (nemoralnosti?) – da mi uopće nije poznato kako se zvala
druga žena Alvara Aalta!
Uhvaćen na djelu, s prstima u pekmezu! Ma jesam, puno sam se ja puta odlučio i braniti, zauzeti se malo za sebe, argumentirati svoju poziciju, ali uzalud, nisam mogao. Nisam mogao! Izdao bi me glas: u odsudnom trenutku, umjesto da govorim normalno, ja bih propiskutao. Taman u momentu kad bih krenuo protestirati, obratili bi mi se onako kao što se obraća klincu uhvaćenom s prstima u pekmezu – ukebani klinac više nije mogao protestirati, samo bi oborio pogled, pocrvenjevši sramom ukebanog klinca. Preplavio bi me pubertet, cijeloga proželo ono moje davno – tako sam mislio – davno prevladano zelenilo, ta tako mrska i ponižavajuća prikačena mi uloga
malog zelenog. Zaustio bih da nešto kažem u svoju obranu, ali riječi niotkuda, samo bih propiskutao obećanje da neću više nikad, da ću se popraviti.
Ja,
niži! Ja, mali zeleni! Pridavljuje me autoritet. Pretežu me
Viši. Povučenost dolje u infantilnost – i to posve neovisno o mom stvarnom unutarnjem stupnju, jer sam ja izvana nametnut sebi kao infantilan i još fermentirajući. Uhvaćen u zupčanike. Upisom na fakultet, dodijeljena mi je (a priori) rola bojažljivog omladinca, koji smjerno i stidljivo trčkara za profesorima, povlačeći ih s podaničkim podozrenjem za rukav, moleći ih za stručnu pomoć i minutu vremena, i još pri svemu tome bivajući kompromitirajuće mladolik (tj. po definiciji ''ispod nivoa''). Zatim, čekajući beznačajno na hodnicima, proizvodeći referate koji nikome zapravo ne trebaju, šrafirajući armirani beton, masovno fotokopirajući kupusastu ''literaturu'' i ''skripta'' (kao mali debil), marljivo štrebajući što i kako mu je rečeno, umiljavajući se degradirano, prisiljen stalno iskazivati svoj dobar odgoj, svoju dobru volju, svoju pripitomljenost i suradljivost – i strepiti kakav će dojam oni,
Viši, steći o njemu –
nižem. Ne bih mogao reći da je mene osobno netko posebno loše tretirao, šikanirao me ili kinjio – daleko bilo – ali čim bi me
Viši ugledali u svom kabinetu, odmah bi mi na primjer natočili čašu mlijeka, ili me nutkali bombonima, ili govorili: ''gu gu, mali'' (štipkajući me za obraze), ''ma ajde, mali, ajde mališane, bit će sve u redu, samo treba raditi''. I još bi onda govorili: ''gu gu'' ili ''ajde ajde'' ili ''slatkog li mališana'' ili ''slobodno uzmi bombon'' ili navaljivali – ''de de'' i ''gu gu'' i ''treba učiti'' i ''samo treba raditi'' i onda bi još puno puta to ponavljali.
Kad se ne bi znalo da je jedno od zakletih gesla fakulteta i sveučilišta u tome da bude rasadnik procesa znanja u formi kritičkog mišljenja, čovjek bi se zakleo da je još u školi, gdje ga uče
osjećaju da ima nešto za skrivati.
''Jesi li napisao zadaću?'' (Onda ti skrivaš da nisi.) ''Jesu li ti nokti dovoljno podrezani?'' (Protrnuće! Pogledavaš... a, dobro je, danas još prolaze.) ''Jeste naučili, kolega?'' (Joj, samo da me ne pita 7., 9. i 13. poglavlje.) ''Hoće biti taj program predan na vrijeme?'' (Da mi je još samo jedan dan!) Škola krivnje i potiskivanja, zatomljavanja – ne smiješ se odati, ne smiješ biti uhvaćen u neznanju i slabosti, prerađuješ sebe s vlastitog kritičkog glasa na propisani glas nivoa, jer moraš biti na nivou. Da se ne upišeš na listu insuficijentnih, onih koji ne zadovoljavaju i koje će zbog toga Vječni pedagog prozvati, pitati za račune.
